MIRJANA BATINIĆ

Mirjana Batinić je rođena 1977. u Splitu. Diplomirala je na Umjetničkoj Akademiji. Bavi se novim medijima, web dizajnom, pisanjem.
Njene radove možete pogledati na ovoj stranici, a njen digital art, rađen posebno za BKG na ovoj stranici.


PEČENI KESTEN
 
Njegova nova knjiga.
Preduga da bi je čitala u jednom dahu, iako je tako napisana.
Mislim, napisana je za čitanje u jednom dahu.
Nosim tu knjigu sa sobom cijeli dan.
Vučem je za sobom dok hodam, jedem ili perem ruke.

Gulimo vruće kestenje i jedemo, taman sam ustala od knjige.
Njegova slova u mojim ustima, njegove riječi u kori pečenog kestena,
Za našim stolom u kuhinji.
Jedem i razmišljam kao da pišem.

Moram priznati da ponekad zamišljam njegov glas.
Mislim da je to glas napukao od cigareta, ponešto slab od godina i nezdravog života.
Nešto tamniji, dubok, ali ne previše.

Mislim da nema djecu.
Nikad nisam pročitala da ima djecu i nikad u njegovim tekstovima nisam to uspjela naslutiti.
Ako je vjerovati da je on autobiografski pisac onda, svakako, nema ni ženu.
Ne znam da li se ženio. Vjerujem da je.
Možda i dvaput.

Zamišljam ga u poludugom kaputu, sa okruglim naočalama, istim onim koje gricka na fotografiji,
I isto onako crno-bijelog. Zapravo, u sepija tonu.
Jesenji dan, magleno jutro ili predvečer, silazi niz ulicu, sam.
Negdje u blizini je rijeka i u zraku se osjeća vlaga.
Prolazi ispod drveća koje je već potpuno golo i u sebi ponavlja jednu rečenicu:
S jeseni kada počnu vetrovi...
(citira Kiša)

Mojih dvadeset i osam godina (isprva pišem sedam).
Ulazim u vlak, sve je veoma čudno, u ovoj zemlji sam bila jako davno,
ali vlakovi su još uvijek isti.
U kupeu jedan muškarac i jedan mladić.
Mladić je mojih godina, možda nešto mlađi, a muškarac ima barem deset godina više.

Sve mi se čini poznato i osjećam se kao doma, istodobno sve je nepoznato.
Ulazim samouvjereno sa greškom u koracima koja se ponavlja.
Ni dobar dan, niti pazim kuda vučem kufer.
Umjesto toga nagli upad i gaženje preko nogu.
Ipak, oni ustaju da mi pomognu.
Ustvari muškarac ustaje i podiže moj kufer.
Pridržava ga s obje ruke, zapravo oboje ga pridržavamo i stavljamo na mjesto.
Mladić je pokazao inicijativu utoliko što je skupio noge da mogu proći
i nekud neodređeno zamahnuo rukama (valjda je htio pomoći, ali nije bilo potrebe da tri čovjeka dižu jedan kufer).

Mladić sjedi uz vrata, a muškarac uz prozor, na suprotnoj strani.
Muškarac se vozi naopako.
Putuje leđima.
Sjedam nasuprot njega.

Iznenada glupa situacija, neugoda.
Nas dvoje zurimo kroz prozor, ali nismo koncentrirani na ravnice koje prolaze pred našim licima.
Prostor između moga i njegovog lica je prekratak.
kao da nedostaje zraka.
Zapravo, kao da je previše misli nanizano između naših lica.
Postaje mi hladno.

On vadi naočale i novine.
Čita.
Prekida neugodu između nas, i ja konačno dobivam na prostoru.
Opuštena sam. Gledam duge ravnice koje se pružaju u beskraj.

Čita novine tako da ih presavija.
Ne vidim koje točno novine čita, jedino vidim da su pisane na francuskom.
Čita, kaže: hmm, potom odlaže novine i izlazi u hodnik.
Naslov članka - tabac: victimes de la fumee des autres.

Vraća se nakon desetak minuta, osjeća se da je pušio.

Prolazimo pored dugog niza polja kukuruza. Visoke stabljike, zlatni klipovi.
Prizor kao iz snova.

Stoji uz prozor i gleda poput djeteta, potom se okrene prema meni i nasmješi.
Polako skida kaput, pažljivo ga odlažući pored sebe.
Ruke mu se tresu kao u starca.
Razmišljam kako ne izgleda tako star, mislim u licu ne izgleda star.
Ali tijelo mu je mršavo i ima gotovo staračke kretnje.
Onako, lagano je ukočen.

Ostaje u košulji. Meni je još hladnije.

On drijema. Pokriva se kaputom.
Listovi novina vise niz sjedalo i tresu se zajedno s vlakom.

Tonemo u san, ali nas ubrzo budi kondukter.
Gleda jeli sve u redu, zapravo gleda kao da nekog traži, potom odlazi.
Dovoljno buke da nas razbudi.
On vadi dvije naranče.
Nudi me, odmahujem glavom.
- Hvala.
Guli ih polako, pažljivo spremivši koru u prozirnu vrećicu.
Jede jednu za drugom.

Hvata me smijeh.
Neznam zašto.
Zna se desiti ponekad, srećom ne prečesto, da me uhvati smijeh iz čista mira.
Najčešće u nekoj tihoj situaciji i u prostoriji sa nepoznatim ljudima.
Takva situacija može biti vrlo neugodna.

Ne znam kako, ali njemu je to bilo sasvim normalno.
Nasmijao se prema meni.
- Možda bi ipak htjela naranču? Imam ih još.
Ja odmahujem glavom kroz smijeh.
On se i dalje osmjehuje:
- A možda ti uopće ne voliš naranče?
Imam i jednu jabuku.

- Ne, hvala.

Njegov glas je poprilično napuknut.
Dubok, ali ne previše.
Govori tiho.
Ton mu je vedar.

Oči su mu smeđe, pogled vragolast.
Na jednom obrazu ima madež.

- Znaš kako su nam kazivali u školi kad bi se smijali bez razloga?
Kaži naglas da se svi nasmijemo.

Ovu posljednju rečenicu kaže izmjenjenim glasom, imitirajući.
Gleda me prijateljski čekajući moj mudri odgovor.

- I kako to najčešće biva, ne smijemo se ničemu određeno ili, točnije rečeno, smijemo se cijelom nizu neodređenih stvari.

Klima glavom.

Nastavljam s pričom jer ne želim da se veza prekine, izgleda zanimljivo, kao netko koga znam.
Naprimjer kao čovjek koji se u istom ovom vlaku vozio prije dvadesetidvije godine i koji je sjedio u istom ovom kupeu, na istom mjestu, jednako tako, isto nasuprot meni.
Kao i danas.
Samo, ja sam bila mala, još nisam išla u školu i imala sam ružičastu haljinicu i bijelu vrpcu u kosi.
On je, isto kao i danas, čitao novine.
Ja sam mu prišla i rekla:
- Nacrtaj mi žabu.
Odrasli su me upozorili da ne gnjavim gospodina jer to nije lijepo.
Ali, on je izvadio naliv-pero iz kaputa i na zadnjoj stranici novina mi je nacrtao žabu.

To se sasvim sigurno dogodilo i ovo je, sasvim sigurno, taj isti čovjek.
Jednako star kao i prije dvadesetidvije godine.

Razgovaramo.
Kaže da putuje iz Grčke. Bio je dvadesetak dana kod jednog starog frenda.
Kaže tu riječ frend, koja zvuči nekako čudno dok ju izgovara.

Noć je već pala, a s njom i još veća hladnoća.
Stajemo na stanici, momak do nas uzima svoje stvari i odlazi, on oblači kaput i kaže:

- Evo me za trenutak.

Potom se nasmiješi.

- Zaustavi vlak ako krene bez mene.

Pa on je potpuno lud, mislim se, kako može izaći vani tek tako?!

Otvaram prozor. Vani hladnoća, putnici, prtljaga.
Njemu ni glasa.
Vlak kreće, neznam što da radim, hvata me panika, okrećem se prema vratima
i ugledam njegov smješak.
Potom otvara vrata i ulazi u kupe.

Ruku drži iza leđa, zatim je pruža prema meni.
Kao da mi pruža buket cvijeća.
Objeručke primam bijelu papirnatu vrećicu iz koje se puši toplina, situacija me podsjeća na onu scenu iz, mislim, Antoninijevog filma kad su svi oni ljudi stajali pod suncem.
(Ili je to bio Visconti?)

U vrećici pečeni kesten.


Dodatak:
U tom trenutku mi postaje jasno.
On rastvara novine po kojima gulimo kestenje. Ruke su nam čađave, crne.
Pitam:

- A vi pišete?

On se nasmješi:

- Pišem.

***

Na prozorskom staklu naš odraz dok gulimo i jedemo vruće kestenje.

 

Copyright © by Mirjana Batinić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad