ROBERT TITAN FELIX

Robert Titan Felix, 1972. Pjesnik, prozaist i esejist. Izdao pet pjesničkih zbirki: Carpe Diem, Magnifikat, Benedictus, Kniga o razbijenom vremenu i Pakao u Proljeće. Koautor romana Sekstant i autor tri samostalna romana: Portal, Krv na dlanovimna i Sanja i samostan. Dva puta nominiran za nagradu kresnik za najbolji roman u protekloj godini, urednik za litaraturu u reviji Dijalozi i prevodilac. Završava studij slovenskog jezika na Filozofskom fakultetu u Mariboru.


PAKAO U PROLJEĆE

 
UKNJIŽENI PRIZOR

U bistrou pod hitnom stariji pjesnik –
ne uistinu star, samo već u onim skorušenim godinama
kad mu anđeli više ne mašu krilima u pero,
kad ga se rijetko lati u također sve rjeđim
noćima punih krikova i halapljivosti: strasti –
u bistrou pod hitnom stariji pjesnik
malim pivom rijedi konjskoslatko istarsko
i kroza me bulji u pusti zid iza mene.
Priđu mu kao bajna bića iz košmarnih snova:
mladac, u čijim obrvama raste jaka vjera u vrijeme
kad mu bude iz stopa rastuće segnulo sve do neba,
curetak pak, s mapicom, kao da se doista mora
uvijek iznova od početka do bunovnih anđela
koji su pjesniku prije godina i godina umrli na rukama.
Ne sjednu. Jer kao neće piti. Samo nek pročita,
prosudi i možda pozove. Odlaze zagrljeni.
U bistrou pod hitnom stariji pjesnik i dalje sjedi
i novim malim razrijedi novo konjskoslatko,
prelista mapu i zagleda se u načičkano,
ne znajući da li su doista tu bili, bajnostrasni par,
ili je pak to kokošje tapkanje anđela samo privid,
odbljesak njegovih neuslišanih ponoćnih plima,
kao što ni sam ne znam da li stvarno buljim u njega ili
se pak za praznim stolom ispod hitne,
u drugom kutu bistroa, samo zamišljam.


DOPODNE U PROVINCIJI

Dan se diže ispod magle,
kao naraslo mlijeko ispod pagodastog poklopca
lonca, zaboravljenog na štednjaku.
Dan se diže s magličastim tijelima prolaznika,
probodenim sjenama niskih malogradskih
zgrada i ispušnim plinom automobila,
zastalih u dopodnevnom prometnom zakrčenju
jednog od rijetkih semaforiziranih križanja u gradu.
Dan se kao naraslo mlijeko nježno diže
s magličastim tijelima prolaznika, i s tobom.
Zavijen u dugi crni kaput maludušja,
sa širokim šeširom navučenim duboko na oči,
skutren skoro u klupko, u mjehurić zasićenog
zraka okruženog membranom ispušnih plinova
(uvjeren da sa svakim korakom samo mic po
mic do otupjelosti brusiš sječivo ipak nekoliko
previše hladnom ranoproljetnom dopodnevu)
kliziš po zemljovidu dnevnih obaveza.
Sunce ti ne može dovoljno zažagriti vjeđe da bi se
dotaknuo sebe, pulsirajućeg svijet u ritmičkom
njihanju stanica, noć i magla i paučinaste sjene
po kutovima ne mogu dotaknuti zemljovid
po kojem koračaš među licima provincije,
među uplatama, uplatnicama, kavom i deci džusa,
bez sebe, a usprkos svemu, uvijek nekoliko
i tako kao da bi koračao kroza se.
Tijelo ti se nježno rastapa u grudastom mlijeku
rastrganih izmaglica, prištepanih na slabašne zrake
dopodnevnog sunca. Lebdiš među stvarima
koje se razmještaju po putanjama tvog spiralnog
klizenja, među stvarima koje se razmještaju u tebi
da te ne bi zakovitlalo u lebdenje. I znaš:
Stvari nisu krute. Stvari su paperjaste kuglice,
iskrzanih rubova od tvoga gledanja.
Stvari su tu da se sudaraju s tobom, da ih razmjestiš
po zemljovidu sebe i budeš jedino
što možeš, sastavljen od stvari; da možeš biti
u sebi iz njih ti, a ne da u zasićenim
prazninama među njima razmještaš sebe.
Zato te pak više ne mogu ni taknuti
one strašne, maltene neukrotljive vatre
koje krvnicima i spasiteljima plamte
u očima, dok svojim nemilosrdnim bogovima
darivaju zemlje, rodove i spomenike
da u plamenju očiste i obnove svijet –
a usprkos tome i sami potom samo ponove
onu tanku vezu između zanosa mladosti
i malodušne samopomirbe u smrti.
Da. Zato više ne možeš reći da te sunce
i zamagljeni dan naplavljuju predaleko
od istinskog tebe, usnulog u plodovoj vodi,
s membranom od riječi, zato više ne možeš reći
da te mjesečno plimovanje plodove vode
naplavljuje predaleko od stvarnog tebe, sazdanog
od dnevnih obaveza i smrdljivih cigareta.
Pa zato ipak još ne možeš reći ni to
da su sunce i sjenovite magle u ravnoteži.
Rekli su ti kad su te oprali
na porođajnom stolu, doista nisi čuo?, nek budu
stvari, ravnoteža planeta u zviježđu ličnosti –
nek budu stvari i dan za danom u tebi
razmaknute putanje planeta, dan za danom
neuravnoteženost… i nek bude dugo, dugo,
prije nego se u ponovljenoj porođajnoj konstelaciji
iznova uravnoteži zviježđe ličnosti –
na dugom putovanju sunca iz stvari
u sjenovite magle od plodove vode.


PJESMA O MALIM VRAZIMA

Hodam po oštrim rubovima.

Munje bruse stršave granitne kocke
i po cvjetovima biljaka na prozorima izrastajo trnovi
što su mi kao od paradontoze klimavi zubi

popadali iz usta da bi se vratili u oči
kao iz mene sastavljeni prostori predmetnosti,
zasićeni, zasićeni, jadno groteskni.

Hodam polako, pribrano i promišljeno.

Iz duplji u tijelu ponekad odjekuju glasovi,
iz špilje biti, kao iz masno vonjajuće nutrine
u vjetru obješene preparirane crkotine.

Kao svrbljiva, bljeskutava, staklasta pljeva
zakrčavaju mi žile i sa zatkom naprijed riju
po koštanoj srži, mali vrazi, brbljivi, brbljivi.

Hodam. Jer ih ne čujem razgovjetno.
Hodam. Da nadglasam škrgut njihovih zubića,
štipaljki, što mi mile po koži.

Hodam po oštrim rubovima. Dostojanstveno.

Jer se demoni ne rađaju noću.
Danju rastu među naslagama zračnih džepova.
Kao peckajuće udaraljčice zaglave ti se u sljepoočnicama,

pa prekodan neprestano žmirkaš u sunce
i okrećeš se na petama u smjerove kamo se vlastodržno
okreće cjevasti sunčani penis, domovina vjetrova,

domovina vražića, peckavih, peckavih.
Pa po cijeli dan očekuješ strašni nebeski sraz,
a potom ipak samo utoneš u šuplju noć.

Da. I ništa.

I samo slegneš ramenima
i kažeš:

Hodam po oštrim rubovima.
Tako, hodam.


KAD PRIJEĐEŠ GRANICU

Kad prijeđeš granicu
niti se javi alarm niti upali kakvo svjetlo,
niti te sa svih strana ne opkoli pogranična straža.
Kad prijeđeš granicu samo se streseš,
ili možda čak samo trzneš lijevim okom,
a da to sam uopće ni ne opaziš, možda ništa.
Dani ti se u godovima talože na stablo tijela,
sati se slivaju u mljezivo nadanja i bola,
zbiraš se u slikama razmještenim uz granicu,
a ne znaš ni gdje je granica ni da uopće negdje postoji,
jer, bitišući, nisi ti taj koji gleda slike,
jer su slike te koje same u sebi gledaju tebe.
I potom ništa. Kad prijeđeš granicu
niti se javi alarm niti upali kakvo svjetlo,
niti te sa svih strana ne opkoli pogranična straža.
Jednostavno, kad prijeđeš granicu samo nekako
znaš da više nisi ti onaj koji u očima slika –
da više nije tvoje tijelo ono na koje se
u uskim godovima talože dani.


DRUGIMA U NOĆ

Polako korača, što bi drugo,
od kuće do vinograda, pa opet do novog
sljemena, zastajkujući, jer, što meni
treba do vinograda, pa opet do novog sljemena
i opet mimo kuća i neprijaznih pasa,
kad se na dnu neba ustajalom mjesecu na čelu
nabire već stota bora neke noći i u kućama su
pospali u snovima već stoti put ponovno obavili sve
prekodan u polju i u kući stoput obavljeno.
Pa ipak korača, što bi drugo, putovi
mu se, naime, upravo sami prostiru pred korakom
i on samo ide od kuće do vinograda, pa opet
do sunčanog mljeziva na nekom novom stotom
sljemenu i, oslanjajući se na rijetka stabla, dolje
niza stranu, među nove kuće i ljute pse,
iako doista više ne zna zašto mu se danju,
naslonjenom uz natrulo stablo, zanesenom
u blagi drijemež, pričinjavaju putovi, namjesto da bi
znojan pod pazuhom od rasušenih brazda,
znojan pod pazuhom od vonjave žene nabirao
mljezivo za mjesečna ponavljanja. Pa ipak potom
svejedno ustane i ide, što bi drugo,
kad se mjesecu na rosnom čelu prvi put u boru
nabere vjeđa, onu neku sto i prvu noć,
od kuće do vinograda, pa opet do nekog
novog sljemena i po strmom brdu,
drugima u dahtavu, košmarnu noć.

 

Copyright © by Robert Titan Felix & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.
Sa slovenačkog preveo Željko Perović
Originalni tekst možete pročitati ovde.

Nazad