MARKO SOSIČ

Rođen 1958. godine u Trstu, diplomirao režiju na Akademji za kazališnu i filmsku umjetnost u Zagrebu, režirao u raznim slovenskim i talijanskim kazalištima te na televiziji, autor i režiser mnogobrojnih radio drama koje je snimio za slovenski radio u Trstu. Kratku je prozu počeo objavljivati krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, u Sodobnosti i Mladju. Od 1991. do 1994. godine bio je dramaturg u Slovenskom Narodnom Gledališču u Novoj Gorici (u nekadašnjem PDG), a od 1999. do 2003. godine dramaturg i ravnatelj Slovenskoga Stalnoga gledališča u Trstu. Do sada je objavio zbirku kratkih novela Rosa na staklu (Založba Branko, Nova Gorica, 1996.), kratki roman Balerina Balerina, uvršten u finale za nagradu Kresnik (naklada Mladika, Trst, 1997.), i roman Tito, amor mijo, isto tako uvršten u finale za nagradu Kresnik (naklada Litera, 2005.). Trenutno radi u Slovenskom Stalnom gledališču u Trstu kao dramaturg.

U SJENI
 

Moja je priča svršena, ali bit će nekako. Strah me da ne izgubim razum i da me onda, ko tetku Vidu, zatvore u ludnicu.
Cestom kroz vinograde vozim se prema gostionici Kod staroga krčmara. Htio bih izbrisati sve što je u meni, ali mi se slike uvijek iznova vraćaju u misli, svom snagom, kao sad. Zbog srama što ga osjećam. Pred sobom vidim cestu, pored nje čokote vinove loze, grmlje i travnjake. I na kolniku odjednom ugledam očevo lice. Čini se kao da se cesta probija kroz njegovu glavu, tako ogromnu da prekriva sav krajolik pred mojim očima. Stidim se. Moram ga moliti da mi posudi novac, samo nešto malo da proguram koji dan. Da imam za hranu i benzin, a poslije ću već nekako. Prespavati mogu i u autu, u prtljažniku imam deku, pokrijem se i zaspim. Stid me je i pojaviti se pred njim, ali nemam drugog izbora, nemam. Odvest ću se do njega u grad i reći mu. Odlazim, reći ću, sve je palo u vodu, moram početi nanovo, posudi mi nešto novca! Otac me neće odbiti, znam, i upravo me zato stid. Već odavno sam odrastao muškarac, što se kaže zreo čovjek. I takav ću stati pred njega, u toj zgužvanoj košulji, s rukavima zavrnutim do lakata po kojima već pomalo visi naborana koža, s ovom rijetkom kosom što mi je još preostala na glavi. Znam, gledat će kako uspravno stojim pred njim, s blagim smiješkom na usnama, kao i uvijek kad ga posjetim i trudim se da u njemu ne izazovem brigu. Ali tada uvijek pomislim da on zapravo ne zna da li pred njim stoji njegov sin ili netko drugi koga već dugo nije vidio, pa ne zna što se sve mijenja u njegovu životu. Znam, gledat će me, i u njegovim ću očima vidjeti strah da se ne bi mamini snovi o meni definitivno rasplinuli. Umrla bi. Još uvijek vjeruje u njih. A otac ih čuva. Morat ću izdržati i ne oboriti pogled pred njim. Da ne vidi stid koji je u meni i kojeg ni sa smiješkom na usnama ne mogu prikriti. Bojim se da mi neće uspjeti, znam, pogledat ću u pod, a on će s još većim sažaljenjem spustiti pogled na moju rijetku kosu. Vozim, nasred ceste vidim njegovu glavu, u koju bih svaki tren mogao udariti i rasuti je po cesti. Odjednom ga vidim u kući, u gradu, kad stignem onamo, u njegov stan blizu mora, i govorim mu da priđe bliže. Vidim njegov lik kako se teško diže sa stolice u kuhinji, gdje s mamom sluša radio. Vidim kako polako skida naočale, stavlja ih na stol, obuva papuče i odlazi prema spavaćoj sobi, gdje u ormaru pod ispeglanim plahtama ima složen novac. Znam za njegovo skrovište. Vidim kako, onako sav malen, korača prema spavaćoj sobi, prilazi ormaru i otvora ga tako da je sasvim zakriven vratima, čujem kako drvena ladica suho klizi dok je vuče prema sebi, čujem šum novčanica kad ih dohvati i stisne u ruci. Vidim ga zatim kako se vraća do mene koji oborena pogleda, ali sa smješkom na usnama nepokretno stojim na uskom i kratkom hodniku, kako mi prilazi sasvim blizu, kako mi, da mama ne bi vidjela i pomislila da mi loše ide, u ruku gura novac. A ni za Anu više ne pita. Ne, noćas neće reći: A kako Ana?!
Sjedim u autu i kroz vinograde vozim prema gostionici staroga krčmara. Na cesti više nema očevog lica koje bih mogao pregaziti. Sad vidim samo krajolik, svijetlo zelen od kasnog proljeća, koji mi svom snagom odara u oči, jureći mimo njih i mimo svih slika što žive u meni. Kao da bježi od mene, kao da bježim pred njim, vozeći se u novi predio koji iza zavoja izranja iz grmlja, sav u cvijeću. I dalje promiče mimo mojih očiju. Pogledam u ogledalce, pričvršćeno na prednjem staklu. Rascvjetani okoliš juri u dolinu, prema gradu i moru, sav mutan od znoja što mi preko čela klizi u oči i u njima slano peče. Obrišem ih dlanom i otvorim prozor da mi zrak ohladi lice. Kako sve užasno brzo prolazi… Prošlo je godinu dana otkako sam u gradu unajmio stan u potkrovlju. I sad ga ne mogu platiti. Oca ne mogu moliti za toliko novca… Tada sam imao snage da opet sve počnem nanovo, i vjerovao da će se stvari sasvim drugačije odvijati. Vjerovao. Tada kad sam prvi put ostao bez posla sve je bilo na dohvat ruke. Sve. Vjera i snaga. Poznanik mi je priskočio u pomoć da se opomognem od svega što me zbog Ane snašlo, posao u birou, a i mogućnost da dođem do projektiranja kuća. Zar ih zaista mogu sam crtati? pitam tada poznanika. Možeš, ako se tako dogovoriš, samo pazi na ideju. Arhitektima je osnovna ideja jako važna, a ta se većinom odražava u sitnicama…, rekao je. I sad opet iznova, sve kao onda. Ali sad sumnjam u svoju snagu i strah me da ne poludim, ne nalazim više točku oslonca u svojim mislima. Vozim se cestom koja sad vijuga prema vrhu brežuljka.
Odjednom nasred ceste ugledam lice moje bake, koje više nema. Kao da se upravo u tom trenutku odlijepilo sa zelenog grmlja pored ceste i izlilo pred moje oči, preko cijelog krajolika i ceste, svo meko i nasmijano. I u njega bih mogao tresnuti autom da se razleti na tisuću komadića, ali izmiče preda mnom da ga ne mogu sustići. Baka mi je uvijek, kad god sam joj pomagao nositi teške torbe jabuka, tutnula štogod u ruku. Vidim je kako tako dolazi iz prodavaonice i u rukama drži dvije torbe pune jabuka – koje će skuhati navečer prije nego ode na spavanje. Stojim na cesti i gledam je. Znam, ako priđem i pomognem joj poslije će mi u ruku ugurati novac. Kao i uvijek. Uzet ću ga i stiskati u šaci. Tek kad me više ne bude vidjela otvorit ću šaku, pogledati novac i prosuditi da li ga je dovoljno za vikend, kada ću ga, tada još student, sprašit za piće na koje ću pozvati veselu klapu i šepuriti se pred njom kao da je moj stari car, iako svi znaju da na gradilištu miješa beton. Vidim kako joj prilazim pred prodavaonicom i uzimam njene torbe. I onda skupa idemo prema njenoj kući. Ne govorimo. Samo ona kaže, na kraju kad stignemo, kako te volim, najviše od svih unuka, kaže. A mene sram, onda kao i sad kad moram stati pred svog oca i pogledati mu u lice. Sram me je, jer ona ne zna da joj pomažem zato što će mi platiti. Sad bih volio vidjeti njeno lice kako se okreće prema meni, svo staro, naborano i lijepo, pa da vidi kakva je prava istina o toj mojoj dobroti zbog koje mi kaže volim te. Ali ona se ne okreće. I ja bih autom tresnuo u nju. U punoj bih je brzini zgazio da nikad više ne vidim njene dobre misli. Ali njeno je lice sad tu preda mnom, nasred ceste, i ne mogu ga dostići. Pored njega jure rubovi zelenog krajolika, travnjaci prekriveni cvijećem i vinovom lozom.
Na zadnjem sjedištu u autu leži kovčeg u kojeg sam strpao sve što je moglo stati unutra. Vidim ga. Slomljen zeleni kišobran samuje pod sjedištem, uokolo razbacani nekakvi stari časopisi, već izblijedjeli od sunca, razbacani uokolo, prazne kutije cigareta, a ima i nešto benzina. Bit će ga dovoljno do gostionice i nazad do grada i oca. To je sve. Naginjem lice prema otvorenom prozoru, vjetar puše u njega i hladi me. Pogledam uzbrdo prema zadnjim zavojima, iza kojih je gostionica. Odmorit ću se. Ondje je mir, zaboravit ću na sve te slike što su se naselile u meni i misli će mi postati čiste i svijetle. Strah me da ne prolupam. Možda već sad više nisam sasvim pri sebi. Na toj se razini mnogim ljudima pomrači um i ne mogu se vratiti. Strah me je da me ne zatvore i da više ne znam za sebe. Otac i majka bi me dolazili posjetiti, a ja ne bih prepoznavao njihova lica. Vidim ih kako me tiho gledaju. Sjede pored kreveta na koji sam privezan i šute. Onda otac kaže majci dođi, uhvati je ispod ruke i odvede van. I odu. Sami. A ja ih više ne prepoznajem. Takva je bila tetka Vida. Luda od rođenja. Zato su je zatvarali u ostavu gdje je hladno da je hladnoća smiri, da joj bura otpuhne ludilo iz glave. Onda su je odveli u bolnicu, gdje su je privezali na krevet, nakon čega je umrla, bez glasa, u bolničkom podrumu. Možda sam kao i ona naslijedio ludilo? U gostionici ću se odmoriti i sve lijepo promisliti, a onda uspravan i nasmijan otići do oca. I pogledati ga pravo u oči.
Još nekoliko zavoja i bit ću tamo, Kod staroga krčmara. Vjetar mi hladi lice. Krivina u lijevo.
Srna! Pritisnem kočnicu. Tijelo mi se blago nagne prema vjetrobranu, mutnom od tragova posljednje kiše. Kroz staklo gledam lijepu životinju što stoji preda mnom. Sad mi je žao što sam sâm i što nije još netko pored mene, s kim bih dijelio tu živu i stvarnu sliku pred sobom. Gledam je i čekam što će učiniti. I dalje nepomično stoji nasred ceste i gleda me. Ugasim motor. Iznenada mir i tišina, samo dah nas dvoga, skakavci u travi i cvrkut ptica. Gleda me svojim velikim crnim očima, svjetlucavim od sunca. Usred one svijetle tišine začujem svoj glas, mlad i svjež kao jabuke u bakinoj platnenoj torbi. Govorim tada ocu, koji sjedi za kuhinjskim stolom: Tata, postat ću arhitekt i praviti kuće, pa ćete se ti i mama preseliti i otići iz ovog mračnog potkrovlja u gradu. Vaša kuća neće imati prave zidove, nego velike prozore i providne zidove od bistrog stakla, pa će u njoj biti toplo i svijetlo od sunca i njegovog sjaja. Tada se otac osmjehne i u kuhinji je odjednom mir. Kao sad nasred ceste, gdje stoji srna i gleda me svojim crnim očima. Nikakvih glasova sa stubišta, nikakve buke automobila s ulice. Samo gugutanje golubova što se gnijezde pod strehom i zobaju po olucima. Stvarno, takve ću kuće praviti… Ne vjeruješ mi? govorim tada, skoro još dijete. Da, vjerujem…, odgovara otac. A zašto ništa ne kažeš? pitam ga. Ne znam…, odgovara. Onda opet tišina. I samo gugutanje golubova. Vidim njegovo lice koje se tada naginje nad stolom, vidim njegov veliki žuljeviti dlan kako skuplja mrvice kruha što su od večere ostale na stolnjaku, i njegov pogled kroz kuhinjski prozor, odakle vidi komadić mora: Pa naravno da ćeš praviti kuće! čujem nato mamin glas iz druge sobe… Ti ćeš biti arhitekt… Znam ja da si ti nadaren, kaže mama.
U želucu osjetim blagi bol, kao malu, željeznu grudicu. Na cesti preda mnom srna se odjednom pomakne. Sva gipka i glatka izvije se i zadnjim nogama odgurne od tla. Čini se kao da bi joj tijelo željelo poletjeti do neba, tako je snašan njen odraz. Gledam je kako leti, leti, polako, sva lijepa, svijetlo smeđa i vitka, mislim da nikad više neće dotaknuti zemlju… I već mi je nestala ispred očiju.
Palim auto. Ne pali. Probam opet. Upali. Pritisnem na gas i odvezem se. Gostionica je iza zavoja.
Skrenem na parkiralište. Prazno je. Ugasim auto, iziđem, zaključam ga i spustim ključ u džep, gdje zvecne od zadnje novčiće. I kao da se u mene za tren uselio neočekivani mir. Taj bih trenutak volio produžiti. Krenem prema vratima koja s ceste vode u gostionicu. Na potiljku i rukama osjećam kako sunce žeže. Uhvatim za mjedenu kvaku i otvorim ih. Prijeđem tri stepenice i već sam u unutrašnjosti, gdje je hladnije.
Dobar dan, idite na dvorište, u hladu je ugodnije…, čujem glas staroga krčmara. Ugledam ga kako stoji za šankom i gleda prema pritvorenim vratima što vode na dvorište gostionice. Zatim opet pogleda prema meni. Bocu svježe vode, zar ne? kaže i sagne se pod šank. Ne podnosim da mi tako govori. Volio bih mu odgovoriti: Ne, danas neću vode! ali šutim i puštam mu da uživa u toj svojoj bliskosti, u kojoj se osjećam tako razgolićenim. Kao da zna sve o meni, taj stari krčmar koji se sad saginje iza šanka, pruža ruku prema hladnoj boci vode, hvata je, otvora otvaračem i stavlja na pladanj. Vi samo idite na dvorište, donijet ću vam je van… još dodadne i odlazi prema kuhinjskim vratima, zakrivenim ružičastim zavjesicama. Visoka je i mršava stasa, ima prijazan i mek glas, dok bih ja radije da je hrapav i grub. Ne podnosim njegovu razumijevajuću mekotu u glasu. U mene se opet useli nemir. U nemoći da mu odgovorim, gurnem ruku u džep, vrhovima prstiju dotaknem novčiće, koji zazveckaju zajedno s ključem, i po kamenim škrilama što prekrivaju pod krenem kroz gostionicu. Znam, vani na dvorištu rastu divlji kestenovi. Sigurno su sad već svi ozelenjeli, krošanja punih cvjetova. Bijelih, velikih. Na sebi osjećam svjetlost što prodire kroz žućkasta stakla na prozorima. Kao da bi mi tijelo pratio oštar snop svjetla. Imam osjećaj da me svi mogu vidjeti, i oni kojih nema. Kao da su se svi sakrili u kuhinju, zajedno sa starim kelnerom koji me sad sigurno promatra iza zavjese i misli: Jadnik, postarao se, jako se promijenio od onda kad je prvi put došao, tko zna šta će biti s njim… Sažalijeva me, znam, zato moram što prije van na dvorište, valjda će zapuhati s drveća, pa ću bar nakratko zaboraviti na sebe. A možda će tamo vani biti još netko, tko će mi drugamo odnijeti misli. Koračam po kamenim škrilama i odjednom čujem glas direktora u birou. Gospodine Babiću, ispričavam se, ali projekti vaših kuća sasvim su neprimjereni za naš okoliš! Kako ste uopće mogli smisliti nešto takvo…? Da, to je njegov glas koji sad odzvanja u meni. Tada ispruži ruku, i u njegovoj su ruci moji nacrti. Kraj. Jasno mi je da je to kraj moje priče. Probaj, ali pazi da ne pogriješiš, ideja je jako važna, čujem kako mi govori glas moga znanca, tada, prije godinu dana, kad mi pomaže da dobijem posao u birou. Detalji, pazi na detalje, rekao je tada. Gospodine Babiću, vaši su nacrti sasvim neprimjereni, kaže direktor i vraća mi moje nacrte za kuće s velikim prozorima i providnim staklenim zidovima, gdje je sve ispunjeno svjetlošću i ljudima. Da, u njihovoj su unutrašnjosti nacrtani i ljudi. Prijatelji kojih nema, otac, mama, Ana koje nema, tetka Vida… A svi ovi ljudi? Čemu ljudi, gospodine Babiću?!... Doviđenja! kaže i vrati mi nacrte. Tada uzimam one papire, zgrabim kvaku na vratima i odlazim. To je kraj, ali bit će nekako, kažem sebi tada. Kao i sad. Otvaram vrata što vode na dvorište gostionice. Svjetlost me zapeče u očima i oblije mi lice. Probijam se kroz nju sve do prvog drvenog stola u sjeni kestenova. Imam osjećaj da pored mene sjedi otac, nasmijan. Volio bih da je mrtav, da više ne postoji. Uzdahnem. Prijeđem pogledom po dvorištu. Stolovi su prekriveni bijelim stolnjacima, čiji se rubovi blago zanjišu kad puhne. Dlanom obrišem znojno čelo.
Opazim ljude. Sjede nedaleko od mog stola, gdje počinje travnjak. Čujem njihove tihe glasove. Razumijem riječi. Obitelj. Muškarac, žena i troje djece. Dječak s naočalama i dvije djevojčice. Čudno da na parkiralištu nisam opazio njihov auto. Tako mnogobrojna obitelj sigurno ima veliki auto. Muškarcu ne vidim lice, jer je leđima okrenut prema meni. Vidim tamnokosu ženu srednjih godina, sjedi s njegove lijeve strane, i dječaka pored nje. Djevojčice sjede na njegovoj desnoj strani. Žena… Lijepa je. Koža joj je bijela, dok na njenom licu nema sreće. Kao da će svaki čas zaplakati. A možda mi upravo zbog toga izgleda još ljepša. Uzdahnem. Odmorit ću se, i ovi će mi ljudi odvratiti misli od slika što žive u meni, od stida što ga osjećam pred ocem. Gledam i slušam. Da zaboravim.
– Zašto? tiho pita žena i digne pogled prema muškarcu.
On ne odgovara, natoči čašu crnog vina i iskapi je.
Ona obori pogled i rukom gladi rub stola kojeg prekriva bijeli stolnjak.
Dječak s naočalama ustane s klupe.
– Tu ostani! kaže žena glasnije.
– Idem na travu, ispod glasa kaže dječak, kao da ga je nečega strah.
– Dobro, pazi na psa, kaže ona i pogleda prema travnjaku, gdje je iza zgrade gostionice privezan pas. Znam.
Dječak se obzirno udalji. Djevočice koje još uvijek sjede gledaju za njim.
– Vas dvije ostanite ovdje…, obrati se tiho djevojčicama.
Slušam. I čini mi se kao da moj otac još uvijek sjedi pored mene, dok ga zapravo nema više na ovome svijetu. Zamišljam da je pao u provaliju i razbio glavu, i da se mama survala za njim. I da sam potpuno sam. Osjećam se ugodno. Udahnem vjetar što zapuhuje iz krošnje. Slušam.
– Shvaćam da se ne osjećaš dobro, ali to mi ne možeš uraditi. Mogu za sve pobrinuti, a ti se odmori. Curice idu u školu, mali je u vrtiću, mogu dobiti posao, bila sam na burzi rada, rekli su da treba imati strpljenja… Imamo još nešto ušteđevine, možemo sačekati da se odmoriš… ali mi nešto takvo ne možeš učiniti…
On šuti, vidim mu leđa, njegov potiljak kako se naginje nad stol. Vidim i djelić njegove ruke koja drži praznu čašu. Na desnom zapešću ima sat.
– Jesi li nas zato doveo ovamo gore! kaže ona kroz zube i sakrivene suze.
On šuti, ispruži ruku i opet si natoči čašu vina. Djevojčice sjede jedna pored druge i gledaju ga kao da bi ga čuvale. Na stolu leži tanjur s nareskom, kojega očito nitko nije ni taknuo. Ozada na travnjaku zalaje pas. Žena se osvrne.
– Pazi na psa! zatuli. U međuvremenu muškarac popije još jednu čašu vina.
Zatim šute.
Čuju se pčele u bijelim cvjetovima kestena. Pogledam gore. Nada mnom bujne grane i nebo. Plavo, dok je na drugoj strani puno nabuhlih oblaka. Mislim da sam sâm i da više nemam roditelja, jer su završili u provaliji. Vidim ih kako se hvataju za ruke i skaču u prazninu prema moru, sami i stari. Trčim dolje za njima niz urvinu da ih sustignem, uhvatim, ali stižem prekasno, dižem ih s tla, ali glave su im raspuknute. Na njihovim je raspuknutim licima takav izraz da se rasplačem nad njima. Zamišljam da me svi tješe i prate do očevog stana. Vidim kako sjedim u kuhinji na očevoj stolici i gledam prema uskom hodniku koji vodi do spavaće sobe. Iza mene kuhinjski prozor s komadićem mora. Vidim kako ustajem, odlazim do spavaće sobe, otvoram ormar i kupim novac što su ga ostavili pod plahtama. Znam gdje je skrovište. Uzimam novac, mnogo novca, i odlazim, platim stanarinu i priuštim si vrijeme za razmišljanje i novi život. Ni pred kim se ne trebam stidjeti. Ni pred kim više. I sad sam miran u tim nestvarnim slikama.
Žena digne pogled prema nebu. Oko vrata ima ogrlicu, i kože joj je bijela i meka. Poljubio bih je na pritvorene usne kroz koje će progovoriti. Oči su joj slične kao u one srne, takve kao u bake kad me je pogledala i rekla tebe najviše volim. Pogleda u muškarca. Djevojčice saginju glave, kao da više ne žele slušati mamin glas.
– Ne razumijem… Ne mogu… Svo to vrijeme… Oh, znaš kako mi je… kao da u prsima imam rupu i kroz nju puše ledeni zrak… Jesi li kad to osjetio…? Zar ne razumiješ da boli? kaže i zatim dugo šuti. Ugodno mi je u toj tišini, u kojoj sam sâm.
– Noćas sam sanjala… kroz izvjesno vrijeme kaže lijepa žena.
– Sjećaš se kad smo ono išli na odmor na selo? Hodali smo po šumama, išli od imanja do imanja, svaki dan drugim putem… Sjećaš se? Visoke jele, ogromni mravinjaci, sjećaš li se…? Pa livade… Ti si išao pred nama i mahao rukama, kao da pratiš glasbu koja svira u tvojoj glavi. Pitala sam te, sjećaš li se, rekao si da čuješ glasbu i da zato mašeš rukama. Bio si kao dirigent bez orkestra… Jel se sjećaš?! I onda smo došli sve do one drvene promatračnice pored jezere, sjećaš se? Noćas sam sanjala da smo ti i ja upravo ondje, na onoj promatračnici, i gledamo prema jezeru, pored kojega je preko močvarnog zemljišta napravljen drveni putić. Sanjala sam da stojimo u onoj promatračnici i vidimo sebe kako hodamo po onom mostiću, kako poslije silazimo u močvaru i gazimo vodu do koljena, dok ne iziđemo na suho gdje nas nitko ne vidi. Ondje se zaustavimo, pored usamljenog drveta… Čuješ li?! Čuješ li što ti govorim?! žena očajno zajeca kroza zube, digne ruku i snažno ošamari muškarca. Njemu se zanjiše glava. Čini mi se kao da sam za tren vidio dio njegovog lica.
Djevojčice se pripijaju uz njega. Tata…, jecaju kroz suze kojih nema. On ih miluje, a onda gura od sebe. Djevojčice se udaljuju prema tratini i poglédaju prema ocu i majci. Ona ih pogledom prati sve do mjesta, gdje je za kuću privezan pas. Zatim se opet okrene prema muškarcu i odsječnim pokretom ruke preko ramena zabaci svoju tamnu kosu. Gleda ga. Usne joj podrhtavaju. Poljubio bih ih.
– Ubila bih te, više bih voljela da si mrtav, nego što nas ostavljaš… Idiote jedan, zašto ne želiš da ti pomognem?!
I opet ga pljuska po licu, grebe po rukama, vuče za kosu.
– Volim te…! kaže kroz zadržavane suze i bijes.
On šuti, ni ne mrda, samo mu se leđa sve više savijaju nad stolom. Ne vidim mu lice. Žena ga i dalje udara po glavi. I on joj to dopušta. Pozadi na livadi pojavljuju se djeca. Nijemo stoje i gledaju. Jedna od djevojčica zazove: Mama! Ona se okrene. Muškarac natoči novu čašu vina i iskapi je. Zatim se žena opet okrene prema mužu i nježno ga miluje. Po glavi, rukama i licu. Djeca se polako i nepovjerljivo vrate do psa.
Tišina. Čuju se samo pčele u krošnjama i pas kad zalaje iza gostionice.
Pogledam gore u krošnju i nebo, sve više prekriveno oblacima. Među granama u krošnji zagledam oca na pješčanom puteljku kako se previja od bolova i trči u papučama, trči za mamom koja je obukla svoju nedjeljnu suknju. Obadvoje bježe preda mnom. Jel te boli? vičem za ocem koji se krvavog lica okreće prema meni. Ubio si me! Kao što si i Anu! skoro bez glasa viče prema meni i izgubi papuču. Nisam to htio, čekaj, pomoći ću ti! vičem i trčim za njim, ali ga ne mogu sustići. Vidim majku, okreće se i pruža ruku prema ocu, zgrabi ga i povuče k sebi, i sa pješčanog se puteljka zajedno bacaju u provaliju, prema moru.
Strah me misli koje vidim gore u krošnji nad sobom. Tako razmišljaju luđaci. Ma nije valjda tako strašno. Doći ću i on će razumjeti, obadvoje će razumjeti. Svakome se može dogoditi da mora početi iznova. Otac će razumjeti, posudit će mi nešto malo i sve će još biti dobro.
– Ne idi, molim te, ne možeš nas tek tako ostaviti…, kaže žena i po licu joj konačno poteku suze. Jedna od djevojčica dotrči do nje i zagrli je oko vrata. Zatim i druga i dječak sa sasvim zamagljenim naočalama. Muškarac se pomakne. Ruke koje je dotad držao na stolu pored čaše padnu niz njegovo tijelo, kao da u njima više ne bi bilo mišića. Žena ustane, pokrije lice rukama i trči prema livadi. Djeca za njom. Muškarac ustane i stoji pored stola. Njegov je izgled žalostan, kao što mu je sigurno žalosno i lice koje ja ne vidim. Neugodno mi je što sam tu, neugodno mi je što gledam taj prizor i nagađam zašto muškarac odlazi i napušta svoju obitelj. Ili pak jako dobro znam!?
– Ne idi…! kroz suze krikne žena na livadi.
Muškarac se pomakne, oborenog se pogleda okreće prema meni. Svaki ću tren ugledati njegovo lice. Sad!
O, Bože! Na njegovom licu ugledam oči one srne nasred ceste, bakino lice, očevo čelo, mamine obraze, o, bože, i moje lice, moje tijelo! Moje je sve što je na njemu. Oči, usta, rijetka kosa na glavi, košulja zavrnutih rukava, pripijena uz prsa. Odlazim. Volim je, ali ne mogu ostati. Ostani! vrišti za mnom kroz suze. Tata! zazivaju djeca, privijajući se uz nju. Iza zdanja gostionice laje pas. Moram otići, ne smijem se okretati, ne smijem, takav ne mogu ostati, ne mogu joj više pogledati u oči, njoj, koju taj tren želim poljubiti. Oh, Ana. Oblaci su prekrili nebo. Pljusak. Preko dvorišta brzim koracima idem prema željeznim vratima dvorišta. Otvorim ih. Vrti mi se od vina, i od zraka kojeg više nema u meni. Ostao sam na cesti, ne mogu više izdržati to ponižavanje, ne mogu otplaćivati dug za stan, pijanac koji više ne zna razgovarati sa svojom djecom. Ana. Moram je zaboraviti. Moram izbrisati njeno lice. Unajmit ću stan u potkrovlju i početi iznova. Potražit ću poznanika da mi pomogne naći posao u birou, kod arhitekata kojima trebaju pomoćnici. Čuo sam da kod njih možeš i sam projektirati, ali ne smiješ napraviti grešku… Neću pogriješiti, ovaj put sigurno neću. Napravit ću kuću, za mamu i tatu, za Anu, Gorana, Sofiju i Mirjam. I sve će se srediti. Ana i djeca će mi oprostiti što ih sada napuštam, shvaćaju da sad ne mogu ostati s njima… Znam da shvaćaju. Ne mogu više stajati pred njima, ne znajući za sebe od briga, pića i neprospavanih noći. Stidim se. Ne mogu više biti sa svojom djecom, ako su mi nepoznate riječi kojima im se mogu obraćati, kretnje za igru, ako više ne znam koje bih priče pričao.
Ostani…! čujem Anin glas u kiši i mislim kako je sva mokra. Njena kosa, njena lijepa ljetna haljina koja otkriva oblik njenog tijela, njenih grudi. O, bože, dođi, sva sam tvoja, rekne tada, ležeći na onom razbacanom krevetu, i otvori vlažno međunožje. Uzmi me, kaže i izboči se da vidim njeno spolovilo koje me čeka, crveno i otvoreno kao njena usta, željna moje sline i suza sreće. Tada je grlim, i volim je.
Dotrčim do auta, gurnem ruku u džep, tražeći ključ prevrćem onaj prokleti sitniš koji mi zvecka na dnu. Ne mogu se domoći ključa, izmiče mi među vlažnim prstima. Pogledam prema dvorištu.
Obasjano je suncem i pod kestenovima u sjeni stoje stolovi, prazni i bijeli od stolnjaka. Kroz vrata gostionice, s pladnjem i bocom vode, pojavi se stari krčmar. Okreće se po praznom i tihom dvorištu, zatim me ugleda i zastane. Zar nećete vode…? Svježa je, rekne glasno i zakorači prema meni. Odmahujem glavom, ne razumjevajući što govori. Stari mi se krčmar približava, kao da mi onu vodu želi poslužiti tu na parkiralištu. Rukom tražim ključ po džepu. Ne mogu ga naći. Sitniš mi zvecka na dnu. Njegovo lice poprima zabrinut izraz. Osjećam se gol pred njim, kao da mu je poznata moja priča kojoj se ne vidi kraj, kao da su mu poznate sve slike što žive u meni i kojih se ne mogu riješiti. Ne brinite, dovikuje mi, vodu ću ostaviti za drugi put kad dođete… A doći ćete opet, zar ne!? kaže, i kao da se osmjehuje. Pravi budalu od mene. Misli da sam poludio ili šta!? Tražim ključeve i gledam njegovo lice koje je sad još nasmijanije. A kako je gospođa Ana? Jeste li je vidjeli odonda? pita. Ona je veoma rado dolazila kod nas, pozdravite je, ako je kad vidite. Bili ste zaista ljupka obitelj. A što se može kad je ovaj današnji svijet tako čudan, da, kod žena čovjek nikad ne zna… Samo nek je sa službom sve u redu, danas je to jako važno, zar ne? kaže i digne ruku, pozdravljajući.
Dohvatim ključ u džepu, otključam auto, sjednem u njega, upalim i odvezem se. Sad je baš pravo vrijeme da odem do oca. Zamolit ću ga za novac. Neće me odbiti i sve će se srediti. Kad bih bio sam ne bih osjećao toliku sramotu. Volio bih biti negdje daleko, gdje me nitko ne zna i ni ja ne znam nikoga tko bi poznavao moj život i prepoznavao slike koje nosim u sebi. Kad bih bio lud pobio bih svu obitilj, roditelje, svoju ženu Anu, koju ne viđam već godinu dana, svoju djecu. Jednom zauvijek. Ali ne, u meni nema ludila, jer ih volim, sve ih volim, ali me pred njima sram mog života. Kako bi mamu razočarali srušeni snovi. Najbolje bi bilo kad bi bila mrtva. Najbolje bi bilo kad bi obadvoje bili mrtvi i tako završena ta priča o roditeljima koja se vuče već četrdeset godina. Odrastao sam, kako se kaže, i moram uzeti život u svoje ruke. Najbolje bi bilo da ih lišim živóta, rekao bih kad bih bio lud kao tetka Vida.
Vozim se prema gradu. Vinogradi su već neko vrijeme iza mene. Svjetlost se mijenja, sjene su duže. Gledam cestu pred sobom i na njoj vidim oca i majku.
Razmišljam. Dođem kod njih, ali neprimjetno. Polako otključam vrata i ostavim ih pritvorena. Ako me primjete, kažem da sam ih htio iznenaditi. Njih dvoje su sad u kuhinji, svako na svojoj stolici, i žmireći slušaju radio, kao i svake večeri poslije večere. Idem polako kroz hodnik, pravo prema njihovoj spavaćoj sobi. Kod kuhinjskih se vrata okrenem i pogledam da li se zaista ondje sasvim zatvorenih očiju odmaraju za stolom. Zatim uđem u njihovu spavaću sobu. Polako da ne zaškripi onaj stari crvljivi parket. Otvorim ormar, pažljivo izvučem ladicu i dignem ispeglane plahte koje se nalazi u njoj. Pod njima leži novac. Njihova ušteđevina, znam, ali ne mogu drugačije. U prsima, pod izgužvanom košuljom, skače mi srce. Sve će biti dobro, sve će biti dobro, ponavljam u mislima. Odjednom čujem da su po podu kliznule očeve papuče. Tu su, obadvoje! Otac i majka. Čujem također i šuštanje mamine suknje. Odjednom su tu, pred ulazom u spavaću sobu. Osjećam ih dok stoje ondje, zakriven samo otvorenim vratima ormara. Tko je tu!? pitaju uplašenim i hrapavim glasom. Ne mogu im se pokazati, shvatili bi da kradem. Ne mičem se. Ni njih dvoje. Zadržavam dah da ga ne bi prepoznali. Moram nešto učiniti da me ne bi vidjeli i otkrili moj bijedni čin. Ne smijem dozvoliti da dožive takvo razočarenje i bol, ne smijem, previše ih volim. Ne smijem dozvoliti da vide moje lice, propalo od stida. Moram ih ubiti. Pogledam prema očevom noćnom ormariću koji mi je najbliži. Na njemu stoje svjetiljka i budilica. Znam.
Zaklanjaju me vrata ormara. U sobi je mrak. Ako zgrabim svjetiljku i jurnem na njih, ne mogu mi vidjeti lice. Brzo i jako moram navaliti. Zaklanjaju me vrata ormara. Ne vide me. Po tijelu osjećam studen, kao da se oko njega digla zima. Nemam više vremena. Mogu ući u sobu, upaliti svjetlo i vidjeti me. A možda ni neće upaliti svjetlo, jer se boje da će ondje vidjeti mene. Mogu me zaključati u sobu, pa da onda nemam drugog izlaza osim prozora. Previsoko je da bih ostao živ. Umrli bi od žalosti. Moram ih ubiti. Sad! Moram skočiti do noćnog ormarića, zgrabiti budilicu i udariti ih po glavi. Brzo, dok ne bude prekasno. Onda se pred nikom više neću sramiti. Gledam prema budilici. Na njoj vidim kazaljke koje blago svijetle u mraku, ali ne mogu razabrati koliko je sati. Pred očima zagledam svoju ruku kako se pruža prema njoj da je zgrabi. Osjećam svoje hladno i teško tijelo koje ruka vuče za sobom. Prsti na ruci zgrabe budilicu. I moje tijelo jurne prema ocu i majci koji stoje na pragu. Ruka sa željeznom budilicom udari po njima. Vidim kako njihova lica obliva krv, vidim kako leže njihova nepokretna tijela. Očeve su oči pune milog čuđenja. Ondje na tlu, mamino lice izgleda kao nasmijano. A onda preko njega trči baka s platnenom torbom punom jabuka, kao da bježi, lagana, lagana, u mrak hodnika.
U sobi se pali svjetlo. Vidim sliku koja visi iznad njihovog kreveta. Livada s leptirima i suncem. Čujem očeve korake. U papučama korača po starom parketu. Tijelo mi je sve hladnije. Osjećam kako polako splašnjava, kako se grči i naposljetku sklupčava u veliki gomolj. Sjedim na podu i naslanjam leđa na drvene ladice ormara. Gledam u stari parket. Osjećam da preda mnom stoji otac i da mu je pogled zastao na mom potiljku. Mislim da je sad u njegovim očima sva prosječnost mog života i banalnost moje priče, koja se samo čini tako strašnom i bijednom.

 

(Trst, Mostar 2005.)

 
 

Copyright © by Marko Sosič & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.
Sa slovenačkog preveo Željko Perović
Original možete pročitati ovde.

Nazad