2007.

ALBERTO MORAVIA
(Rim, 1907. – Rim, 1990.)

1907.: Rođen je u Rimu 28. studenoga, u ulici Via Sgambati, u blizini ulice Pinciana. Otac, Carlo Pincherle Moravia, arhitekt i slikar, otac Venecijanac potječe iz jedne obitelji židovskog porijekla iz Conegliano Veneto. Majka, Teresa Iginia De Marsanich, zvana Gina, rođena je u Ancona u obitelji koja je davno došla iz Hrvatske. Alberto, ime koje je dobio na krštenju, ima dvije sestre, Adrianu (čuvena talijanska slikarica rođena 1905., umrla 1996. ; op. aut.) i Elenu, rođenu 1909. godine. Brat Gaston rođen je 1914., poginuo u Tobruku 1941.
1916.: Razbolio se od tuberkoloze kostiju koja ga prisiljava, uz izmjenu poboljšanja i pogoršavanja, da neredovito pohađa školu.Od 1921. do 1923. zbog bolesti prisiljen je na boravak u kući. Sastavlja stihove na francuskom i talijanskom. Od 1924. do 1925. boravi u sanatoriju Codivilla u Cortini d’Ampezzo. Naposljetku se seli na oporavak u Bressanone. Počinje skicirati roman Gli indifferenti (U ex-Jugoslaviji preveden kao Ravnodušni ljudi, op. aut.), roman na kojemu će raditi tri godine. Povratak u Rim.
1927.: Objavljuje svoju prvu pripovijest Lassitude de courtisane (Umor milosnice) na francuskom jeziku u dvojezičnom Bontempellievom časopisu "900", koju će ponovno prevesti na talijanski pod nazivom Cortigiana stanca (Umorna milosnica).
1929.: Na svoj trošak u milanskoj izdavačkoj kući Alpes objavljuje roman Gli indifferenti.
1929. – 1935.: U časopisu "Pegaso", koji uređuje Ugo Ojetti, 1930 objavljuje Inverno di malato (Bolesnikova zima). Surađuje u "Interplanetario" kojega uređuje Libero De Libera; gdje objavljuje nekoliko pripovjedaka, između kojih Villa Mercedes (Ljetnikovac Mercedes) i Cinque sogni (Pet snova). Boravi u Londonu (1930./1931.) i šalje prve putopisne reportages. Godine 1933. surađuje u časopisu "Oggi", potom u "Gazzetta del Popolo". U godini 1935. objavljuje La bella vita (Lijep život) zbirku pripovjedaka koje su već izišle kod Carabbe, i Le ambizioni sbagliate (Pogrešne ambicije) kod kuće Mondadori. Doživljava neuspjeh kod kritike, zahvaljujući i neprijateljstvu sa strane Ministarstva za Fašističku narodnu kulturu. Surađuje u mjesečniku "Caratteri", koji su osnovali Pannunzio i Delfini.
1935. – 1939.: Putuje u USA i Meksiko (1935./1936.). Na povratrku u Italiju piše zbirku pripovijedaka L’imbroglio (Zaplet), koju nije prihvatio Mondadori, no 1937. objavio ju je Bompiani koji će postati njegov ekskluzivni izdavač. Godine 1937. putuje kao dopisnik u Kinu; piše brojne članke za "Gazzetta del Popolo". Na povratku u Rim počinje raditi na filmskim scenarijima; surađuje sa časopisom "Omnibus" koji uređuje Leo Longanesi. U lipnju 1937. ubijeni su (u Francuskoj) Nello i Carlo Rosselli, njegovi rođaci s očeve strane. Pretres u kući obitelji Pincherle. Put u Grčku 1937./38.
1939. – 1943. Na povratku u Italiju živi u Anacapriju s Elsom Morante (1936. upoznao ju je u Rimu). Djela L’imbroglio i Le ambizioni sbagliate uvedena su na popis knjiga židovskih autora od “Komisije za knjižarsko poboljšanje” Ministarstva narodne kulture. Surađuje u časopisu “Prospettive” koji uređuje Curzio Malaparte. Godine 1940. objavljuje I sogni del pigro (Snovi lijenčine), a u 1941. roman La mascherata (Maskarada) koju je režim zaplijenio. Biva mu zabranjeno da piše u novinama pod ssvojim imenom; objavljuje različite članke pod pseudonimom: Pseudo, Tobia Merlo, Lorenzo Diodati i Giovanni Trasone. U travnju 1941. crkveno se vjenčava s Elsom Morante. Godine 1942. piše kraći roman Agostino. Autor nije po volji fašističkom režimu, prisiljen je raditi zbog vlastitog uzdržavanja na brojnim filmskim scenarijima koji nisu mogli biti snimljeni zbog rasnih zakona.
1943. – 1944.: Izlaze zbirke pripovijesti L’amante infelice (Nesretan ljubavnik, 1943.), kojeg plijeni režim, L’epidemia (1944.), u kući Bompiani, i kratki roman Agostino (1944.), u ediciji Documento u ograničenoj tiraži, ilustriranom s dva Guttusova crteža. U razdoblju nakon pada fašističkog režima kraće vrijeme surađuje u "Popolo di Roma" kojeg uređuje Corado Alvaro. Nakon 8. rujna 1943. bježi iz Rima s Elsom Morante (Za vrijeme toga boravka u Ciociari, planinska okolica Rima, “nastaje” ideja za njegov roman Ciociara i kod Else Morante ideja za njezino remek-djelo La storia; op. aut.) nakon što je saznao da se nalazi na nacističkom popisu osoba koje treba uhapsiti. Našli su sklonište u planinskom selu Sant’Agata di Fondi (Vallecorsa) u kućici Davida Marrocca (rujan 1943. – svibanj 1944.). Napredovanje Saveznika ih “oslobađa” i bračni par Moravia odlazi u Napulj. Vraćaju se u Rim, i 1944. izlazi u izdanju edicije Documento La Speranza, ovvero Cristianesimo e Comunismo (Nada, iliti kršćanstvo i komunizam).
1945. – 1951.: Da bi zaradio za život piše članke, surađuje u časopisima i radio emisijama, nastavlja s radom na filmskim scenarijima. Izlaze: Due cortigiane (Dvije milosnice, 1945), u izdavačkoj kući Acquario s Maccarijevim ilustracijama i prvo izdanje Agostina u kući Bompiani. Dobiva nagradu lista "Corriere Lombardo", izlaze mu La romana (Rimljanka 1947.; opaska samo za Gojkova: ne znam zašto su mladići drkali na Rimljanku, kada je taj roman izišao šezdesetih godina u ex-Jugoslaviji), La disubbidienza (Neposluh, 1948.), L’amore coniugale e altri racconti (Bračna ljubav i druge pripovijesti, 1949.), Il conformista (1951.) Godine 1950. radi u vlastitoj režiji kratki film Colpa del sole (Krivnja sunca, 6 minuta). Surađuje u novinama i časopisima, među kojima su "Il Mondo", "Il Corriere della Sera", "L’Europeo". Prevode ga na brojne jezike, a djela su mu filmski obradili mnogi redatelji.
1952.: Njegova djela su došla na Indeks Sant’Offizia Katoličke crkve. Prima nagradu Strega za pripovijetke.
1953 - 1962: U romu, zajedno s Caroccijem, osniva 1953. časopis "Nuovi Argomenti", u kojemu objavljuje esej L’uomo come fine (Čovjek kao svrha, napisan 1946.). Godine 1954. izlaze Racconti romani (Rimske pripovijesti, nagrada Marzotto) i Il disprezzo (Prezir). U komunističkoj izdavačkoj kući "Botteghe Oscure" objavljuje tragediju Beatrice Cenci. Upoznaje Pier Paola Pasolinija. Iste godine počinje suradnju kao filmski kritičar u časopisu "L’Espresso". Objavljuje roman La ciociara (1957.), Un mese in URSS (Mjesec dana u SSSR-u, 1958.), Nuovi racconti romani (Nove rimske pripovijesti, 1959.), La noia (Dosada, 1960., nagrada Viareggio). Posjećuje različite zemlje, Egipat, Japan, USA, Iran, Brazil. Nakon putovanja u Indiju s P.P.Pasolinijem i E.Morante napisat će Un’idea dell’India.
1962.: Razvodi se od Else Morante. Počinje živjeti s Daciom Maraini, koju je upoznao 1959. Prvo njihovo putovanje u subsaharsku Afriku, s P.P. Pasolinijem (Gana, Togo, Nigerija, Sudan).
1962. – 1973.: Objavljuje zbirku pripovijedaka L’automa (Automat, 1962.), zbirku eseja L’uomo come fine (1963.), L’attenzione (Pozornost, 1965.). S Enzom Sicilianom i Daciom Maraini pokreće trupu Compagnia del Porcospino u kazalištu u ulici Belsiana u Rimu (1966./68.). Za kazalište piše Il mondo è quello che è (Svijet je onakav kakav je, 1966.), Il dio Kurt (Bog Kurt, 1968.), La vita è gioco (Život je igra, 1969.) Putuje u Meksilo, Japan, Koreju i Kinu. Godine 1967. je predsjednik XXVIII. Filmskog festivala u Veneciji. Za vrijeme studentskih nemira 1968. studenti ga javno osporavaju, prihvaća diajlog s njima. Objavljuje Una cosa è una cosa (Jedna stvar je jedna stvar, 1967.), La rivoluzione culturale in Cina (Kinseka kulturna revolucija, 1967.), Il paradiso (Raj, 1970.), Io e lui (Ja i on, 1971.), A quale tribù appartieni? (Kojem plemenu pripadaš?,1972., Un’altra vita (Jedan drugi život, 1973.
1975.: Ubijen je P.P. Pasolini.
1976. – 1984.: Prijete mu desničarski ekstremisti; nekoliko mjeseci ima policijsku zaštitu (1978.). Izlazi zbirka pripovjedaka Boh (1976.), roman La vita interiore (Unutarnji život, 1978., koji će mu 1979. priskrbiti optužbu za opscenost, Impegno controvoglia (Obveza protiv volje, 1980., zbirka eseja napisanih između 1943. i 1978., u uredništvu R. Parisa, Lettere dal Sahara (Pisma iz Sahare,1981.), Storie della Preistoria (Pripovijesti iz predopovijesti, 1982.), La cosa e altri racconti (Stvar i druge pripovijesti,1983.), posvećeno mladoj katalonskoj književnici Carmen Llera, koju će Moravia oženiti u siječnju 1986. godine. Član je Selekcijske komisije Filmskog festivala u Veneciji (1979./83.). Posebni dopisnik "Corriere della Sera" (1975./’81.). Pored novih putovanja u Afriku, posjećuje Japan. Mongoliju, Irak, Kinu, Jemen.
1984.: Izabran je u Europski parlament (1984./89.) kao neovisan na listi KPI Godine 1985. dobiva titulu Personalità Europea (Europska ličnost).
1985. – 1989.: Izlaze mu L’uomo che guarda , (Čovjek koji gleda,1985.), L’angelo dell’informazione e altri scritti teatrali (Anđeo informacija i drugi kazališni komadi, 1986.), L’inverno nucleare (Nuklearna zima,1986.), Passeggiate africane (Afričke šetnje, 1987.), Il viaggio a Roma (Put u Rim, 1988.) La villa del venerdì (Vila za petak,1990.). U međuvremenu mu izlazi prvi svezak Sabranih djela, 1927.-1947. koji je uredio G. Pampaloni, i drugi dio ed il secondo Sabranih djela 1948.-1968. u redakciji E. Siciliana.
1990.: Umire u Rimu, u svojoj kući, 28. rujna.
 



PET NI MALO NJEŽNIH NOVELETA

 


Um i tijelo


S nepunih trinaest godina moja sestra Alina je imala svojega prvog muškarca, jednoga sladunjavog i plavog mladića, u licu pomalo hijena, kojega je ona posjećivala u susjednom stanu gdje je on živio zajedno s druga dva svoja prijatelja, studenta kao i on. Imala sam tri godine više od nje, bile smo snažno vezane jedna za drugu, i tako, ovo je prvi put da smo opazile kako smo bile, tako reći, samo jedna osoba u kojoj sam ja, ružnikasta, bljedunjava i rahitična, ali inteligentna, predstavljala duh, a Alina je, gipka kao zmija i bujna kao kip i s čelom od jedva dva prsta iznad lica koje je bilo samo oči i usta, bila tijelo.
Duh je doista živio samo od misli o tjelesnom životu; kojega je u zamjenu malo-pomalo opskrbljivao s manje ili više idelanim opravdanjima za svoje apetite. I Alina, taj prvi put, me gnjavila s pitanja, poput ovih: "Što kažeš? On hoće da dođem kod njega, obećao mi je dar. Išla bih, ali osjećam strah; što ti kažeš?"
A ja, oduševljeno: "Idi samo, što očekuješ, sjeti se, ti ne tražiš čovjeka, nego ljubav što je najljepša stvar u životu." Tako je otišla i vratila se i, napokon, vodila je ljubav i s drugom dvojicom njegovih prijatelja studenata, a poslije s tolikim drugima; ja sam svaki put znala pronaći dobre razloge koji su joj smirivali savjest. Rezultat svega je bio da je pet godina poslije Alina imala ne znam ni sama koliko ljubavnika, a ja niti jednoga. U zamjenu, živjela sam strasno njezin život, kao da je bio moj.
Jednoga dana Alina nije više željela dalje živjeti u obitelji, i zbog dosade što mora neprestano lagati roditeljima koji su je i dalje držali za jednu djevojčicu naprosto ograničenu i s osjećajima ponešto uspavanima. Nu, ona se nikada ne bi odvažila otići da ju ja nisam opskrbila s dobrim razlogom. Zajedno smo pohađale umjetničku školu; uvjerila sam ju da ona i ja trebamo poslati slikarice, a da bi to postale, kao prva stvar je da iznajmimo atelje. Alina je pljeskala od sreće na moju dovitljivu misao i bacila mi se oko vrata kličući: "Što bih ja da nemam tebe?" I tako, nakon kratkog ali intenzivnog razgovora s svojim roditeljima, dobile smo ono što smo željele, i nešto više: obiteljsku pomoć.
Naš otac je bio državni službenik prilične važnosti i odobrio nam je stalnu mjesečnu pomoć, skromnu ali dovoljnu; iznajmile smo pored trga Farnese podkrovlje koje se sastojalo od jedne male i jedne velike prostorije. U malu smo stavili bračni krevet, a u veliku ogromne jastuke poredane oko zidova, dok smo pored prozora stavile naše štafelaje.
Počele smo živjeti život umjetnika. Slikanju smo se posvećivale prve sate popodneva. Ja, koja sam uvijek prvenstveno vjerovala svojim idealnim objašnjenjima, slikala sam strasno; Alina me oponašala, ali bezvoljno, znala je da njezina nadarenost nije kao moja. Pod večer smo prestajale sa slikanjem i tada je počinjala povorka naših prijatelja i prijatelja prijatelja. Neki su donosili vino, neki nešto za prigristi, drugi gramofonske ploče ili gitare, drugi još malo droge, one lagane; i tako uz glazbu, razgovore o umjetnosti i politici, uz jelo, pilo i pušenje, opruženi na jastucima dočekivali smo jutra.
Bijasmo vrlo poznate i omiljene u našoj četvrti; Alina, kao i obično, imala je mnoge ljubavi, ja ni jednu. Svako toliko, kada bi ponestalo novca, Alina bi otišla do svojih tajanstvenih trgovaca ili dućandžija, i tamo je s njima za novce vodila ljubav. Podrazumijeva se da sam ju ja opskrbila s jednim odličnim razlogom za te njezine nezainteresirane posudbe: "To su ljudi u čiji život nikada nije ušao ni najmanji dašak poezije. Ti im ga udahnjuješ. Plaćaju? Kažem da bi morali ne samo plaćati, nego i ljubiti tlo koje gaziš."
Potom se pojavila kriza koju su izazvala dva naizgled beznačajna incidenta. Pokušala sam se ubiti barbituratima jer sam se zaljubila u jednog mladića koji me nije htio; Alina, uvijek promiskuitetna, zaradila je neku laganu spolnu bolest. Sve se razriješilo s jednim ispiranjem želudca za mene i jednom kurom antibiotika za Alinu. Začaranost se razišla; i upravo je Alina, kao obično koliko gruba toliko i neodlučna, postavila pitanje: "Što ti o ovomu kažeš? Dosta mi je svih tih prnja. Imam nekoga ne toliko maldog i oženjen je koji bi bio voljan da me opskrbi raskošem, kojega nadasve trebam. Naravno, to znači da moram prestati izvoditi; moram doista i bez previše priče raditi zanat. Što o tomu kažeš?"
A ja spremno, likujući: "Ma naravno, dosta je sa slikarstvom, dosta je s poricanjem, dosta je s prnjama. Nemoj samo reći da si se pravila da si slikarica. To si činila ozbiljno jer si osjećala da si to morala činiti. Sada osjećaš da moraš činiti jednu sasvim različitu stvar. Dobro, moraš je znati raditi bez lažnog stida." Zapazit ćete da sam se suzdržala od imenovanja zanata koji će sada Alina osjetiti da mora raditi, a koji je, ukratko rečeno, prostitucija. Nema potrebe vjerovati u neku moju hipokritsku suzdržanost. U tomu trenutku, pomamna i suučesnica, bila bih potpuno nespremna da nazovem prostitucijom ono što se u dobroj vjeri može smatrati kao životno iskustvo slično svim ostalima.
Dokaz moje dobre vjere se vidio u načinu na koji smo organizirali naš život kada smo se preselile u novi smještaj, u stan u četvrti Parioli. Potkrovni stan na trgu Farnese bio je uvijek otvoren za sve i uvijek je bio pun svjetla jer su kroz njegova gola okna ulazili slapovi sunčeva svjetla; stan u četvrti Parioli bijaše, naprotiv, tih, taman i diskreatan, pun zavjesa i tapeta; nije bio otvoren nikomu, osim starom Alianinom zaštitniku. Što se mene tiče, u tim novim prilikama odlučila sam postati Alinina domaćica; živjela sam tako i dopustla sam da samnom tako postupa. Otkrila sam u sebi kuharski dar; dok je Alina u dnevnom boravku zabavljala starog hirovitog i namrgođenog ljubavnika (bijaše visok, mršav i suh, s velikim orlovskim nosem i dva oka poput ptice grabljivice)1, ja sam u kuhinji ispitivala knjigu kuhinjskih recepata; potom, u vrijeme ručka, opskrbljena poput sobarice pregačom i kapicom, dvorila za stolom jelo. Dopadao mi se taj život u sjeni, ponizan i služinski; čast sam unizila gotovo do prjezira, tako što bih sad kleknula da Alini skinem čizme, dok se stari, samo u košulji, bijele raščupane kose, osvrtao svojim očima poput sove; sad bih išla ujutro u njihovu sobu da podignem rebrenice i da na stol stavim pladanj s doručkom. Taj sam prjezir poslije nadoknadila s time da mi je Alina pričala sve, pitala me za savjete i bila je više nego ikada podvrgnuta mojoj volji.
Potom je došla druga kriza, nu različita od prve: u životu se ništa ne ponavlja. Alina se zaljubila u stanovitog Danila, jednog kratkovodnog tipa koji je živio od danas do sutra. Svakako lijep, s gustom kosom bojom meda, plavih očiju, tužnih usta; atletske građe i prekrasne tamne puti. Danilo je počeo dolaziti u kuću kada nije bilo staroga; potom ga je Alina predstavila staromu; i tada su svo troje postali nerazdvojni. Ne znam što se događalo za vrijeme njihovih čestih putovanja po Italiji i u inozemstvu, u tim raskošnim mjestima koja su se toliko dopadala Alini, jer nisam u njima bila. Znam samo da su u Keniju pošli na safari u troje a vratili se u dvoje: starog je grješkom smrtno pogodio hitac iz ne zna se čije puške: Alinine ili Danilove. Stari je nakon istrage sahranjen u Nairobiju; Danilo i Alina su se vratili u Italiju i počeli živjeti zajedno.
Ta smrt je bila uzrokom da smo se strmoglavili u treću krizu našega života. Novca je sada u kući ponestalo; jednoga dana mi je Alina povjerila da joj je Danilo predložio da ode na Istok, nabavi drogu i u Europi ju preproda. Što bi, prema mojemu mišljenju, trebala učiniti? U izgledu je bila velika zarada, istina je; ali postojala je i velika opasnost i ona se strašila. Tada ja, posljednjim bljeskom svoje domišljatosti: "Svakako, bravo, dobra ideja, i meni je već dosadio ovaj krtičiji život. Zrak, svjetlo, sunce, velika obzorja, sreća. Idemo, pođimo."
Danilo me doista nije nikako želio povesti s njima; i pokušao je na svaki način da me spriječi. Nije uspio jer je Alina s nepredviđenom čudnom inteligencijom rekla da ne može biti bez mene, da sam njezina duša; i kada se to, polazeći na put, u kući se ostavlja duša?
Tako smo pošli kamp-prikolicom i prešli Grčku, Tursku i Iran. Zraka, svjetla i sunca smo imali u obilju; ali sreće, koju sam ja tako lirski obećavala, iznad svega je manjkalo. Sve troje smo pocrnjeli i ojačali zbog toga neprekidnog života na otvorenom; ali, u isto vrijeme, ispod te tako zdrave boje bili smo namrgođeni, zbrkani i puni mržnje. Ja sam mrzila Danila jer sam osjećala da želi ukloniti Alinu ispod moje skrbi; Danilo nije krio svoju čvrstu namjeru da iskoristi Alinu i da plati troškove putovanja i mrzio je mene jer sam mu to spriječavala; Alina, koja je napokon otvorila oči, mrzila ga je sa svoje strane jer ga se bojala. Napokon, jedne večeri u Ankari, kada nas je Danilo ostavio same, Alina mi je rekla da je vjerojatno Danilo ubio staroga; da se bojala da će ju za vrijeme puta prodati kakvom trgovcu bijelog roblja; da mi same, ako ne želimo završiti u kakvom bliskoistočnom bordelu, moramo uzeti stvar u svoje ruke i učiniti mu ono što je on učinio starom. Je li mi bilo po volji da joj to odobrim, da sudjelujem u tomu, da joj pomognem? Govorila je s mirnom i očajnom odlučnošću koja nije dolazila iz osjećaja, nego iz iskustva; i tada ja, zbog prekršaja, recimo tako, najmanjih u običnom moralu, morala sam uvijek tražiti sve moguće izlaze da stvorim opravdanje; a sada, kada se radilo o ubojstvu, dobar razlog sam odmah našla: "Kako ne! On je običan crv, jedno odvratno biće, jedno biće nedostojno da živi. Naravno da ću ti pomoći. Moramo svijet osloboditi od jedne takve napasti!"
I tako, bez mnogo priče, obadvije povučene mržnjom, odlučile smo ga prvom prilikom likvidirati. Odabrano oružje: upravo njegov pištolj kojega uvijek spremnog, s metkom u cijevi, drži u pretincu.
Srećom da je slučaj uštedio ovo posljednje krajnje iskušenje u našem starom suučesništvu. Na jednom cestovnom zavoju u Afganistanu, među ogoljelim žutim brdima, pod nebom okrutno plavim, s hladnim i blještavim suncem nasred neba, dvoje Europljana pored jednih zaustavljenih kola mašu rukama. Danilo odmah koči, promalja glavu kroz prozor i postavlja uobičajno pitanje: "Ima li problema?" Kao odgovor jedan od dvojice vadi pištolj i puca u Danila tri puta, prva dva hitca u lice, a treći u sljepoočicu, kao samilosni hitac. Danilo ostaje nepokretne glave iznad upravljača, dok mu se krv širi po licu.
Odmah nakon toga stigla su kola s četiri afganistanska policajca. Nu, umjesto da progone Danilove ubojica, obje su nas uhitili i odvezli u najbliži gradić: kako se čini za naš prolaz znali su ne samo konkurentski trgovci drogom, koji su ubili Danila, nego i lokalna policija.
Odveli su nas u jedan bijeli dvorac na brdu iznad grada koji je imao dva mala nazubljena tornja. Na ulazu je stajao jedan krupni brkati čovjek u uniformi s dva pištolja, po jedan sa svake strane. Ispitivali su nas, mene dvije minute: Alinu dva sata. Ne znam što se dogodilo između njega i Aline, nisam niti željela znati. Idućeg dana su nas pustili da odemo, otišle smo u Kabul i od tamo prvim avionom za Rim.
Sada smo se vratili u roditeljski dom, Alina je u drugom stanju, ne znamo od Danila ili afganistanskog policajca. Dok čekamo da se dijete rodi, sve je neodlučno: tijelo ne djeluje, um ne opravdava. Ali poslije poroda, sve će ponovno početi: tijelo da djeluje, um da opravdava.


Djevica i droga

Rasla sam s morom jedne pijane, erotomanske rasipničke majke, koja je uz to bila hirovita i promašena slikarica. Moja majka se vrlo brzo rastala od mojega oca, čestitog inžinjera konstruktora brana (možda je njegova profesije nekakav simbol!) i otišla živjeti s trenutačnim ljubavnikom u jednu mansardu starinske palače. Moj otac i ja ostali smo u stanu u četvrti Parioli. Rekla sam da sam imala moru od svoje majke. Osim ove more, imala sam moru i od same sebe jer sam željela biti sasvim različita od nje. Moja majka si je u životu dopustila sve: muškarce, alkohol, slikarstvo i tolike druge nemoguće ili zabranjene stvari. Ja sam već od djetinjstva bila uvježbavana da si stvaram tabue, odlučna da se odričem svega, od igračaka i kolača (učila sam kod časnih sestara, odričući se svega što me je pripadalo, izrađujući vijence za Gospu) pa čak do ljubavi kada sam postala veća. Odricanje, zabrana, spriječavanje: to je bio moj život. Sa dvadeset četiri godine bila sam još djevica; umjesto toga stekla sam diplomu u filozofiji, diplomu s kojom nisam znala što bi, a koju sam stekla samo da budem različita od svoje majke, polupismene osobe iako je bila nazoviumjetnik. Odmah nakon diplomiranja počela sam raditi kao dekorater stanova, mojom istinskom profesijom. Pogodite gdje sam smjestila svoju radionicu! Upravo u prizemlju zgrade gdje je na mansardi živjela moja majka. Da joj pokažem da je gotova Umjetnost s velikim "U" u koju je ona toliko vjerovala; i da je trebala umjesto toga umjetničku kreaciju usmjeriti prema praktičnoj i komercijalnoj svrhi.
Tko me je u to vrijeme vidio, uskliknuo bi: "Izašla je iz modnog časopisa". Doista, i bilo je tako. Sjećate li se reklamnih fotografija u modnim časopisima u kojim modeli "pokazuju" tako zvanu "liniju" za tako zvanu "sezonu"? Sjećate li se onih hipermršavih djevojaka živih očiju i blistava smijeha, njhovih tijela poput lutaka, s nogama na jednoj strani a poprsja na drugoj, naprijed ispruženih ruku, a u licu nešto sterilno i histerično, a sve to da dramatično pokažu neki kaput ili opravu? I ja sam u to vrijeme, kada sam počela raditi kao uređivačica stanova za imućne u četvrti Parioli, izglegdala točno tako. Samo me jedna riječ mogla opisati i bez potanjih opisa: obuzdana. Bila sam tako obuzdana da sam zaboravila da sam djevica. I zato što nisam mogla izbjeći da vidim vezu između obuzdavanja i uspjeha; i ne postoji ništa kao uspjeh koji nam učini da zaboravimo cijenu koju smo platili da to postignemo.
Uređujem stan jednom mladome diplomatu koji živi sam. Poziva me na ručkove i na večere, šalje mi cvijeće, prati me u kino i kazalište, telefonira mi svaki dan. Napokon se zaručujemo; moj otac, kojemu je simpatičan, odobrava; moja majka, koja ga mrzi jer ga smatra previše "građanskim", ne odobrava. Vjenčavamo se u crkvi, pozivamo stotinu ljudi na pir, odlazimo na bračno putovanje u Grčkoj. Napokon, sve je po propisu, osim prve noći u Atenskom hotelu gdje se moj madi muž, poslije nekoliko neuspješnih pokušaja, baca na koljena i plačući mi grli noge i priznaje da je impotentan. Vratili smo se u Rim različitim avionima; on je još uvijek impotentan; a ja sam još uvijek, kako se kaže, čista.
Moj promašeni brak morao bi za mene biti alarmno zvonce. Morala bih shvatiti da sam se "namjerno" udala za impotentnog: da ne dam nikomu ništa, da ostanem djevica. No nisam shvatila ništa premda me obuzeo tužan i tajanstven strah. Tražila sam nešto, nisam više bila sigurna u sebe, osjećala sam da sam promašila život. Napokon, nakon dugog razmišljanja izgledalo mi je da shvaćam: promašaj se sastojao u tomu što sam živjela kao sebičnjak posvećujući se jedino sama sebi, a na koji način? Lišavajući se gotovo svega. Morala bih se prepustiti, posvetiti drugima ili drugomu, morala bih voljeti. Osim toga, sada je djevičanstvo u mojim očima izgubilo svoje značenje čistoće, postalo je hladnoća i ravnodušnost. Da, morala sam se zaljubiti da ne budem više djevica, da volim muškarca, da mu se posvetim.
Jedne večeri promukao i dubok glas moje pijane majke telefonom mi javi da je kod nje, u njezinoj mansardi, nekava proslavica; i zašto ne bih došla, zašto se ne bih zabavila i činilo bi mi dobro, u zadnje vrijeme ostavila sam joj dojam da sam umorna i živčana. Gotovo da sam odgovorila da me zabava ne zanima, kada mi je rekla "ma baš je istina da te ne zanima?"; i onda sam prihvatila.
Proslava kod moje majke je bila melankoličan okup određenog broja osoba sličnih njoj: slikari bez tržišta, pisci bez talenta, intelektualci bez ugleda, svi, prema mišljenju moje majke, određeni za sutrašnje neizbježno priznanje. Prema ovima ljudima osjećala sam isti osjećaj odvratnosti kao prema prnjama i raznobojnim ostacima koje je moja majka skupila kod staretinara i s njima uredila svoju mansardu. Ja sam, naprotiv, bila za ljude od uspjeha; kao što sam bila za ogromne divane, za masivne stolove, za skupe i raskošne tapiserije.
Tražila sam neku ispriku da strugnem, kada moja majka skače zavrat nekomu novo pridošlom gostu, jednom mladiću izvanredne ljepote. Moja majka je išla okolo i predstavljal ga. Nije bio Talijan, bio je Amerikanac i zvao se Roberto, to jest Bob. Kada je stigla do mene majka mi ga je bacila u naručje, rekla mi je - namigujući mi zlobno - da smo stvoreni jedno za drugo. Momak se šćućurio preda mnom s čašom u ruci, ali ništa nije govorio. Tada sam ga pogledala; kada je došao trenutak da oborim oči, kako je nalagao dobar odgoj, ja sam ga nastavila gledati. Bože kako je bio lijep! Nepristojno, bestidno sam stala promatrati njegove prekrasne plave i žive oči, plemenit i pravilan nos, veličanstvena ponosna i prezriva usta. Ljupko se u tišini pustio gledati: mora da se na to navikao. Nu, iznenada se digao i bez pozdrava napustio mansardu.
Ostala sam ukočena, možda minutu ili dvije i to više od čuđenja nego oklijevanja; trgla sam se i pojurila sam za njm. Prvu stvar koju sam vidjela kada sam se pojavila na platou ispred zgrade bio je momak koji je nepokretno stajao, kao začuđen, među otmjenim autima na parkiralištu. Instinktivno sam ušla u svoja kola, sjela za upravljač i ostavila prednja vrata otvorena, onako kako sam vidjela kod motoriziranih prostitutki u očekivanju klijenta. Nisam dugo čekala, momak je shvatio, prišao kolima i sjeo u njh, bez oklijevanja mi je rekao adresu kamo se želio odvesti, baš kako se čini taksi vozaču.
Pravila sam se da ne razumijem i nisam pokrenula kola, na koncu smo se objasnili. On nije imao novaca i htio je da ga odvezem do jednoga vrlo udaljenog bara gdje bi susreo nekoga koga je on nazvao "veza", to jest, kako mi je bez zbunjenosti objasnio, nekoga sitnoga prodavača droge. Naravno, osim vožnje trebala sam platiti i drogu. Izražavao se dobrim talijanskim, što više upotrebljavao je neke tipično rimske riječi i izraze koji su bili simpatični na njegovim ustima. Sada sam razumjela njegovu šutnju i ravnodušnost. Priznajem da nisam očekivala jedan sličan prijedlog: moralist kakav sam bila, činilo mi se da neke stvari treba reći postupno i oprezno. Tada je on moj muk protumačio kao uvod u odbijanje; i s čudnom i očajnom odlučnošću predložio mi je trampu: ako ga odvezem i platim mu drogu, on će kasnije biti spreman da mi se oduži s jednim davanjem, recimo tako, na sentimentalnom polju. Munjevito sam pomislila: "Dakle, imam lice zrele usidjelice gladne ljubavi jer mi se predlaže jedna slična stvar"; nu, poslije sam postala svjestna da je to bila samo pomamno, grčevito nestrpljenje narkomana. Tko zna kako, ali u meni je vrcnula jedna divlja odluka. Surovo sam mu rekla da ću učiniti sve kako je tražio, ali samo poslije ljubavi, nikako prije. Mora da sam nestrpljivo govorila, još odlučnije i očajnije od njega; jer me je samo trenutak začuđeno pogledao i kada je shvatio da ne ću popustiti, pristao je. Na brzinu smo izišli iz kola, uzela sam ga pod ruku, gotovo da sam se bojala da mi ne pobjegne, i ušli smo u zgradu.
Biste li vjerovali? Kada smo bili u radionici, skinula sam se i prišla mu, dok me je on zamišljeno čekao sjedeći na divanu i zamišljeno pušeći; obavijestila sam ga: "Gledaj, kakva sam djevica"; a on, makar na svoj djetinjast i ljubazan način, napravio mi je scenu. Još mi se čini da čujem njegov glas, utučen i očajan, kako se buni s onim englesko-rimskim smiješnim naglaskom. Pa kako? Bila sam doista djevica? A nisam li mu rekla tako? I nisam se stidjela? I zašto sam toliko čekala? I nisam li vodila računa da će za njega to biti dvostruk napor? Eh, da sam mu to rekla, dolje u kolima, sada ne bi bio tu, sigurno je bi da bi tražio neku drugu i tako dalje, i tako dalje.
Nisam mu odgovorila ništa, bila sam previše potištena i u isto vrijeme sigurna da sam ga ulovila jer sam u njegovu glasu osjetila više rezignaciju, pa bila i o dbijesa, nego pobunu. I doista, u jedan tren sa žustrom i revnom žestinom bacio se na me; i sve se dogodilo lakše, brže i, k tomu, nježnije nego sam si zamišljala. Na to se nadovezalo veliko, istinsko, veličanstveno iznenađenje te nezaboravne noći: umjesto da se sjetim svojega obećanja i da ga odvezem da sretne "vezu", on je zaspao u mojem naručju. Tako smo ostali nekoliko sati, ja poležećki a on u mojem zagrljaju uspavan na mojim prsima. Polako sam se oslobodila i pošla po pokrivač s kojim sam ga pokrila i ponovno legla uza nj; nastavila sam razmišljati i napokon sam shvatila: Providnost mi je poslala muškarca koji je, kako izgleda, skrojen po mojoj moralnoj mjeri: ja ću ga spasiti od droge svojom velikom ljubavi. Konačno sam našla nekoga komu ću se posvetiti i spašavajući njega spasit ću i samu sebe.
Ne pričam pojedinosti naše ljubavi. Ljubavi su sve jednake i tko me čita može zamisliti našu misleći na jednu od svojih. Osim toga, o ljubavi se nema što reći, to je neizreciva stvar, i kada se govori o ljubavi govori se u stvari o postraniom okolnostima koje prate ljubav. U mojem slučaju okolnost se zove droga. Vjerojatno sam ga voljela jer sam ga željela spasiti, a nisam ga spašavala jer sam ga voljela. Trebam li reći da je moja pobjeda nad drogom bila brza i potpuna? Sav moj strašan napadački kapacitet, poput neke vojske koja napada neprijatelja na najslabijoj točki obrane, sručio se protiv mračne navike toga mladića, istovremeno nježno pitomog i bezočnog buntovnika. Pobijedila sam zahvaljujući i lukavosti vrste, premda i ona napadačka: vežući Roberta s mojim zanatom uređivačice i tako sam mu drogu zamijenila radom. Nije bio glup, imao je ukusa a bio je samo lijen jer nije imao smopoštovanja. Imenovala sam ga službenim tajnikom s plaćom i točnim zadaćama. Kao uvijek, podvrgao se prividno dobrovoljno na nove uvjete. Premda sam pokušala skriti, bila sam luda od sreće: napokon sam voljela i bila voljena. I volio me jedan od najljepših muškaraca na ovome svijetu. Potom, nenadano, došla je propast. Umjesto njega, našla sam njegovo doista uvrijedljivo pismo u kojem mi kaže da sam previše građanski usmjerena, da mu je pun kufer mojih širokih divana i fotelja, da ako više nisam fizički djevica, to sam ostala u mentalitetu. Tako me ostavio zahvaljujući mi na svemu i moleći me da ga ne tražim.
Bila sam prestrašena i izgubljena. Promašila sam u trenutku kada sam se zanijela da sam uspjela. Vjerovala sam da sam korisna, međutim nisam mogla biti nego na štetu. Dakle, i u ljubavi sam neodoljivo težila da poričem, da zabranjujem, da stvaram tabue. Mladiću sam doista nastojala, makar je to iz ljubavi, stvoriti tabù droge. A sada logično, makar iz sulude logike strasti, morala sam skrenuti smjer svoje vitalnosti. Dosada sam zabranjivala; sada moram dopuštati, oslobađati, skidati okove.
Popela sam se majci na mansardu. Srela sam ga kod nje i zacijelo je ona znala gdje se nalazi. Upravo je slikala jednu od onih svojih strašnih slika. Ostavila je slikanje i pošla mi u susret; a ja sam za trenutak, gledajući tu malu ženu u platnenoj trenirci svoj umazanoj bojom, lica poput crvene i uvele jabuke, pomalo mongoloidnog, imala točan osjećaj da se nalazim nasuprot jednog bezdušnog i pobjedničkog protivnika. U svojoj ludosti gotovo sam pomislila da mi je ona odvela momka. Ali majka me razuvjerila. Momak je išao živjeti na selo s jednom bogatom i zrelom ženom. Je li se mžda vratio drogi? Nikada više, odgovorila je moja majka bezazleno, ništa od droge, to je velika ljubav, prva velika ljubav u njegovom životu, bez droge i to niti dopuštene niti zabranjene. Baš tu ljubav nisam mogla izbiti iz glave, ljubav je on trebao a ja mu ju nisam bila u stanju dati.
Strast mi je sugerirala da učinim jednu krajnju odluku, na rubu kriminala. Poznavala sam jednoga liječnika koji je bio zaljubljen u mene, i to je još uvijek. Otišla sam k njemu, ispričala sam mu svoju priču, rekla sam mu da mi mora osigurati jednu špricu i stanovitu količinu heroina. Vidjela sam ga kako me gleda s nekim izrazom koji je između očaja i bijesa, i pobojala sam se da me ne baci van iz ambulante. Nu iznenada se smirio; potom mi je rekao, s cinizmom većim od mojega, da će mi dati sve što želim, ali samo jednom moram s njime voditi ljubav. Nisam mu niti rekla da; ili bolje, to sam rekla dok sam lijegala na njegov liječnički krevet pokriven voštanim platnom na jednu neugodnu ali nužnu operaciju. Slijedećeg dana sam dobila jedan paketić; sadržavao je špricu i ampulu s drogom. Stavila sam u torbu sve što mi treba i pošla sam kolima prema Sacrofanu, mjestu gdje se nalazila vila u kojoj je momak živio s mojom protivnicom.
Stigla sam oko podne. Upravo kada sam skretla na put koji vodi u vilu, vidjela kako od tamo izlaze jedna kola za čijim upravljačem je bio on. Nestao je iza ugla; malo sam išla natrag i potom sam krenula za njim. Dostigla sam ga lako jer je vozio sporo, kao netko tko želi da ga dostignu. Kada sam ga sustigla, zatrubila sam i on se odmah počeo zaustavljati uz rub ceste. Stala sam pored njega, i bez pozdrava i bez riječi samo sam ga gledala ravno u oči, pokazala sam mu špricu. Vidjela sam da je problijedio, donja usna mu se počela tresti. Potom je dao znak da se slaže i skočio iz kola. Izišla sam i ja. On je išao ispred mene kroz jednu stazu između grmlja, potom je prešao jednu livadu s bujnom svibanjskom travurinom koja je sezala do koljena.
Vidjelo se da je moja tiha ponuda ponovno probudila kod njega ljubav ili barem okrutnost: ili je možda bezazleno vidio konačno urušavanje moga moralizma. Doista, uronjeni u tu gustu i duboku travu vodili smo ljubav s neviđenom žestinom. Nakon ljubavi ostala sam poležećki s očima u plavo i sjajno nebo, nadlijetale su nas dvije ptice tjerajući se i veselo izvodeći svakojake akrobacije. Sada je sjedio pored mene i, da sam htjela, mogla sam vidjeti ruku koja je tražila venu prije nego će zabosti iglu. Zatvorila sam oči i potom, nakon jedne duge stanke, osjetila sam kako je kliznuo pored mene, ponovno sam ih otvorila i pogledala. Bio je ispružen sa spuštenim kapcima, strašno blijed, nepokretan, s plavom kosom zarinutom u povaljanu travu. Blesavo sam pomislila kako droga ulijeva mir poput smrti. Poslije, kada sam vidjela da se ne miče, pozvala sam ga, prodrmala sam ga i onda sam shvatila da je bio mrtav.


Žena razrokih očiju

Stanoviti Coppa, slikar, kipar, arhitekt, kompozitor lagane glazbe, autor nekoliko romana i brojnih knjiga u stihovima, također i mondeni kroničar poznat zbog te svoje mnogostranosti leonardskog tipa kao karakteristična figura gradskog života, bijaše u posljednje vrijeme progonjen ženinim prigovorima. Ona mu je neprestano davala do znanja da sve te njegove aktivnosti kojima se bavio jednakim zanosom, njoj i njezinoj obitelji nisu donosile nikakvu materijalnu korist. "Da," govorila je gospođa, “u svoje vrijeme sam ti se divila i bilo mi je stalo da dobijem tvoju potpisanu posjetnicu: pjesnik, kipar, arhitekt, novinar i što ja znam što još. Divila sam ti se i udala se za tebe. Ali sada sam otvorila oči i više me ne očaravaš. Voda je došla do nosa i unatoč svim tvojim profesijama, mi i dalje ostajemo u našem stanu, nemamo auto, na ljetovanje ne idemo, kuham i perem ja i, napokon, još smo uvijek, kako se kaže, na predragi prijatelju, to jest na polaznoj točki." Coppa je čovjek miroljubiv i prilagodljiv, ali svaki put kada bi žena dirnula točku njegovog patološkog diletantizma, on bi krenuo prema vratima i strugnuo van. Jednog od tih dana, kada je izrekla jednu od najzločestijih primjedba ("što misliš tko si ti? Ti si jedna ništarija, jedan lakrdijaš"), usprotivio se ženi rekavši joj: "Dobro, evo me i sada mi ti reci što bih trebao činiti, reci mi to."
Očekivao je da će se žena, uhvaćena na krivoj nozi, zbuniti, ušutjeti. Pogriješio je. Žena mu spremno odvrati: "Ja ću ti reći što bi morao činiti: usavršiti se."
Coppa nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Napokon, odlično je poznavao kulturne granice svoje bračne drugarice, znao je da ovaj odgovor nije mogao biti, kako se kaže, kruh iz njezinih naćvi. I doista nije bio. Na kraju, kada ju je Coppa pritisnuo, priznala je da joj je pojam "usavršiti se" prišapnula njezina prijateljica, koja je nedavno bila u Rimu. Među osbama koje je bila posjetila, nalazila se i supruga jednog Coppinog prijatelja iz djetinjstva, stanovitog Cuppe. Prijateljica gospođe Coppe nije vidjela gospođu Cuppa već nekoliko godina; pošla ju je posjetiti u njezinom domu i bila je osupnuta luksuzom njezina doma: tavanski raskošni stan u središtu Rima s terasom koja gleda na Foro Romano, ogroman dnevni boravak, dvanaest soba i dvostruke nusprostorije. Prijateljica gospođe Coppa je zacijelo znala da su Cuppini do prije četiri ili pet godina bili golje.
Odakle je došao sve to bogatstvo? Spretno ispipana, gospođa Cuppa je na kraju odgovorila da je tajna muževljeva uspjeha ležala u visokom stupnju usavršavanja. Usavršavanje, u čemu? Gospođa Cuppa to nije znala reći. "On mi uvijek kaže," pomalo zbunjeno je objasnila, "da se usavršio, da bi bilo jao si ga nama da se nije pobrinuo za usavršavanje; to je sve što ja znam." Beskorisno je prijateljica gospođe Coppe bila navaljivala da sazna na kojem se području Cuppa usavršio, jer je bio čovjek opće poznat kao neduhovit, što više tup i ograničen; Cuppina supruga nije bila htjela, ili znala, više išta reći.
Coppa se zamislio. Ne toliko radi žene, koja je zbog siromaštva bila prisiljena raditi kao kuharica i sobarica, niti radi dviju kćeri koje su već stasale za udaju; nego radi Cuppe za kojega je uvijek mislio da je jedan običan bogac kad je, ne lezi vraže, ispao mnogo napredniji od njega, te je pun novca i, vjerojatno, moći, i to ne u nekakvom provincijskom uspavanom gradu, nego u Rimu.
Žena mu reče da Cuppa, usavršen ili ne, ima novaca, a oni ne. Coppa ju nazva kretenušom i iziđe iz kuće zalupivši vratima za sobom.
Nekoliko dana kasnije, Coppa je odlučio stvar istjerati na čistac i doznati o tom tajanstvenom Cuppinom usavršavanju, te je najavio ženi kako radi svojega posla ide u Rim. Žena ga upita hoće li poći do Cuppe? On joj odgovori da ne, da nema vremena. Žena zlobno primjeti: "Bojiš se prispodobe s njime, ha." Coppa se napravio da nije čuo. Nu pomislio je da je došlo vrijeme, pravo vrijeme, da ispuše taj mit Cuppina usavršavanja koji mu je uništavao obiteljsku ravnotežu.
I pođe Coppa u Rim i bezodvlačno je, još sa samog kolodvora, telefonirao u Cuppin ured. Prva naznaka izvanredne sreće bivšeg prijatelja iz djetinjstva bila je ta što ga nije dočekao onaj nesvladiv dijalektalni Cuppin glas, nego sterilan i uglađen glas nazovi tajnice. Ona mu reče, nakon što ga je pitala ime, prezime, svrhu posjeta itd. itd., da ne zna hoće li ga profesor primiti taj isti dan, u svakom slučaju ide pogledati. "Profesor," pomisli Coppa srdito, "profesor, čega? Bezobraštine?" Kako se vidi, Coppino raspoloženje prema Cuppi nije bilo baš najvedrije.
Tajnica je otišla, potom je prošlo nekoliko minuta i evo, na telefonu je prožuborio Cuppin glas, srdačan, zvonak, slavodobitan. "Koga to čujem, kakva čast, kakvo zadovoljstvo, dragi prijatelju dođi odmah, a gdje si? Na kolodvoru? Šaljem ti auto."
Coppa je čekao na kolodvoru. Cuppin auto, neka modra mrcina od auta ministarskog tipa, stiže na vrijeme; Coppa se uvuče u nj; i tada, kada je auto krenuo, s okom u visini prozora i udobno zavaljen u jastuke na sjedištu, primjeti da osjeća nekakvo bešćutno zadovoljstvo, nekakvu ugodu koju mu je, reklo bi se, nametnuo sâm položaj u kojemu se nalazio. Da, ovakvi bez sumnje bijahu osjećaji koje Cuppa imao svako jutro dok se autom vozi u sjedište svojeg, koliko tajanstvenog toliko plodonosnog, usavršavanja. To su osjećaji prezrive nadmoćnosti i utažene dovoljnosti prema čitavom onom nesretnom čovječanstvu nesposobnom da se usavrši, a koje je preplavilo pločnike i tiskalo se u autobusima.
Evo ogromne palače od stakla i čelika koja mu, kako se približavaju, izgleda sve veća i nekako sve više prijeteća, smještene u dnu jedne duge ulice načičkane drugim sličnim zgradama. Kola se zaustaviše pred ulaznim vratima: jedan uniformirani vratar pozdravi Coppu; jedan podvornik, isto tako uniformiran, odprati ga do dizala u dnu jednog raskošnog predvorja; jedan drugi podvornik ga dočeka na posljednjem katu i povede ga jednim dugim pustim hodnikom do vrata Cuppina ureda. Poznati zvonki glas mu vikne neka uđe; Coppa stupi u prostoriju i za jedan tren je ostao gotovo zablješten sunčevim svjetlom koje je obilno dopiralo kroz stakleni krov prostrane sale. Sekundu poslije, ugleda Cuppu u dnu sale gdje iza ogromnog pisaćeg stola stoji na nogama i pozdravlja ga gromkim glasom: "Dobrodošao, izvoli sjesti."
Bilo je uobičajnih izljeva srdačnosti koje su svojstveni sličnim "zemljacima": zagrljaji, poljubci, tapšanja, čestitanja za dobar fizički izgled. Potom Cuppa povuče prijatelja za ruku prema jednom od brojnih ostakljenih okana i, pokazujući panoramu Rima, reče svojim antipatičnim baritonom: "Onoga dana kada sam stigao u ovaj grad, smjesta sam otišao na Gianicolu i, gledajući panoramu Vječnog grada, rekoh: 'A sada nas dvoje, Rime. Vidjet ćemo tko će od nas dvojice uspjeti.' I sada ti s ponosom mogu reći da sam uspio ja."
Coppa nije sumnjao da je između Rima i Cuppe stajalo ovo posljednje, "uspjeti". Nu to uvjerenje je izazvalo još više njegovu znatiželju da sazna na koji način je Cuppi uspjelo pobijediti u svojoj neravnopravnoj borbi protiv Vječnog grada. To jest, zahvaljujući kakvom usavršavanju. Mora da je Cuppa imao šesto čulo, jer ga odjednom uze pod ruku i povede prema pisaćem stolu: "Sada ćeš," započe smještajući se u stolcu s naslonom, "htjeti saznati kako sam se uspio popeti dovde, do ovoga ureda. Dobro, dragi moj, to je vrlo jednostavno: ja sam se..."
"Usavršio."
Cuppa nabra obrve i upita: "Tko ti je to rekao?"
"U našem gradu svi to znaju," odgovori Coppa, "a kako izgleda, ti si sâm to objasnio stanovitoj osobi koja te došla posjetiti. Nu, pritom nisi naznačio na kojem si se to području usavršio. A sada mi, tvoji sugrađani, želimo o tome znati nešto više i izravno od tebe želimo saznati tajnu tvoga izvanrednog uspjeha. Ako ne zbog drugog, onda zato što bi sutra tvoje iskustvo moglo poslužiti kao uzor za mlade, za nove naraštaje..."
Coppa više nije znao što bi još rekao; i tako je njegov laskavi govor završio u nerazumljivom mrmljanju. Cuppa odmah reče, upirući prstom u prijatelja: "Pravično: kao uzor. Nu, prije svega, htio bih učiniti jednu pretpostavku."
Coppa dade pristanak glavom. Cuppa nastavi: "Svaka zemlja na svijetu ima svoju posebnost prema kojoj se, očevidno, usmjerava pozornost sviju onih koji se žele potvrditi, koji se žele probiti. Uzmimo primjere, posebnost USA je na području nuklearne znanosti; dakle, jedan ambiciozni mladić će se usavršavati na termonuklearnom području. U Francuskoj će, naprotiv, posebnost biti na polju (neprestano se kreće na polju nacionalnih obilježja) visoke mode, i tako mladi Francuz željan samopotvrđivanja usavršavat će se na polju modne kreacije. I, napokon, u Italiji, znaš li ti koja je talijanska posebnost?"
Coppa je pohlepno pio svaku riječ s Cuppinih usana. Proguta slinu i učini glavom znak da ne zna: "Talijanska posebnost", reče Cuppa, "je Čovjek."
Tu nasta kratak muk. Coppa nije uspio shvatiti tu Cuppinu, recimo tako, humanističku tvrdnju; a nadasve nije vidio povezanost između te tvrdnje i problema usavršavanja. Tako da je mlitavo odobrio: "Tja, Čovjek, to se zna."
"Talijanski genij," nastavlja Cuppa, "je uvijek Čovjeka stavljao iznad religije, morala, filozofije, ideologije. Naravno, Bogu hvala, u Italiji je čovjek prije svega. Francuzi vjeruju u Razum, Nijemci u Ideju, Englezi u Djelo, a Talijani u Čovjeka."
Na kraju se Coppa odvaži postaviti pitanje koje mu je stajalo na vrhu jezika: "Ali ti, budući da je talijansko usavršavanje Čovjek, ti..."
"Hoćeš reći u čemu sam se ja usavršio? Dakle, ja sam se usavršio upravo u Čovjeku. Odabrao sam jednog određenog čovjeka i usavršio sam se točno u njemu."
"U njemu?" ponavaljao je poput jeke zbunjeni Coppa.
"Da," potvrdi Cuppa, "u njemu. Čovjek kojega sam odabrao kao svoje usavršavanje je Cappa, predsjednik Državne Ustanove u čijem sjedištu se ti u ovome trenutku nalaziš. On je moje usavršavanje; on je moja isključivost. Kada to kažem, dodat ću samo još jednu riječ: u ovoj zemlji nitko, kažem nitko, ne zna o predsjedniku Cappi više od mene."
Zadivljeni Coppa se odvaži izustiti: "Zar doista?"
"Doista," odgovori Cuppa. "Tako da bih se mogao na isti način, bez ikakve umišljenosti i punim pravom, okititi titulom glavologa, slično kako se liječnik usavršen za srčane bolesti, kiti titulom srcologa ili kardiologa."
Coppa nije mogao izdražati, a da na tome mjestu ne izrazi jednu svoju sumnju: "Ali kardiolog... kardiolog čini dobro čovječanstvu, hoću reći srčanim bolesnicima, dok, naprotiv, glavolog..."
Cuppa mu nije dopustio da završi: "Glavolog sa svojim dubokim i temeljnim poznavanjem predsjednika Cappe čini dobro drugima, to jest svima onima koji ovise o Cappi, onima koji žele nešto od Cappe, onima koji se utječu Cappi. I to nije sve. Glavolog ne čini samo dobro onima koji traže naklonost od Cappe, nego čini dobro i samome Cappi izlazeći u susret njegovim željama i brinući se o njegovim potrebama. Glavologija se kreće u dva pravca: od Cappe prema čovječanstvu i od čovječanstva prema Cappi."
Cuppa uzima cigaretu; Coppa mu ju spremno pali; Cuppa nastavlja: "Nije mala stvar biti glavolog. I, doista, kako sam ti već rekao, ja znam sve o predsjedniku Cappi, sve, baš sve: navike, slabosti, ludosti, jake točke, ukuse, strasti, što više male, ali neizbježne izopačenosti."
Coppa ponovi: "Izopačenosti?"
Cuppa kimnu ozbiljno: "Da, izopačenosti. Ja, na primjer, znam da predsjednik Cappa ima jednu vrlo jaku slabost, ako se tako može reći, a to je strast prema ženama s razrokim očima. Ha, ha, i Venera je imala razroke oči."
"Ali ti," upita Coppa, "znaš da Cappa voli žene sa razrokim očima. I onda, što činiš, hoću reći kakva je posljedica takove spoznaje?"
"Nikakva," reče sigurno Cuppa. "Ja znam da predsjednik Cappa voli razroke žene: to je tako i to mi je dovoljno. Istodobno znadem da mu se sviđa pizza s inćunima ili da obožava pjesme sa San Rema. I nikakome ništa; ali, kada dođe trenutak, upravo će svi ti podatci činiti moje usavršavanje. Koje će mi, na stanovit način, dopustiti da budem nezamijenljiv i neizostavno potreban za sve ono što se tiče predsjednika."
"Ti mi hoćeš reći," pade napamet Coppi, "da si ti kao neka posebna vrsta vrlo prisnog, vrlo povjerljivog tajnika."
Cuppa se ispravi uz stanovitu samodovoljnost: "Ja sam nešto više: ja sam glavolog. To jest, ja sam svoj život posvetio čovjeku koji se zove Cappa."
Odjednom Coppa nije ništa više želio znati o tome. "Posvetiti se Čovjeku," mislio je, "lako je reći. Međutim, treba prije svega naći Čovjeka. Gdje bih mogao naći Čovjeka u mojem malom gradu? Dotle se u Rimu može naći na stotine Cappâ. Trebao bih doći u Rim, eto što bih morao učiniti. I tu pronaći svoga dobrog Cappu kojemu bih se posvetio, kojega bih proučio do kraja, do dna njegovih ludosti, do najskrovitijih njegovih nastranosti. Pa makar mu priskrbio nešto što bi odgovaralo razrokim ženama, koje se toliko sviđaju ovdašnjem Cappi."
Još mu je ostala pokoja sumnja čije je porijeklo u njegovom neizlječivom provincijalizmu. Reče: "Ja sam vjerovao da su u Rimu još uvijek na snazi vrijednosti umijeća pisanja, umijeće izlaganja mislî."
Cuppa se požurio da ga opovrgne: "Dakako da vrijednosti umijeća pisanja i iznošenja misli imaju svoju važnost. Ali što bi postale te vrijednosti da nisu temeljene na Čovjeku i na poznavanju Čovjeka?"
U to se začu tiho kucanje na vratima. Cuppa ispusti jedan gromki naprijed, koji se Coppi učini da je pomalo nestrpljiv ne toliko prema onome tko kuca, nego prema njemu koji produljuje posjet; digao se na noge. Vrata se otvoriše i jedna mlada tajnica promoli glavu govoreći: "Doktore, moram vas podsjetiti da vas čeka predsjednik." Cuppa se podiže i pruži Coppi ruku: "Vidiš, Čovjek me treba."
I Coppa se uputi van. Na izlazu mlada i zgodna tajnica mu pokaže hodnik koji se baš nasuprot vratima Cuppina ured račvao u dva manja hodnika: "Ovdje vam je izlaz."
Coppa krenu na lijevo. Tajnica ga ispravi: "Ne, na desno." Tada Coppa primjeti da su prekrasne modre tajničine oči bile razroke: s rukom mu je pokazivala na desno; s očima na lijevo.


Ma kakav si ti leptir?

Želim vidjeti što će oni odabrati. Ako me puste u Indiju, potražit ću onoga doktora, onoga kojeg mi je Tiziana preporučila i riješit ću se djeteta. Poći ću u Indiju, otići ću u... kako se dovraga zove ono mjesto? ma dosta, ići ću tamo gdje je škola onoga učitelja koji podučava transcedentalnu meditaciju i, ako Bog da, napokon ću se moći osloboditi zemljine sile teže; to sam vidjela na reklamnim listićima gdje dvojica s prekriženih nogu sjede na letećem sagu, a jedan je lebdio iznad saga na visini od pola metra. Pola metra nije mnogo; ali je dokaz da se dostigao mir i mudrost. Ako me ne puste ići u Indiju, rodit ću sina i postat ću djevojka-majka u sedamnaestoj godini, podizat ću svoga sina i ostat ću ovdje. Kakva je veza između imati sina i putovati u Indiju? Nikakva; a najljepše je ovo: ništa s ničim nema veze; čini se jedna stvar i dobro je, čini se neka druga stvar i isto je dobro. Zato hoću da oni izaberu; napokon, pustiti njima izbor je kao da odlučuješ bacanjem kocke ili nasumičnim izvlačenjem karte iz snopa. Pismo ili glava. Ili dijeli ili reži. Ideja da će slučaj odlučiti davala mi je osjećaj opijenosti a budućnost mi se činila kao more u koje se strmoglavljujem s visokog trampolina. Da, odabrat će oni a ja ću se zatvorenih očiju glavačke strmoglavaiti u to more budućnost, i činit ću prekrasan salto, naći ću se na dnu budućnosti kao na dnu zelenog, gustog i neprozirnog mora, i tada ću nagonski pokrenuti ruke i noge da se vratim na površinu, iziđem iz vode i ponovno vidim sunce.
Iz pladnja, kojega joj je pružio sobar, Rosanna uze jednu punu žličicu i upita: "Može li se znati koji je to vrag?" Majka, koja joj je sjedila nasuprot, reče svađalačkim tonom: "Pa vidiš, žganci. Za promjenu, umjesto uobičajne tjestenine ili riže."
Ulazi Giuliano, uređuje si raščupanu kosu, na nos nabada naočale, obučen je u ogromnu maju koja mu ukoso visi, odozgo s dugog i mršavog vrata i seže do dolje, do koščatih bokova utegnutih u blue-jeans. Reče nasumce, kao da je zaslijepljen blještavim i hladnim svjetlom koje prodire s prozorâ: "Za promjenu, eh. Mama, kada ćeš nam se već prestati ispričavati za ono što nam daješ jesti? Nama je sve dobro, ovo ili ono."
Evo, moj sin sa svojim držanjem znastvenika sve oko sebe gleda nadmoćno i gotovo sa sažaljaljenjem, zato što sve zna o leptirima. Kada smo kod leptirâ: već neko vrijeme gledam ovu svoju lijepu kuću koju sam s mnogo ljubavi godinama uređivala, gledam ju vjerojatno na isti način kao leptirica kada gleda čahuru koju mora napustiti ako hoće letjeti. Ova ideja o čahuri mi je pala na pamet jutros dok sam gledala jednu staru fotografiju od prije deset godina, na kojoj sam s Rosannom i Giulianom. Kako smo se samo promijenili, Bože koliko smo drugačiji! U prirodi je čahura neugledna i uvela, dok leptir koji iz nje izlazi je šaren i živahan; a u našem se slučaju dogodilo upravo suprotno: čahure su raznobojne i živahne: leptiri koji su iz njh izišli su tužni i ružni. Ja sam leptir nalik na žućkastog i beznačajnog moljca, sličan onima koji prhnu kada se otvore ormari; Rosanna je nalik najobičnijem kupusaru, bijelom i laganom koji samo leprša i leprša i nikada se ne umori. Giuliano je jedan od onih smeđkastih, zagasitih, prašnih leptira koji imaju na krilima naslikanu mrtvačku glavu, jedan od onih koji se vrte oko upaljene svjetiljke i neprestano udaraju u nju dok ne padnu mrtvi. Kuku meni, nastojim se udaljiti od takvih poredbi; a što se napokon dogodilo? Ako pogledam unazad tih deset godina, vidim povorku danâ, kako da ih nazovem? povorku zamjenljivih dana; uzmimo dane od prije pet godina, oni se vrlo dobro mogu zamijeniti s danima od prije dvije ili osam godina. Ako su dani uvijek isti, zašto smo se nas troje promijenili?
Rosanna je vrhom vilice probrljala po hrani u tanjuru, potom je podigla zgađene oči i upitala nestrpljivim glasom: "A gdje je tata? Zar ne će doći za stol?"
Majka odgovora: "Ne, ne će doći za stol; noćas mu je bilo loše, imao je asmatični napad."
Rosanna uskliknu: "Evo moje nesreće. Baš danas, danas kada sam htjela saznati što je odlučio o mojem putu u Indiju."
Majka primjeti: "Odluku možeš vrlo dobro zamisliti: tvoj te otac ne će pustiti na put. Previše si mlada da sama odeš na takav put."
Rosanna nasrće: "A tako. U svakom slučaju želim znati je li odgovor da ili ne, razumiješ?"
Majka će zbunjeno: "Što se mene tiče, možeš ići kamo ti drago."
Rosanna će uporno: "Dakle, to je ne?"
Majka se brani: "Danas ti otu nije dobro, bolje je da ga pustimo na miru. Sutra polazi za Milano i vraća se koncem tjedna. Kada se vrati, razgovaraj s njime."
Rosanna je prasnula: " Ja ne mogu čekati."
Majka upita: "Čemu tolika žurba? Kakvu važnost predstavlja jedna sedmica više ili manje?"
Rosanna se naglo primirila. Reče zamišljeno: "Nisam je ta koja ne može čekati. To je on."
Majka se uznemirila: "Tko on?"
Rosanna će odlučno: "On. I više me ništa ne pitaj."
Iznenda se umiješa i Giuliano: "Ma može li se znati tko je taj on?"
Rosanna se bijesno okrenu: "A što se to tebe tiče?" Na to će majki: "Moram što je prije moguće saznati puštate li me u Indiju ili ne? Ako ne, gubim njega i gubim Indiju."
Da nisam imala svojih problema, veselilo bi me saznati tko je taj Rosannin on. Međutim, moram misliti na svoje probleme koji se, ukratko, sastoje samo od jednoga: upravo se zaljubljujem u jednoga čovjeka. A kakvoga čovjeka! Jednoga huligana, jednog glupana, jednog hvalisavca, u krajnjem slučaju jednu svinju. Zašto me toliko privlači ta plavokosa glavurda, to nisko čelo, to izrovašeno i upaljeno lice, taj dugi nos, te debele usne? Privlačnost za takozvanog misaonog muškarca, eh! za tako zvanog čovjeka od djela, eh! Zar se u najmanju ruku ne bih mogla svladati, budući da sam odlučila da ne poduzimam ništa? Zašto mi uvijek dođe da u svoje razgovore ubacujem riječ "dragi"? Zašto se iznenadim kada ga gledam nježno? Zašto ga diram rukama svaki put kada to mogu učiniti neupadljivo? Kada sjednemo na motor, a on upravlja i kaže mi da se držim na sjedalu, zašto ga hvatam za struk s obje ruke? Zašto s njim "koketiram”: vraćam mu milo za drago, na smijeh protusmijeh, na aluziju protualuziju?
Da, zašto koketiram? a sada pucnjava. On vozi, zaustavljamo se, stavlja nogu na tlo i sasvim miran cilja. Ispraznio je čitav spremnik oslanjajući se desnom rukom, onom kojom je držao pištolj, na lijevu kojom se pridržavao za upravljač motora. Cilja sigurno; uostalom, izučen je strijelac. Za razliku od njega, ja sam ispalila samo jedan hitac; pištolj nisam "brzo potegla" iz korica, zapetljao se u maju, pucala sam kada je motor već nastavio vožnju; na koncu, da sam željela pogoditi morala sam pištolj uzeti s obje ruke, a kako bih to mogla učiniti kada sam se držala za sjedalo? Pa dobro, idući dan kada smo saznali iz novina da je jedan od one trojice bio ranjen u nogu, ne znam što me spopalo budući da sam i sama htjela znati što se dogodilo: ja sam ljutito tvrdila da sam upravo ja bila ta koja je pucala, da sam ja pogodila samo s jednim nasumičnim hitcem, a ne on koji je ciljao i izpraznio čitav spremnik. Dugo smo o tome raspravljali; on je bio u pravu, mora da sam ja bila ta koja je pogodila; kao da bi to trebao biti, tako reći? dokaz moje ljubavi prema njemu. Jest, htjela sam da se uvjeri kako bih za njega i ubila.
Na kraju, kada sam shvatila da je moj zahtjev bio neodrživ, odjednom sam bez razmišljanja rekla: "Onda, recimo da smo u dvoje pogodili." Shvaćate? Samo jedan hitac, ali u dvoje naciljan! Znači: dvije duše i samo jedan pištolj. Ili pak, dva pištolja a samo jedna duša. Ta mi je misao pobjegla, tko zna gdje sam ju pokupila; a ja se osjećam ženom, da baš ženom s grudnjakom, suknjom, čarapama, držačima za čarape i visokim podpeticama. Žena koja želi biti u životu ili smrti uz čovjeka kojega voli.
Majka upita Giuliana: "Ti koji znaš sve o leptirima, kako se zovu oni smeđkasti leptiri koji imaju na krilima nacrtanu martvačku glavu?
Giuliano se trže i reče: "Što ti pada na pamet? Zovu se onako kako si sama odlično rekla: mrtvačke glave. Latinski: Acherontia Atropos."
Majka ponovno zapita: "A oni bijeli leptiri kojih ima posvuda, zovu se kupusari, zar ne?
Gotovo potaknut i ohrabren majčinim pitanjima, Giuliano je sa sigurnošću odgovarao na pitanja iz svojeg područja zanimanja: "Da, kupusari; latinski: Mancipium brassicae."
Majka još nije bila potpuno zadovoljna: "Jednom si mi bio nešto govorio o dudovom svilcu. Na primjer, da uopće ne leti. Na svijet dolazi samo da proizvede svilu. Nije li tako?" Giuliano ju sitničavo ispravi, a zapravo je bio zadovoljan: "Nije točno tako. Leptir dudova svilca, to jest Bombyxmori, ne dolazi na svijet da proizvede svilu, nego da sačuva vrstu. Čovjek je taj koji se miješa u prirodni ciklus radi svojih koristi."
Majka reče: "Ma razumije se, ali ono što je bitno to je napokon svila, zar ne?"
Giuliano se složio: "Za svilara, da."
Tako sada znam da smo leptiri postali u posljednjih deset godina: ja, moljac; Rosanna, kupusar; Giuliano, mrtvačaka glava; napokon, moj muž, leptir koji ne leti, koji je jedino došao na svijet da proizvodi svilu, to jest milijune. Doista, on ne misli na drugo nego na pravljenje novca i za njega sve počinje i završava s novcima. A ja sam ga u ovih deset godina zamrzila, a da to nisam ni primjetila, zamrzila sam ga malo pomalo, sve onako dan po dan.
Noćas sam dobila dokaz za tu moju nesvjesnu mržnju, bez obzira koliko ona bila nepredviđena ili konačna. On je imao svoj asmatični napad baš u trenutku kada sam sanjala da nakon pet godina potpunog odsustava seksualnih odnosa vodimo ljubav. Sanjala sam da me drži u naručju, a ja sam ga obujmila nogama, dok su nam lica bila spojena u jedan dug poljubac. Baš u tome trenu on se trgnuo i sjeo na krevet; upalila sam svjetiljku; vidjela sam ga kako uspravljen i otvorenih usta sjedi na postelji, strašan grč mu je iskrivio lice, rukom se držao za prsa. Budući da je plećat, debeo i kratka vrata, ostavljao je dojam da više ne će biti ono što je bio prije; da ga ne će ugušiti novac, nego astma. Da, on se borio protiv novca koji ga je spriječavao da diše, da bude ljubak i lijep leptir koji uokolo leprša.
Tada mi se učinilo da je rekao, dok me je promatrao mješavinom straha i molbe što se često vidi kod uspaničenih astmatičara: "Ne vidiš da umirem, učini nešto, pomozi mi"; a ja sam dobila poriv, pomalo iz sažaljenja pomalo iz mržnje, a nadasve zbog srdžbe da sam probuđena iz svoga ljubavnog sna, da uzmem jastuk, da se bacim na nj svom svojom težinom i da mu ga pritisnem na lice, sve dok se ne prestane micati. Naravno, ništa se nije dogodilo od moga poriva za mužeubojstvom. Uzela sam ga za ruku i pomogla mu, kao i obično, da svlada krizu. A on je, nakon posljednjeg napada, iscrpljeno rekao: "Da nije bilo tebe, ne znam što bih učinio."
Rosanna reče, dižući se od stola: "Sad idem k ocu. Astma ili ne, samo mi mora reći jedan da ili ne."
I Giuliano se podiže; začuđeno reče majci: "Ćao, mama. Večeras, ako hoćeš, možemo nastaviti razgovor o leptirima."
Majka reče sobaru: "Vi ste novi. Idući put, kada dvorite za stolom, stavite si rukavice."


Misli!

Sve je pošlo naopako u kući Pegoraro. Žena je urlala da se tako dalje više ne može i mahala po zraku svežnjem neplaćenih računa: krojačica, postolar, mesar, kobasičar, slastičar, cvijećar, vinar itd. itd. Mlađa je kći histerično tražila jedan auto samo za sebe (to bi bio peti u kući).
Starija je tvrdoglavo zahtijevela da joj se iznajmi veća kuća za stanovanje, kamo bi pošla živjeti s mužem i upravo rođenim blizancima. Sin jedinac, neprestano drogiran i vječiti buntovnik, stavio je oca pred gotov čin, aut-aut: ili mjesečni džeparac ili ću ići krasti. Napokon, i sâm se Pegoraro našao u škripcu jer je morao obustaviti radove na izgradnji jedne svoje vile u meksičkom stilu na obali mora, u blizini Circea.
Razlog te neočekivane finacijsko-egzistencijalne krize u obitelji bio je vrlo jednostavan: Pegoraro je već tri mjeseca bio prisiljen živjeti s golom plaćom predsjednika javne, da ne kažemo paradržavne, Ustanove "Zemljotresi, moretresi, poplave, lavine i klizišta". Bez obzira koliko bila u skladu s važnošću mjesta, sada mu ta plaća nije više bila, u najmanju ruku, dovoljno visoka za život na visokoj nozi na koji se obitelj Pegoraro već neko vrijeme navikla. Stoga, neka se ne misli da je visina bila posljedica nekih manje čistih motiva. Prema jednom zakonu, koji je stupio na snagu istovremeno s osnutkom Ustanove, bilo je određeno da službenicima Ustanove osim plaće, recimo tako, ugovorene, ide još jedna okrugla svota iz državnih pričuva, koju im Država uplaćuje prilikom prirodnih nesreća. Netko će sada primjetiti: kakve veze imaju službenici Ustanove s državnim pričuvama, po svoj prilici određenim za obnovu opustošenih područja? Odgovaramo: jedan dio toga novca ide službenicima Ustanove kako bi "mislili" na stradalnike.
Stavili smo u navodnike glagol "mislili", jer tu - kako se kaže, ili bolje kako se govorilo - leži zec, budući da se zakon o prirodnim nesrećama temelji na ovoj dvosmislenoj rečenici: "Država će svaki put kada se utvrdi nesreća izazvana prirodnim uzrocima prebaciti Ustanovi 'Zemljotresi, moretresi, poplave, lavine i klizišta' potrebna sredstva za obnovu postradalog područja. Sa svoje strane Ustanova, će misliti na obnovu."
Nema onoga tko ne vidi kako je jedan, ne toliko mudar, zakonodavac, pribjegavši jednom tako dvosmislenom glagolu kao što je "misliti", u tomu dijelu zakona dao povoda najrazličitijim tumačenjima. I doista, odmah nakon stupanja na snagu zakona, rasplamsala se strašna prepirka. S jedne strane, bilo je onih koji su tumačili značenje glagola "misliti" u smislu "mozgati", "razmišljati", "mućnuti glavom"; s druge strane, bilo je onih koji su tvrdili da "misliti" zapravo znači "opskrbiti". Prvi su govorili: "Misliti ne znači djelovati. Reći: 'Mislio ga je ubiti' ne znači: 'Ubio ga je'." Drugi su odgovarali: "Ipak se kaže: 'A tko će misliti na udovicu? Na nju će misliti obitelj'."
Nije previše jasno što se dogodilo na kraju prepirke; kako se čini, prevladalo je mišljenje prvih, i to na temelju filozofski besprijekornog rasuđivanja, da je sve misao i da svijet ne bi postojao bez misli koju se misli, na taj način ne bi postojali ni gradovi koje su razorili potresi ili uništile poplave. I tako na jednostavno pitanje: "Tko misli na stradalnike?"; Ustanova može mirne savjesti, a sve prema važećem zakonu, reći: "Na stradalnike mislimo mi." I, doista, nije bilo nikakve sumnje da nisu mislili.
To Ustanovino "misliti" sastojalo se u prvom trenutku nakon nesreće o uobičajnim brzojavima, govorima, pozivima, a također i o ne manje tradicionalnim izlascima komisija na mjesto događaja, te o posjetima političara; a tek u drugom trenutku "misliti" se sastojalo u smišljanju projekata, planova, programa i hipoteza za obnovu. Kako se vidi, glagol "misliti" se primjenjivao s najvećom strogošću; dužnosnici Ustanove "mislili su" na stradalnike od jutra do večeri, a da pritom, neumoljivo i opsesivno, nisu dopustili ni trena da ih zavede neka druga misao.
Doista, glagol "misliti" u smislu "mozgati", "razmišljati", "mućnuti glavom" iscijedili su do posljednje kapi i od njega se nije odustajalo, osim u slučaju kada se misao, nakon što su temeljito proučili problem obnove u svim svojim vidovima, nije povlačila iz samog problema kao val koji se, nakon što je preplavio plažu, povlači tekući natrag u more. Uostalom, ništa ne može prikladnije dati ideju svrhovitosti Ustanove od one koju je sâm Pegoraro izrekao u jednom dijelu svoga govora prilikom otvorenja nove zgrade sjedišta Uprave: "Mi smo ponosni da otvaramo ovo naše sjedište. Zašto smo ponosni? Jer se ni jedna Zemlja ne može podičiti Ustanovom poput ove; niti Japan, gdje se zemlja trese tako reći svih dvadeset četiri sata; niti Sjedinjene Države, koje imaju u Kaliforniji, jedno od zemljotresno najaktivnijeg područja u svijetu. I upravo mi ponosno kažemo stradalnicima: do sada se nitko nije brinuo o vama, nitko se nije zanimao za vas, nitko nije mislio na vas. Bijaste napušteni među ruševinama svojih kuća, prepušteni sami sebi da ih ponovno podignete bez ijedne riječi utjehe ili čina solidarnosti. Ali od sada pa nadalje, tu je Ustanova. U trenutku očaja stavit će vam ruku na rame i reći: 'Hrabro!' Da, Ustanova će primjeniti jedino sredstvo s kojim raspolaže čovjek kako bi nadvisio bilo koju teškoću, sredstvo na prvi pogled nedjelotvorno, ali, u svakom slučaju, temeljito i odlučno: misao. A vi, vi ćete si, doista, uz poticaj te misli osokoliti duh, zavrnuti rukave i dat se bez daljnjega na posao."
Na ovom mjestu netko će htjeti znati na temelju kojega kriterija su državna sredstva za obnovu bila dijeljena među dužnosnicima Ustanove. Odgovaramo da je podjela bila obavljena pomoću jednog naročitog computera, a na temelju količine misli koju je svaki dužnosnik uistinu posvetio tim redovnim prirodnim nesrećama; količinu misli su mjerili jednim izvanredno osjetljivim elektroničkim uređajem koji se nalazio ispod košulje obješenim na prsima. Taj uređaj, jedno stvarno čudo minijaturne tehnologije, odabirao je i odvajao misli posvećene prirodnim nesrećama od onih posvećenih, recimo ljubavi, kuhinji ili vlastitim bolestima.
Odjednom se taj, tako savršen administrativni mehanizam, rasuo; državna sredstva, koja je parlament redovito izglasavao i stavljao Ustanovi na raspolaganje, postajala su sve rijeđa i skromija. Tajanstveno, kao one rijeke koje najednom nestanu u pustinjskom podzemlju i nitko ne zna gdje su se izgubile, tako su se i sredstva na jednom neodređenom mjestu svoga puta, od ministarstva finacija do džepova službenika Ustanove, gubila bez traga. Napokon je Pegoraro donio odluku. Pozvao je odmah jednog mladog i gorljivog službenika, stanovitog Vaccara, i dao mu nalog da provede najpomniju istragu o državnim sredstvima i njihovom čudnom i neobjašnjivom nestanku. "Moramo," zaključi Pegoraro, "slijediti tijek javnog novca od izvora pa naniže, sve do ušća. Netko je skrenuo taj tijek u vlastiti kanal, za svoju uporabu i potrošnju. Moramo pronaći toga nekoga. O tome ovisi dobro ime Ustanove."
Pegoraro je fizički nalikovao na kuglu, ili bolje rečeno na dvije kugle, jednu veliku, koja bijaše tijelo, i jednu manju, koja bijaše glava. Pegorarovo lice, okruglo i blijedo poput mjeseca, vječno je u sebi imalo utisnut izraz u isto vrijeme strpljive i razdražljive dosade, nešto poput dosadne muhe koja se nije mogla niti potjerati niti zanemariti i koja stalno leti tamo-amo i, kako već to čine muhe, traži povoljno mjesto gdje će sjesti i čistiti si krilaca i nogice. Taj izraz tupe i ozlojeđene dosade bio je snažniji no ikada onog dana kada je Vaccaro telefonski obavijestio nadređenoga da je istraga na pozitivan način privedena kraju; i tada je on, Vaccaro, pitao može li doći do predsjednika i predočiti mu rezultate istrage?
Vaccaro, obrazovan i častoljubiv mladić, bijaše istinski tip modernog i suvremenog službenika koji je u "tijeku" i koji znade misliti na stradalnike na jednoj kulturno višoj razini, miješajući sociološka pitanja manje više marksistička, s onima psihološkima, manje više frojdističkim. Pegoraro, koji bijaše starog kova, nije bio voljan dijeliti tako napredna mišljenja; nu, ipak je osjećao stanovitu znatiželju da vidi dokle može doprijeti taj nemiran um. Hitro mu odgovori telefonom da odmah dođe.
I Vaccaro uđe i prvo upita Pegorara za zdravlje, a kada je dobio zadovoljavajući odgovor, sjedne, nakašlja se da pročisti grlo i započe: "Dogodilo se nešto nenormalno i nevjerojatno. Radi se o ovome: službenik koji je bio zadužen za computer - a ovaj je istovremeno bio zadužen za raspodjelu državnih sredstava -, točnije rečeno knjigovođa Bovaro, umjesto da prema slovu zakona prelije sredstva Ustanovi, smislio je jednu istinsku i zgodnu prijevaru, pravu pravcatu manipulaciju s proračunom; on je, kraće rečeno, državne novce skrenuo, zamislite, prema stradalnicima."
Tada se predsjednikovo lice zgrčilo kao da mu je nevidljiva muha, koja mu je čitavo vrijeme dosađivala, sjela na desnu obrvu. Potom, jedva mičući usne, Pegoraro reče: "To je nemoguće."
"Nažalost je to i te kako moguće, jer taj čitav metež traje već godinama, a Ustanova, to sada moram reći, u ovoj prašini koja se podigla protiv klijentelizama i skupina parazita, može ozbiljno biti optužena kao jedno od najvećih izvora rasipništva u ovoj Zemlji. Što vi mislite, s čime su stradalnici obnovili svoje kućerke? Upravo s tim javnim novcima, to jest novcima koje Država doznačava Ustanovi, što hoće reći sama sebi. A knjigovođa Bovaro se pobrinuo da ih usmjeri prema džepovima mnogih od onih koji su uneserećeni potresima, poplavama, odronima itd. itd., to jest najgoroj, najnekorisnijoj, najjadnijoj, najoštećenijoj klijenteli."
Pegoraru se ponovno zgrči lice: sada mu je muha sjela na vrh nosa. Samo je promrmljao: "Tko to kaže?"
"Gospodine predsjedniče, to kažu izgrađena sela s njihovim lijepim trgom, s njihovom lijepom crkvom, s njihovom lijepom vijećnicom, s njihovim lijepim kućama. Da su to barem moderna sela, montažna, koja su poslije izgradnje dostojna imena onoga što se novim sociološkim terminima naziva podproleterijat Države! Ne, gospoda stradalnici su htjeli da se ta sela obnove s materijalom najbolje kakvoće. Dakle, parazit se ne zadovoljava samo da siše krv zajednici nego pri tom, recimo tako, hoće krv prve kakvoće."
Pegoraro je kihnuo. Muha mu se očigledno zavukla u nosnicu. Nakon što je nos, kojeg je držao s dva prsta, ispuhao i nakon što je pozorno pregledao maramicu da vidi je li muha u njoj, Pegoraro je komentirao: "Nevjerojatno. Ali Bovaro je jedan od naših najboljih službenika. Čovjek ne samo pošten, nego i strog; ne samo savjestan, nego i cjepidlaka. Teško ga je zamisliti da je u jedan tren postao nepošten, lišen savjesti. Ako je to što mi kažete istina, tada mora da je postojao neki osoban i jak razlog, dapače vrlo jak... Drugačije nije bilo moguće."
Vaccaro se požurio odobriti riječi svoga predpostavljenog: "Na to sam i ja pomislio: jak razlog, vrlo jak. Sebi sam predočio i neke hipoteze. Prva je bila najočitija; dakle, kakav jači razlog može biti od osobne koristi? Ništa ne znači biti pošten, uz to i strog. Pokvarenim se čovjek ne rađa, takvim postaje; i najuzorniji čovjek može popustiti pred nenadanim iskušenjem; jednom su to iskušenje nazivali đavlom, danas ga nazivaju konzumizmom. Dakle, Bovaro je možda od stradalnika primio mito, ili tako zvanu plavu kuvertu, jer su ti ljudi očito očajni i lišeni osjećaja za moral. I zbog toga je novce, koje je država namijenila Ustanovi, skrenuo u njihovu korist. Ne, ta je hipoteza odmah pala. Bovaro je gotovo siromah. Živi sa ženom i dvije kćeri u stanu od četiri sobe i nusprostorije, nema kuću na selu ni vilu na moru, kćeri i žena mu rade, ima samo jedan auto, i to najobičniji. Prije svega, njegov se način života nije u posljednje vrijeme promijenio. Istina da je u jednoj prodavaonici u središtu grada kupio servis za jelo od engleskog porculana; ma kakva plava kuverta, ma kakvo mito s kojim se kupuje nekoliko komada pečene zemlje?"
Pegoraro nije rekao ni da ni ne. Ograničio se samo na to da krivi usta: muha se sada šetala po gornjoj usni. Vaccaro je, zbog povlađivanja, jedan trenutak oklijevao, potom je nastavio sa svojstvenom živahnošću: "Ne, ne, treba kopati dublje, treba ići dalje. Budući da je korupcija isključena, sastavio sam drugu hipotezu: sentimentalnu."
Izgleda da je ovaj put muha odletjela dalje od tog blijedog i pospanog lica. Stanovito svjetlo prigušene zlobe je za trenutak zamijenilo uobičajnu dosadu, koja je kraljevala na njegovu licu. Pegoraro reče: "A žene, ah!"
"Žena, u svakom slučaju. Stradalnici su često Južnjaci. Južnjakinja je vatrena, strastvena, očaravajuća. Tko nam može jamčiti da za vrijeme posjeta jedne od onih komisija barakaša, koji dolaze ovamo s molbama da se misli na njih (kao da to ne činimo ostalih dvanaest sati!). Tko nam može jamčiti, kažem, da nije u jednoj od tih komisija bila i kakva ljepuškasta djevojka, koja je privukla Bovarovu pozornost? Nu i taj trag, treba to odmah reći, nije vodio nikamo. Nikakve ljubavi za jednu ili više stradalnica nije bilo u Bovarovom životu!"
S posljednjim refleksom uspavane zlobe Pegoraro je prokomentirao: "Ništa od žena, hm." Na to je nabrao lijevu stranu lica: jao, muha se vratila, sjela posred obraza i gladila si krila. Vaccaro je nastavio: "Kada se isključe hipoteze o korupciji i ljubavi, ostaje samo hipoteza Edipova kompleksa."
Pegoraro pomaknu jedno uho, samo jedno, onako kako čine neke životinje: muha mu je istraživala desnu ušnu školjku. Potom će dodati osmijehom čovjeka koji se dosađuje: "Edipov kompleks? Kakve tu ima veze Edipov kompleks?"
"Ima, i te kakve. Pogledajmo malo. Za Bovara Ustanava je otac, a pravda je očito utjelovljenje ženskog spola, dakle, majka. I Bovaro bi htio cijelu majku za sebe, a kao posljedica je mržnja prema ocu. Tada je, da naškodi ocu, pokrenuo tu veličanstvenu prijevaru s državnim sredstvima."
Nasuprot jednom takvom neuobičajnom kulturnom razmetanju, Pegoraro, koji nije čuo za Freudovo ime, odlučio si je počešati čelo na mjestu gdje je u tome trenutku muha, očevidno, izazvala posebno snažan svrbež. Tada grunu žestoko: "Ustanova otac, pravda majka? Dragi Vaccaro, oprostite na nepristojnosti, ali tu pravdu je sa svojom prijevarom profućkao sâm Bovaro, a ona je jednaka velikoj nepravdi učinjenoj svima nama, njegovim kolegama i prijateljima!"
Prilagodljiv već kakav je, Vaccaro je odmah prihvatio da frojdistička hipoteza nije održiva: "Da, istina je. Ali, uzmimo da je Bovaro, kako se kaže? 'različit'."
"I onda?"
"Onda homoseksualna sastavnica može dovesti do gorih zastranjenja, do želje da... da učini 'ono' vlastitoj majci."
Pegoraro je stisnuo obje nosnice: muha se zavukla u dno nosa. Potom će odlučno: "U Ustanovi ne postoje 'različiti', tu su samo 'normalni'. To biste, dragi Vaccaro, morali znati jer ste u isto vrijeme, a prema mojoj izričitoj naredbi, vi dovršili istragu o tome, recimo tako, zastranjenju, i utvrdili da ne postoji apsolutno ništa zabrinjavajuće. A druge hipoteze?"
"Hipoteza nedruštvenosti. Bovaro je skromna podrijetla, proveo je djetinjstvo u jednoj četvrti u predgrađu, nikada se nije uspio potpuno uključiti u društvo, uvijek se smatrao isključenim, izbjeglicom. Napokon: on je već od rođenja društveni stradalnik. Dakle..."
"Dakle, što?"
"Dakle, Bovaro bi mogao imati dvostruku ličnost. Danju privržen službenik, a noću anarhist. Doktor Jekyll i Mister Hyde."
Mora da je muha do kraja naljutila Pegorara; jer se u jednom trenu podiže i reče Vaccaru: "Pođimo Bovaru. Možda dođemo do istine ako ga izravno ispitamo."
Pegoraro obiđe radni stol i uputi se prema vratima. Vaccaro ga je rastreseno slijedio. Tako obojica iziđoše iz ureda, predsjednik nizak i okrugao, a službenik vrlo visok, vitak i suh. Nisu išli daleko. Spustili su se dizalom dva kata niže i zašli u jedan vrlo dugačak hodnik. U dnu hodnika nalazila su se jedna staklena vrata; na oba krila se vidio natpis u bijelim slovima: "Misli!", Pegoraro ga je u tišini pokazao Vaccaru. Potom, ne dižući ruku, predsjednik je udarcem samog trbuha otvorio vrata i ušao.
Bovarov ured je bio u velikom neredu. Posvuda je bilo, u ladicama i na stolovima, papira i bilježnica; vidjela su se brda dokumenata. Na jednom crtaćem stolu nalazio se reljef nekog grada, bez sumnje sada već obnovljenog zahvaljujući knjigovođinim prijevarama i krivotvorinama. Pegoraro se ograničio samo na rječit pogled kojim je Vaccaru pokazao reljef; poslije se približio Bovarovom stolu. Jedan je malen čovjek, istovremeno nježna i gruba izgleda, na njegov ulazak skočio na noge; Pegoraro mu grubo reče: "Bovaro, ne gubimo vrijeme uzaludnim razgovorima; dokazi vaših pronevjera su neosporni i nalaze se ovdje. Nisu verbalni ni pisani; čvrsti su poput betona, cementa, opeka, poput svih solidnih materijala, zar ne? Ja sam ovdje ne za to da analiziram te nevjerojatne radnje, nego da prihvatim vašu ostavku. Vi ćete ići u mirovinu, a na vaše ćemo mjesto postaviti jednog službenika za kojega ćemo znati da nam je pouzdan; radi dobrog imena Ustanove, sve ćemo zataškati; a što se tiče sprčkanih milijarda, naći ćemo načina da ih malo-pomalo prikažemo u dodatcima završnog računa."
Očekivao je da se Bovaro pokori njegovoj volji, da kao veliki dobričina iziđe iz ureda i ode kući. Nu, nasuprot tomu, maleni knjigovođa skoči na noge i zaviče: "Ostavka, brus tebi. Kakvi dokazi? Kakve pronevjere? Ja nisam napravio ništa drugo, osim što sam se držao zakona!"
"Ah da, razumije se, zakon predviđa da vi državne novce prebacite na Ustanovu i potom ih doznačite stradalnicima. Da, to zakon kaže, ha!"
A drugi će povišenim glasom: "U zakonu piše: 'Ustanova mora misliti na stradalnike!' Misliti znači opskrbiti, dakle..."
"Misliti ne znači opskrbiti. Misliti znači misliti."
"Ma tko to kaže?"
"To kaže zakon."
"Nije istina."
"Jest, istina je."
"Lopove."
"Zar?"
"Lopove, lopove, lopove."
Ovaj put se činilo da Pegoraro nema samo jednu muhu, dapače, čitav roj mu je zujao oko lica. Povukao se, čitavo lice mu je bilo u grču; hodajući natrag s guzovima je otvorio vrata; i zajedno s Vaccarom izišao u hodnik, dok ga je pratio promukli glas bjesomučnika koji se nastavio derati: "Lopove, lopove, lopove." Nu, kada se našao u hodniku Pegoraro nije ni pomišljao da se vrati u svoj ured. Prema svom običaju, na posve očevidan način dao je naloge: "Radi se o jasnom slučaju paronoje. Vi ćete telefonirati u duševnu bolnicu i recite im da što je prije moguće pošalju amo ambulantna kola. A ja ću sa svoje strane obavijestiti ravnatelja duševne bolnice, on je moj dobar prijatelj. I nadasve: vodu u usta, u pitanju je dobro ime naše Ustanove. Prije svega, sada treba misliti na budućnost: ono što je bilo, bilo je; mnoge milijarde su bačene u vjetar, treba imati malo strpljenja. Napokon, što je prije moguće treba se pobrinuti da se imenuje službenik koji će zauzeti Bovarovo mjesto. Treba nam netko tko je istovremeno tvrd i krut, revolucionar i konzervativac..."
Pegoraro na tome mjestu umukne i uperi oči u Vaccara, koji je stajao nagnut nad njim, i kojem se na licu malo-pomalo ocrtavao vrlo vrlo složen izraz nečega između nade i podložnosti. Potom zaključi: "Taj netko bi mogli biti i vi, Vaccaro. Samo neka se mnogo ne priča o ljubavi između Ustanove i Pravde u svjetlu Edipova kompleksa."
U to se razgovor njih dvojice počeo gubiti u tom vrlo dugačkom hodniku, na dnu kojega su se nalazila staklena vrata s rječitom naredbom: "Misli!" A muha se, premorena letom, konačno skrasila na Pegorarovoj ćelavoj lubanji, sklopila krilca i spuštene glave zaspala.
 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007
Preveo Jusuf Ali Hećimović.
.

Nazad