2007.

DANIEL RADOČAJ

Daniel Radočaj, rođen 1979 godine u Puli. Svoje aforizme, poeziju i kratke priče objavljivao po mnogobrojnim kulturološkim tiskovinama širom ex Yu. Dobitnik treće nagrade za kratku priču Iskonovog portala Ekran priče '02 - Zagreb. U suradnji s književnim klubom «Branko Miljković» iz Knjaževca objavio zbirku poeziju «Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta» - 2006.

***

Da li su kvalitetni mladi autori iz Hrvatske osuđeni prije biti prepoznati kod našeg istočnog susjeda nego kod kuće, pitanje je koje se samo od sebe nameće kada u ruke uzmete prvijenac mladog "Puležana" Daniela Radočaja, a koji je svjetlost dana ugledao u Knjaževcu pod okriljem tamošnjeg Književnog kluba "Branko Milković". Riječ je o zbirci pjesama "Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta"...
Kako joj već i sam naziv govori, zbirka prvijenac mladog, svestranog, a usuđujem se napisati i nadasve nadobudnog autora Daniela Radočaja, sadrži četrdeset i četiri izabrane pjesme plus onu "šezdeset devetu pjesmu", a podijeljena je u četiri tematske cjeline.
"Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta" zbirka je pjesama duboko intimnog karaktera koja nas uvodi u nimalo banalan tijek misli i preokupacija današnjeg mladog muškarca koji bi, da je lišen emotivnosti i taktilnosti fluida svakodnevnice kao stvari osjećaja i osobnog doživljaja, bio samo još jedan od mnogih koje ćemo susretati na ulici ili u nekom kafiću i na kojega nećemo obraćati pažnju.
Srećom, Daniel obiluje emocijama. On osjeća, promatra i dotiče svijet oko sebe, kuša ga i opisuje nam svoje dojmove tog kušanja tako blisko i tako pitko da ćemo se za tren i sami naći u svakoj od uloga koju je u stihovima stavio pred nas.
Daniel Radočaj nije pjesnik sanjar. Nije pjesnik lirik. On je savršeno budan, lucidni kritičar vremena u kojemu diše i kroz koje kroči otvorenih očiju i probuđenih osjetila, a u kojemu je najvećem broju mladih ljudi, bez obzira provode li dane na fakultetskim predavanjima ili za nekim šankom; sudbina - budućnost jednako neizvjesna s istom tendencijom da ne bude ni pretjerano zanimljiva.
Danielova poezija jest bunt, ali ne agresivan. Njegov je bunt zapravo poput tihog alarma koji želi ukazati na opću rezignaciju mladosti uhvaćene u bezizlaz, u kojemu se pokušava snaći vapeći za pojavom boja u svojoj svakodnevici i pronalazeći ih, najčešće na najtragičniji način - uz pomoć najrazličitijih opijata.
Stoga je i crno-bijeli ovitak kojim se kao u bunilu komešaju stihovi Danielovih pjesama, pravi "intro" u sadržaj zbirke.

Elfrida Matuč Mahulja,
Operativna urednica BKG

 

 

 

PET O LJUBAVI
(ILI NEČEM SLIČNOM)


sinonim od prditi...

ona navodno ne prdi

za razliku od mene
koji se pred njom
baš i ne ustručavam

u biti
kaže
kako žene to i ne čine

muškarci prde
(stoka seljačka!)

žene
ispuštaju potisnuti zrak

inkognito

dok njihov prdonja
kraj njih
naivno spava...


prije posla poljubim je dok spava...

ona rijetko
izjavi ljubav

eventualno
kad je izazvana
ponekom od mojih
i ne tako podlih
smicalica

što je dodatno
nervira

pokušavam se
priviknuti na to

unatoč svojoj
principijelnosti

vjerojatno zbog
onog osmijeha
kojim nesvjesno odgovori
na jutarnji poljubac
iza desnog uha...


neke stvari katkad pokvare želju za romantikom

ona nosi
muške čarape

crne
zimske

bez obzira
na godišnje doba

tako sprječava
da joj martensice
s čak
četrnaest rupica
vezivanja
nanovo
nažuljaju noge…

tog se sjetim
svaki put
kad poželim bit
romantičan

njenih muških čarapa

pa umjesto da pripalim
svijeće
i natočim vino
krenem skupljati
nemarno razasute
primjerke po stanu…


uhvaćena…

usprkos njenim
usudio bih se reći
kronično istančanim
higijenskim navikama
jutros sam je uhvatio
kako po izlasku iz kreveta
miriše svoje
jučerašnje čarape…

nije mi padalo na pamet
pitati
koji joj je prag tolerancije
kod takvih mirisa…


za razliku od mene ona
(još uvijek) vjeruje u ljubav

ona:

iz svog kutka sobe
prati dnevnik bez tona…

ja:

sjedim na balkonu u gaćama
nimalo se obazirući
na usputne poglede prolaznika…

ljepši prizor i ne očekuješ
nakon što je
doduše lijepim riječima
no ipak
pošalješ u pičku materinu

razmišljam:

da udomimo nekog psa
(dakako iz šinteraja,
kupnja živih bića ne dolazi u obzir…)
i zaboravimo sva ova dosadašnja sranja
možda nam i ne bi bilo
baš tako loše…

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad