PETRA KOS

Petra Kos – rođena 1982. u Sloveniji, rodom iz Bregane. Skuplja vlastite neobjavljene zbirke. Njeguje ljubav prema životinjama, umjetnosti i ljudima. Uzdiže samoću i duhovitost na novu razinu. Objavljuje u Metafori, Knjigomatu i Bunkeru. U Balkanskom književnom glasniku već objavila jedan izbor pjesama.
NEMAM IDEJE
(ZA SUTRAŠNJI RUČAK)


 
Nada

Uzet ću nadahnuće skupljano stoljećima
rasuti ga glupima
Ukrast ću misli najboljih mislioca
podijeliti ih praznima
Nepoklonjeno mi cvijeće
dat ću praznima
Prašinu sa stakala
maknut ću zabluđenima
Prognanima ću stisnuti ruke
Rasplakanima obrisati suze
Poludjelima dati mjesta
Izgubljenima naći svjetla
Oružje u ruke
stavit ću prevarenima
Gomilu u kojoj sam
prepustit ću samima (sebi)
Zagrljaje sve ću svoje
ostaviti ostavljenima
Poljupce sve ću tvoje
pokloniti zaljubljenima


Kada napadamo?

Živimo kao zidne mrlje
Pokidane vrpce najdraže kazete
Neisporučena pisma
Ispisane bilježnice
Odbačene ljubavi
Rabljene papirnate maramice

Mi smo jedinice na kraju godine
Pet lipa na cesti
Rupe na čarapama
Plišani medvjedići bez očiju
Ohlađena pljuvačka
Gripa usred ljeta
Loša trava
Samo buka

Borimo se protiv zlih nametnika pravde
Utjerivača dobra
Bijelih čarapa i mobitela
Narcisoidnih roditelja
Bespotrebnih zabrana
Iskomplekisirane budućnosti

Želimo govoriti bez straha
Preglasno se smijati
Slušati svoje idole
Odabrati svoje greške
Biti netko drugi
Biti svoji
Tetovirati gadosti
Bušiti se na prostim dijelovima
Biti slobodni


Abortus slobode

Teret – ne više samo sumnji
Podsmijeh – ne više zbog izbora odjeće
Praznoća – ne više sa samoćom
Samoća – ne više samo noću
Glupost – nije više apstraktnost drugih
Ljubav – bez cvijeća i bez poljubaca
Tuga – ne dolazi samo sa kišom
Čežnja – ne osvrćući se ka prošlosti
Magla – nije više prirodni fenomen
Suze – presušile još nisu
Bol – nije tjelesna, ali takvom je osjećam
Smrad – ne tjera me da se okupam
Zrelost – nije lijepa
Stid – moje drugo ime
Patnja – kao virus
Ljudi – nisu svi prijatelji
Prijatelji – nametnuti
Ropstvo – dok živim
Noć – sa ramenom za plakanje
Utjeha – samo jastuk
Tiho – da ne probudim sumnju
Sumnja – neopravdan teret
Ponekad – već uvijek


Riječi

Jedino nešto tako ljudsko
Kao što su riječi
Mogu oskvrnuti pogled
Upropastiti osjećaj
Dočarati suze

Mogu ubiti
– zato rastemo dugo
Mogu uništiti tisućljetnu religiju
– zato učimo moliti
Mogu usrećiti
– zato lažemo

Neka bol ne bude cilj
Oči uvijek sve kažu
Tišina je prauzrok svega
Iz tišine proizlazimo
I tišini se vraćamo

Ne trebamo ništa govoriti
Ne kvarimo savršenstvo


Ekskluzivna

Hoće li me ova struja održati
- da li je dovoljno jaka
Mogu li izdržati nalet novog vremena
koje neće biti izravan uzrok moje sreće

Vjetre, ostavi ovo moje tijelo
Da osnaži na najvišim iznad mora
Hridinama
Iznad deseteroglavih aždaja
Jer to u što gledam
Nije moj odraz u plavetnilu vode
Već namreškana opna žabljih jaja

Borba ta tiha je
Koliko veličanstvena
Toliko zatajena
Stade me za suknju vući
Tražeći ruku
I ja je dadoh


Silni dani

Još jedan od onih silnih dana
Koji ne počinju dobro
Od nespavanja vjera se ne stigne napuniti
Da me ne pusti slijedeći dan

Još jedan od onih silnih dana
Kad mi pokušavamo čim prije proći hodnikom
Jer stari nije dobre volje
Odabirem revolt i kretnje odaju previranje u meni

Još jedan od onih silnih dana
Koji mi potvrđuju da sam u pravu
što odabrah masku pred vama
radije patim nego pamtim
što se krije ispod vaših

Još jedan od onih silnih dana
Kad je moja opna čvrsta kao prije pucanja
Kao zatišje pred buru


Naši bogovi

Još jedna pobjeda nad samim sobom
To je jedina borba koju ćemo voditi cijeli život

Kreni plivati s morskim psima
Možda ćeš poniznije osjećati svoje noge

Svojatamo parole, citate koji nisu naši
Razvijamo na zastavama svakog jutra

Nema potrebe brisati prašinu s lica
Kad na lice padneš u jednoj od tih pobjeda


Nametnuto

Opčinjena tišina, tek pokoji urlik psa
Kao zatišje pred buru
Prije nego što pijano ustane sa stola
I dim cigarete ovlaš uđe u nos
Šutke još samo danas klimam glavom
Oluje nisu sasvim utihnule
Brane nisu sasvim pale
Sela natopljena su suzama
Sve morske spužve da upijemo tugu
(ona je satkana u nama)
Poplave ne čine nikom uslugu
Izmišljajući nove prirodne katastrofe
Vukovi uvijek sami dođu
Nitko ih nikad ne zove na gozbe


Utopija

Mogu li naučiti išta
ako u meni ne previre ništa?
Oh, slatkog li iščekivanja života!
Jalovost neće više nikad zaustaviti
Krv da ključa i da teče u potocima
Znoj neka poprimi indigo boju
Onakva kakva jesam
Rezanje kose je samo početak
Nepristajanja na svjetske ideale ljepote
Neka se svjetska čuda čude meni
Vratimo u modu boeme i siromahe
STOP konformističkom prostituiranju!
Pljujem na dugačke riječi koje ne znače ništa
Osim pravdanja vlastitim lažima

Blago onom koji zna enciklopediju stranih riječi
- mudar je
Blago onom koji prati modu
- lijep je
Blago onom kog bogovi vole
- umire mlad


Čovječe, ti ne znaš što jesi!

Grubim riječima hvatamo ptice
Da zoblju bolest u glavi
Od koje se ne da pobjeći
U vrtu punom cvijeća
Ne postoji miris koji bi bio jači od tuge

Mi ljudi čeznemo za toplinom
A toplinu od sebe ne znamo dati
Preskačemo dragu fazu zrelog za branje
I iz pupoljaka postajemo samo truli
Iz čahure strvine

Osmijesi se daju izmamiti
izigrati kosti
Jedine koje će ostati na kraju putopisa
Ni stotine zora ni stotine pijetlova
Neće me uspjeti uvjeriti
Da zaniječem bolan duh
Kojim kapam poput pokvarene pipe


Puno više ništa

Ljuštura napuštena
Krafna kojoj su predvidjeli punjenje
Razbijen orah kokosove zdjelice
Samo notni papir bez glazbe

Da mogu biti kameleon
Kako Vam se sviđa - Komedija zabluda
Namazana svakakvim mastima
Ili dvorska luda još jednom

Da sam barem duga
Pa da me ima samo kad je dobro
Dok se ne razlijem
Po Brunhildama sa širokim grudima


Seeing the bigger picture

Ubiše u nama cigane s harmonikom
lutalicu u šupljim cipelama i starom kaputu
ubiše dijete skupim ciglama od umjetnih bisera,
svinjske kože i blještavih računa za struju

Istina se nekako nikad ne kaže na glas
iako bol na zraku ishlapi
tako punim plućima udišemo grehotu
postojanjem otplaćujemo dugove


Tvrdnja

Mjesec je posljednjih dana velik
Poput svega što želim reći
Samo trebam nekog još
Tko će blagonaklono klimati glavom

U porama je sinoćnji miris moje muke
Kiselinom se ne ispire
Shvatimo sve kao traženje
Najboljeg terena za sadnju gljiva
Odrezanu kosu polijepimo natrag
Vraćamo se sljedeći sjajne kamenčiće

Samo razaranje nosim
Moja flota mora nekuda proći


Boje

Izgubismo se u prljavim razgovorima
Usputnim stanicama
Drugi vladaju scenom
Gdje je dupinu bitno ostati plav
Da se može izgubiti u prostranstvima mora

Možemo li uzgojiti svoju kameleonsku narav
Stvoriti umjetne obrambene kule
Za samo jednu vrst harača
Kojih se boja boje prijatelji
Da zaštite svoju djetinju narav

Krhkosti se očituju u bojama koje nosimo


Nemam ideje
(za sutrašnji ručak)

još jedna od onih umornijih večeri
i oči bi pale u san da nema ove buke oko nas
već skoro bolestan smiješak
kao nekakav trans bez podražaja
grč duboko iz nutrine mojeg postojanja
postaje sve glasniji i jači i bliži
naravno svi su filmovi loši
s kojima se u pjesmama želimo uspoređivati
otkucava sat deset sati sve tiše i sve dalje
kao da posljednji otkucaj nikad neće otkucati

doista da vrijeme stane
bi li stale strije i padanje kose
i oni mirisi proljeća
i topljenje prvog snijega u ruci

mucavac kojeg se ne možeš riješiti
pijanac koji glavom udara o pločnik
prljava kosa, ustajali zrak
a u glavi draga muzika za kojom čeznem
dragi glas
samo u glavi

stara mi je duša


Čarapa sa šupljim prstom

Ruke ne spavaju
Um ne staje
Slike već odavna pozaspaše
Jedino zvijezde negdje u daljini
Navijaju za mene

Sramoto, što napraviše od tebe?
Prljav ti je pod kao duša
I prazna glava nikako da se isprazni
Tišini je dosadilo pratiti
Ritam mog srca

Pustili smo energiju da teče
Imamo još vremena za jedno
A napraviše nas na pola
Da nas bogovi vole, umrli bi mladi!

Da li je tvoja sudbina moja?


Naravno, još najtužnijih stihova

stojim i mislim
i ne radim ništa drugo
i ne znam ništa drugo
i nisam ništa drugo
doli jedne velike misli
nedovršene
kao da Ga je netko prekinuo
dok je radio mene
i onda zaboravio gdje je stao

kad bi barem netko drugi
doista bio kriv
zaustavimo bujice u glavama
lavinu
smak svijeta
najezdu skakavaca
još jedan od svjetskih ratova
kad bi barem to pomoglo


Prah od sveg blaga na svijetu

A znate da srca rastu kao grmovi
Plodovi na jednim od grana
Mi smo divna potrošna roba
Poput salveta ili uskršnjih jaja
Ili kuglica na boru

Nije potrebno završiti priču
Samo penzioneri čitaju osmrtnice

Zašto ne bi rađali pse?
Još uvijek ne znam zašto je rođenje divna priča
Ionako svi završimo psećim životima
Uklesali smo epitalam na naše spomenike unaprijed
Da utješimo povorku u crnom

Naša snaga su naše ruke
Na kojima počivaju ostaci naših snova


Igra

Kakvu mi dekoncentraciju nudiš
Prestajem se posvećivati
Svojim razbijenim vitrinama

Lomim misli kao val na hridi
Ponovljene riječi
Znane karte na kojima napravimo uške

Roda hvata kljunom po tanjuru
Dakle, ovo mogu
Novi zadatak, molim!


Iscrpljujuća tuga

U glavi muk ne dopušta u luke
Živote neznane
Nokti ostaju iste boje već treći dan
Mirisi koji su zapeli negdje u grlu
I greške koje izbjegavamo priznati
Pothvati ljubomore
Blato ispred susjedovih vrata

Usna harmonika, olupine kraj puta
Neki totalno drugi svijet iz filma
Mostić nad potokom punog bijelog cvijeća
I gizdavi konji u daljini

San…

 

Copyright © by Petra Kos & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad