KRUNOSLAV ŠETKA

Krunoslav Šetka rođen je 29.05.1971. u Konjicu, Bih. U Zadru je diplomirao turističku komunikaciju, a u Njemačkoj magistrirao interkulturalnu komunikaciju. Objavljivao poeziju na njemačkom i engleskom jeziku u brojnim inozemnim on-line i tiskanim izdanjima. Živi u Zadru. Trenutno piše roman na hrvatskom jeziku.
 

 

KREATIVNI KAOS

Takav bi grozan osjecaj imao kad bi ispred sebe ugledao zmiju. Doduše, nije se ni to cesto dogadalo, ali vidjeti ispred sebe covjeka, gdje leži sa slicnim onih zadahom kao kad mrtva zmija ostane trunuti na suncu i ispuštati u zrak sav svoj raspadajuci smrad što se tijekom života bio nakupio, djeluje sablasno.
Valjda je duša cijeloga života cekala se osloboditi od toga smrada. Tako zbori lešina o našem zajednickom usudu.
I opet ljudi okrecu od tebe glavu, opet te izbjegavaju sve dok te više ne mogu ni vidjeti ni cuti ni mirisati ni dodirnuti, dok ti se ne zametne svaki trag. Taj proces pocinje vec rodenjem, samo što se nekom zametne trag još za života, a nekom tek poslije života. Zastao je, preplašen, ne znajuci koji korak dalje mora napraviti.
U životu su ga ucili kako treba s ljudima se ophoditi: pozdravljati, razgovarati, ocjenjivati s kim kako možeš; nekoga ceš samo pozdraviti – nekoga neceš ni to – nekome ceš se povjeriti – s nekim biti intiman – nekoga izbjegavati – nikoga ne treba mrziti – ali, isto, ne treba dati na sebe. Uvijek treba znati s kim kako treba.
Da, svaki novi put susret sa svakom novom osobom opet nosi neki novi stres: a kako sad treba s ovom osobom? Ljudi u sebi vjerojatno zbog toga imaju svaki novi put nekoga drugoga u sebi, nekoga koga i oni sami moraju tek otkriti i upoznati, prije nego što ga suoce s protivnikom, odnosno covjekom, novim, s kojim se tek trebaju poceti ophoditi.
On je ovoga mrzio. Mrzio ga je što smrdi, mrzio ga je što je leš i što je pred njim, a on pojma nema što treba napraviti. Mrzio ga je što ce mu ta slika ukrucenog covjeka, poput rublja koje se ukoci na štriku pod niskim temperaturama, ostati do kraja života u pamcenju. Zarit ce mu se u mozak i ostati potiskivati i posljednje tracke nježnosti, koji su dopirali iz njegove (iako mucne) mladosti. Mrzio ga je što je slican njemu – slican po odsjaju života. Postao je sve ono što prije nikad nije.
Zavidan je bio što se na Ovome što je ležao jasno i glasno vidi o cemu se radi, a na njemu nitko ništa ne primijeti. Smrdio bi on tisucama kilometara daleko da je pravde, da se to mjeri po tome koliko je covjek u životu morao trpjeti; nos bi zacepljivali po svim kontinentima.
On se takoder ukocio – mrtvac pored mrtvaca – priznati mrtvac pored nepriznatog mrtvaca – zar mrtvac nije covjek. Htio se okrenuti i pobjeci, i praviti se da ništa nije vidio. Vrlo brzo se on odmakao od tog leša koji više ništa ljudsko u sebi nema - osim što plaši druge ljude. Ustuknuo pred njim kao pred nekom zvijeri, iako je covjek mrtav, ništa mu više ne može, ni pomoci ni odnemoci.
Nazvao je mobitelom hitnu pomoc, zamuckujuci, neuvjerljivo.
Ovi su mu uzeli podatke i rekli mu da ceka policiju jer ce morati odgovoriti na neka pitanja. Cudili su se zašto je pozvao njih, a ne policiju ako se vec radi o lešu. Policiji je on bio sumnjiv od pocetka razgovora s njima. Tijekom istrage tog slucaja postajao im je sve sumnjiviji. On je od tada konstantno, uvijek iznova, bio prisiljen oživljavati taj prizor. Tog covjeka nije poznavao ni u kakvoj drugoj prilici, osim u prilici leša.
Istražni organi su nakon detaljne istrage zakljucili slucaj - prirodna smrt. I on je naucio puno, tijekom istrage, o tom covjeku: da je bio samac, da je s kontinenta, da je odmor sebi priuštio od dugogodišnje uštedevine; bio je trgovac, imao je neki neuspjeli brak prije sedamnaest godina (bez djece), živio povuceno – niti bogat – nit siromašan (nezanimljiv grabežljivcima).
Cudio se, opet, kako su mu uspjeli pripisati prirodni uzrok smrti, infarkt srca, kad je tijelo bilo vec u fazi raspadanja. Ali tko bi ostavio tijelo na površini zemlje da ga ne zakopa, da je imao nešto s tim. Prirodni uzrok smrti u tom slucaju je najprirodniji. Možda se i prepao necega, zmije, pa mu je srce zatajilo. Ici sam u šumu nije preporucljivo. Možda da je bio s nekim, još bi bio živ. Uopce, biti sam nikome nije preporucljivo. I grabežljivci u prirodi vrebaju one izdvojene, same, bespomocne, kako bi lakše ostvarili svoj naum. Zadah toga covjeka je bio toliko iritirajuce arhaican da mu se cinilo kao da se još nije ni rodio.
Neocekivano se poceo zanimati za njegov život. Posjecivao njegovo rodno mjesto, radno mjesto, pitao druge o njemu, nalazio njegove fotografije. Postao mu je prijatelj. Ima jednog prijatelja, ali vrijednog. Taj ga sigurno nece klevetati, zavidjeti mu, ili ga omalovažavati, doduše – ostavio ga je na cjedilu, ali koji je to prijatelj savršen. On je osoba na koju se, na prvi pogled, sumnja. On je osoba? Cesto se cudio svome utjelovljenju.

Po zanimanju je pekar, strastveni. Od malena mu je mijesiti tijesto bilo jedna od najdražih igara. Kad je prvi puta imao ženske sise u rukama, htio ih je pospremiti u pecnicu da ih ovjekovjeci. Lomio bi taj kruh rukama i cijeli život bio sretan zbog ljubavi. Od najintimnijeg ženskog dijela osjecao je da pravi štrudlice i kolacice, svaki put novo iznenadenje pohotljivim sladokuscima. Nerijetko je znao izljeve svoje sperme pospremiti u svoja tijesta. To su bili najintimniji pekarski specijaliteti. Nikoga dugo vremena nije smetalo to što se njegova pekarnica zove 'Intima' i što on svojim tijestom velica erotiku.
«Erotika potjece od grcke rijeci – eros – što znaci ljubav. Dakle erotika je mnogo obuhvatniji pojam od sirovog sex-a. Potreba jest i za hranom, no u nekoj hrani uživamo – u nekoj ne, i zavisi od toga kako ce se ta hrana pripremiti, i da li mi volimo tu vrstu hrane. «Zbog toga smatram da naziv ove moje pekarnice nije vulgaran, jer ja svojim tijestom velicam erotiku». Ta je prica mogla prolaziti sve dok jedan mušterija u pecivu nije pronašao kondom. On je izgubio osjecaj dana i noci, stvarnosti i želje, života i smrti, on je bio sumnjiv. Po danu bi mjesecario. U svako doba ga se moglo naci pijana. Zbog toga je njemu rad po noci, kad mušterije ne gledaju, bio idealan. Po danu bi prodavacice s osmijehom na licu nudile njegove proizvode gostima, ne sluteci sve sastojke.
Najgrozotnije bi bilo kad bi neki mušterija poceo hvaliti pekarske proizvode 'Intime' kao najbolje koje on pozna. Ta pekarnica nije uvijek nosila taj naziv. Taj je naziv dobila nakon što je Daon poceo oblikovati svoje proizvode u intimne dijelove tijela; pa su tako žene mogle odgrizati kruta peciva u penisnom obliku velicanstvenog Kipa slobode, a na vrhu je curio slani sir. Muškarci su mogli lizati želetinaste slastice sa školjkastog peciva, kojeg su poslije mogli u jednom zalogaju rastopiti u ustima i osjetiti opet onu novu prazninu do sljedeceg nadražaja nepca, kao i žene; kojeg su poslije mogli u jednom zalogaju razdrobiti medu zubima i osjetiti opet onu novu prazninu do sljedeceg zagrljaja pravde, kao i žene. Djeci ispod osamnaest godina bili su zabranjeni specijaliteti 'Intime'.
Daon je tada bio vec iskusan pekar kad se prestao baviti uobicajenim pekarskim proizvodima za tržište i poceo nuditi tržištu nešto sasvim novo i neobicno.
Ljudima je to u pocetku bilo simpaticno i radilo je dobro. On je na tome imao poprilicno veliku zaradu sve do onog skandala s kondomom. Turisti su njegove proizvode nosili cak i doma kao turisticki suvenir. Te njegove ekscesivne seksualne aktivnosti samo su jedne od niza pojava koje su upucivale na šizofreniju (ludost pametnog covjeka). U pubertetu je znao svoju spermu prolijevati po kajgani; to mu je pravilo poseban dekor. Pubertetlijama se nije cuditi. Svi su adolescenti potencijalni šizofrenici. Sad je pitanje samo koji ce iz puberteta izaci iscijeljeni, a koji ostati trzati umom na jednu stranu, emocijama na drugu, nagonom na trecu, životom na bezbrojitu stranu svoje licnosti. Rascijepljena licnost može postati svaka osoba koja nema nikoga da ga sastavlja i lijepi iz dana u dan; to ne može nitko sam.
Covjekova samoca je ogromna sloboda; prijeki put do smrti.
Usmjeriti sve te komponente, nagonske i intelektualne, u pravcu kretanja sudbine jamstvo je stabilizacije stanja. Dijeliti sebe prema svakom životnom izazovu, tako godinama, jamstvo je gubitka sebe; dobitka neke nepoznate osobe, povucene u svijetu stranaca. On je bio izgubljen za sva vremena. Nesposoban za život. Hospitaliziran, nesvjestan gubitka svoje mladosti i prolaza života. Dobar je to covjek (bio). I sada ce rado pomoci ljudima. No on je izgubio okvire percepcije što je to pomoc, što bespomocnost, kao i osnovnih pojmova – dobra i lošeg. On sada nagonski to radi – kada nekome pomogne – nesvjestan da je ucinio dobro djelo – tako i loše. Kao što je u pubertetu nagonski trebao curu – nagonski trebao ljubav – nagonski trebao seks - nagonski trebao svoju spermu naciniti kvalitetnijom.
Pusti manijaka. Budalu. Kretena. Pusti šizofrenika. Ubi gamad. Jebi mu mater ludacku.
Sve te izreke njemu odzvanjaju u ušima. Ljudi ne vole puno razlicite ljude od njih. Je li to strah? Razlike su simpaticne u onoj mjeri u kojoj ne prerastaju u strah.
Za jednog šizofrenika Daon nije uopce bio tako hladna osoba. Dobro, na momente je zaista izgledalo kao da bi hladnokrvno za cas mogao pobiti masu ljudi. Ali, na mahove, takoder, nježan poput djeteta našao bi se, ostavljen bez potpore ikoga starijeg, u areni odraslih, da se izbori za svoje mjesto. Svaki je taj trenutak, taj period vremena, žalio što ima osjecaje.
Uskoro je shvatio, iako je šizofrenik, da mu manje boli zadaje smijati se kad se netko preseli na drugi svijet, nego plakati zbog necijeg gubitka života.
Sada kad mu netko kaže da je budala, šizofrenik i sl., ne uzbudi se zbog toga. Kad mu psuju mater, takoder, ne. On je izašao vec iz tih 'normalno uvredljivih ljudskih okvira'. Njega sada uvrijedi što ptica nece poslušati neku njegovu komandu – da mu sleti na ruku npr. dok joj on nudi hranu. To je zbog toga što od ljudi je navikao da može svašta ocekivati; od ptica se nije tome nadao.
Pa, zar i vi? – cudio se.
Samo pokupe hranu i odu, bez da mu slete na ruku ili na rame, bez da mu cvrkucu, bez da mu perje prislone uz lice i skupa se miluju, bez da nade jednu pticu koja ce se uz njega vezati. On više ne zna razlikovati ni životinje i ljude.
Ja vaš cvrkut ne razumijem – govorio bi ljudima, u diskutabilnim situacijama. - I zašto vi ljudi ne možete letjeti ako ste savršeniji od ptica? U cemu ste vi to savršeniji: u govoru niste – vaš govor više služi nesuglasicama nego sporazumijevanju. Za sporazumijevanje nije dovoljan govor, sporazumjeti se može i bez govora, a i s najljepšim govorom sporazum je nemoguc ako govor postane ljudsko oružje. Inteligentni ste: samo onoliko koliko je Bog želio da budete. I prije ce ptica doci u kraljevstvo nebesko nego covjek koji svojim licemjernim djelima prkosi Bogu.
Smijao se tekucim ratovima, poginulim ljudima, onima što prose na ulici, nesretnim životima, smijao se osmrtnici svoga prijatelja iz srednje škole – komentirajuci: spasi se ti na vrijeme, i u školi si bio ispred svih – evo, sada, i životnu školu si završio prije. A ja cu godinama i, možda, desetljecima morati ponavljati isti razred, a bio bih sretan kad bi me izbacili iz ove škole, osjecao bih da nemam više ništa s njom kao ti što si je položio s odlicnim uspjehom, i sad ti se neka nova vrata otvaraju. A onda bi se odjednom poceo derati iz sveg glasa, kao da želi preko medija (satelita) prenijeti svijetu poruku: smijem se jer sam sretan zbog tih jadnika oko kojih se sada andeli umaraju.

U par navrata bi Daon bivao otpuštan i ponovno hospitaliziran. Stvari su pocele ici nabolje za njega otkad je on došao pod tretman kvalitetne i suvremene ekipe lijecnika, tek otvorene duševne bolnice «Osmijeh za mir», sagradene privatnom fondacijom jednog austrijskog bogataša, cija je žena, Hrvatica, umrla od posljedica manicne depresije.
No Daon bi znao godinama raditi i živjeti kao sasvim normalan clan zajednice. Lijecnici bi mu izlazili u susret prilikom ponovnog zapošljavanja, dajuci mu da radi poslove kao pomocnik. Tako je mogao biti nadziran, i tako se sprecavalo da ne dode do nekih neugodnih incidenata koje bi on u bolesnim stanjima mogao napraviti, ako bi radio samostalno.
Normalno, i u takvim 'slobodnim' danima njegova života morao je redovno dolaziti na kontrolu. Jedan od njegovih najizraženijih simptoma bolesti bila je njegova umišljenost da je on veliki slikar i da su mu njegova najveca djela pokradena i da su u svijetu dobila brojna priznanja pod nekim drugim imenima; da cijene njegovih slika iznose od 100.000$ pa nadalje. Lijecnici su to objašnjavali kao kompleks njega kao mladica koji nije dosanjao svoj san. Naime, svi mi u pubertetu imamo svoje snove; neki bi željeli postati ovo – neki ono, i oni koji uspiju – u pravilu su sretne i zadovoljne osobe. A oni koji ne uspiju – neki od njih se snadu pa dosanjaju san, onaj koji im zvuci realnije da ce se ostvariti – npr. teže ce se ostvariti san da letimo, a lakše da stalno trcimo (bježimo) - a ne pomicemo se s mjesta.
Daon je bio karakteristican slucaj. On je ustrajao u letu, a završio na pokretnoj traci komadica zemlje. Kod ovih lijecnika u dijagnozi nije stajalo - šizofrenik.
Bili su tu prisutni simptomi manicno – depresivne psihoze, paranoje i šizofrenije.

Jednom prilikom mu je dr.Pršto ostavio ispod jastuka kultni casopis za umjetnost i kulturu, The Wide Side of Our Mind. Ostali lijecnici su izbjegavali dovoditi njega intenzivno u vezu sa svime onime što bi moglo pogoršati njegovo stanje; oživljavati njegove bolesne ideje. Doktor Pršto je znao da on to voli i pokušavao mu je maksimalno izlaziti u susret. Toliko mu je želio pomoci da bi cak u nekim trenucima izgledalo kao da mu vjeruje. Doktor Pršto je mislio kako mora biti strašno živjeti tako kad ti nitko ne vjeruje. Kako je teško biti sam tako u svome svijetu. Što je najgore, ni ti 'ludaci' ne vjeruju jedni drugima. Oni nisu u zajednickom svijetu. Svaki od njih ima svoj vlastiti svijet. A mi smo svi osudeni biti u jednom svijetu. Oni su na neki nacin privilegirani. Pa i ako nije istina, takvim ljudima treba vjerovati, jer oni trebaju potporu u vjeri a ne u istini.
Ta naslovna, masna stranica casopisa Daonu je bila osjetilna veza prema njegovom sadržaju. Gladio ju je. Medu dlanovima držao casopis kao balon – škripa njegova, glatkoca i strah od bijega - leta – napuštanja – skracenja njegova ushicenja. U dnevni boravak pacijenata ušao je dr. Otto. Primijetio je Daonovo pretjerano ushicenje te osjetio zabrinutost zbog mogucih posljedica. To je takva vrsta pacijenta u koga je najbolje držati jedan nivo neutralnog raspoloženja, poželjnog za sve – i za okolinu, i za njega samog. Tablete njegovo pretjerano ushicenje mogu dovesti u granice normale. Dr. Otto je preferirao umirujucu literaturu, bez pompoznih sadržaja i vijesti; kao razgledavanje nekih pejzaža – prirode, životinja, nekih blagih svakodnevnih situacija s blagim tekstovima itd. No, jednako tako, doktori nisu pacijentima smjeli zabranjivati da citaju, gledaju TV, ili slušaju radio; bilo je i onih koji su išli na Internet (ali je tu vrebala opasnost od pornografskih sadržaja). Mogli su ih na blag i kompromisni nacin okrenuti na nešto drugo, ali ako je njihova volja izrazito snažna za necim – onda su tu pomagali jedino elektro – šokovi.
Dr. Otto je lagano šetao prostranim dnevnim boravkom, obracajuci se blago i toplo svakom pacijentu, pojedinacno, prema njegovim potrebama.
Preko prostranog terena dnevnog boravka promatrao ih je kako se, meditirajuci, bore u svojim svjetovima, lelujavi na svojim stolicama, protiv 'virtualnih' neprijatelja njihova života. Pod medikamentima su oni, obicno, pouzdani partneri. Suraduju besprijekorno u prijavljivanju svih nepravilnosti, koje se dogode u njihovim svjetovima, njihovim zaštitnicima, doktorima, u kojih oni jedino imaju povjerenje. Respektabilno bulje oni kroz prozor – promatraci prirode u svoj njenoj silnoj ljepoti, svjesniji od drugih – kad prestaje ljubav, nastaje sila.
Oni žele prije drugih vidjeti kako cvjetno tlo pocinje podrhtavati ili kako melodicne i uspavljujuce kapi kiše, nakon izvjesnog vremena, nose predmete i ljude po ulici. Kao promatraci nekih utakmica što se odigravaju negdje vani, bez njih, svaki u svome svijetu ne zna objasniti pravila igre, ocekujuci uzaludno kad ce netko pobijediti - da bi mu mogli cestitati, ili izgubiti – da bi se mogli skupa s njim tješiti.
Najgora stvar koju bi neki doktor mogao sebi dozvoliti je da pacijent izgubi u njega povjerenje. Zbog toga se trude maksimalno shvacati svoje pacijente i što bezbolnije prevazilaziti razlike izmedu dva realna svijeta. Dr. Pršto se, za svoju ženu, u nekim slucajevima poceo ponašati cudno. Nije se uzbudivao zbog toga što bi njihov sin u školi nekada dobio slabu ocjenu; nije se uzbudio kad ih je netko udario otraga s autom te pobjegao, za vrijeme dok su oni sa svojim autom stajali na semaforu, cekajuci zeleno svjetlo; žena se njegova uzrujala – požurivala zvati policiju – psovala – derala se; on joj je govorio da je to normalno stresna situacija u kojoj ispoljavanje bijesa pomaže – ali on je sam ostao hladnokrvan, govoreci: snimit ce ga oni iz drugog svijeta. To je Melmu uplašilo jer je osjecala da se previše zbližio sa svojim pacijentima kako bi njima ugodio, a sada gubi cvrsto tlo pod nogama.

Daon je vrisnuo i izbacio casopis iz ruku, kao da ga je opržio. Razlistao se casopis po zraku svojim šarenim krilima; stvorio je kratkotrajni ucinak ventilatora. On se grcio kao da prima elektro – šokove bez narkoze; oci prestrašene, gotovo ispale iz ležaja – u potrazi za istinom i pravdom. I kao da nasluti, po treci puta 'u svojoj psihoticnoj karijeri', bi Daon prisilno uspavan. U normalnim tretmanima lijecnici uopce ne koriste elektro – šokove, ali u ovakvim iznenadnim situacijama to je najucinkovitija metoda.
Nakon što se probudio iz narkoze pamcenje mu je iz posljednjih nekoliko sati bilo izbrisano tako da se mogao postupno oporavljati. Ležao je u sobi, smiren, pod medikamentima. Soba je bila ispunjena, neupadljivo, medicinskim osobljem kako bi se on osjetio u prijatnoj kucnoj atmosferi i kako ne bi imao straha nakon povratka u stvarnost. Dr. Stribor je sjedio na stolici do njegovog kreveta, jedna je sestra mijenjala cvijece u vazi, druga se direktno brinula o njemu, mjereci mu tlak s vremena na vrijeme i otkucaje srca, a doktor Otto je nešto upisivao u njegov bolesnicki karton. Tako se pacijent osjecao sigurnijim kad je bilo više ljudi koji brinu o njemu (na razne nacine).
Prodali su moju sliku za 10 mill.$ - jedva je cekao da to kaže dr.Striboru, nakon što mu se vratilo pamcenje.
Svi su shvatili da se radi o veoma velikim novcima. Nitko, normalno, nije smio ni najmanjim znakom otkriti svoju nevjericu prema tome jer bi to znacilo prekid daljnje komunikacije s, tako osjetljivim, pacijentom.
Dr. Otto je samo progutao knedlu u grlu i nastavio normalno upisivati njegove najnovije vrijednosti u njegov medicinski karton. Osoblje takoder nije smjelo zuriti i biti upadljivo, tako da su cešce cirkulirali od sobe do sobe - ne zadržavajuci se previše dugo kod jednog pacijenta, ali jednako tako nisu smjeli takvog pacijenta ostaviti dugo samog, samog – gotovo nikako, ali to su 'letece izmjene' kako ih je nazvala sestra Margarita.
Svi su se u klinici trudili da pacijenti stjecu podjednako povjerenje prema svim lijecnicima i sestrama jer bi tako mogli najucinkovitije obavljati posao. Problem im je predstavljao dr.Pršto koji se previše zbližio s Daonom. Nije nikome smio reci da je upravo on ostavio onaj casopis Daonu ispod jastuka, ne sluteci da ce se ovaj toliko uzrujati. Svjestan je kakvu je sliku o njemu Daon izgradio u svojoj glavi. On nosi odgovornost za sve što se njemu može dogoditi, ako napravi i najmanju grešku nerazumijevanja njegova svijeta. Doduše, i svi ostali, no zbog svoje vezanosti za umjetnost, kao strastveni kolekcionar slika – on posebno.
Ja bih bio sretan da netko moju sliku proda za 10 mill.$ - morao se ponovno zbližiti s njim.
Vi mi vjerujete?
Mislim da se nitko ne bi toliko uzbudio da to nije istina. Na mene se možete osloniti. Ja cu uvijek biti za Vas tu. Sami ste rekli da Bog sve vidi i da zarada nije bitna. Cemu onda uzbudivanje?
To ga je smirilo. Uskoro je zaspao. Opet su uspješno prebrodili jedan radni dan.

Dr..Pršto je uredivao jedan casopis, pod nazivom Zdrav odnos. Doživljavao je brojne kritike, i priznanja. Govorio je: za dobrim konjem se prašina diže. Casopis je obradivao sve teme s podrucja meduljudskih odnosa, pa i onih seksualnih. Vecina kritika je bila upucivana na stranu seksualnih odnosa jer se u casopisu cesto isticalo kako djeca od onog dana kad postanu spolno zrela imaju jednako pravo na spolne odnose kao i punoljetni. Kritike idu u tom smjeru da djeca u toj dobi još nisu emocionalno zrela, iako spolno jesu. Kao prvo, odgovarao je doktor Pršto, da je Bog htio – ženska djeca bi prvu menstruaciju dobivala tek s osamnaest ili dvadeset i jednom godinom i u tim godinama bi im tek pocele rasti sise, a muška djeca – svoju prvu ejakulaciju. Zamislite sada djecu od, recimo, 16 godina kako bez stida i stidnih dlacica gola šecu plažom, vec sustigli u rastu svoje roditelje.
A dovoljno je, takoder, znati da vecina tih psihickih poremecaja dolazi, upravo, iz tog doba života kada se djeci sustavno ubijaju prirodni nagoni.
Ako netko postane zreo s dvanaest, zašto bi morao cekati još šest godina na prvi spolni odnos ili prvi poljubac. Potiskivati tako dugo svoju seksualnost sigurno ne vodi kasnijem zdravom odnosu s ljudima i suprotnim spolom.
Drugo je pitanje – kako izbjeci iskorištavanje djece. Ovo i jeste futurološki casopis, namijenjen ljudima na višem nivou svijesti od sadašnjeg. Vremenu u kojem ce se tocno moci doznati stupanj vrijednosti seksualne želje kod bilo koje osobe i automatski joj naci odgovarajuceg partnera. Kompjuteri ce se i tada pokazati kao najbolji covjekovi prijatelji. Preuzeli su primat nad psima.

Dr. Pršto je u mladosti živio u takvoj sredini da je on sve to osjetio na vlastitoj koži – tradicionalna, konzervativna sredina u kojoj je seksualnost vjecna tabu tema.
Antonio je danima kovao plan kako najbezbolnije imati kod sebe tu «Erotiku» što ju je svaki dan, kao slucajno, preko oka gutao – kupujuci žvakace ili neobvezno razgledajuci izložene novine. Svaki dan je mijenjao trafiku da prodavacica (pretežno su prodavacice radile u trafikama) ne bi posumnjala u njegove namjere. Da ga je u tom vremenu netko upitao koja bi mu bila najveca želja u životu, odgovor bi bio nedvosmislen: (ono za što se u tom vremenu najviše trudio i što je zaokupljalo cijeli njegov život, bez mogucnosti razmišljanja o necem drugom) «Erotika».
Vec dva puta je pokušao ostati hladnokrvan i izgovoriti tu rijec koja mu je bila veca od usta, no oba je puta završio kupovinom neceg drugog, trošeci uzaludno novce; vrijednost «Erotike» je vec uvelike premašio, a decko s trinaest godina nema baš puno novaca za rasipanje.
Morao je konacno skupiti hrabrosti i kupiti tu «Erotiku». Otišao je skroz do predgrada, do jedne trafike u kojoj nikada nije kupovao niti ce nakon toga. Bilo mu je svejedno. Nece se uopce obazirati na reakcije niti na tu glupu «Erotiku», jednostavno ce je kupiti; otici doma – zakljucan u WC-u uživati u ljepoti Božje umjetnosti.
Krocio je odlucno prema toj trafici, a ubrzani rad srca davao je tempo njegovim koracima. Nije se obazirao ni na koga. Mogucnost da ce tu sresti nekoga poznatog, ili ne daj Bože u trafici, bila je ohrabrujuce mala. Sreca, nikoga nije bilo pred trafikom da bilo što drugo kupuje, kao što mu se to znalo dogoditi do sada, pa onda nije smio izustiti tu rijec da ga netko drugi ne cuje.
Dobar dan!
Dobar dan!
Izustio je, konacno, tu rijec.
Molim!
Ali samo se jedan mali dio te rijeci uspio progurati kroz usta, tako da je lavina, kojom se ta rijec kotrljala od njegovih nožnih prstiju do usta, ostala u njemu zaglušujuca.
Oprostite, decko, nisam cula!?
Progutao je taj veci komad rijeci natrag, malo se zakašljao te ga katapultirao u protivnika, bez imalo milosti: Erotiku!
Prodavacica mu je u prvi mah pokušala nešto reci, ali se ubrzo sabrala i prodala tom decku, crvenih obraza, taj artikl, kao što prodaje bilo koji drugi artikl bilo kojem drugom kupcu. Mislila mu je reci da je možda previše mlad za to. Ali odvratila ju je njegova srodenost s tim artiklom, tako da mu to nije rekla - jer nitko ne traži ono što mu ne treba.
Antonio je po svim ljudskim mjerilima ružan. «Ti si stvarno super, ali ne mogu biti tvoja cura». Ta mu je recenica postala toliko uobicajena da je prestao tražiti curu. Svatko traži sebi ravnoga, pa je i on mogao naci nekoga slicnog njemu, kad bi mjerila bila jednaka za sve. Naucio je on do svoje punoljetnosti da se ne smije voditi srcem vec razumom. Sve one ljepotice u koje je bio zaljubljivan nisu na njega obracale pažnju. Poslije je tražio samo nekoga da ne bude sam. Pa sve imaju onu stvar i dušu, razmišljao je. Možda ce mi bolja biti u krevetu ona debelih noga, i više me voljeti ona malih grudi, i biti mi bolji prijatelj ona s likom robijašice, nego neka zgodna ljepotica za kojom je raspisana potjernica još od rodenja. Kad pogledam sebe na ogledalu, ne vidim ništa lijepo, tek kad sklopim oci – ljepota me preplavljuje. Ona koja me zagrli i poljubi, ona koja me zavoli i bude sa mnom spavala, i bude mi prijatelj, ona ce mi biti najbolja – pa kakva god bila.
No ni tu nije imao srece jer su ružnije cure tražile zgodnije decke. U tim je godinama deckima samo do zabave, a tu su ružnije cure dobivale primat jer nisu tražile neke druge pogodnosti, kao što bi to ljepše cure tražile; jer ljepše slove kao one koje imaju više dostojanstva, odnosno mogu više birati. Osjetio je da mu takav život nece donijeti ništa lijepoga. Razocaran je upisao medicinski fakultet. Tu je sebe dao cijeloga. Posvetio je znanosti svih posljednjih akumuliranih deset godina ljubavi. To mu je znanost vratila na najbolji moguci nacin. Fakultet je završio u roku, za šest godina.
Dok su se drugi studenti zabavljali i provodili, i studirali, u prosjeku, deset godina, on je za tih deset godina i specijalizirao, psihijatriju - podrucje u kojem je bio strašan talent, jer je cijelo vrijeme njegovog sazrijevanja (studiranja) i sam bio latentni pacijent iz tog podrucja. Spasila ga je, upravo, predanost 'drugome' – znanosti, kako bi se mogao neozlijeden izvuci iz životnih zamki.
Oženio se Ružom iz Trinaest kuca. Tako se zvalo to selo. Nikada nije imalo naziv vec su ga svi, kao i poštar, zvali po broju kuca u selu (i nesretnim dogadajima). Antonio voli taj smirujuci seoski ambijent i vecinu godišnjeg odmora obitelj Pršto provede u Trinaest kuca. To se selo nalazi negdje izmedu Sinja i Imotskoga, skriveno od prometnica, izmedu onih tamo brdašaca što se u daljini mogu malo nazrijeti, kada se s autom prolazi tim pravcem. Nikada oni nisu dobili potrebnu infrastrukturu za život. Život se u selu nije mijenjao stoljecima. Još su uvijek bez struje, nemaju cestu, piju kišnicu. Do prvog ducana imaju oko tri sata hoda, bez odmora. A kad vec stignu na prometnicu – samo pola sata autom do prvog lijecnika. No tu, niti imaju autobusnu stanicu, niti auta. Nitko iz sela nikada nije imao, niti naucio voziti auto, ni traktor cak.
Tog je dana Antonio zacuo najljepši glas na svijetu, koji ce mu se obracati do kraja njegovog života. Vozio se autobusom prema svojoj rodnoj Hercegovini. Zacuo je glas, par sjedala iza njega, kako se obraca kondukteru, koji je takoder bio iza njega. Taj je glas molio da autobus stane na proširenju 'prije one velike krivine'. Taj je glas bio treperav, ali cvrst i odlucan – to je bio glas njegove sudbine. Prepoznao ga je. Hrapav ženski glas, nenavikao na svakodnevnu komunikaciju; govor pomalo nepravilan, ali njemu je zazvucao pravilan kao poziv: (osjecaš li da nam je ovo naš prvi date, a još se niti poznajemo). Okrenuo se, pogledao ju je – pogledala ga je – upitala da li i on izlazi tu (jer je tako izgledalo – buljio je u nju sa svih svojih trideset godina) – odgovorio – da – na svoje vlastito iznenadenje – i to mu je «da» zapravo bilo sudbonosnije od onoga na vjencanju, što je uslijedilo samo par mjeseci poslije.

Jedino se njemu Daon povjeravao govoriti o svojim ljubavnim epizodama ili fantazijama.
Doktore, ja bih opet o seksu, poželio se opet izjadati doktoru Pršti. Zovite me slobodno Antonio, uzvratio je Dr. Pršto - kako bi još više intimizirao kontakt s njime i tako mogao dublje prodrijeti u njegov vlažni i nabrekli mozak. Pricao mu je o nekoj privlacnoj studentici, koju je prvi put vidio u nekoj knjižnici, gdje bi on dolazio citati knjige o lijecenju njegovih bolesti – psihoza ( koje su se samo mijenjale i prelazile jedna u drugu).
… kad sam ju tako vidio kako topljivo sjedi u knjižnici okrecuci, odviše školski, sramežljivo pohotno, kemijsku olovku u blizini uha, kao da osluškuje sadržaj što ce iscuriti iz nje u narednim stranicama pripreme njenog seminara, ja sam na trenutak ostao izgubljen, na sred puta, od tog dojma, biti potrešen. Kad me je netko u prolazu zakacio ramenom, smrknutim pogledom perspektivnog poslovnog covjeka, da se sklonim, cudio sam se otkuda to da su sve knjige još na policama. Naime, tako bi izgledao potres moje duše iskazan u stvarnosti. Dr.Antonio Pršto bi, na trenutke, pomislio kako je Daon uistinu umjetnik – ne samo slikar, nego i pjesnik – kad bi tako s njime razgovarao. Inteligentan je bio, u svakom slucaju, no i bolestan. Ta seansa doktorovog poetskog raznježavanja ne bi u pravilu dugo trajala jer bi je uskoro pokvarilo nešto poput … pa sam je onda pratio po gradu, mjesecima nakon toga, kako bih je konzumirao, no nikad ne bih volio postati poduzetnik silovatelj, iako znam da ona nikad svojevoljno sa mnom ne bi legla u krevet; ja bih samo hodao za njom po gradu i masturbirao svuda naokolo. – Rekao si: konzumirao, što to znaci? – blago mu je dr.Pršto postavio pitanje. – Mislim, dvoje mladih ljudi mora jedno drugo uzajamno konzumirati da bi preživjeli. To se najbolje radi u seksu, a pošto ja seksa nisam imao, ja bih mogao svoju potencijalnu partnericu npr. pojesti.

Doktor Pršto se pravio kao da je sve uredu, kao da ga taj odgovor nije potresao do samih temelja njegove lijecnicke prakse, i postavio drugo pitanje: poduzetnik silovatelj; što misliš pod time? Pod time mislim da sam i ja dovoljno kadar zaradivati sebi za život, ali to ne mogu ostvariti normalnim poslom, pa sam mislio na tržište uvesti seks grubosti za one žene koje to vole, a one bi placale za takve usluge, no ja sam bio previše nježan, slab i krhak - pa bih samo drkao unaokolo. Dr. Pršto je znao da je opet došlo vrijeme za terapijski razgovor, umjesto neformalnog razgovora.

Svoje bi dogodovštine iz lijecnicke prakse uvrstio u svoje znanstvene radove unutar casopisa kojeg je i sam uredivao. Objavljivao bih, takoder, natjecaje za price, s temama po slobodnom izboru i tako bi, na osnovu prica koje su mu ljudi slali, slagao njihove psihološke profile.

… Biti lud znaci biti previše normalan. Paradoks je da bi oni koji se po crkvama zaklinju u Isusa Krista, njega smatrali najvecim ludakom da se opet pojavi medu njima (u nekom drugom tijelu i drugom ruhu). Pa bi opet trebalo proci nekoliko stotina godina da se «tom Ludaku» pocnu moliti.

… Znao je tako dugi niz trenutaka promatrati njezinu vaginu, iz kôsa, kako strši, nabubrena, izmedu njegovih dvaju krajnosti. Ona ni slutila nije, ne poznajuci još dobro muškarce, da ce u ocima drugih njena vagina biti samo rupa za habanje njihovog mehanickog klipa, dok je za njega bila i ostala misterij života, razlog divljenja i jamstvo kvalitete cjelokupnog življenja. Volio je svoju glavu držati u njenoj blizini. Na onoj udaljenosti do koje dopire toplina logorske vatre u noci, a dim postane prijatni glasnik fotosinteze okoliša. Milijune puta je prelistavao sebe iznova, i nikad mu ne bi dosadilo, i nikad se nije prestajao diviti tom albumu slika. I opet je ona grcila lice pred njim u ekstazi, kao da ga ne poznaje, kao da nikog ne poznaje i kao da nikog nema niti joj treba. Kao da je neko drugo bice koje je on stvorio. Nigdje se u tipologiji izražaja lica ne može pronaci takvo lice. Po onim slikama iz udžbenika takvo bi lice odgovaralo više nekoj bolnoj grimasi, bolnom izricaju; dok bi nasmijano lice npr. bilo izricaj za pokazivanje radosti. Opet je ona namrštenog lica jaukala, zapomagala, zvala ljude u pomoc; zatvorenih ociju, kao da se nikad ne želi probuditi iz tog sna. Usta otvorenih, kao da se gadi na život bez ekstaze. Stisnutih šaka, spremnih na borbu do smrti s potencijalnim neprijateljem. Opet je ona rado pumpala pokretacku energetsku vrijednost njenog stroja za zadovoljavanje, crpeci ju dragocjeno do posljednje kapi, i prolijevajuci je po svome licu umjesto suza. A lijevom rukom je mlatila po vagini kao da nije njena; nemilosrdno ju je šibala kao neku životinju koja treba u galopu stici na vrijeme na dogovoreno odredište.

… Pismo Adelinog oca - od prije dvadeset pet godina, koji nakon slanja tog pisma, njenoj majci, živi u jednoj pecini (koja s Biokova gleda na Split (odakle je njena majka)):
Sinoc sam te sanjao. Bio je, kao, neki skup – tulum; mnogo nepoznatog svijeta, i ja i ti medu njima. Prepoznali smo se, ali pozdravili, cisto ono radi reda, pomalo zbunjeni. Bili su neki (meni) nepoznati ljudi oko tebe, i ti, kao da si (zbog mene) izbjegavala kontakt s njima. Bilo je malo cudno. No u momentu kao da si, više, izgubila strpljenje (nikad nisi voljela glumiti) – zagrlila si jednog od njih (tvog decka) i poljubili ste se pred mnom. Govorila su mu tiho da ga voliš, da nisi mogla vjerovati da tako nekoga možeš voljeti. On je bio suzdržan, pogledavao je u mene, jer je znao (po slikama) da sam ti nekada bio momak. Ti si, konacno, htjela prekinuti tu agoniju i, iskreno, pred mnom si mi dala do znanja o cemu se tu zapravo radi. Ja se nisam ljutio (jer na to nemam pravo), samo sam umro, ostao skamenjen na mjestu, u kip sam se pretvorio (koji u meni još cvrsto prkosi tromim ljudskim ocima) - spomenik svim žrtvama palih ljubavi. San je završio, ja se nisam probudio, ja živim san, stvarnost mi je previše daleko. Nekad mi se cini da se zaljubim u neku curu, no prode dan, i ja više ništa prema njoj ne osjecam, zapravo i ne budem s njom – samo je vidim (još te nisam prevario). Onda osjetim da nije ta cura uzrok moje ljubavi, vec Bog, ona se samo tu slucajno našla kad sam se ja širio od ljubavi, kao neki predmet od sunca (ni plastika nije iskljucena). Pa se, onda, sutradan zaljubim u neku krošnju stabla, ili komad neba s dijelovima zgrada gdje slucajno uspravim pogled, ili s moga prozora – prostitucija ljubavi uvijek jednog te istog prizora, ili u neku drugu curu, planetu, jezik, ljude, svijet. Onda dodem do jedine ispravne spoznaje – to si, u biti, sve ti – samo u drugim oblicima. To je naša ljubav što se sada nekontrolirano širi svijetom. Mogao bih još, no znam da ceš se ljutiti i zbog ovoga. Oprosti mi! Ali ako prihvatim stvarnost – da ti imaš osjecaj kao da me nikada u životu nisi poznavala – moja jedina ispravna stvarnost ce biti san, vjecni i zasluženi, san iz koga ce me i rajske ptice bezuspješno buditi. Jer što je glas njihov u poredenju s tvojim, ljubavi, koji me dozva iz džungle – i vrati u pustinju, koji me dozva iz tame – i vrati iza života – gdje još ni tama kao pojam ne postoji; samo kaos koji prijeti nastankom svijeta. Neka, pustinju je stvorio Bog, kako bi u miru mogao razgovijetno cuti glasove svoje djece koji dopiru iz nje. Ja nikad ljepše rijeci nisam slušao kao ovo vrijeme otkad nemam nikoga. I vjetar i voda i ljubavna sloboda da nebo sa mnom zatrudni. Oprosti, ali, evo, ovo sam ti još morao napisati, iako ne treba to tebi uopce biti važno, no ona tvoja recenica: «Ja imam osjecaj kao da te nikada nisam poznavala» - ostat ce u mojim ušima podapinjati mi do kraja mog života. Ti si mi bila jedina potpora, obnovljiva baza iz koje sam crpio energiju za život; sad se krecem po inerciji, bez imalo energije. Koliko ce me takvi povoljni vjetrovi nosati, ne znam. Ja se ne mogu na tebe naljutiti, ne znam zašto, ali ne mogu, iako si me tom recenicom zvanicno izbrisala s popisa svjetskog stanovništva. Ali iskreno mi je drago zbog tebe! Bivši covjek!

… Za kraj: Kao što bi vam netko poklonio neki suvenir na uspomenu na boravak u nekom mjestu, ja vam poklanjam ove moje manuskripte kao uspomenu na boravak u meni kao mjestu. Bolno je jedino spoznati da najprepoznatljiviji dio tog Mjesta nije uopce nikome prepoznatljiv. Time takva Mjesta padaju u zaborav, iseljavaju se i urušavaju, postaju napuštena.

Doktor Pršto je došao do zakljucka da je najviše radova zaokupljeno seksualnim pricama, pa cak i onda kada seks nije tema same price, on se uvijek pojavljuje kao pokretacka energija bilo koje tematike, a mnogi ostali parametri nacina i opisa odrede približni psihološki profil licnosti, pogotovo onda kada se slicni parametri povezuju kroz više uradaka i imaju jednu konstantu. Najzanimljiviji radovi doktoru Pršti su oni koji imaju drasticne kontraste i teško su pojmljivi, kao npr. neki razgovor s Danom – gdje poezija i užas žive u jednom sinergijskom braku koji ujedno plijeni i prijeti.
Izdvajamo isjecak jednog takvog uratka, koji nije bio potpisan - nepoznat autor: … nije ništa novo da je kcer moga prijatelja uvijek hodala golog pupka, zimi – ljeti. Pa ja nisam ni mogao ocekivati da je taj pupoljak više neki intimni dio, kad je podastrt cjelokupnoj javnosti. Zbog toga je mene uvijek više zanimala njena zrelušna cetrnaestogodišnja pickica, od njenog provokativnog pupka. Kolu bi pila iz boce, gledajuci me ravno u oci i gurajuci grlic boce u usta, kao neprimjetno, naprijed – nazad. Možda bi to nekom normalnom covjeku promaklo, ali jednom tako iskusnom šizofreniku kao meni, teško promakne takvo što. Jezik joj je bio, takoder, vidan – isplazila bi ga na vrh grlica od boce, (kao slucajno, ali sigurna da ja to gledam) pa kad bi se boca, zbog stalnog igranja s njom, zapjenila – liznula bi pjenu, i dalje se igrajuci sa svim mogucim motivima jedne cetrnaestogodišnje kurve, u razvoju. Nije to bilo samo jednom. Uvijek kad bi bila u mojoj blizini, izazivala bi me na provokativan cin. Cim sam docekao priliku da ostanem s njom nasamo, poceo sam je jebati. Bilo je lakše nego što sam mislio. Branila se nije, dapace, uživala je i bila aktivna. Nije joj bio prvi put. Rekla je da je stalno maštalo o tome da je neki stariji muškarac dobro izjebe jer da s vršnjacima doživljava samo seksualne frustracije …

Sam nacin razmišljanja i stil pisanja ovog uratka je doktoru Pršti bio nekako poznat. Podsjecao ga je na Daona. Doduše njegov casopis je svugdje dostupan, pa i u klinici – mogucnost je postojala da Daon nešto takvo napiše. Voden tom mišlju, odlucio je uvesti u svoju terapiju umjetnicka izražavanja svojih pacijenata – ni u kojem slucaju natjecaj, jer bi se to moglo negativno odraziti na pojedine pacijente, natjecanje opcenito. Po slobodnom izboru su pacijenti mogli pisati, slikati, fotografirati, pjevati, svirati – i poticalo ih se na to – svakome prema vlastitom izboru. Dr.Pršto je pustio svakome vremena za oslobadanje svojih misli i samo bi ih, neprimjetno, s vremena na vrijeme, proucavao.. Mnoge se nije ni moglo potaci da nešto poduzmu jer nisu bili u takvim stanjima da su sposobni nešto poduzeti, dok su neki od njih npr. voljeli slušati odredenu vrstu glazbe; neki pak potpuni mir, bez ikakvog šuma i ikakve aktivnosti.
Kada bi dr.Pršto tako bio u obilasku pacijenata, primijetio bi kod mnogih izražene kreativne sposobnosti, što ga je hrabrilo da dalje nastavi s tom terapijom. Nije vjerovao ni sebi ni njemu kad je u rukama držao sliku koju je nacrtao Daon. Samo je zašutio – pogledao stalno, cas njega, cas sliku – kroz misli mu prolazio cjelokupni boravak tog pacijenta od prvog do sadašnjeg dana – s konacnim zakljuckom: Pa Bože, imao je pravo. Sada mu je po prvi put istinski povjerovao u svaku rijec, koju je do tada od njega cuo, a ticu se njega kao umjetnika. Dalje je mislio: Valjda je to ta umjetnicka sloboda, u koju se racuna da je slobodno biti i lud. Ne, ne, stani, a one price o seksualnim perverzijama… pa da, i to je sloboda – umjetnicka sloboda nije zapravo nicim sputana; sve što je moguce – umjetniku je stvarno, a problem je i u tome što njemu nije ništa nemoguce. Znaci, sputavanje bilo cega, u konacnici, vodi do kontra reakcije – raskalašene slobode – baš kao što sam i pisao.
Cudio se, iako je bio lijecnik i iako je poznavao materiju bolje od bilo koga u branši, kako je moguce da tolika ljepota i ljubav i tolika ružnoca i mržnja žive unutar jednog te istog covjeka.
Dr. Pršto je bio jedini koji je i približno mogao shvatiti Daona, jer da je nešto s njegovom medicinskom karijerom krenulo kako ne treba, ni on se vjerojatno ne bi nikada uspio oženiti, ni biti sretan u životu. Njegova je mladost više asocirala na to da ce završiti kao Daon, nego uspješni lijecnik kome se svi klanjaju ( posebno žene, jer je za žene svaki uspješan muškarac ujedno i seks simbol).
Samo jedno je još dr. Pršto morao rašcistiti s pacijentom, kome se divio i nad kim se zgražao, istovremeno – pa bi u trenucima pomislio da i on klizi do šizofrenije.
I sam nesiguran u svoje pitanje, morao je pokušati: Daone, da li ste ikad silovali?
Ovaj ga je pogledao, zamišljen, sjetan, pomalo tužan (ako šizofrenik to može biti) i odlucno izrekao presudu lijecnickoj struci: Ne! Nisam! Nikad! I zgrožavam se takvih ljudi, ma kako bolesni bili! Oni su takoder u mojim slikama, no u mome srcu takvi nemaju mjesta! Razumijete li? – Ne…, da…, ali…, promucao je lijecnik, potpuno zbunjen odgovorom i poželio da i on bude hospitaliziran i da se netko i o njegovim osjecajima i mislima brine, jer on sam više to ocigledno nije u stanju.
Naslikana Daonova slika s klinike, pod nazivom «Žrtva silovanja» koja prikazuje njega kroz patnje koje je prošao od krade njegovih slika i nepriznavanja do hospitalizacije i omalovažavanja, u jednom apstraktnom obliku, prodala se po cijeni koja je nadomjestila sve njegove ukradene slike i slavu do tada. Nakon izlaska s klinike, Daon je s tolikim novcima mogao raditi i mnogo groznije stvari – sve bi mu bilo oprošteno. Slava je jaca od pravila. A, da paradoks bude veci, slavne stvaraju upravo oni, koji se slijepo drže pravila.

«Umjetnik mora biti sve da bi postojao: i žrtva i silovatelj, i pametan i glup, i dobar i zao, i lijecnik i pacijent, i predmet i živo bice, i mogucnost i nemogucnost, i sve i ništa itd. – popisu nema kraja – umjetnik mora biti sve da bi postojao i da bi njegova djela imala neprolaznu vrijednost, jer se savršenstvo krije u cjelini» - bila je pozdravna poruka doktoru Pršti koji je proucavanjem Daonovog slucaja unaprijedio cjelokupnu, dotada poznatu, medicinsku znanost po pitanjima latentnih psihoza.

PS: Cuvši za doktora Prštu, i ja sam otišao na njegovu kliniku provesti tamo svoju mladost, te izreci završne rijeci: kako bih ja, doktore, mogao pisati o bilo cemu ako ne bih bio bilo što. Ubojica bi npr. mogao pisati samo s pozicije ubojice; žrtva – samo s pozicije žrtve itd. Ja sam baš zbog toga nitko i ništa, koji može pisati o svemu i svacemu, a jedina moja velicina je u tome što u mene stane cijeli ovaj svijet. Dr. Pršto je i mene upitao onim svojim prepoznatljivim blagim pitanjem: Kako mislite, u mene stane cijeli ovaj svijet? – Pa mislim, dr. Pršto, da ako bih npr. pisao o tome kako krava pase travu, u jednoj neprolaznoj umjetnickoj vrijednosti, ja moram moci i smrdjeti kao krava i mirisati kao trava – ali to je još ništa – ja moram, u konacnici, postati prava krava i moci mukati i davati mlijeka i imati rogove i ne znati govoriti i i i – kao i prava trava, i moci se zelenjeti i trunuti i ulaziti u kravina usta i biti sažvakan i preživan i opet u stolici pasti na mene (na travu) (od mene kroz mene)– i zrak sam, ne stidim se svoje providnosti, ali kroz mene cete ugledati svijet; ja sam i onaj nebitni leš, s pocetka price, nad kim sam se gnušao – a kakav bih ja to pisac bio kad ne bih mogao ustati od mrtvih; ja moram biti i dr.Pršto da bih bio ja, baš kao i ona cetrnaestogodišnja djevojcica, i ne samo to- problem je u tome što popisu nema kraja, znaci: ja nemam kraja. Tek jedan predmet što stvorih, baš poput ove price.

 

Copyright by Krunoslav Šetka & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.