JOSIP OSTI

 
JESAM LI OSTAO BEZ JEZIKA

Jesam li ostao bez jezika, bez onoga što mi je
jedino ostalo? Sve jeste i nije u imenu,
kažem bezimenim jezikom, kojim imenujem sebe
i sve oko sebe. Palaca li moj jezik, oštricom
noža rasječen, poput zmijskog? Ne šapuću li
nježne riječi i u mrtvouzlicu spletene zmije?
I djeca njihova, plodovi otrovne ljubavi,
koja svoja lijepa gola tijela povazdan izlažu
suncu? Učiti iznova govoriti ili zauvijek
zašutjeti i, bezimenu te, dušo, samo dugo,
dugo gledati i milovati

(Salomonov pečat, 1995.)


NASRED SVIJETA

Vijesti s bojišta, ne samo bosanskih,
potvrđuju da je lakše ubiti čovjeka nego
posaditi drvo. Ja sam, i u vrijeme rata,
sadio drveće. U našem vrtu, vrtu ljubavi,
ležimo u travi, u sjeni jabuke. Ljubimo se
nasred svijeta. Jer svako drvo je, kao i
svaki čovjek, ma gdje bili, nasred svijeta.

(Kraški Narcis, 1999. / Rana u srcu – slavuj u rani, 2002.)


POSLIJE RATA GRADIMO KUĆU


Poslije rata gradimo kuću. … Poslije još jednog
rata, u kojem su mnogi ostali bez krova nad
glavom, gradimo kuću i uređujemo vrt oko nje.
Gradimo je po ugledu na puževu, malu i lijepu,
ali za dvoje. Učimo od lastavica. Za savjet
pitamo vjetar i kišu. Gradimo je rukama koje
mirišu na zemlju, u koju se vraća sve što je
iz nje izraslo. Rukama, koje se nježno dotiču i
umorne glasno smiju kao cvijet zove. Pomažu nam
kamen i voda koje spajamo s mirisom lavande i
slikama iz snova. … Poslije rata gradimo kuću. …
Za tijela, koja će ležati u postelji kao pod
probeharalom jabukom, i duše, koje će po njoj
tiho šetkati kao što danas po njoj luta duša
starice koja je živjela i umrla iza njenih zidova. …
Gradimo zidiće koji će nas odvojiti od surove
stvarnosti, i stepenice, koje će nas voditi onkraj
poznatog, kamo dospiju samo oni koji se vole. …
Poslije rata gradimo kuću. … Danonoćno, mada smo
svjesni da gradimo sutrašnje ruševine.

(Veronikin prt, 2002. / Veronikin rubac, 2006.)


BUDIM SE KRAJ TEBE

Budim se kraj tebe. … Sviće. Sunce
izlazi. Milujem te još neprobuđenu.
Milujem te, hladnu, toplim dlanovima.
Postaješ sve toplija. Vruća. … Pečeš. …
Dugo gledam u nebo. U plavu čašu.
Sve dok mi se praznina iz nje ne pretoči
u oči. … Sunce zalazi. Smrkava se.
Milujem te još neprobuđenu. Milujem te,
toplu, hladnim dlanovima. Postaješ sve
hladnija. Studena. … Pečeš. … Kraj tebe
hvata me san. … I ti ćeš me, stijeno
na kraškoj ledini, u svojim vječnim snovima,
opet zagrliti kamenim rukama.

(Rosa mystica, 2005., 2006.)

 

Copyright © by Josip Osti & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.