RADE JARAK

Rade Jarak. Pisac, slikar. Objavio knjige Demon u pari kupaonice, 2000; Vlak za Bangalore, 2001; Kiša, 2001; Termiti i druge priče, 2002; Sol, 2003; Duša od krumpira, 2005; Enciklopedija očaja, 2006.
Urednik časopisa Knjigomat.
Stalni saradnik Balkanskog književnog glasnika.
 

Singerica


Singerica moje tetke sa kulom u pozadini, R.J.

 

U velikoj spavaćoj sobi svake večeri molio sam se anđelu čuvaru. Uvukao bih se u krevet, pokriven do brade. „Krevet“ je zapravo bio kauč pretvoren u postelju, u kutu pored vrata kupaonice. Jako sam se bojao mraka, koji bi ispunio prozore poput mrtvačkog pokrova, prodirući unutra i lijepeći se za visoke stropove. Zatvarao sam oči od straha. Podne grede su pucketale, sat je tikatakao, kuća je bila puna šumova. Navlačio bih pokrivač sa svih strana kao da me ta tanka koprena može spasiti od pogibelji. Tek jedan metar udaljena velika postelja dunda i tetke, činila mi se miljama daleko, kao da nas dijeli čitavi ocean. U tim teškim trenucima, anđeo čuvar bio mi je jedina utjeha da će bar nekako proći ta noć i da će se ipak kao božje čudo pojaviti novo jutro.
Izgovarao sam tiho, u sebi, tri puta:

Anđelu moj dragi, moj čuvaru blagi.
Budi tebi hvala, što me čuvaš mala.
Čuvaj me dok živim, da ništa ne skrivim.
Amen.


Nakon izgovorenih molitvi, anđeo se pojavljivao iznad kreveta, malo sa strane pri zidu iznad uzglavlja. Odmah pored šaltera od kupaonice koji je imao dva plastična zuba, za bojler i grijalicu s lampicama crvene i zelene boje. Bio je okružen blagom, jedva vidljivom titravom svjetlošću. Tako je bdio iznad mog uzglavlja, čuvao me i pazio da nekako prođe ta duga noć.
Tu su umrli moj dundo i moja baka.
Dunda, koji me jako volio, sanjao sam jednom u djetinjstvu – već je bio mrtav – i to je jedan od mojih upečatljivih snova. U snu, stajali smo na taraci, dundo je nosio kobaltno plavi džemper s visokom rol kragnom. Nešto mi je govorio i onda su mu, najednom, pukli zubi, raspali se kao staklena krigla kad udari o tlo. Polako su padali na tamni beton tarace, u slow motionu iznad vrta u kojemu su rasle palme i naranče. U snu taraca je bila prekrivena lišćem loze, uvelim, suhim lišćem. A dan je bio izuzetno tmuran i siv. Zidine su bile tamne, takvo je bilo i nebo. Cijeli je Lokrumski kanal bio sumoran. I sve to bilo je jako davno, u zori mog djetinjstva.
Moja je baka umrla na istom krevetu nekoliko godina nakon dunda. Bila je došla sa sela u grad da se pripremi za smrt. Sjećam se, u žutom nogometnom dresu Brazila koji sam sâm kreirao, a tetka sašila, i koji tih ljetnih dana nisam skidao sa sebe, dugo sam ležao pored nje na krevetu i držao je za ruku, staru i smežuranu. Ona je unatoč opasnoj blizini smrti bila smirena i vedra. Nije imala jedno oko. Prije nekoliko godina, kad je u Liscu cijepala drva, jedan se iver krivo odbio i zabio joj se u oko. To slijepo oko bilo je smanjeno i sasvim bijelo, kao na jednoj Picassovoj slici – ali je zato drugo oko bilo neobično živo i plavo, kao u mlade djevojke. Ruka joj je bila laka i radosna, smežurana, a ipak meka. Smijala se sa mnom i razgovarala skoro sve do zadnjih dana, a kad je po nju došla smrt, bilo je to nešto sasvim prirodno i bez velike boli i drame. Smrt ju je zapravo odnijela, prenijela u neka druga prostranstva. Sjetih se, puno godina poslije, jedne babine brojalice:

Da igramo
na pipe pipave,
na štapa, na gnjata,
na kule, na vile.
Upala mrvica
u duboku jamicu.
'Ko će je izvadit?
Ćako-bako?
Terezija?
Tuči-buči.
S askera na vojsku.

* * *

Tajnu vremena spoznah u jednom iznimno kratkom trenutku. Hodao sam iz dnevne sobe kroz hodnik prema prozoru koji je gledao na stražnje dvorište. Zdesna, bio je drugi kratki hodnik koji je vodio prema spavaćoj sobi i u njemu je bilo zrcalo u crnom okviru sa stiliziranom metalnom viticom, kao i polica na kojoj je visio prastari usisivač s vrećom za prašinu nalik na ogroman testis, i odmah pored, obješena o metalnu kukicu, minijaturna majmunska ruka od plastike na bambusovoj dršci, za češljanje po leđima. Zatim su slijedila vrata koja su vodila van niz dugo strmo stubište bez prozora, kao u noćnoj mori... I dok sam se penjao na malu platformu pred prozorom, a bilo je to jako davno, osjećao sam neku čudnu hladnoću, osjećao sam kao da me nosi propuh koji se iznenada razvio kroz čitavu dužinu kuće poput ledene svemirske kiše, i osjetivši se iznimno svježe, kao da sam istovremeno i suh i mokar, pomislih: to je vrijeme...
I tad, prije nego što sam došao do prozora, kao da se jedan dio mene okrenuo unazad, a drugi je nastavio hodati u istom smjeru, i ja tad, u samom srcu svježine, prožet naletom iznenadne jasnoće, spoznah tajnu vremena. Međutim ne mogu je ovdje potanko opisati, jer se ne sjećam točno prirode tajne, sjećam se samo svog osjećaja da sam je spoznao i da tu ima neki štos, neki aritmetički ili logički, u suštini vrlo jednostavan trik, neka „kvaka“ koja se može shvatiti. Od svega je možda najbitnije to da postoji sjećanje da vrijeme ima svoju tajnu, pa makar nam ona trenutno izmakla. Jednog dana ćemo se sigurno sjetiti.
* * *

Tetka je bila šnajderica i u njezinoj maloj radnoj sobi, ne većoj od metar puta metar, smještenoj odmah pored zahoda, samo za jednu stepenicu nižoj, stajala je šivaća Singer mašina, starinski tip. Pored mašine s lijeve strane nalazila se radna ploha u obliku široke police, presvučena bijelom mekanom tkaninom. I zatim još jedna polica, malo ispod stropa. Te su pregrade dodatno umnažale taj uski prostor, čineći ga tajanstvenim poput utrobe nekog velikog ormara. Na policama se uvijek mogla naći sva sila raznoraznih komadića robe - koji su se u valovima prelijevali preko - često sasvim različitih ako ste ih uhvatili rukom, od voskasto hrapavih, preko dlakavo bodljikavih, do mekih, sjajno svilenih krpica. Bilo je tu otpadaka svih mogućih vrsta tkanina, koje sam, kao rijetko bilje, rasijano prebirao prstima bez da znam kako se zovu. Kasnije sam doznao da je tu bilo, kako bi tetka rekla: cica, žerseja, tafta, satena, žoržeta, brokata, indijskog platna, sirove zgužvane svile, gabardena, trikoa, satineta, muslina, listera, kašmira, atlasa, špricanog tvida s uzorkom riblja kost, plavog kangara, bureta za ljetna odijela, tele, tergala, buklea, atlasnog flanela za spavaćice, rebrastog velura, ripsa, damasta, šifona, imleta za kušine, batista, frotira, marenga, mohera za kapute, dlakavog kamelhara, šetland štofova i drugih. No ja tad nisam znao kako se zovu, ali sam ih volio dirati i bile su mi važne boje. Obožavao sam dirati te krpice grimizne kao venska krv, otrovno zelene, ledeno ljubičaste, ili bijele sa zelenim rombovima, glatke, nježne ili naborane kao vrhnje. Poslastice su bili crnobijeli čekinjasti uzorci “riblja kost”. Igrao sam se s tim morem otpadaka iz male šnajderske radionice, iz onih davnih godina po “posljednjoj modi” s kraja šezdesetih i s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. A sjetimo se, tad je ženska moda dobila svoj najrevolucionarnji pronalazak: mini suknju.
No prava bi svečanost nastala tek onda kad bi tetka, pritisnuta novim narudžbama napustila svoju tajnu odaju i zbog opsega i veličine posla morala zauzeti veliki stol u dnevnom boravku. Tada bi se sa stola pomicala “napica”, obično od konavoskog crveno bijelog veza postavljena romboidno na stol, kao i vaza sa sezonskim cvijećem, igraće karte, tanjurići za jelo zvani pjatini i druge sitnice. Ogoljenu smeđu površinu stola uskoro bi pokrili nizovi najčudnovatijih crteža, šarenih modnih krojeva iz Burde, čiji me nerazmrsivi preplet podsjećao na nerazumljive planove dalekih gradova. Prije svega mističnog i mondenog Pariza, a raznobojni brojevi: crveni, zeleni, plavi, crni – upisani u kružnice i povezani isprekidanim crtama - na brojeve tramvajskih ili autobusnih linija. Također na stolu bi se našle i goleme i teške metalne škare, potpuno smeđe, prekrivene tankim slojem oksidacije, nalik na nekakav alkemijski alat, mistični alat kojim Parke neumoljivo upravljaju sudbinom svijeta. Zatim “kušin” za iglice, stari, više puta krpani, plavi jastučić načičkan iglicama i čiodama poput metalnog ježa, te jedan metalni naprstak.
Tada bi se, nakon pažljivog studiranja nerazumljivih krojeva, i dugih diskusija s mušterijom, jer trebalo je sve triput dogovoriti prije nego što bi se počelo rezalo, preko stola rasprostrla tkanina i na njoj bi onda tetka, svojim tromim i nespretnim rukama, iscrtavala neshvatljivo elegantne putanje pomoću jednog čarobnog predmeta: krojačke krede. Bile su dvije krede zapravo: plava i bijela. Imale su predivan oblik, izdužen i plosnat, mekih rubova, s reljefnim žigom proizvođača u sredini. S tim da se bijela od duge upotrebe bila izobličila i dobila, trapezoidni, skoro trokutasti oblik. Izvrsnost i finoća tih kreda bila je pored njihova oblika sadržana i u mogućnosti, da su se - iako vrlo tvrde - mekano osipale i ostavljale na tkanini prekrasne, malo isprekidane tragove.
Da bi stvar bila još čarobnija i ljepša bili su tu alati za izvlačenje linija, zaobljeni trokuti i izvitopereni šiljati kutovi – krnji trokuti. Kao da su se ravni trokuti izobličili djelovanjem neke luckaste magije, nekog suludog sna. Ti su alati sa svojim zaobljenim, elipsastim stranicama, bili u suprotnosti s ravnim školskim trokutima. Prema tome bili su sušta suprotnost euklidovske geometrije i svake egzaktne nauke. Dapače, bili su pravo bogohuljenje znanosti, tajni alkemijski alat koji je služio puno dubljoj i temeljitijoj istini prirode, oponašajući i tražeći tajne tijela, pogotovo obline meni u ono vrijeme još uvijek nerazumljivih i generalno neshvatljivih ženskih tijela. U trokutu sa zaobljenom elipsastom stranicom bila je skrivena jedna dublja istina o svijetu. Istina o našoj dimenziji, suprotna od euklidovske, istina u koju znanost još nije pronikla. U ime te istine, slava vam krojači i krojačice, slava vam o Sartores! Vaša je moć duboka, tajna i nespoznatljiva!
I tako mi je tetka, tek kao šnajderica, iza maske bezazlene domaćice otkrivala svoju nepoznatu stranu: demijuršku tamnu stranu Mjeseca, tamnu polutku vlastite osobnosti, mušičavu kreativnost naše familije.
Kao treći čin te tihe čarolije koja se skoro svakodnevno odvijala pred mojim očima i remetila moje igre, bilo je odlaženje u spavaću sobu, pred visoko zrcalo, strogog imena «psiha», ispred kojega su se odvijale probe. Kada bi haljina ili kaputić bili već toliko gotovi da bi se unatoč potezima krede i svoj sili iglica i čioda još uvijek zabodenih u njih, dakle kada bi se kreacija mogla isprobati unatoč tome što je fudra pričvršćena samo s dvije čiode, a rukavi tek ovlaš prišiveni, tada bi se dostojanstvene gospođe povlačile u intimu velike sobe. Tamo su se polako i oprezno svlačile u donje rublje, otkrivajući vlastitu unutrašnjost, blještavu svilu svojih korzeta, ili čipkaste završetke vlastitih grudnjaka, pretvarajući se pred ogledalom u mlade i vitke zavodnice, ignorirajući i zanemarujući pokoji nagib sala koji bi se nepozvan pojavio tu i tamo oko struka ili u obliku naboranog vrhnja s vanjske strane bedara. Dalje su se vodile beskrajne debate, praćene odsutnim i zamagljenim pogledima u zrcalo, o tajnama i detaljima krojačkog zanata, koje su zapravo bile pravi mali traktati o tajnama tijela dotične mušterije, naravno u vlastitom podtekstu. Ometen u igri kauboja i indijanaca, jer sam za to vrijeme gradio indijanski šator na krevetu, zabezeknuto sam promatrao te male rituale koji su se s izvještačenom gracioznošću i puni dvostrukog morala odigravali ispred velikog strogog ogledala.
Gospođe su često bestidno predlagale da ostanem prisutan na njihovim probama, izgovarajući se kako sam ionako previše mali da ih promatram ozbiljnim muškim okom, što je svakako i bila istina. Ali ipak, kao što znamo, to je bila samo djelomično istina.
Eine Singermaschine! Pitanje ostavljeno za kraj priče, glasi: kako je završio tetkin obrt, što je bilo s njezinom šivaćom mašinom? Dakle moram još dovršiti priču o tetkinoj Singerici i njezinoj čudnoj sudbini, budući da je ona bila tako važna Danilu Kišu – meni vrlo dragom piscu - koji ju je čak nacrtao u svojoj knjizi „Bašta, pepeo“. Tetkina je, kao što sam već rekao stajala u skučenoj radnoj sobici, tek metar s metar, na čijoj je južnoj strani bio prozor kroz koji se mogao vidjeti sivi isječak zidina i jedna kockasta kula. Zanimljivost čitave priče bila je u tome da mi je kao kućnom mezimcu bila dopuštena igra s mašinom, a to je bila jedna od najljepših igara, jer je šivaća mašina jedan od najčudnijih predmeta koji su ikada postojali na svijetu. Nije slučajno ušla u definiciju nadrealizma koji je opisan kao susret šivaće mašine i kišobrana na operacionom stolu. Za vrijeme mojih igara singerica je u trenutku mogla postati svemirski brod, trkaći automobil, ili nešto treće. Splet njezinih zmajastih linija zatvarao se oštro kao konstrukt nekog kubističkog crteža, koji je, iako nezgrapan, pogađao samu bit stvari. Ta mreža dijagonala, transverzala, livanih slova i metalnih vitica, to brketanje i štektanje mehanizma nalik na rad motora starog dvokrilca, taj splet remenja, mjedenih i pocinčanih dijelova, kalemova, poluga, pedala, pera i zupčanika, kao i sva sila pretinaca i ladica punih naprstaka, iglica i čioda s raznobojnim glavama pružao je mogućnosti za savršene igre. Tako sam, već prema potrebi, bio kapetan broda koji uz pomoć vojske mornara pokreće zapleteni mehanizam glomaznog stroja na putu za sjeverni pol. Ili pokusni pilot nekog neobičnog prototipa trkaćih kola koji upravo započinje utrku s oštrom konkurencijom sve do kraja svijeta. Ponekad, u jeku tih igara, naglo bih zastao umoran od izmišljanja i čekajući da mašta obnovi dah, pogledao preko singerice, kroz prozor na usku pravokutnu gotičku kulu, ja koji u stvari nikad nisam pripadao nigdje. Ta slika u malenom prozoru, sirova površina kule i dijela zidina, sazdana od grubih komada sivog i smeđeg kamena, iznad crne šivaće mašine bila je previše nadrealna i na neki vrlo tajnoviti način govorila mi je o prividu i nestalnosti svijeta. U takvom prizoru i okruženju, moj se identitet rastakao, sama i najdublja suština moga bića polako se raspadala i pretakala u ništa. Umjetnost i ljepota bile su jedine moje nevjeste.
Na žalost, od Singerice je ostao samo jedan duguljasti i bijeli rastaljeni komad metala nalik na relikt koji su donijeli astronauti s udaljenih planeta, nakon što je u ratu fosforna bomba udarila baš u tu sobu. Požar koji je izazvala bio je toliko uporan da je izgorjela čak i žbuka na zidovima, a tetka je trčeći nosila kante s vodom uza skale, riskirajući vlastiti život jer su granate posvuda padale. Singericu je za to vrijeme obuhvatio plavičasti oganj; boja se pod djelovanjem plamena prvo potprištila, potklobučila, a zatim napuhala, oljuštila, sagorila. Singerica se razlila kao užarena lava. Tetka je ipak uspjela, napravila je nemoguće. Malo je usporila požar, a kasnije su došli u pomoć dvojica vatrogasca koji su razvalili krovne grede i tako zaustavili vatru. Kuća je bila spašena, izgorio je samo krov i mala sobica. A u njoj se rastopila stara Singerica.
x x x
Šokirao me podatak koji sam jednom prilikom pročitao u ostavštini Danila Kiša da je on, još kao dijete, imao pred ogledalom generalnu probu sa žutom zvijezdom oko rukava. Žutu je zvijezdu prema neljudskim pravilima tog vremena bila skrojila i sašila njegova majka. Ipak, kaže ovaj pisac, osim te kućne “generalne probe”, tu sramnu oznaku nikad nismo nosili vani. Bila je dovoljna ta naizgled “bezazlena generalna proba” da ih zauvijek ponizi i obilježi za čitav život, da osjete sav jad i čamotinju ljudskog pada.

 

Copyright © by Rade Jarak & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.