STANISLAVA CHROBÁKOVÁ REPAR

Slovačka pjesnikinja, spisateljica, prevoditeljica, kritičarka i literarna znanstvenica, rođena je 1960. godine u Bratislavi, gdje je završila studij filozofije i estetike na FF UK, na Slovačkoj akademiji znanosti doktorirala je na području literarne znanosti. 2002. godine preselila se u Ljubljanu, ali nastavlja sudjelovati s Institutom za slovačku literaturu SAZ i literarnom revijom Romboid. U Sloveniji sudjeluje s nakladom i revijom Apokalipsa, prevodi sa slovenskog na slovački jezik, vodi međunarodni projekat Revija u reviji, Na stručnom području bavi se uglavnom iterpretacijom suvremene poezije, semiotikom kulture i filozofijom jezika. 1995. godine za svoj je literarno-kritički rad dobila nagradu Alexandra Matuške (Asocijacija organizacija pisaca Slovačke), a 2003. godine za stručnu monografiju Mila Haugová nagradu Društva pisaca Slovačke za najbolju knjigu 2002. godine. Do sada je izdala pet knjiga, pored stručne monografije, dvije knjige proze, Anđeoske utopije (Anjelské utópie, 2001.(izbor u slovenskom prevodu 2003.) i Krutokrađa (Krutokradma, 1997.), i dvije pjesničke zbirke, Na granici jezika (Na hranici jezyka, 1997., 2000.) i Iz zajedničke zime (Zo spoločnej zimy, 1994.). Poeziju je objavila i u antologijama Les jeux charmants de l'aristocratie (1996.), Not Waiting for Miracles (1993.), Krug (Kruh, 1987.) i Drugi dah (Druhý dych, 1985.). Bila je između ostalog i glavna urednica antologije Sto godina slovačke književnosti / One Hundred Years of Slovak Literatur, koja je izašla na slovenskom i engleskom jeziku, a također i suurednica trobroja revije Apoaklipsa (Romboid u Apokalipsi, 2002/60-61-62), koji predstavlja opširan izbor iz suvremene slovačke literature i humanistike.
 
BOJIŠ SE DUBLJE?


Pa i kad bi sve oči svijeta, svi parovi očiju, zapravo također i neparovi vidjeli kako je u mraku doletjela ta galebica, vidjeli kako kljunom kljuje kantu za otpatke, koja se na kraju ipak prevrnula, vidjeli njen apetit dok lovi ostatke naše večere između papira i pepela cigareta, dok guta rebrovlje ribljih kostiju i kljuca zamašćene glave, kad bi je doista zatekli kako se odjenom guši, kako srdito vrišti – u grlu zabodena kost – i u nevjerici, zabrinuta za svoj galeblji život, korača po tratini, ni u tom se slučaju ne bih dovukla pred vrata i gledala njen očaj, polako jenjavajući, lipsavajući, jecajući, ne bih prekinula navalu tvoje raspaljene strasti i moje mazohističke trpnosti, ne bih se uvjerila u ono što danas zasigurno znam, jer se drugačije nisu mogli objasniti ti zvuci, a također ni podnositi; ne, ni u tom se slučaju ne bih pridigla, ne bih iz sebe stresla tvoju žudnju samo zato da bih sve to mogla vidjeti vlastitim
nepovjerljivim
očima –
vlastitim nenaspavanim očima. Pa se tako tu još uvijek njišem, njišem, mrdajući zapravo zadnjicom, tvoja dvodnevna brada na mom izgrebanom ramenu, tvoje noge, koljenima i palcima pripijene uz moje, hajde sad! bojiš se? bojiš se dublje?, i kušam nadolazeću vlagu koja nas slasnim mljaskanjem odnosi nazad prema moru, u obližnji žlijeb tišine, pod izglačani kamen, koji, začudo, nije ogrebao staklo na prozoru naše domaćice; to nije kremen, nego samo mineralizirani kalcij, rekao si, i na stol, među pripremljene tanjure s ribljom čorbom, šeretski bacio mokre kupaće gaćice.
Ondje, nasred kamene tvrđave koja je ograđivala plimu i oseku mora, i s njegovih pet uvalica, otvorenih kao pet prsta na ruci, ondje smo našli sunčani sat, ležaj, razbacan u krugu i okružen malim urvinama –
brojčanik bez brojeva,
nijemo lice bezvremena –
ležaj, stvoren za našu ukradenu ljubav, smijao si se. Kameni amfiteatar, zapravo
samo teatarčić, nekakav devijantni djevičanski otisak bližnjeg antičkog koloseja, dvije tisuće godina tradicije, gdje su se cijelo ljeto kao krijesnice rojili i trebali se navodno i dalje rojiti koncerti, jedan za drugim. Svi pravilno ozvučeni pomoću ogromnih megapojačala, osvijetljeni bomba-reflektorima i reklamirani superplahtama koje su pucketale u vjetru, podsjećajući na dvije lijane, na isplažene jezike mrtvoga boga Neptuna, možda Peruna, ili pak nesmrtnog Jaggera? –
danas je svejedno; hip-hop, steril i sample u starim rimskim ruševinama, fantazija! nisi se dozvoljavao ometati u svom ritmičkom svijetu: Poeple are poeple.
Hej, you!, bilo je lijepo predati se tvojoj nezasitnoj brižnosti, brusiti rubove muške agresivnosti, otkrivati svoju vlastitu zaboravljenu nježnost, a i radoznalost – radoznalost – radoznalost: sve to s razočaranim povjerenjem u pozadini, život zavijen u celofan, s tvojim dignutim upozorenjima u prvom planu, venerin brežuljak kao podnožje snova, u samom središtu namjerno održavane bezbrižnosti tijela, kojima može biti, ako je to u pitanju, sve dostupno: bezbrižnost, koja je htjela izbrisati to, što je u meni boljelo.
Boljelo, i nije se micalo.
Ništa se od toga nije sasvim posrećilo: radoznalost je ostala i produbila se. Nježnost se nije sasvim navlažila. Bezbrižnost nije nadišla brige, nije zacijelila raskoljenosti, nije raspustila grudice odgovornosti u novoj nježnoj predaji ustreptavajućih spolova. Pojavila se muzika, massive attack u duši, pojavile su se bijele stijene s uglačanim terasama, i podmorska dubina puna otpuhnutog stakla. Pojavio se propuh pod listovima dozrijevajućeg kivija, slijepljeni, prekopirani zemljovid našeg ljetovališta, pojavila se tvoja ruka na mom bedru sa žilicama i još jedna vruća ruka na još jednom bedru sa žilicama i još sto i još tisuću ruku –
pojavio se jedan moj ja.
Moj tvoj ja. Tvoj pogled, kad god ga prizovem u glavi, bilo kad i bilo gdje, bez treptaja visi na meni, u svom želucu osjećam tvoju divovsku glad, tvoj se gromoglasni smijeh vrtloži oko mene kao uskovitlana prašina.
Ovo su
réci
nemira –
više te je ovdje, nego što te nema – sada kada se, samo što ne preplanula, samo što ne po raznim putovima i prisvojenim godinama, vraćam opet nazad, opet pod asfaltni krov opet nebodera, dok opet ko mjesečar pobožno čekam sina koji je izrastao na drugom kraju svemira i urastao u mene, sina, kojem su se vremenom izjalovili svi rasporedi stvarnosti, mesojede igračke i digitalni planeri s vlastitom adresom; svi rigajući reflektori na putu prema Bogu – udarci svjetlosti pravo među oči; i svi papirnati čamci, karamelne knjige i bilježnice, dječje svjetiljke s drhtavom zrakom. Njihovi se metalni trupovi ne okreću u pravom smjeru, njihovi ga žuti snopovi ne nose (Prvog? Drugog?) bliže domaćoj idili.
Uzalud je samoj sebi ponavljala: Pobijedimo prostor, i sve što nam ostane bit će Ovdje.
Uzalud je sama sebe jačala riječima: Pobijedimo vrijeme, i sve što nam ostane bit će Sad.
Njena je prošlost za nju postala druga koža.
Prema kakvoj idili?
Prema totalnosti pospremljene zasebnosti?
Prema tonalnosti bezglasnosti?
Već ga, ovdje i sad, traže svi mobiteli svijeta, svi telefoni (telići, foni i UFOni), enfant prodigies i – virtualni – očevi. I već ga otrgnu od odmora (još nije uspio doći k meni), od odmaranje u mom uzalud zabrinutom majčinskom naručju, već mi izmiče – ali kamo? – da uskoro završi ondje, gdje se vari pivo.
Guiness s bijelom baršunastom kapicom i unikatnim suhim okusom koji eksplodira pod nepcem: smeđe prženi irski ječam, svileno meka voda iz Wicklow Mountains, gorkasto osušeni hmelj i 235 godina tradicije, za vrijeme koje nije propala nijedna kapljica…
– jednom će već doći i s poštovanjem se osvrnuti na majčino žrtvovanje, na njene kosti i perje i odricanjima umnožavanu slobodu. S drugima za drugim stolovima, cijeli život vjerni pivu Guiness, s njima će dijeliti zajedničko vrijeme, njihovu zajedničku sudbinu, sukobit će se – danas dijete, sutra muškarac –, dobit će (oh!) okrutnu bitku za čast, moć i novac, dok se neumitno ne nađe u slatkoj nemoći – a ja
u međuvremenu
godina, deset
po cijeli dan presjedim sama sa sobom: korespondirat ću do iznemoglosti, divit ću se tvojoj sve gušćoj tinti, tvom nametljivom rukopisu, 1. čitljivosti, 2. muškoj dominantnosti, 3. grafičkoj izrazitosti, kesit ću se nesmislu naše nekadašnje osjećajnosti, proždiruće i proždirane anonimnim tijelima: kako kada, tada. Tvojoj i mojoj čulnosti, otetoj u kratkoj ljetnoj ljubavi: nekoliko noći podne tradicije. Među četiri zida snijegom zasutoga grada sjetit ću se naše žurbe, koja više nije – bez mora, bez sunca, bez kamenja, izglačanog vodom i tisućljećima – eruptirala;
cerekat ću se svojoj verziji uzleta u ponosnoj usamljenosti Prognanika iz Jata, slabunjavoj materinskoj odvažnosti, tihom, pritajenom odricanju, opalom, uvenulom tragu nemira, iznovanađenoj i iznovaizgubljenoj zamci samo seksa?, samo dodira?, omči riječi (funny life!), od kojih je svaka veliko ništa, i ova! tu! i sad! – izbrisat ću te, izbrisati iz mog kalendara, brisat ću se sve dok me ne bude.
Opet me neće biti…
Konačno me neće biti.
Cijelo vaše tijelo, od početka jednog krila do drugog, nije ništa drugo doli sama vaša misao, utjelovljena u obliku kojeg možete vidjeti. Prekidajući tok misli, načinjete i svoje tijelo…
Postojat će samo strani termini: datumi, sati i minute; uvijek iznova utabani sagovi bose trave; uokolo kreštanje, a unutra ječanje bijele primorske ptice; postojat će samo riblja glava, njene staklene oči; samo ptičja glava s perjem, sa zamašćenim kljunom – s tijelom, ili pak bez;
isti cerek, ista prestrašenost, ista spora smrt – smrt od očaja.
Postojat će samo pepeo jeftine cigarete Ronhill, zamašćeni papiri s preostalom stranom joj hranom; pa se zavrti surova, surova noć – i ona će pripadati galebici.
I u njoj ja, u sredini noći. Pa opet kost u grlu, u mom, pretakajućem.
A iza vrata – sljedeća vrata, dublje u slobodu.


NEKOLIKO KLIZEĆIH OKRETA

"You are innocent
when you dream"
TOM WAITS

"Moramo se kloniti svega,
što nas sputava"
RICHARD BACH

Livingstonka se žustro izdigla na noge – mogli bismo reći i Jonatanka, ali bila bi prevelika sličnost s jabukom –, žutim, ukrivljenim kljunom našušurila perje na glavi – moglo bi se proturječiti da to nije moguće, ali za Livingstonku ništa nije nemoguće – i tanku hrpicu ptičjeg izmeta ispustila nekamo u dubinu. More se zapjenilo kao zaprška u vrućoj tavi, pljusnulo sve do vrhova Jonatanovih cipela, dok je na suprotnoj obali još uvijek oplakivao svoju krilatu mladost, i na kraju ipak progutalo svu interpunkciju, diktiranu od gore na dolje izmučenom Livingstonkom: više neće poletjeti. Nikad joj neće uspjeti ta akrobacija sa svim božanskim okretima, zavojima i uklizima – moglo bi se proturiječiti da za Livingstonku ništa nije nemoguće, ali to nije moguće – , nikada neće vlastitom snagom postati zrakoplovno biće. Previše, previše je sva sadržana u ograničenom tijelu.

Naravno, cipele Bata, obliznute morskim dinamom, odmah su izgubile sjaj, a Jonatan je tada u mislima kružio negdje iza obzora, prisjećao se svojih prvih okreta na palubi nepoznatog broda Cerpentina, kad ga je izdala mokra paluba i iz ravnoteže ga izbacio udar bočnog vjetra Quark 02-X… Zamalo nije završio u kijači sličnim čeljustima drugog borca. Tek kasnije… kasnije mu je uspjelo dotaknuti se valova tako da su se kapljice vode raspršile u lepezi duginih boja, visoko, previsoko… sve do Sunca, dok je njegovo krilo, uravnoteženo krilo pernatog, nadzvučnog kompjutora, ostajalo suho, netaknuto, ni traga stranoj vlazi, dohvatiti ga nije mogao ni djelić odlijepljene sline: odletio je u nebo i ondje nastavio izvoditi svoje akrobatske trikove (sad ovamo, sad onamo) nad hrptima izluđenih riba. I Hemingwayova je bila među njima, najgluplja među glupima, uvijek se uhvatila na mamac kakvog pisca, počevši s koletivnim autorima knjige Genesis, do kakvog Pankovčina na kraju.
Samo to je pomislio Jonatan. Da ga se, naime, vriska i piska svakidašnjeg života u Jatu – tada, u prošlom životu – nije doticala. Znao je svoje: Nebo nije prostor, a ni vrijeme. Nebo znači biti savršen!
U međuvremenu dok su se Jonatanove misli nezadrživo približavale pitanju zašto je morao upravo on, Jonatan Livingston Galeb, pasti među ljude, Livingstonka si ni iz dubine duše nije znala pomagati sa svojim zvjezdoletom; nije ni slutila kamo teži njena sloboda pod sve nagnutijim nebom. Odnekle Nekamo? Potom, Odakle i Kamo? (Pa onda: 3. Niodakle Nikamo? 4. Odnekle Nikamo? 5. Niodakle Nekamo?) Zar nije to, što joj se Sad i Ovdje nametljivo nudi, samo još jedan izljev anđeoskih utopija? Čemu žaliti za nebeskim pticama – tim letećim bićima koja vječno putuju po beskonačnom Svemiru? Ne bi li možda bilo bolje krilima pomesti zemlju, usmjeriti zavrtloženu prašinu i obraditi svoj vrt?
Znala je da u trenutku takve nostalgije razmišlja sasvim, doista sasvim isto kao prije toga, ali se nekako nije mogla odreći odgovornosti, svih tih neprestanih dvojbi koje su iz nje u prošlom životu napravile propalu junakinju. I unatoč tome što je izdaleka cijelo vrijeme čula predbacivanje: Možeš li zamisliti kroz koliko smo života morali, prije nego nam je prvi put uopće sinulo da život ne znači tek samo jesti, boriti se, odnosno imati moć u Jatu?, današnji ju je život, život onkraj zemaljskog praha, sve više nosio prema naftnoj platformi; morala se negdje skrasiti, morala je nekamo spadati, jednostavno, negdje je morala gnijezditi, i metalna konstrukcija platforme nudila joj je kakvu takvu nastambu – s čuvenim pravom do strmoglavog leta u slobodu.
Pravo je ostalo, ali ne i sloboda. Tako je nekoć htjela i tako se naučila, dok je pod teretom kopnenih dokaza odbijala to da je ne bude – dakle, postati junakinjom. Nije htjela zajedno s drugima vjerovati u ljepotu samostalnog letenje bez drugih. Nije htjela otvoriti oči da bi s visine gledala druge, njih točke. Nije se htjela zasljepljujuće ispostavljati izvan Jata; htjela je sviti gnijezdo.
Na nebesima ne bi trebalo biti nikakvih granica. Pobijedimo prostor, i sve što nam ostane bit će Ovdje. Pobijedimo vrijeme, i sve što nam ostane bit će Sad – za omraženim je piscem tupo ponavljala Livingstonka, sasvim iscrpljena od njegovog raketnog sižea i muške logike. Do ničega joj više nije bilo, upravo do ničega. Tu se našla sama, posve sama nad masovnim, tihim oceanom – kakva onda sloboda? – pa ipak: kad bi barem mogla Jonatanu kljunčićem između zuba blago čupnuti ostatke (ne najplemenitije) biljke – krhke grančice anisa, kojom se svako ljeto tako rado gosti, ili pak… Kad bi ga mogla bar malo zadirkivati, nasloniti mu se na rame i napojiti se njegovim nedostupnim okom; ali! taj nadzemni stres koji proizilazi iz njene vlastite anđeoske egzistencije neće tako lako pobijediti: o, Bože!, zašto sam se morala uzdići tako visoko, među ambiciozne sinove Velikoga Galeba, koji teže ka suncu? Radije bih se otjelovila kao mala srebrna ribica koja skupa sa svojim jatom odražava dno. S njom se ne naginju nebo i zemlja, kao s Livingstonkom, ne bacakaju je pljuskovi Rundi i Gambi, niti ju kao kakvu papirnu pticu ne zanosi vjetar Zen…
Livingstonka je nakratko otresla repićem (mnogo joj je toga ostalo!) i uistinu, u zadnjem se trenutku uistinu još dvoumila, zazibala se kao na tankom konopcu, ali ništa nije mogla učiniti protiv svog tragično pojačanog pritiska osjećaja, protiv same sebe. Jonatanu se njen okomiti pad u morske dubine, iz slobode – uf! – opet u slobodu, ovaj put vječitih plovila, zasvjetlucao pred očima upravo u trenutku kad se u njegovom muževnom srcu rastopio krilati zasun, sačinjen iz sjećanja na vječito Ovdje i Sad, i na površinu izbilo novo razumijevanje značenja dobrote i suštine ljubavi u svakom životu svakoga od nas – oh!, izbila je nova odvažnost voljeti… Ali koga?
Da, doista, koga, u tom vremenu i tom prostoru, kad je sve uništeno, razbijeno, blještavo; tehnologije razgranate, položeni tepisi trave?! I tako je samo nastavio stajati u moru koje mu nije dopiralo ni do gležnjeva; stajao kao naftna platforma, s ljestvama ruku uokolo. Ništa tu više nije niti sjedalo niti se premještalo s noge na nogu, ništa nije vrištalo u zbunjenosti potresene duše. Samo se hrpica kostiju i perja u tihoti ljuljuškala na valovima; nikad više nijedne galebice koja se ne bi zagledala bar do vrhova svojih raketno složenih krila!
God, God was innoccent when he was dreaming, Tom Waits je popravio rupu u ogradi.
Tko je, dakle, ovdje junak?
Eh, vremena su nikakva, grobovi oskrunjeni. I jezici izopačeni, mame naše.

 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.
Po slovenskom prijevodu Špele Šramel, sa suglasnošću autorice, na hrvatski preveo Željko Perović
 Pročitajte prevod v slovenščino Špele Šramel
Pročitajte original

Nazad