MILAN FOŠNER

Rođen sam 12. 9. 1971. Živim i preživljavam i pišem - u Zagrebu. Objavio sam tri knjige pjesama: Put od Ljubljane do Folnegovićevog naselja - 2000, Život u kući slijepih - 2002, Užasno vam je dobro, zar ne!? - 2005.
Sve to se nalazi na mom web site-u, a uskoro će biti i ponovno tiskano u izdanju BKG.
Dobio sam i neke nagrade za te svoje pjesme, a nagrađena mi je i jedna kratka priča na natječaju FAK-a 2002 godine. ali - da pošteno priznam: malo mi se i jebe za te nagrade, nisu mi previše važne - ono što mi je važno je preko 150 samostalnih nastupa širom Hrvatske. Od nastupa po prostorima ex-yu izdvajam: Beograd (4 puta), Novi Sad, Sarajevo, Tuzla, Mostar, Skopje, Kragujevac..


STRAHOVI SU SAKRIVENI U BOCAMA OD PIVA

 
žena koja zna šta radi


ona mi piše svakoga dana
i pita me
'voliš li žene koje piju?'
i kaže
'ja sam ta...'
pa se onda smije.

radi po cijele dane
u nekoj drkavoj firmi
od 8 do 4
a nekad ostane i duže,
pa se onda vrati u svoj stan
i pije.

poziva me da dođem
i kaže da je napunila frižider
i da ima dovoljno pića.
kaže da je plakala sinoć
ali da je sada sasvim u redu.

ona je žena koja pije
i koja zna šta radi.

ona me pita da li je volim
i kada ću napokon doći.

traje to već neko vrijeme.


gluperde i dalje lutaju...


hej Đoni
pišem ti iz Zagreba iz zemlje Hrvatske

tu je sve kako si i ostavio
samo je ipak malo gore,
postotak se nešto promijenio
sada nas je puno više u ilegali

mi svi – protiv njih:

oni na glamuroznim zabavama
pa onda na naslovnim stranama

a mi svi u crnoj kronici
pa se onda gledamo
u osmrtnici.

javljam ti Đoni
da je Meri još uvijek živa
samo sada ima veće sise nego prije
i zovemo je sponzoruša
hej Đoni – ljepša je nego ikada!

i znaj Đoni da kosijanera
ovdje
više
skoro da ni nema
ćelavci su sada tu u igri:
ćelavci se igraju pištoljima
dok pevaljke pevaju nogometašima

sustav vrijednosti je pojeo sam sebe
kao što si i rekao da će biti

jedino je Jajo uspio nadmašiti
baš sva očekivanja,
njegov trud
ni malo nije bio uzaludan
iako on i dalje tvrdi da jeste.

znaj Đoni
da ne idem na koncerte
što ih lešinari
priređuju
u tvoju čast,
oni kažu da se to zove 'tribute'
a meni se taj tribjut rimuje sa:
lutke od krvi bez trunke ideje
ubice na cesti.

i moram ti još reći Đoni
da šljakeri i dalje loču ko pesi
i da su neženje i dalje bez stana
i da su studenti i dalje bez diplome:
te pičkice bez snage da dignu svoj glas
nitko od njih ni ne zna što su bile barikade,

zabijene glave u pijesak
čekaju na svoj red
na burzi za nazaposlene.

hej Đoni ja još imam snage
da pišem pjesme
ali inspiracije je sve manje
na strateškim mjestima
su i dalje isti ljudi

Đoni
moj osjećaj je beskrajne samoća

gluperde i dalje lutaju daleko
bojim se da ne
odvuku i mene.


godine


gore u stanu
iznad moga
muž i žena
se svađaju.

on psuje i kaže
da mu je ona
uzela najbolje
godine
njegovog života

ona plače i kaže
da je imala
puno boljih
prilika
od njega

i ja vjerujem
da su nekako
oboje
u pravu.

prave prilike
uvijek se dese
u nekim
pogrešnim
godinama

to večeras znamo
i ja
i ovi gore iznad mene.


još jedna...


još jedna noć gdje pijem
uvijek je sve isto

još jedna noć gdje pozivam vraga
da upita boga
gdje je ovaj bio sve vrijeme

uvijek je sve isto
uvijek je sve isto

nema boga u ovome životu
pola miliona ljudi je nestalo
u jednome trenuku
ova je noć gdje ja pijem za njih.


kada tražiš ljubav


kada tražiš ljubav
osjećaš se
kao kapljica vode
usred pustinje
i poželiš nekoga
da ti bude
cijeli svijet.

kada tražiš ljubav
tišina je glasnija
od svega što si prije čuo

i kada tražiš ljubav
jedino što osjećaš
je cigara koja ti
dogorijeva
između prstiju.

ali sva ta bol

sve je to
ništa
i sve je to
nevažno

kada tražiš ljubav.


nekad i sad


njene stvari
ostavljene i
raspoređene
po stanu

poput
relikvija

podsjećaju
da je nekad

bila tu.


strahovi sakriveni u bocama od piva

osjećam se poput staroga ormara
kojega su pojeli crvi
i sve škripi dok dišem
a dok kašljem: sačuvaj me bože
proglasite neku nepogodu
i spasite stanovništvo.

najbolje se osjećam noću uz piće
jeftinije je
i puno je bolja zabava
a muzika uvijek
odgovara
ja slušam klasike na trećem programu
sumanuti sati uz muziku i pivo

svi moji strahovi
su sakriveni u bocama od piva.

zvao bih neke ljude da im kažem nešto
ali ljudi spavaju
ili se pretvaraju
kolektina svijest ne bira način
da zajebe pojednica

diogen je bio u pravu
i neron je bio u pravu
svaki od njih na svoj je način
bio u pravu

a na radiju su noćne vijesti
i mozart će pričekati
da nafta poskupi još malo
i beethoven će pričekati
da ubiju negdje još stotinjak ljudi

dok crvi napreduju
u svome pohodu

moji strahovi sakriveni
u bocama od piva
samo čekaju
da svane.


stvarno mi se jebe za bratstvo i jedinstvo


uvijek se iznenadim
kada znaju o meni – više nego što ja
mislim da znam o sebi

i onda pitaju pitanja
da što ja mislim o opraštanju
i da li se može zaboraviti
to što se je dogodilo

i naravno: ja sam jako pametan
i odgovaram moćno.

onda me pitaju o nacionalizmu
i koja je moja uloga u svemu tome
i tu meni ta stvar već lagano dopizdi

i onda ja pitam njih za pivo
i tražim da mi daju nešto para
i oni onda daju pivo
i oni onda daju nešto para

pa onda slijedi
još neka moja izjava
o nečemu

o čemu ja - u stvari
nemam pojma.


sve je kako treba biti


sve je tu u stvari
točno onako kako treba biti

dali su mi vojničke deke
pa spavam tu
u Makedoniji
na prilepskome jezeru.

malo cirkam pivo
i pušim cigare
vjetar puše
ali meni to ne smeta,

meni je točno onako
kako treba biti.


uvijek ima nade


nastup je bio u Velikoj Gorici,
a dan je bio sparan i vruć.
i noć je ostala sparna i vruća
i ja sam nastavio tamaniti konzerve piva.

dvorana je bila velika kao cirkus:
još jedno mjesto promašeno za poeziju
voditeljica programa je krala nastup
luđacima koji su ovdje došli da bi zaista
čitali svoje pjesme
i zbog njih je atmosfera bila sterilna
i ja sam se osjećao kao u bolnici
i nije mi bilo druge: izašao sam van
i nastavio sam tamaniti konzerve piva.

kad su me pozvali
meni se je želudac već dobro okretao:
moje je pivo bilo toplo
i njihova je poezija bila topla
i pozvali su me još jednom,
a ja sam za to vrijeme povraćao
u velebnu teglu sa fikusom
koja je bila vlasništvo velebnoga Doma Kulture.

kad sam napokon ušao unutra
nastupala je neka mala na gitari;
svirala je nešto bezveze
jer se je takvo što od nje i očekivalo
ali – mala je bila zgodna i imala je velike sise
i imala je dobar stav, a to mi je bilo važno:
i poželio sam da sam ja ta njena gitara
poželio sam da ja ležim na njenim nogama
i poželio sam da ja budem prislonjen
na njene velebne sise
dok muzika svira...

usprkos povraćanju – meni se je dignuo do neba!
dignuo mi se pred tim idijotima u dvorani
i to je bilo velebno dizanje:
veliki Fošner sa velikim kurcem u Velikoj Gorici
pobljuvane košulje...

gledali su u mene dok sam stajao na vratima
gledali su u mene kao da sam im pročitao
neku velebnu pjesmu,
ti luđaci od četrdeset
i pedeset i šezdeset godina
svi redom pismeni
i svi redom sa pravom glasa
svi sa kreditima i svi sa upalom prostate
svi oni su gledali u moj dignuti kurac,
a napolju je i dalje bilo sparno

napolju je i dalje
između mojih
zgužvanih konzerva piva
vrućina
gmizala po asfaltu.

 

Copyright © by Milan Fošner & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad