VANJA MIROSAVLJEVIĆ

Vanja Mirosavljević, rođen 1984. u Slavonskom Brodu. Student žurnalistike i franjevačke teologije u Sarajevu. Stalni suradnik u informatičkom časopisu VIDI i VidiLab.com internet portalu. Piše redovito na blogu s glavnom temom život u Bosni kroz oči jednog Slavonca.


DVIJE PRIČE


   
 
NA DRINI DVJESTO MARAKA

Danas sam u banci vidio nekakav plakat na kojem je novčanica od 200 konvertibilnih maraka.

Na novčanici od 200 KM (ujedno i najveći apoen) čast je pripala nobelovcu Ivi Andriću da zasjedne na njeno naličje (btw, quick-info: Ivo Andrić je iz Dolca kraj Travnika, jednog živopisnog mjesta koje je poznato po tome da je iznjedrilo neke od najvećih velikana moderne povijesti poput, dakle osim samog Ive Andrića, gospođe Zlate Batrl, izumiteljice Vegete, pa tetka od Williama Clintona, ex-prezidenta SAD-a, pa daidža od Neil Armstronga - čovjeka koji je prvi hodao po Mjesecu navodno. Al zato Miroslav Ćiro Blažević nije iz Dolca. On je s Pirote.).
Zanimljivo je da svaka novčanica ima svoje dvije verzije - Federalnu i verziju za RS. Tako da se Ivo Andrić čak i našao na RS verziji od 1KM (koju ja btw, nikad nisam vidio). To je valjda Ivo Andrić iz svoje srpske faze.
Al zato novčanica od 200KM je ista i za RS i FBiH - Ivo Andrić dok je bio i Bosanac, i Hrvat i Srbin.

Uglavnom jednom prilikom, nekad proljetos, mjenjo ja pare u jednoj banci i dobijem tu 200KM novčanicu.
Ček od milijun dolara u bosanskoj verziji je to bilo.
U poznatom noir hitu, Ček od milijun dolara, kolko se ja sjećam, a slabo se sjećam, neki lik dobije ček od milijun dolara i onda na konto tog čeka sve živo postiže a da faktički ne potroši ni centa. Pa onda zagubi ček pa nastaje belaj.
Tako ja, 200KM u šlajbuku i krenem ja u grad. Valja nešt jest jebiga.
Uletim ja u buregdžinicu.
- "Dobar dan."
- "Dobar dan."
"Dajte mi 300 grama bureka i 200 zelja"
- "Dobro, još nešto?"
- "Šta vam je ovo?" - pokazujem ja na nešto nedefinirano
- "Krompir"
- "Ajd daj još jedno 200 krompira"
- "Još nešto?"
- "Eeee.... daj mi jogurt jedan."
Da meni Šipac kamaru piturne, slasno ja to progutam i zalijem dukatovim jogurtom.
- "Deder naplati"
- "Samo malo... ccc.... 300 burek, 200 zelja, 200 krompir... jogurt.... 3...5....8.... 9.5!"
- "Evo na deset se nadjemo" - i pružim ja buregdžiji novčanicu od 200 maraka.
Gleda on mene.... držim ja 200 maraka u ruci a izgledam kao da me poplava izbacila... vijetnamka poluprljava na meni, prljave tene, neke hlače zmazane i kačket na kojem piše "Lovački savez splitsko-dalmatinske županije".
- " Nema ti ja vratit to paša." - reče meni buregdžija
- "Jebiga nemam sitnije" - doduše nisam imo ni krupnije, al je sad s tom konstatacijom ispalo ko da imam jedno 10 novčanica po 500€ u novčaniku.
- "Ajd nema veze, drugi put češ."
- "Ma kad ću, de promjeni negdje."
- "Ma hajde bolan, bit će drugi put."
Živ bio rođo. I odem ja iz buregdžinice. Mislim ko bi živ halalio 10 maraka ceha. U buregdžinici....

Krenem ja dalje šetam, vidim nemam cigara.
- "Dvije Drine Jedine, molim vas."
- "3.40"
Pružim ja nesretnu novčanicu, kad mahne trafikantica (za koju sam oduvijek sumnjao da se pali na mene):
- "Ajde drugi put."
Uf jebote reko... fino je krenilo...

Krenem dalje i u nekoj kafani/birtiji/mehani (ko bi se više sjećo?), sretnem neke drugove i piće jedno-drugo-treće i idem ja platit.
Priču dalje znate...

I uglavnom tako sam ja prohodao pola Sarajeva i svugdje gdje bi zamahnio sa Andrićem u ruci, kao da sam imao get-out-of-jail-free-card.
I onda sam se vratio u banku.
- "Dobar dan."
- "Očeš razbit Andrića, jel?"
- "Kako znate?"
- "Niste prvi koji se vratio. Kako da vam razbijem?"
- "20 puta 10!"

Izbrojo sam pare i krenio plačat račune po gradu. Bolje čist obraz nego Andrić u šlajboku.


ŠEJTAN DOLAZI U SNOVIMA

U vječitoj borbi s prekomjernom tjelesnom težinom priklonio sam se opet proteinskoj dijeti poznatoj još i pod nazivom Atkinskonova dijeta, pošto se to u nedavnim bitkama pokazalo kao jedini dostojni saveznik (uz redovnu tjelovježbu, trčanje, sport et cetera).
Takva ishrana naime bazira se na ograničenom unosu ugljikohidrata, a time dakle i šećera. Prva logična je stvar izbaciti sve one stvari koje uljepšavaju život prehrane - poput Milki, bananica, keksova i ostalih čokoladno-voćnih slastica koje vrište s polica trgovina da ih kupite (pogotovo sad kad ima predivnih slastica od prekodrinskog nam susjeda koje su užasno jeftine).
Ali karakter, i pogled na slike iz najbolje faze (proljeće this year) pomažu oduprijeti se šećeru.

I nije teško. Pogotovo sada kada je vrijeme kolinja/klanja/svinjokolja pa je frižider pun krvavice koja (ne)uspješno zamjenjuje čokoladizirane proizvode iz Takova i čvaraka koji relativno uspješno zamjenjuju čipsove, flipsove i ostale grickalice na bazi kr(o)/(u)/mpira.

Vratio sam se kući jučer s fakulteta izgladnjen i umoran (ali nahranjena intelekta) i sa svojim cimerom sam podijelio svježe pečeno pile s ražnja (na 7m zračne linije našeg balkona nalazi se, kao bi Robica reko, bajtica s pitama ispod saća i pečenim pilićima).
Nakon što sam pojeo pola (1/2) pileta i popio tabletu vitamina osjetio sam kako umor dolazi na svoje i od mene traži da odmorim svoje tijelo prekomjerne težine.
Legao sam i ubrzo uplovio u svijet snova.

Restoran. Fancy restoran sa srebrnim escajgom - vrlo vjerovatno restoran nekog hotela koji nosi jedno četir'-pet zvjezdica ponosno na ulazu u lobby.
Sjedio sam za stolom i jeo u pravilu sa Atkinsonovom dijetom. Bile su tu nekakve kamare mesa - ćevapi, sudžukice, goveđe šnicle i ostale mesne slastice.
Ručao sam i bio zadovoljan ručkom. Za stolom uz mene je sjedio jedan poznanik kojeg nisam dugo vidio i klopao je nekakvu pizzu prema kojoj sam ja čeznutljivo gledao.
Kada sam završio sa objedovanjem, prišao mi je konobar koji je na srebrnom pladnju donio tufahiju. Skuhana jabuka, ista onakva kakva je Adama i Evu prognala iz raja - perfektnih proporcija je stajala u nevjerovatno čistoj čaši, bila je uronjena u sok koji je bio žarke zlatne boje najčiščih zlatnih poluga iz švicarskih trezora a na vrhu kamara šlaga koja se doimala kao najčišći alpski snjeg. A na vrhu alpskog šlaga tamno crvena trešnja čija je boja odavala najbolji okus.
Mahnio sam konobaru i okrenio glavom: - "Hvala lijepa... ali ja sam na dijeti. Ništa slatko za mene. Hvala."
Konobar koji je bio obučen u besprijekorno čisto odijelo. Bijelina je prštala jače nego na Arielovim reklamama.
- "Uzmi tufahiju. Od jedne ti neće bit ništa..."
Pogledao sam još jednom prema onoj tufahiji koja je sijala o onaj srebrni pladanj i koja je bila napravljena samo za mene. Da je tufahija mogla govoriti rekla bi "uzmi me... neće ti biti nište od mene...."
Bio sam odlučan: - "Hvala lijepo, ali ne. Dajte je mom kolegi".
U to se kolega oglasi koji je grabio žlicom već jednu tufahiju i usta punih šlaga promrmlja: - "Mmmm, ma ufzmi... odličfa je... šta ti mofže biti od jedne tufahije..."
Kada sam vidio njegovo hedonistički izraz lica - kapitulirao sam. Pa šta mi može jedna tufahija?
Jeo sam tufahiju halapljivo dok je nisam pojeo u rekordno kratkom roku. Žlica je zveknula o dno prazne čaše koja više nije bila besprijekorno čista i ja sam potegao za čašom vode.
U to je došao drugi konobar i donio šampitu. Šampita je vrištala svojom bjelinom čak jače nego njegovo bijelo odjelo.
- "Stvarno ne bih smio." - reko sam ne već tako odlučno kao prvi put kad sam odbio tufahiju.
Konobar se samo nasmjehnu i ostavi šampitu ispred mene.
Gledao sam u onu šampitu kao kad mladom policajcu prvi put narkoboss stavi svežanj s novcem na stol. Šta sad radit?
- "Sjeti se. Đabe je. Švedski stol." - reče mi poznanik i navali na svoju šampitu.
U tom trenutku mi nije ni palo napamet da kad je švedski stol konobari ne poslužuju. Bio sam previše zauzet žderanjem šampite.
Nakon što sam pojeo šampitu koja mi je curila po odjeći na stolu su se stvorile hrpe svatovskih slavonskih kolača. Nisam se mogao više zaustaviti. Nakon što sam pojeo tri ogromne tepsije oblatnih, japanskog vjetra, breskvica i ostalih slastica ugasila su se svijetla u dvorani.
U salu je ušao kuhar koji je na sebi imao visoku kuharsku kapu. Gurao je ogromna kolica na kojoj je bila posuda oblika polukugle okrenuta naopako. Scena iz filmova. Maknio je to srebrno pokrivalo i zapalio upaljačem sadržaj na pladnju. Upravo je flambirao palačinke s orasima. Vatra je sve više skakala kako je dodavo sve veće količine karipskog ruma.
Nakon što se vatra ugasila bacio je bijelu kuglu somboledovog sladoleda na palačinke.
Nisam se mogao zaustaviti.
Odjednom u cijeloj sali koja je bila veličine hale jedne tvornice tenkova stvorilo se toliko slastica, koliko cijelo Slatko Ćoše nebi moglo proizvesti za godinu dana 24-satnog rada.
Upao sam u slatki berzerk i nisam se zaustavljao.

Probudio sam se u znoju i s nevjerovatnom željom za slatkim. Otrčao sam u kuhinju i pojeo jednu jabuku.

Sanjaju li tufahije mene?

 

Copyright © by Vanja Mirosavljević & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad