2007.

ANA MUŠĆET

Rođena 1981. u Metkoviću. Završila umjetničku školu u Dubrovniku. Napisala i režirala predstavu "Akt" koja je izvedena u Dubrovniku i Metkoviću. Objavila svoju prvu zbirku "Plavi sapun" na Trećem programu Hrvatskog Radija, u emisiji Poezija naglas, urednika Danijela Dragojevića. Završila drugu zbirku poezije "Vatra Vatra" 2006.g. - Apsolvent rusistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Boravi u Zagrebu.

 

 

LJUBAVNE PJESME
(Izbor iz zbirke "Vatra Vatra")

 

Stradat ću, odlučio si. Bijeli ti se koža od uzbuđenja. Ne hodaj
brzo, trese se u tebi najljepša slika čovjeka.
Ovaj grad je sagrađen kako treba. Iz ulice u ulicu znam.
Toliko je prostora........Neka te.
Kakva su ovo vremena.
Kakvi smo to ljudi.

Ne kupuj lažne srećke, nemaš straha,
tvoj broj je moj


Rastvara se papir i k vragu,
po sredini crta! Slovo a nikad
deblje, p teško diše i ovaj
dokument ( vidim ) neće
učiniti svoje.

Šiljci s neba
pri zemlji sve su brži,
( Padobrani? Kakvi padobrani.
Nema tu finoće.)
biraju nizine mirisnih informacija
i samo te ( hap ) popola!

Prođe malo i Srž se razvodni
na ladanju gospodina Vremena.
Partija šaha, konjak i
meso više nije tako čvrsto,
pušta.

Sokovi! Sokovi! Sokovi!


Tuđe je uvijek tuđe.
Srca se ne mogu podijeliti.
U trenutku nastaje sve i
u istom se i ruši.
Sjajno je iskustvo i razmislim li..
samo zbog njega i jesam.
Kaže se „znam“, a pojma se nema,
samo se hini.

Crno je staklo poseban izum, vrlo ljudski.
Planulo pod strahom,
dovoljno ga je obrisati,
ali kasno je.
Oči postaju kamera bez komentara,
raste uvjerenost o prednosti pred drugim.

Oko je stvoreno da gleda, ne da ga se gleda.
Otud sram.


Iz pristranosti prema svojem ja
držat ću se borbeno kad vidim da se
staklo slomilo kao i svaka druga napuhana iluzija..
Sigurno je jedno; sjećanja su od stakla.
Možda negdje u sebi i dalje ispisujemo
mogućnosti po kojima su od drveta i imaju svoju
čvrstu povijest, čine nam pedigre.

Odustajem od čišćenja polica, sjaja i dobre krpe.
Kupujem metlu i njenom drvenom
drškom u jednom potezu obasipam pod krhotinama.
Uspomene vrište!! Sjajno ih je čuti u propadanju,
gledati samo u nastajanju, dok se vruće tope i modeliraju
uvjerene u svoje sutra.


Sva čovjekova zemlja, čovjek i sjena u podne i u šest jedna su dogma. Što je to što će ga potresti? Što će dirnuti u pupak zemlju čovjeka, mišice i jedno mesnato srce? Nije njemu do zraka, finih vina, skupih marinada. Samo jedno pamučno postolje s kojeg vidi dio svoje zemlje, sebe. Samo malo fikcije da je sve kako treba biti.


Čovjek sa svih svojih putovanja donosi nešto što bilježi za uvijek; druge ljude.
Može li to? On to mora. U prirodi mu je samo to. Treba biti ponosan.

Rotacija avionskog točka
čovjekova je misao od koje je uvijek brži.
Oblaci ispod njega uvijek su iznad.
On će uvijek izabrati preživljavanje.
I ljubav će upropastiti.

Planine negdje ispod
( uvijek voli biti na iglama )
strše, golicaju avion.
Tko će koga pobijediti, nasmijati
čovjekova nije briga.
Otkad je vjekova čovjekova nije briga.


Pravac iz kojeg dolazi sve znano suprotan je onome odakle potječem.Guram i šamaram bika koji bleji i podmuklo me gleda, vičem mu :“ ne dosađuj, ne postojiš, sam si u meni, idi!“. Šta je moje, moje je jer ga zovem, a ono što se nudi i što se smatra, čista je kultura po kojoj se više ne znam ponašati. Na ulici mislim kako postoji nešto u muškarcima što im nikada ne bih oduzela: udaljenost. Na svakoj muškoj jakni iznutra našiveni džep čuva ono Tamo.


U svim mojim razlozima je čovjek, a u njemu opet sve. Sram me ove većom (greater) silom nametnute zaluđenosti. Ne pristajem više na svrhu, na značenje i na čitatelja. Eto im tamo. Zanima me čovjek. U njega sam beskrajno zaljubljena.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad