RUDOLF LOKAS

RUDOLF LOKAS, rođen u Šibeniku 1975. Živi u Zagrebu.
Prozu objavljivao u Plimi, Futuri, Studentskom listu, poeziju u Vijencu i e-časopisu Konture. Ovo mu je prvi prilog za Balkanski književni glasnik.


DOŠAO JE S MORSKIM PSIMA

 
Sumrak.
Ona šeta obalom.
S pučine niz more boje vina dolazi val.
Ona gleda.
Bila je to splav od boka potopljena broda. Na splavi je ležao čovjek, a okolo su kružile peraje morskih pasa. Jedna se peraja zaleti u splav, a čovjek se trzne.
Odakle dolazi?
Kako mu je ime?
Splav se nasuče. Peraje su kružile pred obalom. Čovjek je ležao nepokretan.
Popipa mu puls.
Bio je živ.
Odvuče ga pod palme.
Navlaži usne.
Kako je dospio ovdje?
Na splavi!?
Tamo je samo prazni ocean i ništa više. Možda je putovao mjesecima. A morski psi su ga pratili.
Bio je lagan i ona ga stavi u naručje i odnese kući.
Obrvom palmi što je tekla pijeskom plaže u kolibu od lišća i trske.
Isprane krpe odjeće na njemu bijahu paučina što se putem raspala.
A koža mu hladni porculan.
Pokrije ga najdebljim poplunom.
Kuha pileću juhu i lije preko usnulih usana.
A onda sjedi pokraj uzglavlja, i gleda ga, gleda ga dugo.
Brodolomac. Došao na komadu potopljena broda. Mjesecima plutao strujama neznanim, a psi su kružili.
Možda je pošao tražiti nju?

Noć je tekla nova, a ona je nesana otvarala bisernice sutrašnjica, koprene su izgarale u bespepelnim ljubičastim vatrama.
Ujutro mokrom linijom obale skuplja šarene kamenčiće što ih donosi more. Napravit će haljinu koja će se nositi u zoru i predvečerje. Tu će sunce zapaliti sve te kamenčiće. Bit će kao da je izašla iz zraka, pjene.
Ona se zapita hoće li je prepoznati kad se probudi?


On leži pod dekama.
Čelo mu hladni mramor.
Uzima ga u naručje i iznosi na tratinu pod stablo jabuke.
Sunce će ga ugrijati.
Glavu mu stavlja u krilo i mrsi duge kose.
Rukom pokazuje: ovo je otok. tu je živim. dolje su palme, a s onu stranu dolaze pingvini. lovim ribu. ronim školjke. kuću sam napravila sama. ukrašavam je kamenčićima i kućicama školjaka.
Sjede tako, a dan se taloži.
S mora povjetarac donosi svilenog četverokrilca, plavo vretence.
Sunce se rastapa u crveni sumrak, a nebo je upravo kakvim treba biti: crvena ruža u zapučku neba.
Ona mu priča o trnju koje ponekad ubode poput sudnjih pčela.
Priča mu o njemu.
I tada, ona zaplaka po prvi puta; bila je to suza što je pala obrazom, a s kraja na kraj njegovih usana zraka svjetlosti prelomila se u dugu.
Skine je poljupcem.
Plava, crvena, žuta, zelena, ljubičasta.

Lije mu kokošje juhe.
Onda poželi šetnju i krene obalom.
On je ležao u kući, ali travke su šuštale njegovu sjenu, koračao je uporedo.
Mjesec je nizak i okrugao svijetlio lagunom a palme su stajale klesane u mramoru.
`Noć je prekrasna`, reče. `Onakva kakvu sam nam oduvijek zamišljala.`
I sjene kao da postaju gušće, kao da šapuću.
`Da, da, da.`
Jagodicom prsta pogladi opnu vode. Bila je hladna, a ona je žarila vrućinom. Pođe se okupati: okrzne bradavicu a trnci krenuše.
Bila je zrela.

Stane kružiti jagodicama prstiju.
Krv se pretvarala u kamen, bradavice u bademe.
Svileni jastuk dražice puni se krvlju.
A njeni prsti deset stranaca.
Pijesak oživljuje, a sjene palmi šapuću njegovo ime.
Poliže prste, da se kuša.
Otponac, grč bezglasno u noć.
A kad ulazi u vodu vrelina otječe kao tempere.

Ujutro cvjeta lavanda a zrak je aromatičan.
Ona s grma bere ružu crvenu kao prva krv i zatakne je za uho.
S izvora donosi vodu, skuplja drva, kuha juhu; odlazi na greben gdje se beru školjke.
More je bistrina, gusti zrak.
Ona oko pasa veže pletenu košaru i zaranja na dubinu palme.
Greben je litica obrasla školjkama. Tu bere ljubičaste i zelene kućice i stavlja u košaru.
Struja je uvijek morski vjetar a koralji oživljuju, tinjaju hladne vatre.
Onda izranja, lebdenje vraćeno kopnu.
Školjke kuha na palminoj vatri.
Žvače crvene pupove mesa i u usta mu stavlja kašu.
Miluje mu ruke: njegove su ruke prekrasne.
Žvače, u usta mu stavlja kašu školjaka, zalijeva kokosovim mlijekom.
Kakve oči ima?
Podigne mu kapak a ispod zirne stakleno sivo oko prekrasno kao oblak u ledenoj sigi.
Osjeti se bogohulnom, pa izađe pred kuću.
Naučit će je jedriti.
Da, kada dođe svijesti, napravit će brod, i oni će otploviti.

Noćima je sanjala crveno oko ili žabu, a onda se budila. Vjetar bi klapao drvenim oknima klap, klap, klap, a daleka je munja žila kojom teče vrelo mlijeko.
Tada bi palila voštanicu i prilazila da diše s njim u kukuljici svjetla.
Morski psi vrtjeli bi se u kolu pod mjesečinom i lajali, a ona je izlazila u hladnoću, na hrid, i vrištala u noć.
`Oni su ljubomorni`, govori mu. `Ljubomorni u praznoj vodi.`
Na dodir bijaše hladan.
Mramor od krvi i mesa.

Ona skuha kavu, razbije orah i nadolije mlijeka. Stavi šalicu pokraj njegova uzglavlja. Možda će ga miris kave probuditi.
Gledajući ga kako diše zapita se imaju li ljudi zmijin svlak.
Krene praviti palačinke, a onda čokoladom puni ljubičaste ljušture školjaka i popravlja dovratak.
Da objesi perece na prozore kao stručke cvijeća?
Prene se.
Šum, no bio je to vjetar što je zajecao preko praga.
Koža mu je hladna, hladna, i ona prinosi usne, i dah joj je topao.
Jedva dodirujući prisloni uho.
Njegov dah bijaše najtiše ježenje dlačica.
Možda umire?
Onda joj padaju smiješne misli.
Možda, možda kad bi našla napršnjak ptičjeg mlijeka . . .
On leži već dugo.
Ona veze goblen, uzorak dvorca iz šarenoga konca.
Cjelov mu je dala, zašto se ne budi!?
Slutnja: iz goda zastaje s iglom u ruci. Kako se toga prije nije sjetila?
Prilazi mu: iglom ubada duboko u meso.
A onda rasjedlina, šok.
Ona zatvori oči, kao da će prikaze nestati, a kad je ponovo pogledala: crvena kaplja krvi na bijelom pergamentu kože.
Zurila je dok joj jabučice nisu zakrvarile, a noćne zvijezde pale na svod.
Onda je izašla, živi kip iz crnog korijenja baobaba.
Dolje niz brijeg, perivojem palmi, obalom, pijeskom, pličinom; s onu stranu otoka, daleko u uvali, sjeda na kamen, zamišljena, u pučinu.
Vjetar je puhao kao da nadimlje meke trbuhe jedara.
`Kako je to moguće?`
Valovi se rastvaraju u pjenu i vodu.
Crvena kap!
Ona sjedi, a valovi odbrojavaju minute što mrače horizont.
`A možda joj se pričinilo?`

Kad se vratila, on je ležao na istom mjestu.
Kuha pileću juhu, i lije mu, u tišini.
Misli, kako bi bilo lijepo stajati na leđima kita dok munje slikaju svijet, sličicu po sličicu.
A onda dugo u noć besana čeka da zaspi.

Sjedi oslonjena o palmu a visoko gore vjetar razgrće krošnje: u orasima čuje zapljuskivanje valova.
Vjetrovi uvijek dolaze i odlaze.
Sumrak, sunce je zašlo za ocean tekućeg jantara.
Plava krv, tako je moralo biti!
Spavati, oh, stotinu godina spavati!
U daljini morski psi. Njihove su bijele njuške u mjesečini kartonske. Mogla je tu izroniti i dvoglava zmija a ona ne bi trepnula.
Naježi se, to se hladnoća spustila sa zvijezda i obavila je plaštem mahovine, mokre, mrazne.
A onda ustaje i vraća se kući od trstike i školjaka.

Ujutro, prazne struje zraka liznu joj sljepoočnice.
On je zalutao, sada je to znala, kao što se izgube neke ptice selice u mijenama doba.
Splav je ležala na pijesku a more je disalo među daskama.
On nije taj, njega su donijele zalutale morske struje. Ona ga mora vratiti. On ne smije biti ovdje!
U mješinu lije vode, nosi dolje niz brijeg, niz pješčani sprud, nasukanoj splavi pod palmom. Na dasku stavlja mješinu i veže konopom.
Vraća se kući.
On je ležao nauznak, miran, tih, kao gluho doba noći.
Sumrak je tekao u vinu, a on pod prozorom bijeli voštani papir.
Stavi ga u naručje a pijesak ju je pratio niz obalu što se povlačila pred sporom plimom. Liježe ga na splav, pod glavom mu mješina. U naramak stavlja mu svežanj dvopeka i suhoga mesa. Nad glavu i prsa dva široka palmina lista da mu prave hlada.
Na pučini morski psi zavijaju kao sirene, vrtlog crnih peraja.
Splav i čovjeka na njemu uvlači u more, do koljena struka ramena, sve dalje, dok ga ne uhvati struja i odnese van.
Morski psi počnu dolaziti a ona izađe.
Poigravaju, a onda ga uokruže, u valu, u pjeni.
Ona mokra u sutonu gleda splav kako crni kao ugarak i nestaje.
I peraje morskih pasa kao ružini trnovi uhvaćeni u kolo.
A onda se uspela uz brijeg i ušla u kuću.

 

Copyright © by Rudolf Lokas & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad