2007.

CÉSAR VALLEJO

1892: César Abraham Vallejo Mendoza rođen je 16. ožujka u mjestu Santiago de Chuco: velikom selu na visini od 3115 metara nad morem, u departmanu La Libertad, u planinama sjevernog Perúa. U obitelji je bilo dvanaestero djece.
1905-1908: Srednju školu pohađa u gradiću Huamachuco.
1910-1912: Radi različite administrativne poslove: u jednom rudniku, na jednoj plantaži šećerne trske... Namjerava studirati medicinu.
1913-1915: Studira književnost na Sveučilištu Trujillo, diplomirao je s tezom El Romanticismo en la Poesía Castellana (Romantizam u kastiljskoj poeziji), objavljena 1915. godine. Surađuje časopisu Cultura Infantil, časopis koji izdaju prosvjetne vlasti a i sâm radi u prosvjeti; poslije će raditi na sveučilištu Colegio Nacional de San Juan.
1915-1917: Prilazi književnoj i umjetničkoj skupini «Norte», na čijem su čelu bili Antenor Orrego i Eulogio Garrido. Piše mnoge poeme, koje će se kasnije pojaviti pod imeno Los Heraldos Negros (Crni glasnici), dok će mnoge od njih objavljivati u novinama, poput La Industria i La Reforma, u Trujillu.
1918: Čim je stigao u Limu odmah je uspostavio prijateljstvo sa slavnim pripovjedačom i novinarom Abrahamom Valdelomaram. Dovršava zbirku Los Heraldos Negros. U kolovozu umire mu majka. Upada u duboku psihičku i ekonomsku krizu.
1919: Zapošljava se na sveučilištu Colegio Nacional Guadalupe. Sredinom godine objavljuje Los Heraldos Negros. Piše prve inačice mnogih poema zbirke Trilce.
1920: U srpnju je u rodnom mjestu Santiago de Chuco, u kojem je – kako izgleda – bio umješan u silovite sukobe u kojima su se građani odupirali dvjema bandama, koje su nadzirale grad. Jedno vrijeme se krije, međutim krajem studenog ga hvataju i zatvaraju u zatvor u Trujillu.
1921: U veljači ga puštaju na slobodu. Vraća se u Limu. Pripovijest «Más allá de la vida y de la muerte» (Preko života i smrti), kojom će mu donijeti književnu nagradu.
1922: U listopadu objavljuje zbirku Trilce, s vidovitim i znamenitim prologom Antenora Orrega.
1923: U ožujku objavljuje zbirk Escalas Melografiadas; u svibnju, Fabla Salvaje. U lipnju se ukrcava na brod za Francusku i 13. srpnja stiže u Pariz.
1924: Nekoliko mjeseci živi vrlo teško. Otac mu umire u Santiagu, a on sâm je bio podvrgnut teškoj operaciji. Piše različite poeme u prozi koje će ući u konačnu inačicu zbirke Poemas Humanos i piše roman Hacia el reino de los Sciris (1924.-1928.). Upoznaje Vicentea Huidobra.
1925: Radi u časopisu Grandes Periódicos Iberoamericanos. Počinje suradnju s dnevnikom iz Lime Mundial. Prvi put putuje u Španjolsku, da uzme novce od jedne stipendije. Doista, Vallejo nije pohađao sveučilište da studira pravo – kako je predviđala stipendija – jer se dvije godine kasnije odrekao stipendije zbog neslaganja s plitikom vlade Prima de Rivere.
1926: S Juanom Larreom izdaje dva brojačasopisa Favorables París Poemas. Živi s Henriette Maisse. Šalje prva svoja izvješća listu Variedades iz Lime. Borges, Huidobro i Hidalgo uključuju ga u popis latinoameričkih pjesnika (Indice de la Nueva Poesía Americana).
1927: U peruanskom časopisu Amauta, objavljuje «Sabiduría», poglavlje jednog romana kojega nikada nije nastavio. Napustio je redakciju časopisa Grandes Periódicos Iberoamericanos. Upoznao je Georgette Philippart.
1928: Obolio je i čitavo ljeto će provesti na selu s Henriette. Počinje s proučavanjem socijalnih i političkih pojava toga doba u marksističkom svjetlu. U listopadu posjećuje prvi put Sovjetski Savez. Vraća se u studenom.
1929: Počinje zajednički život s Georgette. Putuju u Bretagnu, u rujnu ponovno ide u SSSR. Surađuje s dnevnikom El Comercio iz Lime.
1930: U madridskom časopisu Bolívar objavljuje članak «Un Reportaje en Rusia» (“Reportaža iz Rusije”). U srpnju njegovi prijatelji priređuju novo izdanje zbirke Trilce, s predgovorom Joséa Bergamína. Vallejo počinje pisati za kazalište, prvo djelo (Mampar) će uništiti, potom će raditi s još većim poletom (Moskva protiv Moskve i Između dvije obale teče rijeka). U prosincu, kao komunist, dobiva izgon iz Francuske i odlazi u Španjolsku. Prekida svaku vezu s peruanskim novinama.
1931: U Madridu je nazočan proglašenjem Republike, upisuje se u Komunističku partiju. Za izdavača Cenit piše proleterski roman El Tungsteno u koji, s neznatnim izmjenama, uključuje tekst «Sabiduría». Ne uspjeva objaviti svoju pripovjest za djecu “Paco Yunque”; ali njegova reportaža iz Rusije (Razmišljanja podno Kremaljskih zidina) imala je jasan uspjeh. U listopadu putuje po treći i posljednji put u SSSR.
1932: U veljači se tajno vraća u Pariz i uspjeva dobiti dozvolu za boravak.
1933: Surađuje u časopisu Germinal s nizom članaka pod naslovom “Što se događa u Perúu?”.
1934: Federico de Onís uključuje zbirku Trilce u svoju Antologiju španjolske i hispanoameričke poezije. U listopadu se ženi s Georgette. Piše dramu Colacho Hermanos. Priređuje dva toma kritičkih eseja: Umjetnost i revolucija i Protiv profesionalne tajne.
1935: Crna godina za Valleja, ne uspjeva objaviti ništa.
1936: Odlazi u Španjolsku i uključuje se u promidžbu na strani republikanaca.
1937: U srpnju sudjeluje u Valenciji na Kongresu antifašističkih pisaca. Uvjerio se u ispraznosti i kukavstvo mnogih delegata. Posjećuje bojišnicu u Madridu. Nakon povratka u Pariz surađuje u fondaciji Comité Iberoamericano para la Defensa de la República Española; nu povukao se kada je biten Nuestra España prešao pod kontrolu Nerude, čija mu je aktivnost uvijek izgledala koristoljubiva i demagoška. Između rujna i prosinca pregledava stihove napisane posljednjih petnaest godina, dovršava ono što će se kasnije pojaviti pod imenom Poemas Humanos.
1938: U ožujku je Vallejo pao u krevet i prebačen je u parišku bolnicu Clínica Arago, ali nikada nije ustanovljeno od čega je bolovao. Krajem ožujka (29.) diktira svojoj ženi Georgette: «Bez obzira koji bio uzrok koji moram braniti pred Bogom, više nego smrt, imam branitelja: Boga”. Umire u zoru 15. travnja, na Veliki petak. Sahranjen je na groblju Montparnasse.

   

 

***

 

Rodih se jednog dana
dok je Bog bio bolestan.

Svi znaju da živim,
da sam opak; i ne znaju
o prosincu onoga siječnja.
Jer se rodih jednog dana
dok je Bog bio bolestan.

Postoji šupljina
u mojem metafizičkom držanju
koju nitko ne smije opipati:
samostan tišine
koji je govorio u plameni cvijet.

Rodih se jednog dana
dok je Bog bio bolestan.

Brate, slušaj, slušaj...
Dobro. I da ne pođem
a da ne ponesem prosince,
da ne ostavim siječnje.

Jer se rodih jednog dana
dok je Bog bio bolestan.

Svi znaju da živim,
da žvačem... I ne znaju
zašto su u mojemu stihu cvrkutali,
mračna tuga odra,
izlizani vjetrovi
rasukani sa Sfinge
zapitkivačice Pustinje.
Svi znaju... I ne znaju
da je svjetlo sušičavo
a Sjena ugojena...
I ne znaju da Tajna spaja...
da je ona glazbeno i tužno
dosađivanje koje na daljinu odaje
južni korak granicâ Granicâ.

Rodih se jednog dana
dok je Bog bio bolestan,
teško.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007
Preveo Jusuf Ali Hećimović.

Nazad