2007.

ĐURO ŠURLAN

Đuro Šurlan, rođen 15.06.1950 u selu Devetaci kod Novog, u BiH. Osnovnu školu završio u Zavodu za slijepe u Sarajevu. Pohađao Medicinsku školu za fizioterapeutskog tehničara u Beogradu. Zaavršio studije sociologije, književnosti i jezika južnoslovenskih naroda u Zagrebu. Magistrirao na katedri za sociologiju Univerze u Zagrebu.
Objavljiivao u časopisima Književnost, Književna reč, Politikin zabavnik, na Radio Beogradu i u časopisima Danas i Vjesnik u Zagrebu.
Stalni je saradnik časopisa za sllepe u Podgorici, Beogradu i Sarajevu.
Dobitnik III nagrade za radio dramu na Radio BiH 1 i Nagrade Saveza slepih za književnost.
Živi i stvara u Beogradu.

 

 

KASPAR I PAVI


Ko traži naći će.
Ko zanemari izgubiće.


PRVI DIO: RASIJANJA

RASIJANJE ZOBI
Zdravo sine. Evo dobih malo vremena da ti napišem ovo pismo. Moj Mile moje bolove i tugu blaži i svako osam dana dođe iz Zagreba a ti nećeš ni da pišeš. Kad sine stigne vaše pismo kao da vidim vas. Moja djeco rasijana kao zob za vama plačem ali niko ne vidi.
Izgovarala je starica nekad davno to pismo sinu u dalekom svijetu. Pismo je bilježila njena unuka Gordana. Dječjom ogrubjelom ručicom stiskala je olovku nevješto kao držalje seoske alatke. Sjedile su obje na kućnom pragu.


RASIJANJE LJEPOTE
Povučen tim pismom krenuo sam u zavičaj. O zidove i tle željezničke stanice odjekivao je davno upamćen drevni orkestar glasova pod prozračnim proljetnim kasnim podnevom. Samo je narastala prepirka žabljeg prostog naroda i dostojanstvenog pačjeg plemstva. Stanični krov i sve to je odneseno olujom rata i dankom civilizacije.
Na zidu čekaonice veličanstveno krvari red vožnje, u nedogled kao sveta knjiga, pod sunčanim vlasima predvečerja. Pred tom ikonom, nekad su stajali ljudi zabačenih glava, kao ptice. Neuko mnoštvo, ljudske sjenke teško je sricalo nepregledne kolone slova i brojeva.

RASIJANJE RODA
Naša rodna kuća stajala je na uzvisini kao pijetlova nakostriješena krijesta udijenuta u bijelo guščije perje sa mirnim osmijesima prozora
Na njenom pragu nas je nekad dočekivala majka dobrodošlicom. Plakala je od radosti.
- Dobro mi došli djeco moja. Lijepi ste ko lutke. Obučeni ko cvijet.
Plakala je dočekujući i ispraćajući svoje devetoro djece.
- Zbogom, djeco! Nemojte na čem zamjeriti!
Ljetos sam, opet, putovao u svoj zavičaj pod Kozarom. Na visoravni iznad našeg sela mrmore tri izvora čudnih naziva: “Trnovac”, "Begovac" i "Bulinac". Iz zemljine tmine više ne klize njihova beskonačna kristalna tijela kroz kamene okvire. Ti kameni prozori ličili su na međaše seoskih posjeda. Seljaci su ih zatvorili u betonske bazene i proveli do svojih kuća.
Sjedio sam, satima, po ko zna koji put, na pragu rodne opustjele kuće. U seosku potpunu tišinu kapne samo po neki ljudski glas ili jav živinčeta. Iz sela, nekada punog kao šipak, narod se razvijao u vascijeli svijet kao zob. I pijem čaj od zobi. Potomci naši rasuti po dalekom svijetu jedu ovsenu kašu kao pravi anglosaksonci!
I sabire se moje sjećanje oko dana mladosti.

RASIJANJE PSOVKI
Seljani moga kraja čudan su soj ljudi. Nose čudnovata prezimena: Čugalj, Mašala, Labus, Karan, Karlica. I začudni su im nazivi njiva: Tkanica, Pavulji, Zimčište, Kotline, Bakule, Joškovac. Kad se u njima napiri Balkanac, jači su i nezavisniji od kiklopa. Za stolom podriguju i prde kao Švabe. Srču tečnosti kao Turci. Pire i duvaju u vruća jela, preživarski, kao njihova stoka za jaslama.
Ponašanje im je pomalo čudno. Kad maze djecu, cmokću ih, kao ljudožderi i kao da prijete govore im.
"Poješću te... smazaću te..."
U porodici je to bio smiren svijet, pun obzira. Ipak, najčešća im je uzrečica - psovka.
“Jebem ti krušnu mrvu!”
Nije prošao ni ljudski vijek od vremena kada su bili turski graničari prema Švabama. Pulsirale su psovke iz njih kao magma iz vulkana – u mahovima.
“… m ti kru’!”
Stiskali su psovku kao svoj zašiljen jezik među zubima. Gledao sam ih u djetinjstvu kako razjareno, psujući, nijemo tuku nepodatni predmet. Uz psovke udarali su – drškom sjekire – po golim, mršavim rebrima, neukrotivo konjče.

RASIJANJE BRAŠNA
Domaćice u mom kraju na Kozari uobičajile bi da kažu.
Da ukuvam kolačić, kovrtanj krua… da ispečem kavu…
Mali, ne kaže se kru, nego hljeb. Ne kaže se kava, nego kafa, ne kaže se ždrak nego vazduh. Nije žlica, nego kašika.
Strpljivo i uporno tesali su me moji pedagozi u sarajevskom Zavodu za slijepe.
Lezi lebe da te jedem. Digni ćebe pa da legnem. Lebac mu se ogadio.
Te neobične fraze su me uvele u Beograd.
Kako ti možeš reći da studiraš hrvatski, kad kažeš hljeb a ne kruh; kafa a ne kava; vazduh a ne zrak; kašika a ne žlica.
Zajedljivo su mi prigovarali na studiju u Zagrebu.
Kad bane gost u našu kuću, domaćini mu iznose najvišu čast: najbolju rakiju, kavu, pšenični hljeb (strvni kru), sir i kajganu. Sto se prekriva stajaćim stolnjakom. I dok domaćica “peče kavu” i sprema jelo, domaćin sa gostom sjedi za stolom, jede, hvališe se ili žali na zlo vrijeme i slabu žetvu, napija zdravice…
Jedne godine, u mom djetinjstvu banuli su u našu kuću stric i strina, uvaženi gosti iz Srbije. Bilo je to iza rata u kojem su nam razne neprijateljske vojske palile imanje. I od seljaka – srednjaka postadosmo puka “medinska“ sirotinja. I pšenično brašno bilo je izuzetak u našoj ishrani. O blagdanima.
Gostima se moja majka i obradovala i ustravila.
Ajme meni ikamena Miko.
Uticala se ona u takvim ne-prilikama imenu svoje pokojne majke.
Vavje gosti ne odaklen panu. Jaja, sira i rakije biće! A što ću za strvno brašno?! Menda bi’ ga uzajmila od Dušana Debelog . – Nemam brašna ni zere! Bog ga ne ubiće!
I kako sam bio najmanji, na njen mig odletio sam do našeg komšije “kaj mile oči” i donio brašno. I u tim prilikama pretvorio bih se u oko pazeći na to kako ona mijesi hljeb u naćvama, stavlja ga na lopar. Nošen dječjom razigranošću izletio sam napolje.
Kad sam porastao, tek tada mi je majka ispričala završetak o tom hljebu:
Moje dijete, kru bio nadošo, pa lijepo klade preko lopara. Diše kaj živo čeljade. I ja, ičenica, da ga metnem u peć, a on se izmače i, pravo u meću za krmke. Ukip’la sam se kaj proštac! Stala pored mene tvoja strina, Bog joj dao zdravlje, i gleda! Da propanem u zemlju od jada. Što ću sad i kud ću?! Mislim se jadna. Kad će meni ona Bog da joj da zdravlja.
Izvadi ti taj hleb iz meće i prekuvaj ga. Neće se na njemu ništa poznati!
I poslušah je ja. Ispeče se on. Diše kaj duša. Mirom miriši.
Bio sam peti razred. Došao sam na zimski raspust. Moj brat, mlad, pust, silovan i skoro oženjen, jednoga dana ode sa ženom u tazbinu. Ostali smo sami: moja majka, zgrčena reumatizmom i ja, bez vida. Pamtiću to dovijeka. Vedro zimsko jutro odisalo je mirom i nesvakdašnjim obećanjima ljepote. Ustao sam poletno. Moji stari bi rekli: - kriljao sam – ispunjen nekim radosnim iščekivanjem. Kad sam se obukao, obuo i umio moja majka mi reče. Znaš šta, dijete. Ajde ti počisti sobu, a ja ću tebi kajsti kako ćeš.
Zaradovah se toj njenoj plimi preduzimljivosti. Jer, ja sam bio žrtva one roditeljske klackalice: plima, kad vas uzdižu zbog vaše umne darovitosti iznad sebe; i oseke – kad vas obaraju uzrečicom: Ti to ne možeš!
Pod od ilovače poprskao sam vodom da ne udišemo prašinu. Dograbih metlu od sijerka i počeh da metem. I to je proteklo glatko. Onda, majka, ponesena tom prvinom našeg uspjeha podstače me na dalje djelanje: - Ajd’ ti, oči moje, naloži vatru! I ja složih po njenim uputstvima drva, sitniš i papir za potpalu i upalih vatru. na vedrom danu i dimnjak dobro povuče; vatra zapuckara veselo i bi mi milo. A onda će moja majka.
A sade, ajmo nas dvoje da ukuvamo kolačić krua! Ja ću tebi sve govoriti polako, a ti tako radi.
I uz njenu riječ bljesnu mi sjećanje na onu pogaču u djetinjstvu kad smo sirotovali. Sad je pšeničnog brašna bilo na pretek! I snage u meni su stasale i kvasale sa kvasanjem hljebnog tijesta u naćvama. I “kolačić krua” bio je mek kao duša, i mirom je mirisao, kad sam ga izvadio iz peći i stavio u okvir prozora da se hladi. Nadahnuo je cijelu kuću nekim blagdanjim mirom!
Danas mojoj djeci ne mogu nikako objasniti da je grehota bacati hljeb Nikako da ih privolim da jedu onaj od juče. Crni hljeb neće ni da primirišu. Moja ćerka će radije gladovati, nego jesti hljeb star jedan dan. Ma koliko iskušavao svoju djecu, oni će za svjež hljeb rado dati i posljednji dinar svoga džeparca. Star hljeb će pojesti samo u toplim sendvičima ili prženicama.

RASIJANJE DUGE
Naš kućni sto, onako širok, požutjelih dasaka, tek toliko razmaknutih da se u njihove sastavke uvlačilo brašno, bio je poprište zamamnih radnji mom djetinjskom oku, sluhu i njuhu. Majka je na njemu razvijala juke (kore za pitu). Mi, djeca, uzimali smo komađe tijesta, valjali ga u svijeće i vezivali ih u čvorove. Govorili smo.
Sada ćemo da pečemo tičice.
I pekli smo ih u peći i njima se sladili.
No, jedne zime, uoči naše slave, ucrvotočeni rasklimani sto je pao. Siromah, naš otac, nije znao ni šta bi ni kud bi. Kuća puna djece kao šipak. Nas devetoro. Moraš za slavu uzajmiti od drugog.
Kud i kako sad doći do građe za sto?!
Sporo je seljakovo razmišljanje, ali dostižno kao njegova vjera u pravdu. Domislio se otac jadu, Izvukao je iz tavanice dva debela široka “šašavca”. Valjda je taj narodni naziv ostao u pamćenju još iz sirotinjskih vremena kad su ljudi kuće pokrivali šašom. Otvor tavanski pokrio je tek istesanim, gotovo bijelim, tankim daskama. One, masivne, pocrnjele dvije podnice ostrugao je od čađi i neranvina teslom, ispilao ih na četiri masivne noge i četiri stranice za astal. Letjela je na sve strane piljevina kao pljeva. I, pod petrolejskom svjetiljkom presijavala se kao pšenično brašno.
Da je toliko strvnog brašna, ne bismo gladovali!
Umovao je jedan od nas, mlađih. Razletjelo se po zemljanom podu iverje kao guščije perje.
Da je toliko peruški, ne bi bilo zima!
Javi se drugi. Svijetlio je pod žutilom petrolejke taj drveni prostirač kao slama položena na Božić. Zarila su se lica dječjeg mnoštva, nas majstorovih pomagača.
Čekić! Svrdo! Glijeto!
Drvodjelja, naš otac dozivao je alatke iz naših ruku, u svoje.
Mi, nijemo mnoštvo, pretvoreni u poslušnu mašinu nismo ni opažali let alatki: “tesle, oblića…” Samo smo u dušu upijali nove mirise, ukuse, boje, dodire i oblike drveta. Pomaljao se nekim čudom, pred nama novi svijet stvari.
I sve to srkao sam svojim djetinjskim pogledom! Iz debelih podnica izranjali su novi dijelovi stola, svaki ponaosob. Pa su se, onda sljubili u moćno tijelo stola. Blještao je on na mjesečini kao duga. U njegovom vrhu, kao na tavanu, usijekla se ladica, fijoka, i kao na tavanu, u njenoj tavnini, svijetlile su se: žlice, noževi, nožice (makaze), sakriveni metalni novčići, drvene posudice za so i fotografije – pa i one na kutijama za šibice! I sve su te stvari tuknule na ustajalu hranu. Pored njih rasle su naše oči kao što su neosjetno rasli različiti oblici tikava u našoj bašti: i one za plivanje, i one za izvlačenje rakije iz buradi, i one malene za so. Te tikve, gipke kao dječja put, brekle su preko noći kao dječačke mišice; pa su preko noći i drvenjele, i žutjele se kao dobro oprane i namazane daske stola i tavanice i tek prekopana, sa pljevom i slamom izmiješana, nabijena i ponovo poravnana zemlja kućnog poda. Najradije sam, na ljetnim raspustima, sijedio na pragu debelom kao one tavanske podnice, mljeo kavu, mirisao svjež hljeb i razgovarao sa majkom. Ti naši razgovori, utanjali u divne mirise, rasli su i padali, pulsirali kao moja ruka što podiže I spušta ručicu mlina. Sa tim mirisima i pokretima miješale su se mijene moga života: djetinjstvo, dječaštvo i studiranje. Srastale u neke, nikad dosanjane, čarobne spirale. Nadrastao sam samoga sebe. Na me je daždila majčina blaga riječ kao mjesečina na Blagovijesti. Iz njih sam, kao pauk svoju nit, ispredao moja nadahnuća. Godinama su ona u meni teckala, tiho, kao izvorčić podno bašte u mom rodnom kraju. I sve to, zagrmjelo je novim bojama, tonovima i oblicima! I neslućenim daljinama.

RASIJANJE GATKI
Pred ljetnom kuhinjom mojih komšija sjedila je Almasa, seoska vračara - u dimijama, opancima i velikom povezačom; pred njom stoličica, na stoličici vezen stolnjačić; vračara prebire pasulj i mrmlja; u ljetnoj kuhinji posluje domaćica; sprema kvasnu pitu. U dvorištu dvije djevojke sjede: drže živu gusku i čerupaju perje i razgovoraju.
Vračara je mrmljala dodirujući grupice zrna graha.
Ova hatma, ti donosi nešto lijepo u kuću.
Domaćica, razmazuje mast po tepsiji; mrmlja poluglasno.
Sigurno će se vrijeme promijeniti. Ove muverine obladale koj ćorave. Morala si baš pasti u mast. Jebo te Turčin!
Vračara mirno nastavlja.
Nešto ti stoji na putu…
Domaćica, ljutito, muvama.
I jopet i jope upadoše još dvije! Jebo vas odža!
Komšinica, vračara domeće mirno.
Može i vlah...

RASIJANJE PERJA
Dvije djevojke su glasno pripovijedale čupajući perje sa žive guske. Jedna je koljenima i rukama čvrsto stisla gusku. Djevojka Mirjana pita.
Pričaj mi, sejo o Beogradu!
Djevojka Rosa joj odgovara.
To ti je jedna velika selendra. U njoj sam ti se, draga sejo, naslušala svakakvije priča od moje gazdarice. Ma, svašta sam ti se naslušala.
A čega to sejo?
Sve strašne priče! Pričala mi je moja gazdarica kako je neka služavka kupala dijete. Bilo joj lijeno da čeka da se ugrije voda, nego ti malo dijete odma metne u vodu i sve to pristavi na peć. Uto neko zazvoni na vratima. Služavka izađe da vidi šta je, a vjetar dune i zalupi vrata. Na vratima se zaključa automatska brava...
Guska bolno zagaka.
Jao sejo! Usrala se jadna guska od muke! reče djevojka Rosa.

RASIJANJE VJERE
Pričalo se u mom selu da je domaćin, otac devetoro djece pisao pismo vladaru, mnogo hvaljenom i huljenom u narodu.
Dragi kume. Evo uze malo vremena dati napišem par riječi. Zdrao. Kakosi. Jasom dobro i zdravo koe itebi želim. Primijo som otebe paket i drugome se nadamo.Žuta vrba zelen bor molim brzi odgovor. Tvoj kum Nine."
Uzeo domaćin preda se sina - školarca, gura ga, s leđa, rapavom rukom, i otiskuje pogledom, govoreći mu u pero, svoj danima smišljani monolog. Dječak, jedno od devetoro kumčadi, drži debelo, pri vrhu zašiljeno drveno štilo, umače u mastilo izlizano čelično pero i zapisuje, naglas slovkajući, riječ po riječ.
Dragi kume…
Otima se držalje iz njegovih odrvenjelih prstiju kao držalica grube seljačke alatke. Stiska ga, prerano ogrubjela ručica, grčevito. Zagriza i šilji svoj jezik među zubima mladi graničarski potomak i nevješto škraba po debeloj trgovačkoj artiji očevo pismo. Sjede uz žižak; potamnelu zemljanu zdjelicu sa stijenjkom, kao mišjim repićem, pobodenim u svinjsku mast. Seljak i sin teže tu dotad neviđenu oranicu, stari mislima, dječak perom.
Domaćin se poslužio drevnim starinskim pozdravom naraštajima zapamćenim od sveštenika kada su pisali pisma svojim ukućanima po bjelosvjetskim ratištima. Sveštenici su ga preuzeli iz evanđeoskih poslanica. Obavezno su pozdrav završavali u narodnom stihu, ritmičnom, pastirskom nabrajalicom
Žuta vrba ...
Sjede njih dvojica svaki sa svojom mukom i zavereničkim strahovima. Stari strahuje da nešto nije zaboravio reći; mlađi, da nešto nije zapisao kako valja. Onda domaćin, gurka maloga grubom rukom po ramenu
Dede, mali, pročitaj-der mi šta si zapiso!
Pod opipom dječakovih prstiju klijaju i niču neviđeni predjeli i ljudi iz velikog svijeta. Nada se cakli u očima obojice zavjerenika.
Brižna domaćica; pobožno savija krajeve debelog trgovačkog "papjera" i štirkom ga lijepi u pozamašan koverat. Dječak, uzima koverat; na njegovo lice, bez pregiba, utiskuje "adresu" kumovu, glasno slovkajući domaćinove zapoviesti.
P-R-E-D-A-T-I
Na poleđini koverta, ono je sa štirkanim šavovima, dječakova ručica zapisuje, već sigurnije, bliske riječi kućevne adrese.
Nine B. selo Devetaci Z.P. Svodna…
U mraku po ćoškovima ućutala se mnogobrojna kućna čeljad kao zarobljenici u kiklopovoj pećini. Sluša ona ozbiljne domaćinove riječi i dječakove zapise. Pismo su slušali komšije Tešan, Joža i Almasa... Tešan je pušio lulu, pljuvao na pod i razmazivao nogom; ljutito.
E, što ti je jebeni srpski seljak ubijen ratom i sirotinjom, napušten od Boga. Ustaše mu tri puta palile imanje, a on od Šokca moljaka milostinju. Ovi novovjerci, komunisti, sticali se da Srbima zgade i vjeru i kralja. A kad je kralj Pera vlado, u onoj staroj Jugoslaviji, onda je svome kumu i njegovoj djeci darivao toliko torne zemlje da su je jedvo mogli sraditi.
Njegov vršnjak Joža, opet, hvalio je carevinu svoje mladosti.
E, najbolje je bilo pod Austrijom. Car je vlado sa svoji dvanes ministara. Oni su radili bez plaće.
Šta budališ ?
Čudio se Tešan.
Kako bez plaće ?
Bili su grovovi.
Mirno je odgovorio Joža.
Najbolje je bilo u turski zeman. Birvaktile butum dunjaluk jehizmet ćinio Alahu što bi reko njeki. Javila se Almasa prebirući zrna graha. A onda se raspalio domaćin.
To su vas sve naučile hodže i popovi najveći lopovi. Oni hoće da vuku točak istorije nazad. Bolje ti je Tešane da pljuješ u lugaru!
I tako su se komšije rasule oko vjere kao što su se rasijala po svijetu Babićeva odrasla djeca kao zob.

RASIJANJE DRAGOSTI
Zbilo se to nakon pogibije našeg oca u rudniku. Spale su kućevne obaveze na nejač. Moj brat Mirko, gimnazijalac, prvi put je morao da kosi. I kao pravi kosac ustao je u četiri sata, doručkovao slanine i jaja, popio kafu i rakiju.
Kad je stigao na njivu i počeo da kosi zob, njiva se razvukla kao nebesa. I tako se mučio do podneva. On mi je pričao:
Na jednom, kao iz vedra neba grmnu pjesma – kao na slavama, svadbama i mobama. Tako grlato bugarile bi i poneke žene za mrtvim čeljadetom ili marvinčetom.
Nevještom koscu približavala se prašnjavim utrenikom kosačka družina. Njih dvanaestorica kao od brda odvaljeni.
Kad dođoše do mene, grmnu jedan od kosaca.
Čiji si ti mali?
Cvjetanov. Odgovorih ja gutajući knedlu.
A, bio je to dobar čoek. Reče drugi iz družine.
Ajte ljudi da ovo za čas smanemo! Reče jedan od dvanaestorice.
I sijevnuše njihove kose kao oštrice mačeva. I za pola sata bi pokošena njiva. A ja sam osjećao da mi se ramena uspravljaju, grudi nadimaju i oči mi se zalivaju suzama radosnicama. Završio je pricu moj brat.

RASIJANJE PRITVORNOSTI
Kućni pragovi, uski za sudlanicu, visoka brana koraku, često su velika pozornica ljudskog života. Na njih spuštaju sanduk sa pokojnikom pred ispraćaj. Na pragu, ljeti, domaćice sjede, ljuljaju, nogom, kolijevku, kafenišu, maze djecu i životinje...
Palančani na svom pragu dočekuju nevjeste, goste i strance. Sa njega vabe živinu, dozivaju djecu i svađaju se sa komšijama. Oda nj taru i otresaju obuću. Na njega, komšije, bacaju čini, sugreb i sihire. Sa njega, noću, domaća čeljad mokri.
U djetinjstvu sam gledao često sa praga kako dolaze trgovci sa kolonijalnom robom i prosjaci. Ti trgovci, "kalavre" (Karavlasi), nudili su zemljane ćupove, drvene zdjele i kašike, ogledalca... za mjericu brašna, žita ili grudu sira.
"Mjericu kuruze", "strvnog brašna", "kovrtanj pite", "kolačić kruva", "malo krumpjera", "šaku graa"... bogoradili su prosjaci. Navirali su ti likovi bez lica, umotani u prnje i "džake" (vreće), ušljivi i prljavi.
U melodijskoj sekundi njihovog prastarog unjkavog bugarenja tijesnile su se i kletva i molitva.
Seljanke, zabrađene maramom, izlazile su pred njih na prag. Glumački su im odmjerene riječi, usporeni pokreti, dostojanstveno držanje, tajanstven pogled i Đokondin osmijeh. U osmijehu zmije i anđela prelamaju se: strah od zla, tanka ali izvjesna domaćička sigurnost i podsvjesna vjera u Božju nagradu. Najednom kao da oba glumca razmjenjuju isti lik sa skrušenim držanjem, ukočenim pokretima, dvogubim pogledima i unjkanjem. Ogledalo ljudske svakodnevice sastavlja svoju tamnu i svjetlu stranu.

RASIJANJE MILODARA

I
Naša majka odnijela je u mlin tešku vreću žita. Mi, djeca, ostali smo sami. Iza zatvorenih vrata slušao sam, sa braćom i sestrama, bogorađenje seoske prosjakinje Mileve: "Djeco draga, bog vam dao, dajte mi vode.” Zgrčeni u klupko strave sa zebnjom, jedva smo se usudili da kroz prozor ulijemo vodu prosjakinji u posudu za živad. Plašili smo se da nam ona dodirom usana čašu ne opogani.

II
Slušao sam pohlepno mljackanje prosjakovo na pragu sarajevske kuće. Kad je otišao ovaj nesrećnik, sredovječna domaćica, teta Ljubica, pričala mi je:
"Svaki put protrnem kad ga vidim. Jadnik, u jednom podrumu naletio je na minu. Postavio je neki oficir. I mina mu je odbila ruke i izbila oči."

III
Pred pragovima velikodostojnika čekaju molioci i ćute kao ljudi u mraku šuma i vjernici u crkvi. Drhte i u sebi mjere riječi kojima će smanjiti visinu svojih darodavaca, ganuti njihova srca i prikloniti njihove uši za svoja bogorađenja.
I sami nemoćni da riješe tolike probleme, velikodostojnici kao sfinge zagonetno ćute, glumeći svemoć.

IV
"Bog vam dao, djeco moja draga!" Zahvaljivala je seoska prosjakinja Mileva. Sjedila je na kamenu i raspaljivala vatricu mučenicu. U njenoj kosi gnijezdili su se nered, prljavština i vaške. Zaudarao je petrolej, milošta kojom je tjerala nemilosne napasnike. Luk i žutu kukuruzu poslala je nesrećnici dječja majka Cvijeta. Nosila su ih dva djeteta, ružičasta i bucmasta dva praseta.
Pored prelaza u ogradi stajali su dječji otac i njihov komšija.
Djeco, bacite joj to! ljutito povika komšija.
Postiđeni i uplašeni takvim zadatkom, nisu znali šta da rade: da li ponude prosjakinji da daju? Ili bace joj kao kuji?! - okrenu se nazad i pobjegnu.
Godinama je ova nesrećnica prosila kozarskim selima i gradićima. Umrla je, zimi, uz vatricu. Ogrijao ju je topli zagrljaj mraza.

V
"Lepa seko, udeli mi dinar. Dobri bato, živ mi bio! Mila gospo, udeli da te ne bije maler." Krešti svakodnevno stara Ciganka jednoličnim glasom stjuardese. Mjesecima je sjedila na kamenu pred bolnicom u Pasterovoj ulici u Beogrdu. Stisla je uza se neko djete uvijeno u bezbroj krpetina. Ono, nijemo, gluvo i bez glasa šćućurilo se uz starku i promatra iz žablje perspektive noge i lica prolaznika. Tu su na djelu dvije prosjakinje: ona stara, izrabljena; i sam zanat joj je dojadio; i ona mala, nesvjesna toga što su joj odrasli smislili i namjerili.
"Tamo dalje! Ne na mene! "Prestravljeno viče starka na slijepog prolaznika.
"Bogme, slabo ti zanat ide." Dobacuje prosjakinji Stojan, vlasnik male kafeterije. "Moraš priču promijeniti." Produbljuje svoje ozbiljne pouke sirotinji zadovoljni vlasnik. Ciganka ćuti kao mrak.
Nestao je taj kamen. Na istom mjestu zakriještala je jednoga dana harmoničica praćena nesuvislim dječijim riječima. Ovaj glasić umiljat je i nježan kao glas anđela. Ne mogu da se svaki put ne osmijehnem tom Cigančetu i udijelim mu, kad imam.
Boli me taj dječiji izuzetak. Izuzetak, velim, zato što na drugim ćoškovima čujem cigančiće koji prose smjelo, drsko, zanatski, šeretski. I oteli bi prolazniku milodar.
"Hajde, gospo, udeli pet dinara!" Što si se stiso, gospodine! A, bre, nisam ti ubio ni oca, ni mater"!
Rasijava tako svoju mrežu hiljadostrukog uterivanja milodara po gradu mafija. Romi su povlaštena klasa; cigani su običan narod... Razmišljao sam mimohodeći obalama prosjačkih sirena.

VI
Ustupili su mi mesto u kupeu međunarodnog ekspresa. Putovao sam u zavičaj. Raspričao sam se sa saputnicima o emancipovanosti invalida... Usred priče ulazi u kupe stasit slijepac. Vodi ga temeljita, ćutljiva žena; i on bogoradi:
"Udijelite, braćo i sestre, siromaku u mraku! I vama će Bog dati!"
Kad je izašao prosjak, sabesjednici zaćutaše. Godinu dana kasnije u isto vrijeme, u istom vozu putovao sam. Raspričao sam se sa drugim sabesjednicima o istom - emancipaciji invalida. Usred priče, kao u ukleti krug, upada isti slijepi prosjak, sa istom rečenicom, sa istom pratiljom. No, kad je izašao iz kupea, reče jedan od saputnika:
"Znam ja ovoga slijepca. On živi u Kostajnici... Ovo mu je treća žena. Sagradio je sebi veliku kuću. Žene se za njega udaju iz računa; pa kad se nakupe para, ostave ga."
"Sreće li ili nesreće prosjačke! To li je ona njihova klackalica - gore, dolje." Mislio sam.
Setio sam se, tada, jednog zanimljivog istraživanja nekog skopskog sociologa. Proučavajući život prosjaka, i sam je prosio. Često bi za jedan dan, naprosio platu univerzitetskog profesora!

VII
Iz okeana senzacija izdvajaju se, i u njega uranjaju, kad je i malo toplije, jedna harmonika, blijeda kao oboa, jedan sintesajzer, monoton kao vergl i jedna frula, bijesni urlik vuka. Tri instrumenta su u rukama naročitih zanatlija - prosjaka: dva tobožnja slijepca, Homerova potomka, i suludog.
Harmonikaš dostojanstveno ćuti, važno obavlja svoj zanat propraćen zvekom i šuštanjem novčanica u kutiji milodarki.
Onaj za sintesajzerom prstima prebira ili pušta automat da vrti iste melodije.
Ćutke i stoički trpe oni hladnoću i vrućinu, daždove sažaljivih riječi darodavaca...
- E, nije štos! Em si slep, em nisi Rej Čarls! - Njisnu pjevuckavo, u prolazu jedan mladićki ni tenor ni alt.
Podijum njihove molionice je mermerom opločana Knez-Mihailova ulica; kupola njena su svjetlost i sjenke neba. Počesto se taj slavni trijumvirat utapao u muziku drugih virtuoza: onu sjajnog studentskog južnoameričkog orkestra (što popunjava svoju kasu); onog svirača na flašama napunjenim vodom različite visine; te kloparanja kolica po mermernim nastavcima koje gura starčić vičući falsetom: "Sto maramica, samo...!"
Lutaju tim korzoom: osamljeni, tuberkulozni i grbavi, ludi i suludi. Neka žena, glasom veličanstvene trube kao Kip Slobode izvikuje. Arlaukne ova nesrećnica kao vučica na mesečini. I razvijava svoju usamljenost!
Batrgaju njima invalidi. Šetaju dostojanstveni akademici.
Kreću se povorke zdravih, vedre i vesele, mimoilaze gomile nesretnih i bolesnih. Svi oni nose svoj krst.

VIII
Noću, ili rano, ranim jutrom prikradaju se ljudske sjenke kontejnerima. Štapovima u ruci prevrću po smeću. Tridesetdevetogodišnji Rom Dragan nepismen kao urođenik priča mi:
"Nema šta ne nađemo u tim kontejnerima: satova, minđuše, narukvice, novac, tehničku robu, novu. Bogati ljudi imaju i bacaju... Novu odeću. Da prostiš, ta tvoja jakna što je nosiš preko ruke je divna, ali ona je bedna prema onima koje sam našao u smeću. Ove stvari nosimo na pijacu i prodajemo. Sirotinja kupuje.
Ja sam, sigurno deseti koji sam prišao kontejneru, danas."


IX
Na vratima studentske sobe plašljivo je zakucala, polako ih otvorila i snebivljivo zabogoradila trinaestogodišnja djevojčica:
"Čiko, imate li nešto odjeće i hrane da mi date?"
Odlučan protivnik davanja milostinje, gotovo grubo sam zapitao:
"A zar ti, mala, nemaš nekog da se o tebi brine?"
Posle kratkog ćutanja djevojčica je ispričala svoju priču još tužnijim glasom:
"Čiko, nemoj misliti da mi je lako ovo raditi. Otac nas je ostavio, majka mi je bolesna, imam slijepu baku i maloga brata".
U dubini mog bića nešto je uzavrilo i prelomilo se. Po prvi put sam udijelio.

X
Tanka je i neizvesna crta, koju određujemo samo našim srcem; kome treba udijeliti? Postoje prosjaci iz nevolje, i oni zdravi, jaki, prosjaci od zanata.


DRUGI DIO: SVJETLOST IZA ZAVJESA

U GOSTIMA KOD ZIJE
Bijaše to kad je Bog hodao po zemlji, a đavo mu šegrtovao. U takozvanoj truloj Jugi privreda je cvala na pomoći sa Zapada, na jeftinoj arapskoj nafti, na zanosu mnoštva i na izvozu radne snage na dobro plaćena tržišta. Sa svih strana priticala je jeftina kolonijalna roba. Mnoštvo nije bilo svjesno u kakvu dobru živimo i kakva će nas zla tek snaći.
Završio sam prvu godinu studija u Zagrebu. Opustio sam se nakon polaganja svih ispita već u junskom roku. Ljeta u studentskom domu bila su mi dosadna i pusta. Zato sam prihvatio poziv moga školskog druga Zije. Pismom sam mu najavio svoj dolazak autobusom. Ni svježa ljubav prema divnoj skromnoj zagrepčanki nije me mogla odvezati za zadanu riječ školskom drugu. U Sarajevo sam stigao autobusom. Dočekalo me prohladno rano julsko jutro. Preda me je izašao Zijadov otac Akif, pružni radnik sarajevskog tramvaja. Vozom smo putovali do Poriječana. I to mi se duboko usijeklo u pamćenje. Neprovjetreni, dimom duvanskim zagušeni odjeljci vagona i slabo prospavana noć gurali su me u drijemež. Radnička klasa se razuzurila. Muškarci su dovikivali ženskinju u prolazu masne psovke. U uglu kupea pred vrata pijukali su pilići iz korpe ispod sjedišta neke žene i prizivali mi drage zvuke rodnoga kraja. Neki čiča je hrakao, pljuvao i nogom razmazivao pljuvačku po podu. Putnici su iz kovčega i torbaka vadili hljeb, suvo meso, slaninu, sir, piletinu, pitu i rakiju. Mirisalo je to snažno. Zadovoljno su mljackali jelo, nudili ga saputnicima i pohlepno im je niz grlo klokotala šljivka.
Oj rakijo, rako al te volim jako,
a ti mene rako u šamac polako!
Pjevali su podrigujuću plamenoj radosnici ovi dinarci. U nekim odjeljenjima vagona još uvijek klupe su bile od uglačanih uskih dugačkih dasaka. U drugima sjedišta su bila presvučena sunđerom i skajem. Nagorjeli su ga putnici cigarama ili rasporili bičkijama i pjevali:
Koga moja bičkija ubode
ne treba mu ni krua ni vode.
I uz pjesmu su svoje britke noževe orni ješni putnici brisali od sjedišta i pantalone. I prozori voza bili su upljuvani muvama. I ličili su nužnicima na toćkovima. Kad sam mnogo godina docnije sve to opisao u svom djelu, radijski režiser se pobunio tvrdeći da crnim bojama slikam svoj narod. Iz ljudstva sabijenog kao sardine izbijala je obijest i opšte osjećanje životne snage i lakoće. Muškarci su govorili o ženskinju, djeci,ljetini i stoci. Moj pratilac Akif uživao je njihovo opšte uvaženje. Bijaše on neponovljivo ljudevno biće. Malo sam takvih u životu sreo. Žilav i okretan šezdesetogodišnji starac bijaše veseo i razdragan. Točkovi voza tandarali su o sastavke šina, kao neki metronom. I svi ti utisci kapali su i ulijevali se kroz drijemež u neku neviđeno lijepu sliku, divnu pjesmu radosti. Voz škleco je zastajao kraj svake bandere. Truckao se satima tih šezdesetak kilometara. Moj pratilac i ja izašli smo na Poriječanima, maloj željezničkoj stanici kod srednjotalasnog predajnika Radio-Sarajeva. Zaputili smo se pješke asfaltnom cestom do domačina. On se sa mnogima pozdravljao. Neki od njih su mi dovikivali: Merhaba Zijo!
Ma, nije to Zijo! usprotivio im se nekoliko pita Akif. Meni se povjerio: Eto slijepcima se vi bez očinjega vida isti, pa tebe zato brkaju sa mojm sinom.
Na ulazu u Radovlje, domaćinovo selo zastali smo kraj zadružne prodavnice. Iz nje su bili svi poznati ustajali mirisi: i na cigarete i na brašno i na sapun i na deterdžente i na uskisli metal i vlagu. Izgledao sam saputnika dok pokupuje kućevne potrepštine: i mirišljivi safun i safun-kabaš za pranje rubina i kafu i so i šećer... I osjećao sam se glupo, kao uvijek, iščekujući tako kao da sam marvinče dovedeno sa sela na gradsku pijacu. Seljaci na tim saborištima imaju običaj da se do sita narazgovaraju. Na sreću Akif bijaše merhametli duša. Saosjećanje prema meni i neka iskonska vezanost sa porodicom požurivali su ga da nasatavimo put. Moja radost se uvećavala sa približavanjem drugarovoj kući. Ovaj put veselja bio je popločan poznatim seoskim zvukovima i mirisima – i smradom đubrišta i nepoznatim ćuvom loja iz kuća. Pred vratima me je dočekao moj slijepi drug. Uzajamno smo se tapšali po plećima i častili nadimcima Tupko i Budala. Bijaše to crnomanjast vižljast mladić, radoznao i uman, saosjećajan i blagodaran. Kad uskipi srdžbom brzo se povrati. U nastupima opšteg slovenstvovanja svoje ime je prevodio sa Svetozar.
Sa njim sam se uspeo uz par stepenika do kućnoga trema. U običaje ukućana uveo me riječima: E, Tupko, sad se izuj i zakorači tako u čarapama. Po mojoj kući sa zemljanim podom pod Kozarom hodili smo u obući. Kad sam zakoračio na pod zastrt ponjavama, drug me je dalje upućivao u tamošnji adet: A sad, prijače, ovdje ti je banja. Bijaše to betonska mala četvorina sa slivnikom u uglu velike sobe nad kojm mi je iz ibrika polivala njegova sestra da se sumijem. I tako smo brzo uspostavali veze ukućani i ja. Moj drug se pomalo stidio skromnosti svoga doma dodajući: Za doručak smo spremili čimbur. Znaš, nismo buržuji. Posluživala nas je njegova majka Šefika. Svi smo je od milja zvali KIkom. Od prve sam osjetio da je to tiho, divno, blagorodno biće bijeno nekom samo njoj znanom nevoljom. I govor joj je bio kliktav. Kao da je u tijelu pepeljuge bila utamničena nepriznata princeza. Bijaše to mir duše sabrane sa samom sobom, drugim ljudima i Bogom. I svo vrijeme gostovanja nisam doživio ni grube riječi, ni zla pogleda, ni ružnih pomisli od Kike i Akifa. I svoju djecu korili bi obično, blago, tiho. Kika je bivala ženski žustrija samo prema kćerima kad bi kršile ustaljeni patrijarhalni red. Starija sestra Badema i mlađa Hanifa već su bile zrele djevojke. Noću, momci su im se penjali uz merdevine na gornji sprat i tako su ašikovali na prozoru. Moj drug i ja ležali smo u jednoj od soba na spratu. Pod nas su prostrli madrac i podglavač punjen vunom. I pokrivali smo se jorganima punjenim vunom. I prijala nam je ta mekota i toplota u hladnim planinskim noćima. I prisluškivali smo šapate momačke i djevojačke. I pamtili njihove odsječke. I sutradan dražili mlaži djevojku pogrdnim nadimkom za njenoga momka. Njegovo ime Muhamed prekrstili smo u stihovani nadimak H’me-Krme. Vraćali smo joj milo za drago. Ona je klateći se iznad mene na basamacima često pjevala:
Teško vlahu na orahu / i vlahinji na glavinji / i vlašetu na rešetu.
Sva upozorenja starijih ukućana da se ne bi tako smjela ponašatiprema gostu nisu je zaustavljala. Ohrabrivao ju je moj smijeh, jer se nisam osjećao ugroženim. Znao sam da je pjesma bezazla. U ozbiljnim razgovorima tvrdio sam u polušali da su muslimani “čistokrvniji” sloveni od nas ostalih, jer u tursko doba u njihove kuće nisu mogli zalaziti gospodari, domaćina slati da voda opanke da bi se pošalili sa domaćicama.
To muslimansko selo graničilo se sa pravoslavnim jednim potokom. I, kao da su to bila dva međusobna odijeljena svijeta. I među njima se već tada izdavalo pritajeno nepovjerenje i omraza. Kad bise neki ukućanin rasrdio siknuo bi na drugoga: Jovo! Mitro! U mom kraju najvećakletva među ukućanima bila je: Ebo te odža... turčin!
I mada su mi neke djevojke bile privlačne, i mada su neke od njih mene simpatisale, nismo se usuđivali na ljubav! Dijelili su nas i vjera, i moja sudba, i sila drugih dioba.
Neobično drag, umiljat bio je Zijin brat Selvedin, nestašan i nama privržen. Nabijedili smo ga da voli puno da ždere. On je uz nas zadovoljno preo i protezao se kao mačak. Pri tom je istezao trbuh ulagujući se našim šalama da mu raste trbuh – trbušošon. I, kako je to bivalo u našoj mladosti stalno smo izdijevali neke nadimke. Tom diječaku nadjenuli smo da je trbušošon. U kuću nam je zalazila i njihova komšinica Sabaheta. I mada bijaše svagda blaga, nježna i tiha prema nama neki od zlotvora bi njeno ime Baha pogrdno i meketavo izgovarali: Baaaaka! Ni na koga se nije ljutila. Čudo jedno. Tako umiljato, postojano i privrženo žensko čeljade u bezmjernoj blagosti svojoj ona bijaše da joj malo kad u životu nađoh para.
Iz te komšijske kuće svaki dan nam je dolazio Zijin vršnjak Ešef. I čitao nam je kaubojske romane o Vajatu Erpu. I uživljavali smo se satima u tu šarenu lažu. Kao da smo na licu mjesta. Likovi iz američkih zapadnjačkih storija. Bijaše to život pun radosti. Sunčanim danima odlazili smo na potok zajažen pleterom i tamo se kupali. Čupali smo iz obližnjih bašta mrkvu, prali je i jeli. I u najobjesnijim igrama dječaka nikad nas nijedan od njih nije uvrijedio. Samo je stari Akif dobroćudno znao da nas oslovi: Zdravo slijepci... Tupače tu ti je somun. Budalo... Znao je da mu nećemo ništa zamjeriti. Ništa nisko u sebi nije sadržala nijedna njegova riječ.
I srkao sam meni nepoznate riječi: viganj... I šišali smo glavu nularicom
Tek kako su bili divni kolači, razne pite i čorbe o blagdanima.
Dva događaja su me posebno razdragala. Jedne noći smo se okupli u objesno društvo i krenuli u krađu povrća do komšijske bašte. Kretali smo se u indijanskoj koloni, tiho i napregnuto kao strune. Napinjao nas je strah da nas komšija ne opazi. U tom naponu sama mi se ruka otrgla, šakom sam zgrabio nekoliko puta grumenje zemlje i zavitlao ih među odmetnike. Ustravljeni kradljivci prvo su se odrvenjeli, a onda su svi nagli u bježaniju. Zaboraviši da sam ja bio uzrok tome strahu, i sam sam za njima soptao. I tek kad smo dodahtali do sigurnosti Zijine kuće, otkrio sam im se. I svi smo brunuli u zarazan smijeh.
Jednoga blagdana otišli smo u goste Zijinoj starijoj sestri koja se tog ljeta udala u obližnje selo. Sa mjesnim hodžom zavezao sam se u raspravu o vjeri. I kako sam tad bio bezbožnik i internacionalac, siguran u svoje poslanje, bez dlake na jeziku pred mještanima sam zašao u žestoku prepirku. I, vjerujte mi, tad sam prvi put u životu susreo pravog sabesjednika. Nisam ga izbacio iz kolosjeka, mada je morao braniti svoj ugled od takvog nasrtljivca pred mještanima. I tad sam naučio šta znači ući u trpeljivu raspravu o vjeri. I tako, kapala je tiho i buktala naša radost i raspusna mladost na raspustima sa Zijom. Kad je završio srednju školu, taj fizioterapeut se zaposlio u Fojnici i dugo čamio u provincijskom mraku. Nesrećno se opijao do besvijesti. U jednoj od takvih omama je zapjevao kada je umro jedan od jugoslovenskih velikana. I opštinski partijski moćnik je to dojavio vlasti. Vlast je bez nemilosti nesrećnika strpala u sarajevski centralni zatvor mjesec dana. Kasnije je se oženio, izrodio djecu i smirio. Ipak, u njemu je buktala neka divlja energija i nepomirenost sa svijetom. I umro je od tuberkuloze i očajanja... Neka mu je vječna slava.


RADIONICA SVIJETLA
Započeo sam svoje školovanje u Zavodu za slijepe u Sarajevu smještenom u staroj zgradurini od kamena iznad Kovača. Opasana je bila zidinama, kao ludnica! Pričalo se da je stara 111 godina i služila kao turska bolnica. Njeno unutrašnje dvorište natkriljivao je ogroman kesten, naš dragi prijatelj. Zimi nas je štitio od snijega. Uza nj smo čistili cipele. Od njega do trpezarije dopirao je naš vojnički postrojen red pred jelo. S proljeća, njegovim ljepljivim listićima smo zaglavljivali putnike u rupice našeg dječjeg tramvaja na tri točka. I tad nam je on najavljivao bliskost onog dugog raspusta. Iz tog dvorišta, dječji mravinjak je uzlijetao u manje i veće spoljnje dvorište. U manjem smo, oko kanti za smeće sabirali nove plehane konzerve, služile su nam kao vaze za cvijeće, ili slomljene i napunjene kamenčićima, postajale zamjena za loptu. Manje i veće dvorište oivičavao je nizak gladak i dugačak zid. Na njemu smo modelovali vagončiće od gnjecave zemlje, iskopane prstićima iz zidina domske ograde. Sa terase smo se spuštali u veliko dvorište na klupi, okrenutoj nogarima nagore. Tamo su nas dočekivale ljuljaška i klackalica.
U ovakvom, naizgled sumornom zdanju, đaci, novopečeni došljaci, domci, brzo su se otkravljivali od ukočenosti i sunovraćivali u bezmjerne igre.
Učili smo mnogo pod sveprisutnim okom naših pedagoga. Uzdrhtalim prstićima pretraživali smo i brojali drvene kuglice po pregradama kartonskih kutija. Opipavali smo udubljenja i rupice sa ekserčićima u drvenim tablicama: tri i tri u redu! Dodirivali kućice metalnih tablica za pisanje, prepoznavali prve tačkice otisnute svojom rukom na papiru i sricali Brajevim pismom napisano... Nikako nisam mogao da shvatim, čemu služi plastelinski štapić. Čudio sam se nastavniku koji je tražio da od njega napravim nešto: gnijezdo, alatku, neku igračku... Nisam znao šta da njime činim. Počnem tim štapićem da crtam po glatkom debelom papiru. Nastavnik me grdi: Seljače, time ne možeš crtati. Ja se i sam snebivam u sebi: zar se ovom nezašiljenom olovkom može crtati! Jedva uspije nastavnik da mi objasni da se trljanjem ugrijani štapić modeluje. To su bili mučni koraci uzajamnog zbližavanja donedavnog seljaka-nastavnika i njegovog učenika-seljaka što se pograđančuje.
Kako sam se tek trgao od muklih tonova klavira! I koliko sam puta u kupatilu, pod vrućim mlazom vode ispod tuša, ili toplim lanenim mirisnim ručnikom, prigušivao jecaje za zavičajem i mojim ukućanima; oplakivah svoju zlu sudbu u tuđini. A onda bi ti grcaji uminuli, brzo, kako bi i navirali!
Na komandu smo ustajali iz kreveta, po komandi ih spremali, stajali u redove pred nužnicima, umivaonicima, trpezarijom i izlascima u park! Najljepše su nam padale nedjelje i odlasci u grad, u prodavnice odjeće i obuće. Opuštali smo se tada od gvozdene domske vojničke discipline.
Naši pedagozi bijahu listom mladi, poletni i radoznali. Vodili su se devizom: što više od djece tražite, više ćete dobiti! Pod dodirom tih čarobnjaka, dom se preobražavao u radionicu svjetla, mada smo taj isti dom, u gorkim časovima djetinjske pobune, doživljavali tamnicom, a pedagoge mučiteljima. U takvoj sredini, iskazivali smo sve ono najbolje u nama. Kao što smo se zaneseno zalijetali sankama niz zaleđeno brdo Jekovac, tako smo se vedro verali “visovima nauke” i umjetnosti, do običnih, za život korisnih vještina. Te su se naše snage razmahnule do neslućenog, preseljenjem Zavoda iz one kamene zgradurine u baraku. Tu, na periferiji grada, u divnom dvorištu sa igralištima na travnjaku, baštom i osnovnom školom za videću djecu, bili smo okruženi našom prirodnom sredinom - selom. Cvrčanje cvrčaka, poj ptica, isparenja stajskih đubrišta, kreket žaba s proljeća i vučje zavijanje i ojkanje momčina sa posijela, lavež pasa, graja djece iz škole do Zavoda, bili su božanstven okvir našeg svakodnevlja. Šta smo sve bili u stanju da ispredemo mi, domci?! Neki prvačić, rodom iz sela okruženog šumetinama, u našim noćnim pričama razmetao se svojom hrabrošću u zavičaju. Njegova priča bila je uvjerljiva i natopljena narodnim predanjem. Lutao bi on sa svojim drugarima noću selom. Kad bi se pogasile njihove svjetiljke, pred njih bi izlijetala baba na stopalima, zvoneći lancima, a nestajala bi pod svjetlom svjetiljki. Pod prozorima njegove kućice često su se žarile cigare kradljivaca. Zaneseni tom pričom, nismo ni primjećivali strah tog malog pripovjedača. Budio nas je noću iz najljepšeg sna da ga odvedemo u nužnik, tu, u blizini spavaće sobe, pod punim osvjetljenjem električnih sijalica!
Rano, vrlo rano, proletnjim jutrima, naša buđenja uljepšavale su dvije harmonike iz prizemlja Zavoda. I dan-danas, zvuk tog instrumenta podseća me na ona dva mala virtuoza-umjetnika. Jedan od njih bio je apsolutni sluhista i ostao nesnalažljiv svirač. Drugi od njih je, upornim radom, izrastao u vrsnog profesionalca-muzičara.
U veranju do svijetlih visova znanja čitanjem mnoštva Brajevih stranica dodirom prstiju, isticao se učenik šestog razreda; mogao je da pročita tridesetak stranica crnog otiska na sat. I tu se iscrpla sposobnost ovog čitača na duge staze.
Među originalce ovog Zavoda sa najvišim dometom spada jedan moj drugar; on je do najrafiniranijih oblika drvenim nožem prevodio tanki aluminijski list u reljefne slike: seljačka kućica sa kosim krovićem i prozorskim četvorinama, dvorištem ograđenim tarabom, kokoškama i pilićima, koji kljucaju žito u pijesku. Taj talenat je, ručnim turpijanjem, mijesio drvo kao glinu u razne figurine; toliko je bio zanesen tom strašću, da se zaboravljao kako stoji u jednom od redova dječjeg hora, pod budnim okom nastavnice muzike. Nije ni osjetio kad ga je nastavnica izvukla iz reda uz silnu viku. Valjda ga je razjarena gospa otkrila po tome, što nije otvarao usta pri pjevanju, a tek onda je zapazila ritmične pokrete njegovih ruku; hvatala je ona i takve pokrete ruku u gaćama zanesenih čitača knjiga!
Na šper-ploči, mnogi od nas su, tankom pilicom, izrađivali arabeske. Jedan od najboljih mojih takmaca u tome bio je onaj neuspjeli horski pjevač. No, on se pokazao najvrsnijim daktilografom u srednjoj školi; kucao je 400 otkucaja u minuti bez greške! Svoju neuspješnost na studijama nadomjestio je izuzetnim smislom za štednju. Njome je nabavio mašine za obradu drveta i njegova soba u studomu brenčala je meni davno poznatim, dragim zvucima djetinjstva – onim iz radionice za opštetehničko! Kakav je samo izvor radosti bila ta naša radionica u Zavodu! Ante Bartulović, naš nastavnik opštetehničkog i likovnog vaspitanja bio je mag, sama svestranost božanska! U njegovim rukama, svaka dotrajala sprava se obnavljala. Bio je izumitelj najboljih pomagala za slijepe: olovke koja crta ljepljivom plastikom po papiru, reckavog crtala po papiru, Brajeve pisaće mašine veličine malog kišobrana na pogon zupčanikom; bakar, kamen, glina i drvo su u njegovim rukama oživljavali i pretvarali se u lavove, žene-polivačice cvijeća, čarobne svjetiljke, alatke pogodne slijepima! Pod njegovim prećutnim vođstvom, nas četvorica negdašnjih odmetnika smo se, u petom razredu, preobrazili u graditelje kućice od drveta, uz guste tarabe dvorišta domske barake, ispod mlade jabuke. I ta je građevina, od jeseni do proljeća, odoljela našim razgrađivačkim takmacima. I nas četvorica graditelja njenih, poneseni pomamom rušilaca, upali smo u to ludilo uništenja, zaboravivši pri tom kako smo tu kućicu nekad branili od podivljalih. I kao prilježni grobari, slagali smo nas četvorica dojakošnjih graditelja ostatke kućice u šupu – za podlaganje mnoštva domskih peći na drva.
Ta tamna, drvena, izdvojena šupa, pozadi domske barake, mamila nas je svojim čarolijama igre. Po njoj smo se igrali istraživača: nalazili smo zarđale eksere, daščice zanimljivih oblika, alatke za obradu zemlje i – tricikl. Posedali bismo na tu trokolicu, zaklonjeni drvenim zidom barake i maštali o putešestviju; dok nas iz zanosa ne bi trgao glas stroge nastavnice muzike:
- Hej, vi! U povrtnjak! Božju vam kuću! Nosite krompir! I još ste u papučama izašli napolje!
I dok smo obuvali cipele, po našim zadnjicama praštala je papuča, praćena povicima raspaljene gospe zla. Ipak, bijaše ona oličenje dobrote u vaspitanju našem.

SARAJEVSKI ORIGINALCI
I, rasusmo se svijetom nas četvorica! Miro, modelar materijala štednjom se odmetnuo u trgovce, pa kad se potkožio, mnoštvo svojih prijatelja, njihovih prijatelja i rođaka uvukao je, zamamnim mjesečnim kamatama, u preduzeće svojstveno svim društvima sa prvobitnom akumulacijom kapitala: svi smo mu pozajmljivali tako silan novac – priča se oko milion DM!
I sve se to srušilo kao već viđene piramide većih i poznatijih bankara. Priča se da taj preduzetnik sada prebire za život po kontejnerima.
Džemo se, pred rat u Bosni, odmetnuo u strasnog kockara. Znao je šta se sprema, valjda zato što je bio u neprestanom dodiru sa nižim i višim klasama društva!
Veselin, treći odmetnik, bez svršenih studija, bio je, pred rat, postao uspješan rukovodilac restorana i organizacije slijepih. Za vreme rata, u izbjeglištvu, dugo je pribirao snage. I sada rukovodi humanitarnom organizacijom u Njemačkoj. Tog uspešnog gospodina dvori mnoštvo kao grofa! Tako je on proveo u svoju svakodnevicu fantaziju iz djetinjstva – onda nam je pripovijedao da je neki njegov predak bio ruski grof. Grofovski raskošno maštao je o samohodnom vozilu opremljenom reljefnom kartom i upravljačem za slijepe; čak je to vozilo bilo opremljeno i amortizerima olujnih udara i peraćom mašinom, koja je radila na principu strujanja vrele vode kroz veš pod pritiskom. Mnogi od tih njegovih izuma sublizni su nekim današnjim tehničkim čudima (kažem sublizni, ne istovjetni) i tu je poenta mašte!
Nas šesnaestoro u odjeljenju, dugo smo se (do osmog razreda) filtrirali u čvrstu zajednicu. Mnogo je naših vršnjaka otpalo u hodu odjeljenja od prvog razreda i mnogi su nam se pridružili. Među nama je živio Milovan, dječak - strasni čitač Brajevih knjiga, što je stalno držao zaboden prst u oko, ili, kasnije, u gaće. Tu je bio i Mihajlo, vrsna bubalica. “Gorski vijenac” je znao napamet!
Boru, našeg drugara smo nazivali robotom i elektronom, zbog opsednutosti prirodnim naukama. On je sa našim drugarom Stojančetom uspio da napravi slušalicu za radio prijemnik, tadašnje čudo tehnike. Pamtim da su “banana” utikač napravili od ženske ukosnice i probušenog muškog dela nitne.
Među nama se svojom pjesničkom darovitošću isticala Borka. Sve njene pjesmice su bile odlikovane među nastavnicima srpskog; moja tadašnja najbolja pjesma u prozi jedva je ocijenjena sa pet minus!
Slobodan Malešević, moj mnogo mlađi istosudbenik se ističe pjesničkom natprosječnošću. Gotovo da ga tada, u domu, nisam zapažao po bilo čemu. U brazdanjima njegovih misli stikhosima, nicali su heraklitovski zagonetni i blistavi stihovi. Živio je, zabljesnuo nas i nestao kao pjesnik Momčilo Nastasijević. U Beogradu je završio studije orijentalistike i srpskog. Persijskim i arapskim jezikom probijao se šumom simbola na univerzi u Kairu. O duhovnim vrhuncima njegovog pjesništva zapire moje poznanje. Na osrednje sugrađane ostavljao je utisak čudaka. Kao što se obično i događa ovako raskošnim ljudskim prirodama, nije bio shvaćen u svojoj duhovnoj provinciji. Svidela mi se misao o njemu: “Niko nije imao više vremena za sve od njega.” Pjesnikov stan u Jevrejskoj ulici bio je stecište najvećih originalaca slijepih.
Poginuo je od taksiste u suludoj automobilskoj jurnjavi. Te večeri, pjesnik se, po svojoj navadi, šetao do keja na Dunavu; taksista ga je pokupio na ulici pored trotoara, zakrčenog kontejnerom za smeće. I sad se rastužim kad se sjetim kako sam ga, sav u nekom grču, dočekao i ispratio iz svog doma pred njegovu smrt. Ti grčevi dođu i odu, kao svaka elementarna nepogoda. Vjerovatno je na mene uticao i jedan njegov raniji postupak, meni neočekivan. Tada sam bio došao do njegovog stana, pozvonio na vrata – uporno. Javio se iznutra pjesnik, nervozno.
- Danas nikoga ne primam! Nisam kod kuće!
Eto tako, nismo se, izgleda, uzajamno shvatili!
I kad sam počeo i sam da pišem, borio sam se s mišlju da se pjesnikov tvorački duh preselio u mene.
S nama starijima su, gotovo neopaženo, živjeli i mlađi domci. Sead Muhamedagić, nije se ni po čemu izuzimao od drugih. Zakonometrija ljudskog uspona u vrhunce i jeste u pravilu takva: ukoliko sredina manje očekuje od nekog svog pojedinca, utoliko se on, kao ružno pače, odmetne u raskošniju prirodu – labuda iz bajke. On je u srednjoj školi, među osrednjim đacima slovio kao čudak. Jer ljudi obično one oko sebe mjere mjerilom vlastitih vrijednosti i sposobnosti. Zato niko i ne može biti prorok u svome selu. No, na univerzi, najvišoj sredini duhovnosti, ovaj moj prijatelj ispoljio se kao duhovni uzor svojim kolegama i njihov oslonac. Mnoge od njih je od neznajša prevodio u duhovnost građanske samodovoljnosti i zadovoljstva – sticali su potrebne diplome za rad! Nakon studija, nije se oslanjao ni na državne jasle, ni na pomoć saveza. Kao svaki originalni početnik, odmetnuo se vlastitim putevima do samoga sebe, drugih ljudi, Boga i vjere! Služio je u administraciji advokatima i ljekarima po kancelarijama i ordinacijama; za uzvrat, u tim prostorijama je i učio i spavao! Tako se, dodirom svojih prstiju, vinuo do uglednog prevodioca nagrađivanog uglednim priznanjima stručnjaka. Trgovački potomak ispoljio je i plemenitu crtu darodavca!

MUZIČKA PRIČA
Ruku iz gaća! Šta se držiš za lalcu (pišu)!? Božju ti mater! Prst iz oka! I nemoj pjevati u gaće! Boga ti božjeg! Što si se iskrivio kao trinaesti paragraf!? Falš! Falš! Falš! Ostav! Pjesmu ste započeli u falšu! Ispočetka sa ovom pjesmom! Znate, služba je služba, družba je družba.
Obraćala se zabezeknutoj publici profesorka Veselinka Ilić, grdeći nas pitomce postrojene u hor Zavoda. Unosila je u te opomene svu furioznost operske dive! I istjerivala na nama kaprise bogataške kaćiperke. Poticala je iz najuglednije trgovačke kuće. Pričalo se da je u vrijeme rata, tada nepunoljetna, pokazala izuzetnu hrabrost skojevske ilegalke u otporu njemačkom okupatoru. O tom nam je pričala samo uzgred, kao o nekoj igri. Ublažavala je surovost svojih neprilika: - Odjednom čuješ - tras, tras, tras. Praskale su žabice pod prozorom. Bacala sam ih na ulicu pod obaveznim zamračenjem grada. Nizali su se traskovi, onako neizvjesno, kao tapkanje stotine stonoginih nogu! Pripovijedala nam je uvjerljivo svoje ratne dogodovštine na časovima muzičkog. I svakodnevno je utjerivala zvuke i pazvuke muzičke harmonije u bukove dječje glavice. Bila je naoružana svetom strpljivošću i upornošću. Djeljala nas je kao voda bregove. I Betoven i Mocart, i Smetana i Čajkovski skalirali su molskim ljestvicama do dječjeg mnoštva. I razigrani Štraus plesao je našim moždanima. Bili smo zblenuto ljudstvo zavedeno i novim muzičkim pojmovima, i neobičnim zvucima, i pazvucima iz dalekih svjetova. Opsjedale su nas noćne more lekcija iz muzike. A sutradan, na času ta strava i užas od nenaučenog preobražavali su se u naše blaženstvo. Slušali smo ozbiljnu muziku.
Koliko divnih, koliko blagih proljetnih popodneva sam utucao uz klavir kao vranac što okreće dolap. Godinama sam tako vježbao Maca, Bajera i Lemoana. I tobožnjom lijenošću branio se od navale profesorkine da usvojim umjetničku muziku. Mnogo radije bih da izletim napolje i sa drugarima jurim konzervu napunjenu kamenčićima ili tek novu, svu mirisavu kožnu loptu nadžidžanu zvečkama.
Profesorka Veca nemilosno je savijala naša nabujala tijela i sabijala ogrubjele naše glasove u milozvučno horsko mnogoglasje. I po milosti gradskih i republikanskih otaca po raznim žirijima osvajali smo, iz godine u godinu, razne nagrade. Strpljivo smo stojali na podijumima, mi nijemo horsko mnoštvo, i na komandu pjevali u koncertnim dvoranama po velikom gradu, zadružnim domovima, magacinskim halama i fiskulturnim školskim salama po provinciji republike Bosne i Hercegovine. Imali smo snažnu podršku – najbolje estradne umjetnike: Nadu Mamulu, Zaima Imamovića, Ratka Petkovića, Ismeta Alajbegovića Šerbu i štampa je pisala hvalospjeve o sljepačkoj muzikalnosti redajući naslove: “Svjetionik u moru tame...”
I uz zvuke našeg orkestra (dviju harmonika, činela, klavira i bubnjeva), pod svevidećim Vecinim ravnanjem, plesale su naše mlade nastavnice sa predstavnicima Saveza slijepih, državnim uglednicima i značajnim delegatima velikog bratskog Sovjetskog saveza. I kad naši pedagozi sa gostima otklize u drugu salu, na piće i iće, mi, razulareno đačko mnoštvo, uz svirku gramofona, plesali smo sa našim drugarkama, – drvenim stolicama sa savijenim nogarama kao na saonicama. Letjeli smo po parketu tek podmazanom mašću i uglancanom našim nogama.
Iz profesorkine škole izrasli su izrazito talentovani slijepi pedagozi: Rabija Džamić, Anica Pavić, Ivo Miloloža...
Veselinkin prethodnik, nastavnik Kiril Makedonski, kasnije čuveni kompozitor, dvije godine je svojim blagim prisustvom i glasom, kao neki dobroćudni čikica, nježno ulivao u nas muzičko znanje. Stajali smo kao kipovi sa harmonikama u naručju, ali, samo je taj rad kompozitora Makedonskog jeknuo iz one sivocrne crvene harmonike pod prstima dvojice mladih vrsnih znalaca – Rasima Mujezina i Ive Milolože. Strujali su molski slapovi sevdalinki: “Moj konjiću”, “Negdje u daljine...” i kapali iz prizemlja proljetnim subotama i nedjeljama u dječje sneno mnoštvo na spratu.
Moji bezobrazni vršnjaci bi u objesnoj šali, zapitkivali Rasima, apsolutnog sluhistu: “E bolan! U kojem sam duru pr’no!?” On nam je ozbiljno odgovarao: Cis dur! I mi smo mu vjerovali.
Pred inspektorom Žikom Petronićem nismo htjeli plesati – mi dječaci sa djevojčicama uz muziku klavirsku. Tek smo mu, nakon dugog uvjeravanja: da nam se neće ništa dogoditi – objasnili da nam vaspitači strogo brane svaki dodir, pa i ples sa djevojčicama.
Odista, divno je zapazio Dušan Babić da smo mnogo toga najvrednijega ponijeli sobom iz škole. Koliko ljepote i blagosti i danas nosim sobom iz njedara muze muzike. Sav taj dragocjeni teret grlim iz školskih dana.
I tom ljepotom hranio sam se i branio, u studentske dane od ljubavnih jada sa svojim drugarima. Grmjela su popodneva u studentskoj sobici uz divne zvuke harmonike. Nikad niko ne bi slutio da su mi ove melodije u prvom dodiru sa njima ličile na vučje zavijanje!

Danas se često suočavam sa neobičnom muzikom. U proljetna popodneva, nečim razboljen, moj sluh je bolno reagovao na dječji plač iz bolnice na putu do škole. To me pogađalo do te mjere da sam se uvlačio u se kao puž u kućicu i ubrzanim korakom ulazio u školu. Samo da me mimoiđe ta jeza od dječjeg bolnog jecaja.
U tim danima i moj štap čudno odjekuje. I zveči i zvoni kao otkivanje kose pod ritmičnim čekićem kosca. I zvuči ritmično kao ptica kosovac. Tada u mojim ušima blagi kosovi zvuče kao vrbove svirale. S jeseni, u paučini septembra, prozuklo se oglašavaju kosovi i grlice.
Zimi, na mrazu, moj bijelac odaje neku astralnu muziku. Kao da čujem glisando na ledenicama ili flašama napunjenim vodom različite visine.
Iz te štapove muzike i mojih misli grubo me, ponekad, trijezne glasovi dosadnih pomagača: - Lijevo! Desno! Svojom grubozvučnom zavjesom ne daju mi da osluškujem jek stubova, slijepih kućnih zidova i zjala kućnih haustora! I ženskih potpetica!
Jer, često mi je u mladosti preosjetiljivost sluha darivala izuzetan dodir sa djevojkama – po melodiji djevojačkog glasa određivao sam boju njihovoga tena. I time ih frapirao!
I danas, najžešći teret svojih briga blažim, ili skidam, nekom divnom muzikom.
I, zaista, zaista vam kažem! Muzika je najslađa sljepačka boginja!


TREĆI DIO: IZ SLJEPAČKOG REGISTRA

NA BALKANSKOJ VRTEŠKI
Opet sam, prije dvadesetak dana putovao u Bosnu - autobusom. Državni oci još se nisu sjetili da do tamo uspostave direktnu željezničku vezu. Vozom ka Banjaluci morao bih u Doboju satima čekati na vezu. U gradu nemam nikoga kod koga bih se smjestio.
Čak sam se drznuo da, zarad izbjegavanja mukotrpne vožnje autobusom, letim i skupim avionom. Za čudo Božije, nalazim slobodno mjesto u avionu i pedeset postotno sniženje cijene karte za promotivni let! Ali, ne lezi vraže! Baš toga dana južnoevropski velikaši odlučiše da se sastanu u Beogradu! I iz formalno-pravnih uzroka let avionom je otkazan. Te tako brižan i nevoljan opet sjedoh u zagušljivi jutarnji autobus firme "Kondor". Karte putnicima pregleda neki zajedljivi kondukter - kao da je nedavno utekao sa mnogoljudne klanice! Izdire se na postariju gospođu zato što nije sjela na sjedište označeno brojem na njenoj voznoj karti. I sam sam sa njim doživio okapanja prošle godine. Gospodin se na me izdreljio zato što sam htio ući na prednji ulaz u autobus koji je stajao na staničnom peronu. Ta, Bože dragi, čovjek je zasjeo i ruča - u vrijeme kada prima putnike.
Na granicama ista zadržavanja, isto uljudno ulaženje policajaca ... Jedan od njih, među inima uzima i moj pasoš i nosi ga u policijsku ispostavu na provjeru. Stigao sam u Sarajevo u rano poslijepodne. Sa nekom dobrom vilo vodiljom trčim do početne stanice gradskog prevoza. Ulijećem u gradski autobus do centra Sarajeva. Bacam se u vrtlog rješavanja imovinskopravnih začkoljica. Telefonom pozivam moje prijatelje: Branka, Zuku, Savana ... Branko Miljko je u velikom poslu i na moju veliku žalost nema vremena za mene. Sa Zukanom ugovaram jutarnji razgovor u Udruženju.
Pozivi su se ipak pozlatili: pronalazim moga prijatelja Salana Popadića, slabovidog profesora istorije.
Obijamo nas dvojica pragove državnih nadleštava. Te ustanove vozaju nas kao čunak tkalačkog stana. Naime, tražim uvjerenje o registrovanju moga automobila pred rat u Sarajevu. Policijska služba šalje me svojoj ispostavi u drugi dio grada, da izvadim listing. Tako oni nazivaju zbir podataka o automobilu pohranjen u kompjuterski centar. Tamo se službenici ibrete i čude. Nemaju oni takve podatke za druge opštine. Vraćaju me na polaznu tačku. Zauzet nužnijim poteškoćama odlažem raspetljavanja ovoga čvora do sutra.
Kad smo, sutradan, ovoj policijskoj instanci ponovili kako su nas njihove kolege odbile, ovi nazivaju telefonom svoje kolege. Ponovo, nakon dogovora dviju policijskih instanci odlazimo u drugi dio grada. I najzad dobivamo listing. Sa dokumentom se vraćamo opet na polaznu tačku, i, tek tada, službenici njeni nas upućuju na sljedeću instancu! I sljedeće mukotrpno čekanje u redu.
I kao u svakoj siromašnoj državi, u koje god nadleštvo kreneš - čekaš u redu: pred šalterima sudova, u poštama, u bankama.
U opštinskom centru za socijalni rad ne bijaše takvoga reda. U hodniku sjedi neka postarija gospođa. Poštapa se drvenim štapom kao invalid drvenom nogom. Ona ustaje žustro, upada među zbor nekolicine službenika i vrti svoje zapomaganje: - Nemam novaca. Treba mi za drva. Nemam ništa da jedem ...
Službenici Centra oguglali već na to, upućuju je svojoj koleginici umirujućim riječim sitih i zadovoljnih činovnika: Ne možemo ti mi ništa pomoći. Došla si prije isteka mjeseca. Žena sa drvenim štapom strpljivo preza novu žrtvu. Svakom novodospijelom došljaku ponavlja svoju jednoliku priču i izgleda već pomenutu službenicu. Hodnikom prolaze žustri koraci praćeni šuštanjem ukrasnog papira. Otvaraju se vrata kancelarije i unutra žustro upada službenica. Ne obazire se na socijalno potrebite čekače. Prvo čega se hvata je telefonski aparat. Diže slušalicu, bira broj i nekom sa druge strane saopštava: Dobila sam danas plaću i samu sebe sam počastila orhidejama...
Žena sa drvenim štapom žustro ustaje i otvara vrata njene kancelarije. Službenica joj preko ramena i telefonske slušalice dobacuje nabusito: Zatvori vrata, bona! Pravi mi promaju!
I tako u siromašnoj državi veći dio socijalnih fondova namijenjenih sirotinji raznose socijalne službe - kao u onim bogatim. Između činovnika i sirotinje vodi se nejednaka borba oko podele sirotinjskog kolača.
U red socijalno potrebitih slučajeva zapao je i moj priatelj Savan, profesor istorije. Do početka građanskog rata u Sarajevu je radio na telefonskoj centrali i bio srećan i takvim zaposlenjem. Na samom početku rata izbjegao je u Banja Luku, smjestio se u neki napušteni stan i, samo hirom ratne sudbine, zadobio dvostruku normu profesora istorije u srednjoj školi. Tamo je muke mučio sa nestašicom, školovao svoga jedinoga sina i bavio se dopunskom djelatnošću - uzgajao je kokoške u dvorištu. Nakon mnogo petljanja uspio je da povrati u vlasništvo svoj stan u Sarajevu. U međuvremenu u banjalučkoj srednjoj školi proglasili su ga tehnološkim viškom. Povučen nekom nadom, a nada je obično prazna varka, doselio se u svoj stan u Sarajevo, očekujući da mu prijatelji pomognu da nekako dobije posao u struci. Međutim, gorki su zalogaji svakoga stranca u tuđinskoj sredini. Otpremnina iz Banja Luke iscurila. Prijatelji samo ponavljaju već ustaljenu priču, pričekaj biće nešto, javi se za nekoliko dana. I tako je moj prijatelj doživio sudbinu sličnu sudbini svoga istosudbenika u Republici Srpskoj. Nju mi je ispričao direktor jedne srednje škole u mom rodnom kraju: - Bili smo raspisali konkurs za profesora istorije. Na njega se javio samo jedan kandidat koji je ispunjavao sve formalne uslove, osim jednoga - bio je musliman. Kako da takvoga primim. Kako će takav predavati istoriju srpskoj djeci ... Više prinuđen pritiskom od strane kolektiva konkurs sam morao poništiti. I pribjegao sam svim mogućim i nemogućim mahinacijama da pravog i zdravog mladića, kandidata odbijem. Čak i na intervencije međunarodnih foruma ostao sam gluv.
I po nekim glupačkim, samo balkancima znanim tajanstvenim zakonitostima ludila, na ovoj vrteški uspostavljena je neka čudna ravnoteža nepravde.
Moj prijatelj sa gorčinom konstatuje da srbima nema života u Sarajevu. I tu priču čuo sam iz mnogih usta.
Sutradan ujutro Savan i ja odlazimo našem prijatelju Fikretu Zuki. Stižemo negdje oko osam. U prostorijama restorana Udruženja maje se nekolicina konobara u jutarnjoj tišini. U poslovnom prostoru dočekuje nas pred šefovim vratima tjelohranitelj, ili neko takav. Znamo se od ranije. Reaguje na moje otvaranje šefovih vrata. : - Ej, ti! Dajem mu jasno do znanja da ja nisam ej ti. U njegovm glasu i pokretima osjećam naprezanje zvijeri u skoku na žrtvu. Uvjeren sam da je vrlo osjetljiv i razdražljiv na samu pojavu imena koja nisu bošnjačka. Stičem utisak da u toj, gotovo slijepoj mržnji, i on uspostavlja neku svoju individualnu nepravdu. Jer, njemu su srpski izrodi ubili majku.
Ostao sam miran i pribran. Hladnokrvno sam mu odgovorio da sam sa njegovim šefom ugovorio sastanak. Moj dragi prijatelj Fikret nas upućuje u drugu prostoriju. Po završenom telefonskom razgovoru dolazi nama i razgovaramo. Gotovo s tugom žali se na promjene u državnom vrhu. Nova nacionalistička garnitura vlasti poletno posprema repove svojih prethodnika - kreše sve socijalne fondove za civilni sektor. I Savez je u opasnosti da izgubi i materijalne prinadležnosti i stečena prava.
Zvuči tužno ali je istinito, moj prijatelj Savan, uplašen svojom nevoljom, snishodljivo traži od našega prijatelja - funkcionera: Imaš li za me jednu lupicu i bijeli štapić? Kao da ovaj njegov zahtjev i sam po sebi nije tako malen! Naš prijatelj bez ikakvog otezanja daje mu da izabere tražena pomagala.
I tako vrti se balkanska vrteška nepravde....


PUT DO MAŠALINOG GROBA
Opet je istekao jedan sveti mjesec. Tako moj prijatelj Dragan Plavša naziva vrijeme uzastopnih praznika. Krajem aprila i početkom maja okupili se silni praznici i sveci: Uskrs. đački mali raspust, Prvi maj i Đurđevdan. Nagovaram moje klince na put u zavičaj pod Kozarom. Ni jednom od njih se ne putuje sa mnom. Ne odvaja im se od njihovog društva. Autobus im je zamoran i zagušjliv. Vozom ne možemo jer klincima raznih državljanstava ne mogu pribaviti papire da pređemo granice novih kneževina.
Prihvatam ponudu za put automobilom od moga rođaka. Pomalo se dvoumim oko nje. Pomoć bogatih može biti gorka i nezgodna. Ne naviknuti na sirotinju bivaju čak i nasilni u dobru.
Ipak krenuli smo na put, moj rođak, njegova kćerčica i ja. Na drugi dan prvomajskog praznika na graničnomm prijelazu sa Bosnom nestvarna tišina i malo automobila. I gotovo kao da klizimo preko granice, kao u stara vremena što smo prelazili svjetske međe mašući službenicima u prolazu. Naša mala saputnica zbog brdovitosti bosanskih krajeva doživljava ih kao drugačiju državu.
Uveče stižemo u moj rodni kraj. Utanjamo u divno saglasje ptičjeg sveta, mirise i uzdahe prirode. Pune se sve moje baterije - i emocija i čula. Prispijevamo u seosku kuću naše tetke Ljubice. Odlično se ona drži u svojoj sedamdeset petoj godini. Ona namiruje blago: petanestak ovaca i jaganjaca, nešto kokoški i pčelinjak. Kravu ne drži. Nema snage da je muze. Tu je njen sin, policajac sa ženom i djecom. Djeca odmah stupaju u čarolije svojih igara. Mi odrasli prepuštamo se uspomenama. Tetka nam priča o selu. I tu cvatu zavist i mržnja, često potajna i nedokučiva kao u centrima državne moći. Uzgred, priča mi i o sudbini našeg istosudbenika, Milodraga Mašale. Taj slabovidi mladić bio je moj đak u Sarajevu. Već samo njegovo ime u punoj mjeri pokazuje miloštu duše ovoga nesrećnika. Po završetku školovanja umrla mu je majka i ostao je sam da se snalazi u nemilosrdnom svijetu. Završetkom školovanja izgubio je pravo na penziju. Posla niotkuda.
Upravo u dane uoči rata zamjerio sam se sitnom seoskom moćniku zalažući se za stvar ovog nevoljnika. Hvalisao se preda mnom kako se premetnuo od sekretara partijske organizacije SKJ u predsjednika mjesnog odbora Srpske demokratske stranke: Jebeš mu Boga, morao sam se prihvatiti toga zadatka da uhljebim svoje sinove u gradske službe. Poslije ove priče navalio sam nemilosrdno: Pa mogao bi tako gradske oce skloniti i da zaposle Mašalu. Završetak tragične priče o ovom mladiću čuo sam ovih dana od moje tetke: Jadnik! Pred rat je ubirao pretplatu za radio i televiziju po selima. Od samoće, tuge i žalosti se opijao. Nijedna se cura nije htjela udati za njega. Koja bi uzela takvog žalosnika?! I za vrijeme rata su zaokupljeni svojim brigama svi zaboravili na njega. Ni njegovi iz roda ga nisu obilazili. I žalosnik je uzeo bombu, odšarafio osigurač, sjeo na nju i svega ga je raznila. Saranile su ga komšije.
Izašao sam na seosko groblje da odam poštu mojim roditeljima. I nisam se sjetio da obiđem grob svoga istosudbenika bez bilo kakvog trajnijeg obilježja. Ni krsta, ni ploče tamo nema! Nema ko da mu spomenik podigne, pričala mi je moja tetka. Najljepša su mi rana buđenja u mom zavičaju. Nisu se uzalud pitali Romeo i Julija u Julijinom vrtu - da li je bio slavuj ili ševa. Jer, u jutarnjim satima smjenjuju se slavuj i ševa. Cvrčci se razuzdano oglašavaju kao sitni praporci. Odlazim do rodne opustjele kuće. Pipam njene grube zidove i šapućem, idolopoklonički, kao sumerski bog voda: - Kućo od trske, kućo od trske! Zidu, zidu! Unutra su stari mirisi kioska i ukusi vlage, jela i ustajale odjeće. Pod nogama provaljen brodski pod. Samo ispod nastrešnice izlijeću stršljenovi. Ni dosadnih miševa nema. Dodirujem te drage predmete i nijemim jezikom sporazumijevam se sa precima.
U dvorištu, na rascvjetaloj šljivi, oglašava se ko zna koji potomak carića. I sada živi u mom djetinjskom sjećanju slika: rasvjetala bijela šljiva pod dugom i u njenoj kruni cvrkut carića. Moja majka sa rešetom žita pitomi razbješnjelog konja u trku. U vrhuncu te moje radosti gnijezdi se pečalna čežnja: zašto i moji klinci nisu tu sa mnom?!
Vraćam se kod tetke. Moji saputnici su poslije duga spavanja ustali. Doručkujemo i krećemo putem tek prosječenim i nasutim pijeskom do banjskog lječilišta. Kažu da je njegova voda po ljekovitosti šesta u svijetu, a druga u Evropi. I kao da su se i Bog i priroda dogovorili da nam ugode. Nije ni hladno ni prevruće. Štite nas šuma i pokoji oblak. Stižemo tamo pješke za sat vremena. Uobičajena je slika u rano proljeće: neki kupači se važno pred djevojkama bacaju u bazene uz pljusak vode. U prikolici nekolicina ugostitelja. Vreve još nema. Prilazi nam prijazna konobarica i nudi piće i sladoled. Utanjamo u rajsku ljepotu i preživamo jedan sat. A onda, pješčanom uzbrdicom se vraćamo do domaćina.
Naš brat od tetke, policajac, bavi se i pčelarstvom na selu. Baš toga jutra osluškivao sam ih kako se roje. Nezaboravan i veličanstven je to bio utisak. Kao da sam nekim silama iz zujanja mašina za preradu plastike bio uznesen u svemir. Zanesen tim blaženstvom i mirom nisam se uplašio pčele što mi je sletjela na glavu. I to me je, možda, spasilo da na me ne navali roj pčela. Ta pribranost me spasila i od seoskog psa lutalice. Zatekao sam ga na imanju svoga brata. Zarežao je na moj štap. Nisam njime zamahnuo. Polako sam se udaljio od psa. On se okrenuo i odjurio svojim putem. Moja tetka mi je rekla da je pas velik kao tele i da bi me zaklao da sam ga razdražio.
Iz gostiju je najbolje krenuti kad ti je najljepše. Poslije takvih saznanja o seoskom psu lutalici, pčelinjaka u rojenju i onog praiksonskog cvrkuta carića doživio sam neki nevjerovatan zanos. Iz njega me probudio praktični duh moga saputnika. Rođak je spakovao sve naše stvari u automobil i seoskim tucanikom smo se spustili do asfaltirane ceste.
Tamo smo svratili do benzinske pumpe i auto perionice. Tako se pojedinci moga kraja bogate i većina živi u siromaštvu. Podijelili su materijalna dobra, opet po zakonima nepravde. I svi živimo na našoj balkanskoj vrteški, tako i polako.

IZ NAŠE NE-SVAKIDAŠNJICE
Uslijedio mi je od nesvakidašnjeg čovjeka, Ranka Burića, neobičan telefonski poziv: Dolaziš u subotu na pesničko podne? Pozvat si, da kažeš nešto, mada nisi objavio nijednu zbirku pesama! Možeš prizvati kog oš od gostiju. Ali, najavi mi ga!
Silno sam se obradovao ovom pozivu. I odmah mu se odazvao. U glavi mi se odvrtjela zamisao – da pozovem moga prijatelja, Lava, iz daleka. On, ionako, poslednjih godina svakoga maja dolazi u Beograd – na sveto mjesto svoje duhovnosti. Tu obnavljamo uspomene iz mladalačkih dana. Međutim, dosadašnji njegovi dolasci se u jednoj važnoj pojedinosti dadoše na zlo! Nije radio sljepački klub u Jevrejskoj. Ako moj prijatelj dođe na ovo pjesničko podne, siguran sam da će u klubu susresti barem neke od svojih prijatelja i poznanika.
I, mada težak na promjeni urečenoga dana, Lav je prihvatio da se pojavi petnaestak dana ranije. I čekao sam ga sa nestrpljenjem – željan dragih gostiju. I moji klinci se raduju ovom prijatelju.
Stigao je dan prije pjesničkog podneva posvećenog preminulom Slobodanu Maleševiću – i to vozom iz Banja Luke – nakon ko zna koliko godina prisilnog uzdržvaanja od željeznice. I, po našem običaju, zasjeli smo od poslije podneva do kasnih noćnih sati. Ovaj neženja iz staračke enklave, živeći sa trojicom braće neženja, održao je u potpunosti svoju tjelesnu snagu i umnu životnost. Pregmjeli su oni sve ratne nevolje: izbjeglištvo, palež imanja ... Taj povratak u zavičaj posebno se urezao u prijateljevo sjećanje: danima sam prekopavao, rukama, po metar debelom pepelu zgarišta naše kuće. Prisjećao se u moj prijatelj. Iz njega je virio stalak nekadašnje moje bušilice. Uspio sam da iz luga iskopam po koji trafo. Veš mašina je u tom kršu stajala. Njen bubanj spustio se nekoliko centimetara, jer je izgorjela sva plastika. U tom pepelu su nestale mnoge moje dragocjene stvari: mnoštvo traka, kaseta, bilješki sa naučnim zapisima i proračunima mašina, moj izum kojim sam se bavio dugo godina. Mjesecima sam kopao po tom zgarištu i otplakao svaku pronađenu stvarčicu.
Duvan je glavni neprijatelj mom ustrajavanju u tim bdijenjima. Moj prijatelj puši kao turčin, a ja sam apsolutni ne-pušač. I, kad se dobro drogiram njegovim cigaretnim dimom, do nesvjestice, onda se izgovaram: Moram na spavanje. Valja sutra biti budan za djecu. Krevet ti je namješten i kad poželiš možeš spavati. Moj prijatelj ostaje sa svojim svijetom ogrezliim u alkoholna i nikotinska isparenja.
Iz sna me budi, negdje oko četiri ujutro neki čudan šum. Uzvrpoljio se moj prijatelj i pod njim škripuće klupica i lupka njen naslon o zid u nekom neobičnom taktu. Prilazim mu i pitam ga za njegove nevolje. Žali se da je izgubio svoj slušni aparat. Tješim ga da će ga za vidjela pronaći moji okati ukućani. Mada slutim nevolje svoga prijatelja, odlazim na spavanje. Ujutro sa sinom žurim na trening karatea. Pošto prijatelj spava, kćerki saopštavam da potraži aparat, dok se nas dvojica vratimo. Vraćam se sa treninga uvjeren da je vještačko uvo pronađeno. Ali, nažalost, njega nema, pa nema. Preturili smo sve po kući. Ja sam i prepipao svuda kuda sam pomislio da je prijatelj prošao. Zavirivali smo i u kantu za smeće. Ali aparata nema i nema. Vjerovao sam da ga djeca, nestalne pažnje nisu bila u stanju naći. No, i kada je došao prijateljev brat, i potražio Lavlje pomagalo, njega nema, i nema! Prijateljevom okatom bratu sam predložio da zaviri i pod kadu. Ni tamo ga nije našao. Saglasili smo se da je, najvjerovatnije, ovaj mali tehnički izum upao u nužnik.
Našavši se u zlu i nevolji, moj prijatelj se uznervozio i izgubio. Za slušni aparat bile su vezane sve njegove nade: i da će moći poslušati živu riječ pjesnika! I da će moći porazgovarati sa svojim prijateljima u klubu, i da će, najljepše li ljepote, zasvirati poslije petneast godina isposništva na harmonici! I zapjevati gromko u društvu.
Jedino, čemu smo se dovili, bijaše da nazovemo nekoliko firmi koje prodaju slušne aparate. Subota je. Ne može biti nezgodniji dan za takve rabote. Ipak, vlasnica jedne takve firme pokazuje izuzetno razumijevanje za ovaj slučaj. U ranim poslijepodnevnim satima ugovorili smo odlazak u njenu firmu, kompjutersko snimanje stanja sluha pacijenta, izbor slušnog aparata i izrada provizorne slušalice. Odlazimo na pjesničko podne. U Jevrejskoj ulici pred brojem 24, pred zgradom Saveza slepih Srbije uobičajena slika takvom prigodom: mnoštvo ljudi pažljivo prati program sa male terase. Iz hola zgrade izvire moštvo izvođača: pjesnici, pripovjedači, muzičari i glumci. Čarobni okean svjetlosti od riječi i muzike. Glavni ceremonijal–majstor je Ranko Burić. Samo on je u stanju da organizuje tako velelijepne svetkovine i po mnoštvu izvođača i po ljepoti umjetničkog izraza! Iz godine u godinu! I to po nekoliko puta! I sad se čudim otkud Ranku tolika energija i ustrajnost da na jednom mjestu okupi najviđeniji svijet kulture, i ovoga grada, i ove države, i naših zemljaka u rasijanju! Po već ustaljenom scenariju, pored Ranka je Vesna Radulović, konferansije. Barem nas četrdeset izvođača izredalo se taj dan – između apsolutne tišine i gromoglasnog pljeska slušateljstva. Između bliceva fotoaparata i televizijskih kamera. Između plima i oseka raznorodnih osjećanja koja, u ovakvim prilikama, su vječiti pratioci i onih koji umjetnost prikazuju, i onih koji u umjetnosti uživaju.
A nakon poslednjega pljeska mnoštvo se sliježe u hladovito zjalo sljepačkog kluba. Bijaše to nekada trpezarija iliti blagovaonica u mojim srednjoškolskim danima. Ja ostajem razasut: na onoj maloj terasi ... po holu zgrade ... u prostorijama Udruženja slepih Beograda. I meni se javljaju mnogi prijatelji i poznanici: Bračni par Pilića iz Novoga Sada, Dragica Cvejić iz Požarevca i mnogi moji bivši đaci: Ramadan iz Beograda, Nemanja iz Užica. Na stepenicama neka, radu predana, studentkinja peca one starije iz mnoštva i intervjuiše ih. Dragica Cvejić iz Požarevca snima slučajne sagovornike za lokalni radio. Ulazim i u tu igru. U nekom hodniku sa strane, da bismo izbjegli buku silnoga mnoštva, snimamo razgovor. I tako prolazi vrijeme iščekivanja moga prijatelja Lava. I najzad, oko pet po podne, stuže on, preporođen. Novi aparat je tu. Njegovi džepovi su nažalost olakšani za dvjesta evra. Ali, zato je slušni dodir sa ostalim svijetom normalizovan. Sjedamo u klub, na sred sale, nas dvojica prijatelja. Nekoliko stolova dalje od nas, zasjeo je Ranko Burić sa društvom: Mirkom iz Beograda, Nešom iz Niša, Pilićima iz Novoga Sada i drugima koje i ne znam. Harmonika je u rukama velikoga znalca – Zdenka. I kao u nekadašnja stara dobra vremena sviramo i pjevamo, mahom sevdalinke. Bože me prosti, da se začudi i ibreti stari hinsan: ko da smo u Bosni. Pjevamo iz petnih žila punih pluća i najjačeg glasa, poredom: I Benbašu i Seidefu, i Sarajevo i Banja luko i Bosno moja ... naviru snažna osjećanja. Mada sam sa tugom u srcu sahranio jednu staru, veliku i dobru domovinu, uskrsava ona ponovo na krilima ovih pjesama. I iskrsavaju one divne uspomene kad smo se tako družili od Triglava pa do Vardara.
A kada je u svoje ruke harmoniku zgrabio Lav, nakon toliko godina uzdržavanja, zagrmjela je gotovo zastrašujuće. Poslije dvije numere majstor ceremonijala, Ranko Burić, nekome je zavapio, kao zapovjednik sluščetu, ispotiha: - Daj, uzmi mu ono.
Vjerovatno se i on zabrinuo da će se jadna harmonika raspasti u Lavljim šapama. I mom prijatelju prišao je blago i uslužno, Zdenko, kao hranitelj i branitelj te harmonike od surovih ruku, ne znajući da joj se ništa zlo neće desiti. I nastavili smo do večeri svirku i pjesmu. I selili smo se Jugoslavijom: iz Bosne u Makedoniju, iz Makedonije u Crnu Goru – pa na kraju u Srbiju. I tako na dvije tačke ove dvorane sjede dva jezgra pjevačka – kao što ovaj narod i živi rasijan po svijetu. Grmimo moj prijatelj i ja, rođeni na Grmeču i Kozari. Sjede i naši zemljaci, nakoliko stolova dalje rođeni u Srbiji. I dobacujemo jedni drugima pjesmu i svirku kao vječiti oganj!
I poslije duge suše, pljusnula je kiša od užitaka.
I poslije suše, kao elementarne nepogode u ovo doba godine počela je padati kiša iz dana u dan. To se događa svaki put kada Lav ovamo dolazi. Kao da kišu sa sobom donosi!
Svršetak ove priče neobičan je kao i njen početak. Po odlasku moga prijatelja iz Beograda pronašli smo njegov slušni aparat - ispod kade, sasvim slučajno: vodoinstalater je popravljao nešto i iščeprkao tu spravicu. Srećom, znao je o čemu se radi. Ja sam ga unaprijed, za svaki slučaj, bio upozorio. I da sreća bude još veća, aparat nije bio toliko upropašten.

IZ NE-SVAKIDAŠNJEG LUTANJA
U uglednom časopisu Republika ugledao je svjetlost moj napis o bijelom štapu. Bio je najavljen u još uglednijoj – Politici. I za tu novost saznao sam sasvim slučajno. Od Lavovoga brata.
Sutradan ujutro, ponesen tom radosnom viješću, i pun nekih novih zamisli, uspinjao sam se strmom ulicom. Bio je izuzetno lijep vedar dan. Utisak mi je uljepšao prolaznik na pješačkom prelazu: Uljudno je ponudio pomoć, dopustio je da ga uzmem ispod ruke i preveo me preko ulice do željenog odredišta. Bez dodatnih pitanja i glupih komandi: Lijevo! Desno! I kad sam taman pomislio da se obistinjavaju moji naumi o lagodnom kretanju kroz život sa bijelim štapom, iz slatkih misli prenu me grub ženski bas: - Na auto ćeš! Lijevo! Pričekaj da te povedem! Kud su te jadnika samoga pustili? Pokušao sam se sabrati kao onaj moj prijatelj u takvoj nevolji koji je razmišljao kako da se oslobodi napasnika. Da oćuti i otrpi njegovo nasilno pomaganje, nije mogao. Da se izviče na njega? Nije kulturno! Pa mu je šapnuo: Ite gospodine u p.m.
No, ova dosadna pomagačica bila je i napasna i nagluva za moje razloge.
Na vrhu te strme ulice, na semaforu dograbiše me dva »pomagača«. Podigoše mi obje ruke i izgubih oslonac ispod nogu. Jedva ih se otresoh da mogu normalno hoditi ovom zemljom.
Tamo preko, sve ružne pređašnje utiske obrisaše dvije divne novosti.
Po običaju, za posljednjih pola godine, nakon građevinskih radova, očekivao sam na naspramnom trotoaru rupu. Ostavili su je za sobom nesavjesni građevinari. Ljudi su po nalogu nekog ulagača sređivali dio trotoara za parkiralište. Ni brigeša im što su za sobom na raskršću, pred voćarom, u ulici unutar bolničkoga kruga, ostavili poderotinu u asfaltu. Sada je rupa bila pokrivena glatkim novim asfaltom. Ceh je platio voćar. Radnike Beogradputa podmitio je sa tri gajbe piva i 12 pljeskavica!
Tamo, malo dalje od ovog raskršća sa trotoara pored škole izmješteni su kontejneri. Poslije dvanaest godina mojih uzaludnih planova i borbe, pomogao je jedan običan slučaj – sitni ljudski interes! Kontejneri su stajali u blizini jednoga restorančića i smetali njenome vlasniku. Na njegov nagovor i uz moju podršku, prije pola godine , uprava medicinske škole »Beograd« uputila je zahtijev odgovarajućoj državnoj službi da se kontejneri izmjeste. I kad sam već mislio da ni od toga neće biti ništa, strašna prepreka je nestala. Ipak, ostalo ih je mnoštvo. Tu su cik cak raštrkani automobili na površini parking servisa, na Pasterovoj ulici. Na trotoaru duž Deligradske ulice ostalo je selo trafika. Malo dalje, prema autoputu, izredale su se vrlo nezgodne rupe. A tim dijelom ulice svaki dan prolaze naši slijepi đaci do autobusne stanice za Zemun. I niko, ni iz jednog Saveza, da nešto ozbiljno učini, mada su se svi bacili u neke projekte: obučavanja slijepih u samostalnom kretanju; kurseva za rad na kompjuterima ... Stalno se sudarajući sa ovim preprekama i ovim mislima po gradu opet se toga dana sukobih sa neizbježnim »pomagačima« - kao ukletom krugu. Na prelazu preko Terazija jedan od njih mi, sasvim uljudno prilazi i pita da li je potrebna pomoć. Na moj potvrdni odgovor skladno prelazimo ulicu. Na drugoj strani ulice uljudno mu zahvaljujem. Ali on kao da je omamljen, vuče me i dalje. Jedva ga se nekako otresoh. Kad, nadoveza se na me neka ulična prodavačica: Gospodine, idite malo desno. Da vam pomognem.
Izluđen prethodnim pomagačem zamalo se na nju ne izgalamih. Jedva se suzdržah i shvatih da sam stao gotovo na trasu kojom voze automobili. Brzo promijenih smijer kretanja i uputih se duž zgrada, Makedonskom ulicom do Doma omladine. Neki dobar sugrađanin mi priđe: Gospodine, uz samu zgradu je parkiran kamion. Da vam pomognem.
Zahvaljujem mu na dobroti. Svjestan kakva bi me grozota čekala da nosom zviznem o nepredvidljivu prikolicu ili da se izmičem kojekakvim teretima što ih ljudi iznose iz utrobe prikolice.
Pred Domom omladine neki mladić mi dovikuje sve povišenijim tonom: gospodine ... gospodine ....
Ne znam šta želi od mene? Prije nekoliko dana na tom mjestu mi je takav glas uljudnio poklonio kesu banana. Zanesen svojim mislima nisam ni provjerio njen sadržaj, jer sam bio u društvu svoga sina. Tek kad sam stigao kući, utvrdio sam da su banane bijedne, baš kao da su udijeljene prosjaku!
Ponesen sjećanjem na te banane ćuteći sam prošao ovaj put pored tog gospodina koji je različitim registrom pozivao, gospodina!
Dakakva li smo mi to gospoda sapatnici i saputnici kad se sa bijelim štapom mučimo po ovom bijelom svijetu!? Koliko puta zaželim da, kao Savezovi funkcioneri, budem pažen i mažen: da me vodaju milozvučne sekretarice. Da me vozaju prijazni vozači! Da pišem fine referate o položaju slijepih, njihovim kulturnim potrebama ... A moji saplemenici zlopate se od raskršća do »pomagača«. Knjige im, Brajeve, donose bibliotekari utegnute kanapom kao da smo tolika sirotinja da za njih Savez ne može kupiti barem platnene vrećice.
I tako naši odabrani predstavnici u svojim projektima i referatima o nama idu drumom, a mi, obični smrtnici, prolazimo šumom – neprilika!

U CARSTVU ČAROBNIH SIJENKI
»Kako su samo divno satkane niti ljudskoga života! Premda pojedine očice (tog pletiva) leže daleko jedna od druge, ipak se neočekivano pronalazi nit koja ih sjedinjuje.«
Presudne događaje našega života vrlo često najavljuju snovi. Vjerovatno su snovi naš maštoviti dodir sa nekim paralelnim svjetovima. Oni su uporedni nekoj našoj naviknutosti, takozvanoj stvarnosti, uobičajenom poretku stvari. Kao da nam snovi donose buduće događaje. Bar, tako se meni čini. Vrlo često istim simbolima iz snova najavljuju se moje zdravstvene tegobe. Kad god sanjam voz, to mi najavi neku bolest. Onoliko koliko je voz dugačak i prljav obično toliko bude dugačka i teška i dosadna bolest. Slično tumačenje sna kao našeg predosjećanja pronašao sam u djelu Karla Maja: U carstvu srebrnog lava. Prijatelj glavnoga lika, nekoliko puta pita: Šta misliš o smrti? I to se zbiva neposredno pred pojavu pjegavog tifusa. U ovom tekstu Karl Maj uvjerljivo opisuje ljudski paranormalni fenomen kao što ga pronalazimo u starodrevnom mitu o Gilgamešu.
Čini mi se da se i u snovima voda, vatra, vazduh i zemlja objavljuju kao naša prapočela. Kad god snivam izvor vode u rodnom kraju uvijek se u mom životu zbudu neke izuzetno lijepe promjene. Tokom posljednje suše boravio sam u mome kraju. Seljaci su njome bili prosto ustravljeni. Sjemenje u zemlji mjesecima je stajalo bez izbijanja klica. I sam sam bio ponesen iskonskom brigom zemljodjelca. Tek kad sam usnio da me moj brat Miodrag vodi na taj seoski izvor u mom kraju, počele su kiše i nestala je suša. Kad sam taj izvor usnio prvi put prije nekoliko godina, neposredno iza toga sam saznao da će se u našem selu otvoriti banjsko lječilište. Izvor vode ispod bašte na imanju mojih roditelja vrlo često najavljuje neku moju novu zamisao i temu o kojoj pišem.
Pričala mi je, isto tako, prije petnaestak godina, jedna izuzetno draga gospa svoj san: Usnila sam da si mi poklonio malen lijep zlatni vijenac. Kad si mi ga stavio oko vrata on se počeo otezati do zemlje i bivati sve teži. Naprosto me povio ka zemlji.
Podstaknut nekim čudesnim nadahnućem odgonetnuo sam ga ovako: To su naše potomstvo i brige što dolaze sa njim. I ovaj san se tako obistinio!
Jedan od simbola mojih snova je štap. Njega mi neko otima, ili ga gubim, ili njime tjeram bijesne pse. I kad god snivam da štapom tjeram pse, obavezno se u meni rodi neka snaga za razriješavanje krupnih životnih poteškoća.
Dugo vremena mi je snivanje jednog od najbliskijih rođaka obavezno predskazivalo neku veliku poteškoću. I dugo vremena sam taj lik tumačio kao đavolski, satanski, nečastivi. I dugo mi je trebalo da shvatim da mi je taj lik bliskoga rođaka, zapravo, prijateljski lik koji me psihološki priprema da lakše podnesem i razriješim životnu poteškoću.
I odista, odista vam velim: Kako su samo divno satkane niti ljudskoga života! Premda pojedine očice (tog pletiva) leže daleko jedna od druge, ipak se neočekivano pronalazi nit koja ih sjedinjuje. Jer naš je život satkan od poretka običnih stvari ispleten čarobnom paučinom sjenki – snoviđenja. Moji snovi, čecto, su u bojama. Zato što sam ih zapamtio u djetinjstvu.

ČETVRTI DIO: PUT U NEIZVJESNOST

PUSTOLOVINE
Najljepša mi je subota. I kad me rano ujutro probude klinci svojim prepirkama oko kompjutera, televizijske emisije ili bilo koje druge otimačine oko ovoga ili onoga. I one kasnije jutarnje sate oko osam ili devet kada sa prijateljem osluškujem tišinu Skadarlije krupno popločane kamenom kockom. I još kasnije pretpodnevne sate kada lutam središtem Beograda i po radnjama pipkam i biram robu kao da sam bogzna kako bogati platiša. Tada uživam u dodirima sa raznovrsnim stvarima, njihovim mirisima i podatnostima. Često tih sati plovim uličicama, pustim i samotnim kao što sam i sam. Mimohodio sam tako jedne blagdanje subote ulicom Zmaja od Noćaja. Najednom, iz nekih daljina, do mene su doprli glasovi orijentalnih bogomolja. Iz njih je mujezin izvijao neku svoju nerazmrsivu molitvu. Upravo sam prolazio dosta razrovanim pločnikom pored nekog travnjaka. U susretu sa tom neočekivanošću zapitao sam, radoznalo, nekog prolaznika: Na kom se mestu nalazimo? Susretljivo mi je odgovorio da upravo stojim pored starog turskog turbeta. I koliko sam dugo u Beogradu, nisam znao za taj njegov spomenik. I danas mi nije jasno odakle mi taj susret prastare melodije i grobišta nekoga velikodostojnika.
Najradije skitam subotom iza podneva, baš nekako u vrijeme kada sam u srednjoj školi završavao peti čas. Izgleda da se u meni ukorijenila ona svečarska blagost opuštanja od đačke napetosti pred svevidećim okom profesora. Mimohodio sam i ove subote, tog septembra, meni dragim krajem: niz Ulicu sedmog jula do pekare u Ulici cara Dušana. Onda sam se počeo spuštati Jevrejskom do Kluba Saveza slepih. Nekada je tu bio internat moje škole. I sve ulice su odzvanjale nekom čudnom tišinom. Jer, kad sam bio đak, mada su mi sve one bile tuđe, vrile su ljudskim mnoštvom i donosile bar nešto topline mojoj usamljenosti. Međutim, kad su mi te ulice postale bliske, puste su kao i grad u bajci o Baš-Čeliku koji su iskorijenili i opustošili divovi ljudožderi. U ta vremena punim plućima sam udisao mirise domaćih kuhinja, meni zabranjene. Pečene paprike, divni kolači, punomasni podvarci, zanosni kompoti i neizbrojive ljepote sa domaćih trpeza bile su mi nedostižne. I ove subote udisao sam sve to punim plućima. I ovoga dana većina od tih slasnih jela meni su zabranjena, jer ih ne smijem jesti. Ploveći tim isparenjima đačkih uspomena zamalo da ne strmeknuh. Vidi se da, po ustaljenom receptu, i današnje političke vođe na sve strane šminkaju grad pred izbore. I na sve strane ulice ruju mašinama. Nama bezokim pustolovima oduzimaju tako i sluh i tlo. I samo dragi Bog nam pomaže da ostanemo čitavi i u životu. Od dijela Jevrejske ispred stana dvojice pokojnih pjesnika, Stevčića i Maleševića, do Kluba Saveza morao sam napeti svu strpljivost, osjetljivost i znanje slijepoga pipkarala da ne upadnem u Markovo oranje. Kao za pakost, ili već po ustaljenom pravilu, nasred pločnika udružile su se u nepremostivu prepreku: lokva, betonski blokovi, neko jadno zakržljalo stablo i parkirani automobil. I jadni pješak morao se poslužiti automobilskim kolovozom do sljedeće poprečne ulice. Dočekao me Klub, gluv i prazan. Prerano sam tamo došao, prerano da bih zatekao sveprisutnoga Vehbiju Likića.
Dan je bio kao poručen za dugu svečarsku pustolovinu. Pravi jesenji: ni užasne ljetne žege, niti straha od dosadne jesenje kiše. Taman kako treba - prošarani oblaci sunčevim zracima. I to me ohrabri da Ulicom cara Dušana krenem ka Bajlonijevoj pijaci. U prodavnici boja i lakova, kao u pećini, odjekuju glasovi prodavca i kupca. Uživam u kupovini gita za staklo, trpam ga u torbu o ramenu i produžavam put starom četvrti grada. Po mirisu prepoznajem da prolazim pored prodavnice tekstila. Upadam na vrata kao gusar i unezvjereno pitam: Nije li kasno? U kojoj sam prodavnici? Neki glatki ni tenor ni alt, otegnuto, beogradski, pomalo šeretski prodavčev glas mi odgovara: Beteks. Upravo završavamo. Žurimo kući da nam se supa ne ohladi. Nakon male pauze ovaj glas, gotovo uslužno, pita: Šta ste hteli? Odgovaram mu istim refrenom, kao eho: Žurimo kući da se supa ne ohladi! I izlazim iz radnje razdragan i zamišljen. Razdragan sam tom svečarskom pustolovinom moje duše koja plovi meni dragim gradom. I pitam se: Kakvu bi pjesmu pjevao, u minut do tri, ovaj prodavac, da je namještenik nekog strogog gazde?!
Ulicom cara Dušana naiđe tek poneki prolaznik - i posluži mi da se prebacim na drugu stranu saobraćajne rijeke. Tramvaji stružu svojim trolama po žicama kao psi čuvari na lancu. Sve su radnje zatvorene, osim diskonta pića. Očito da im posao cvjeta. U gluvilu subotnjeg ranog popodneva svijetle glasovi mladih prodavaca utopljeni u hard-rok muziku. Podsjećaju me, ne znam zašto, na salune zapadnjačkih vesterna.
Upadam u zijev nekog restorana. Mirišu ustajala jela i zija jek seljačkih zadružnih prodavnica iz te menze. U moje đačko doba bijaše tu parno kupatilo, čini mi se. Kao odbojni magneti guraju ti mirisi moj želudac dalje. Prelazim tramvajske šine kod "Centrale". Na tom mjestu u moje đačko vrijeme skretala je desetka na svoju početnu stanicu. I trasu toga tramvaja izmjestili su poslednjih decenija.
Rijetke prolaznike, mladića i djevojku, molim da me povedu komad puta i prevedu preko prometne Francuske ulice. Moji vodiči zdušno se prihvataju njima neobične obaveze. Čini mi se da su zapali u potpuno novu ulogu. Razgovaraju potiho međusobno i mene šlepaju kao vagonet. Nimalo mi ne smeta takva njihova ležernost jer sam uljuljkan kolotečinom vlastitih misli. Uživam u blagdanjim svojim pustolovinama. Nakon motorizovane Francuske ulice otpuštamo se zadovoljni i moja lokomotiva i ja - gluvo-zaslijepljeni vagonet. Mladić i djevojka ubrzavaju korake. Ja blaženo klizim pločnikom kao baletan. Prilazi mi jedna gospa i stranim naglaskom me pita kuda želim. Objašnjavam joj da želim malo svratiti na Bajlonijevu pijacu. Upoznajemo se. Predstavila mi se da je Amerikanka. Na studiju je već deset mjeseci u Beogradu. Rekla je da se zove Meri-En. I najednom mi je bljesnulo sjećanje: Pa jednu djevojku sa vašim imenom iz Amerike baš sam upoznao prije sedam, osam mjeseci. Kažem joj. Kao odjek, djevojka je odgovorila: Da, tada smo se bili sreli pred Domom omladine. Onda je ova početnica izgovorila riječ Amerika meni tako nerazgovijetno da sam u prvom mahu pomislio da je iz Maroka. Glasno sam joj izrekao ovu misao. I ona se blaženo osmijehnula. To je shvatila kao moj kompliment njenom boljem izgovoru našeg jezika. I rječnik joj je bio toliko bogat da nisam morao u našem opštenju naprezati svoja oskudna znanja engleskog. Na, već opustjeloj, Bajlonijvoj pijaci kupili smo jabuke, doduše, po cijeni kao u svakoj piljari. Uzgred sam djevojci opisao svoje putešestvije po Londonu. Objasnio sam joj kako su taj čin moje kolege dočekale sa neodobravanjem. Svoje obično građansko razumijevanje te neprilike ova djevojka je ovako izrazila: To na vas sigurno djjeluje frustrirajuće?!
I tako, po ko zna koji put, vođen najsigurnijom rukom - žene! stigoh do krajnjeg odredišta moga mimohođenja dvjema epohama - sadašnjeg građanskog života i đakovanja.


PUTEVI NEIZVESNOSTI
Pričaću vam o jednom mučnom iskušenju o kome sam do sad pričao malo kome od prijatelja. I danas me lupi svom surovom žestinom podsjećanje na to iskušenje. Bilo je to jedno omladinsko logorovanje na Ravnoj planini u okolini Sarajeva davne 1980. Moji učenici škole u Neđarićima molili su me da organizujem to zimovanje jer su se tome protivili rukovodioci Saveza. Funkcionerima je to bilo skupo i suvišno. To me je pomalo izazvalo da uprem sve sile i uspem privesti kraju sve tehničke pripreme. No, to me dovelo u vremenski tjesnac. Nisam mogao obavijestiti dovoljan broj učenika i njihovih organizacija. Zato sam poveo na zimovanje nedovoljan broj mojih učenika da se ekonomski pokriju troškovi smeštaja i ishrane. Dakako, uz moje đake prijavili su se i učenici srodnih škola. Znao sam da će biti malo teže ovladati tim, meni nepoznatim pojedincima, i za tako kratko vrijeme organizovati ih u neku skladnu zajednicu, i to sam prihvatio kao izazov.
Po savjetu mojih prijatelja, iskusnih organizatora omladinskih logorovanja, za instruktora skijanja sam angažovao profesora fizičkog Zavoda u Sarajevu. Nerasudni tvrdičluk, da prištedim nešto društvenih sredstava, naveo me da ne povedem jednog divnog studenta fizičke kulture, jakog kao gora, odličnog za saradnju, dobrog kao hljeb. Bio mi ga je preporučio dekan fakulteta za fizičku kulturu. I obično je to u ljudskom životu da organizatora nekoga posla više slušaju oni sa kojima ne stojite u nekim ranije utvrđenim vezama.
Najveći izazov bila su dvojica problematičnih zaposlenih istosudbenika. Oni su i na prethodnim logorovanjima stvarali velike glavobolje svim organizatorima. Na moja skeptična odmahivanja i odbacivanja da ih povedem, moj dobar prijatelj, veliki iskusni vođa logorovanja, ipak me uvjerio da će oni biti snošljivi. I, dao Bog, da sam povjerovao svom predosjećanju, a ne tuđoj procjeni.
U planinarskom domu sve kao da se zavjerilo protiv mene. Smetala mi je užasna hladnoća u slabo ugrijanim prostorijama doma. Prestravila me neka potmula nemoć pred nečim što se sprema. Bio sam oduzet već prvih dana toga zimovanja. Naprosto mi se sve iz ruku izmicalo. Prvih nekoliko dana lijepio sam se uz peć, sam nisam učio da se skijam. Nisam sa svojim đacima po običaju izlazio da se razmrdam i zagrijem, opustim zamahom pokreta. Uz došljake, naročito onu dvojicu zaposlenih, i moji đaci su postepeno gubili kontakt sa mnom. Bio sam se izdvojio od svih njih nekim čudnim ukletim krugom. Nisam uspostavio stvarnu vezu sa kolektivom. Čak su mi zamjerili što sam se izdvojio u posebnu sobicu. Ona dvojica zaposlenih omladinaca tek tada su razmahnula svoje bolesne ambicije. Podjarivali su ostale protiv mene. Sukobljavali su se sa mnom oko sitnica: oko toga što sam se izdvojio u tu sobicu, da imam bolje grijanje od ostalih. Uplitali su se u organizaciju rada, ustajanje, ishranu, grijanje. Ambicije jednoga od njih bile su toliko bolesne da se, on, diplomirani sociolog, gurao u takmičarsku ekipu sa đacima u kvizu znanja. Onaj drugi zaposleni omladinac sporječkao se u mom odsustvu sa domarevom suprugom. Drsko je ženu nogom gurnuo u grudi. Ionako histerična, žena je pala i nadala dreku. Dakako, muž joj je odmah dotrčao u pomoć. Baš u tom odsudnom momentu usijanja strasti, ne sluteći nikakvo zlo, vratio sam se iz šetnje sa đacima u dom i upao u nevolju. Domar, bijesan kao ris, stao je preda me, odgovornoga za sve. Odupro je cijev svoje lovačke puške u moje grudi i zasuo me strašnim psovkama: - đubre jedno, i ti i oni koje si doveo.
Ukočio sam se na mestu od straha za goli život i, hladno sam rasuđivao u sebi: - Ako ostanem miran i pribran možda ću ostati nepovrijeđen. Ako se maknem i progovorim djelovaću na razjarenoga kao plijen u bijegu na lovca. I ne gine mi sačmino sjeme! Pa da me i ubije. O, spasa li! Ali, ako ostanem živ - sakat do vijeka, da dišem na škrge. I upalila je moja mirnoća. Toliko sam se bio izdvojio od te njegove dreke da je u toj nekoj svojoj zakočenosti nisam ni čuo. Domar se istutnjao, spustio pušku i otišao. Celu tu noć sam drhtao od užasa. I preostala tri dana do kraja logorovanja cijedili su se ti drhtaji kap po kap. I tada sam naučio da prvenstveno slušam svoje predosjećanje.

Ovih dana moj sinčić krenuo je na rekreativnu nastavu sa obdaništem. Ne bi ga tamo povelo ni društvo njegovih vršnjaka da mu vaspitačice nisu obećale čarobnu sobu u kojoj će po želji birati igračke. Mnogo me rastužio taj duži rastanak sa tim milim dječakom. I podsjetio me, u trenutku rastanka, na moja prva odvajanja od zavičaja i put u tuđinu. Prvi odlazak na liječenje u Zagreb i putovanje u Zavod za slijepu djecu u Sarajevo isprepleli su se, nekom čudnom čarolijom u jednu sliku.

Naša kućica bijaše, gledana iz daleka, našušurena bijela guska sa crvenom pijetlovom krijestom od crijepa. Od nje do željezničke stanice valjalo je mučno pješačiti desetak kilometara. Osjećao sam se kao marvinče koga na uzici potržu na prostrani daleki pijac i ono se nogama opire tom povocu. Utroba mi se grčila na bljuvanje. Bubnjali su moždani i damaralo bilo. Sva čula su se izoštrila i put mi se premetnuo u dugotrajno mukotrpno bdijenje.
Na državnoj cesti, tucaniku, iz provincijskog polumraka izletio je prvi automobil koga sam vidio uživo. Ličio mi je na crn mrtvački sanduk. Svjetlom hiljadu petrolejki i smradom nafte prevede me to čudovište iz kamenog doba u civilizaciju. U mojoj dječjoj slikovnici dobivenoj od velikog kuma automobili su klizili raznobojni i bešumni.
Željeznička kompozicija u stanici, prvi put viđena, ličila mi je na golemoga zmaja. Repina mu se gubila u mračnom nedogledu. Parna mašina ljutito je siktala i bljuvala vatru. Njeni klipovi kao divovski udovi, satkani od svjetla i sjene, domahivali su pozdrave nebesima.
U vagonima sa sijerim drvenim klupama žuto svjetlo električne sijalice sjenčilo se zelenkastim prelivima.
Iz dugog drijemeža trgao me vrisak lokomotive gromoglasan kao strogrla momačka seljačka ojkalica. I u vidiku mimo voza sinula je trščana kućica boje metle, sva u vinovoj lozi. I pored grmljavine željezničke kompozicije u punom zaletu, naslutio sam svu ljepotu podnevnog zatišja: po tome što je na pragu te kućice sjedio dječak, moj vršnjak, kao upisan.
Tramvajske tračnice zmijoliko su se srebrile na zreniku. Mimo tramvaja vrtoglavili su prozori svih boja i veličina. Saobraćani znakovi boli su vidik svježinom boja kao uskršnja jaja.
Iz sjećanja uskrsavaju slike sa mog prvog odlaska u Zagreb, na liječenje. Tamo sam danima bdio između dva snažna utiska: bola zbog otkidanja od rodnoga kraja i bola do usijanja od noža u očnoj duplji na hiruškom stolu. Ta bdijenja blažila su tiha bolnička popodneva pod polusjenkama puštenih zavjesa, divni mirisi i ukus hljeba umrvljenog u bijelu kafu.
U sličnom prazničnom zanosu je proteklo moje prvo putovanje u Sarajevo. Iz takvog sanjarenja trgla me siva kamena zgrada i hladna izvjesnost da sam stigao u Zavod na Baš-Čaršiji. Odmah mi se ono divno hercegovačko grožđe, što sam ga slasno mljackao, premetnulo u gorki zalogaj zalivan jecajima. Sva mi se utroba zgrčila na bljuvanje. Svi utisci izletjeli su iz ustaljenog kolosjeka. I mirisi su se potpuno preobrazili. Grčevit, dugo suzdržavan plač provalio je iz mene. Svečana maštarija o novim svijetovima smežurala se u hladnoj vodi tuđine. Moj brat, jedna puka blagorodna duša, plakao je sa mnom, u sebi. To mi je sam kasnije ispričao. Jedva sam se nekako primirio u upravnim prostorijama Zavoda zaveden uljudnošću mojih novih pedagoga.
U dvorištu Zavoda ograđenom visokim zidovima sa šiljcima po vrhovima, kao u tamnici i ludnici, upoznao sam nekog dječaka iz mog zavičaja. Sjedio je na nekoj drvenoj gredi i vječito vrtio glavom kao vjetrenjača. I tek što sam se malo uz njega primirio, brat se spremao da krene kući, iz daljine začuh pisak parnjače. I pisnuh i ja kao guja ljuta od jada što ostajem u tuđini, sam.
Eh! Taj pisak parne mašine iz daljine! Danima me vezivao za tople uspomene moga djetinjstva: u zavičaju, Zavodu u Sarajevu i moja prva putovanja na more. Nošen tim piskom uskotračnom željeznicom kroz Hercegovinu, oko Popova Polja stigao sam na moje prvo ljetovanje u Podgoru davne 1959. godine. Tamo smo se stiskali i po dvoje na krevetima u nekoj ruševnoj zgradi. Na njen gornji sprat penjali smo se čudnim stepeništem. Bila je to široka, ukoso položena, daska sa popreko pozakivanim prečkama umjesto stepenika.
Istim takvim piskom parne mašine naredne godine stigao sam do Zelenike, pa parobrodom Njegoš u Kotor i Risan, na drugo moje morsko ljetovanje. I tu je sve bilo neki niz vrbovih piskova: i mirisi mediteranskog bilja! I ono nečuveno cvrčanje cvrčaka uz more. I sudijska pištaljka grupama fudbalera što se gombaju za loptom okićenom poklopcima od krema za cipele. I popodnevni vrisak moga druga Milovana Božića koga je naš drugar Jovo odalamio tokom kajša po bradi. Ovaj mu se rugao zbog nepravilnog izgovaranja glasa l i neurednosti njegove čitanke. Jovu je nazivao lakanom, likom iz čitanke čiju su čitančicu, prljavu i masnu, sažvakale krave! Taj vrisak trgao nas je sve da izjurimo u dvorište. Izletjeli smo iz lavandinog mirisa naših postelja u sinfoniju mediteranskih mirisa.
Pored našeg doma, svaki dan, javljao se trubom jedan automobil. Nismo mislili da se javlja nama; vjerovatno je vozač automobila pozdravljao neku svoju miljenicu među našim vaspitačicama.
Pisak parne mašine dugo se u meni gnijezdio i prizivao u sjećanje na jedan pretrpljeni strah u djetinjstvu. Sa sestrom sam prelazio u Banjaluci željezničku prugu. U jedan od utora starih pruga upala je moja noga. I kao u groznom snu nisam je mogao odatle iščupati. Prema nama je soptala neka parna lokomotiva, gromotala i tresla sve pod sobom i pred sobom. Sav sam se ukočio od strave. Začudo prisebno, sestra me zgrabila i isčupala sandalu iz pruge ne misleći pri tom šta će se desiti sa obućom koju smo za moje putovanje pozajmili u rodu. Otada mi je strah od samostalnog putovanja bio zao saputnik.
Ipak, nisam odolio jednom iskušenju. U drugom razredu srednje škole dobio sam od Saveza iz Prijedora prvi magnetofon. Na željezničkoj stanici u Beogradu rekoše da u Prijedor mogu stići direktno posljednjim vagonom u kompoziciji za Zagreb. U vozu sam utonuo u san. No, u tri sata gluvog doba noći, kondukter me trže iz sna i reče da moram presjesti u Sunji na lokalni voz. Izašao sam i stao između tračnica. Strah se doista sluti samo tijelom! Ono je drhtalo od očekivanih udaraca stepenicama ili vratima po mojoj glavi neke od dviju kompozicija što su se mimoilazile. Instiktivno sam se pognuo. I takvog me neki železničar zatekao i spasao. Uveo me u mir željezničke čekaonice, dim cigareta i sažalno, dremljivo mrmorenje putnika nad jadnikom što sam hodi posvuda.
Narod običava reći za one što od besposlice ubijaju vreme putovanjem: da mu guzica vidi puta. Baš za vrijeme jednog takvog ljetnjeg raspusta htio sam da se izvučem iz duge seoske čamotinje. Odlučio sam se da sa bratom odem u obližnji opštinski centar, Bosanski Novi, da izvadim ličnu kartu. Bio sam sretan što ću taj dugi put pješačenja zamijeniti vožnjom zaprežnim kolima. Ponudio mi je pomoć jedan komšija. U mom kraju se kaže za takve velike siromahe da su medinska sirotinja. Njegove taljige bila su kolica u poređenju sa zaprežnim kolima većine seljaka. Vukla ih je neka bijedna raga. Snažan muškarac mogao je taj sepet kostiju i kože odići od zemlje. No nada da ću se osloboditi mučnoga pješačenja nagnala me na maštarije o ugodnom putovanju. Ali ne lezi vraže! Čim smo sjeli na kola ograđena merdevinama odmah su moji bubrezi počeli brojati svaku jamu i izbočinu na zemljom nasutom seoskom putu. Slama na kolima bila je slabašan prigušivač tih udaraca do boli. Stiskao sam zube misleći kako sam postao krajnje mekušan gospodičić i da moj gospodski sastav tijela ne podnosi teškoće seljačkog putovanja. I tako sam se pritrpio do pješčanog tucanika. Na njemu moji bolni udarci se ubeskonačiše. I ne izdržah to Jovovo mučenje. Zamolih komšiju da zastane i sa bratom izađoh iz kočija hristovih muka. Kad su kola odstrugala niz pješčanik, nas dvojica se požalismo jedan drugom na onaj užasni beskonačni bol.
Sa velikim zadovoljstvom pješačili smo kući nakon obavljena posla!
Pješačenje po blatu od djetinjstva bilo mi se strahovito zamjerilo, naročito sa mojim bratom, trećim po redu starine. On je ostao u selu da obrađuje zemlju i bio je vrlo nagao, ali jedna blagorodna duša. Upicani se on od glave do pete, i vodi mene po tom blatu. I taman da mi kaže i pokaže da stanem na neki kamen, a moja noga, promaši, pa kljop, pravo u blato. Štrcne blato po mome bratu. Vrišti on i bogara što ne pazim. Vrištim ja što se on izdire na mene kao roba. Odvratnost moga putovanja sa njime toliko se bila uskvasala da sam jednoga ljeta, bez blata kao uzroka, bio nepodnošljiv prema tome mome vodiču. I danas me stid!
Ali, nikako drugačije ne mogu objasniti svoju izluđenost prema četvrtome bratu po starini, nego svojom preosetljivošću na ta pješačenja dugo gomilanom, godinama. Taj brat bio mi je tada najsrodnija duša. Lijepo smo putovali vozom iz Sarajeva do Bosanskog Novog. Sa nama u kupeu bili su i moji drugari koji su odlazili na oporavak na Okroglo. Drugari su mi zavidjeli što odlazim kući. No, kad smo brat i ja sišli iz voza na cestu, počelo je opet ono dugotrajno pješačenje. Nakon dijela puta brat je htio da se odmorimo. Stavio je na kamen jednu knjigu i rekao mi da na nju sjednem. Ja sam se uskopistio da neću sjesti na nju. Knjiga je za mene bila onolika svetinja kolika je svetinja hljeb za običan seljački narod. Težaci ni za živu glavu ne bacaju hljeb. Vjerovatno je Andersenova bajka o djevojci koja je zgazila hljeb zapis o sjećanju sirotinje na mučnu tečevinu. I otuda su pale žestoke riječi oko te knjige između mene i brata. Time se naš dotadašnji divan put premetnuo u pakao, za nas obojicu.
Nepisane jade zadala mi je policijska administracija u Prijedoru. Želio sam putovati u inostranstvo prvi put. Htio sam izvaditi pasoš. Bio sam student, razbarušen i nekovencionalan. U provincijalnoj policiji nisu mi kao takvom htjeli izdati pasoš. Ni moje zauzimanje kod njihovoga šefa nije ništa pomoglo. Morao sam zatražiti pomoć moga brata, tamošnjeg uvaženog profesora. Njemu su objasnili da su policijske službe dobile nalog od viših instanci da invalidima izdaju pasoš samo uz garanciju nekoga od njihovih rođaka. Otežano izdavanje pasoša takvima obrazlagali su time što neki od njih u inostranstvu prosjače. Tražili su i određenu ličnost koja će me pratiti u Njemačku. U uvjeravanju tih službenika moj brat se poslužio, na našu sreću, neočekivanim pronalaskom - on je bio profesor šefovoj kćerki. I tako sam sa dobivenim pasošem iz Zagreba do Frankfurta putovao dugo, vozom prljavim. Zaudarao je na stočne vagone. I samo je taj utisak neopranosti dugo ostao u mom sjećanju.


STRANAC U ZAGREBU
Sjeo sam, nakon dugih godina čame na jednom mjestu u dugu neopranost i neprovjetrenost željezničkog kupea. I požudno sam, svim čulima, srkao utiske te ljudske tvorevine starije od vijeka. Osjećao sam se božanstveno u moći da platim punu kartu od 15 evra. Na putu sam živio ustaljenu ikonografiju: Zadovoljno prebirem sjajne tekstove Brajevog časopisa. Iznad glave smjestio sam laganu torbu. U njoj je samo onoliko stvari koliko može strpati praktičan muškarac za put od tri-četiri dana. Zadjeven pored moga sjedišta koči se štap bijelac. Na mom licu izraz krajnjeg blaženstva, onog između sna i jave. U poludrijemežu izraz moga lica odavao je djetinjsku bezbrižnost. I poznata harmonija željeznice: cijuci, škripa i kloparanje željezničkih točkova; zvonovi zvona u nizu i udaranje željezničarskog čekića, i prastari jek razglasa na stanici. Kroz voz u punom letu prolazi kondukter. Poništava voznu kartu uz obavezno: Hvala. Doviđenja. Karta više nije onaj mali pravouganik od tvrdog kartona u velikoj Jugi. Na sred njega su, nekad, kondukteri utiskivali žig štrecajući poništavačem. Sad je to velik komad papira, sastavljen od više listića kao avionska karta. I obilježava međunarodnu rutu. U Šidu ulazi hrvatsko željezničko osoblje i preuzima posao do granice sa Slovenijom. Naša policajka uzima moj BH-pasoš stranca i vraća mi ga uz uobičajeno: Hvala. Doviđenja. Carinik, forme radi, imate li šta za carinu? U Tovarniku, na ulazu u Hrvatsku, već viđeno samo u jekavskom govoru. Do granice voz je gotovo prazan. Već u Vinkovcima osjetno se puni; u Brodu kupe se napunio: dvije žene sa odojčetom, otac sa dvoje djece i ja. Majka i kćerka izbjegle su iz Dervente u Slavoniju; kćerka je otišla u Njemačku, tamo se udala za Nijemca i sa djetetom i majkom putuje na Jadran. Jedan mališan pipka stranice mog časopisa i zapitkuje. Tako stupamo u vrlo opušten razgovor.
I neosjetno sam doklizio u Zagreb, kao u snoviđenjima. Na Glavnom kolodvoru poznati jek razglasa, glatkoća i neravnina terena i mirisi katrana i mašinskog ulja. I onaj neki blagi mir. Na peronu me čekaju prijatelji.
- Kad dolaziš prvi put u Zagreb, nema smisla da budeš moj gost samo tri dana. Pisao mi je moj prijatelj Darko. I vjerujte mi, tako lijepo me nisu primali, ni izdržali sva tri dana, i radovali mi se, moji najrođeniji.
Darko je nagluv i potupno slijep. Stojički podnosi te svoje nedaće. Kompjuterom priključen na internet nesmetano saobraća sa svojim prijateljima. I tako se spasava od izolacije. Njegova supruga mi priča da u Zagrebu, među mladima, postaju sve popularnije novokomponovane narodne pjesme iz Srbije. Ona me poučava kako da razgovaram sa Darkom: Kad želiš da mu kažeš ne, dodirni ga rukom po ramenu jedanput. Kad želiš da kažeš da, onda ga dodirni dvaput. I tako razgovor sa Darkom počinje da se odmotava. Ono što ja govorim a moj prijatelj ne razumije, Željka mu ponavlja i do deset puta. Željni neposrednog susreta ustrajni smo u takvom razgovoru. Razgovaramo o lijenosti koja je spona ovdašnjih zemalja u tranziciji. Keramičar je, pre nekoliko dana, lijepio u njihovom kupatilu deset keramičkih pločica četiri sata!
Plovio sam Zagrebom sva ta tri sunčana dana kao u snoviđenjima. Nestvarno su lebdjeli tramvaji.
Moj prijatelj sa studija, Lav i ja mimohodimo središtem grada, ali, starih glasova nema. Zvone novi glasovi. Uz izvor Manduševac na Trgu Jelačića bana prosjaci. Tamo dalje, prema gornjem gradu stoji svirač na flauti i njegova muzika prosipa se iznad grada kao sunčane zrake. Do Vlade Hrvatske ulicama staroga Zagreba kroz kamenita vrata i preko Markova trga slijedimo potpetice jedne novinarke. I zapahnula nas je sva draž mladosti.
Istu ljepotu doživio sam susrevši se prvi put sa mojom braćom nakon dvanaest godina. I uslišili su moju željicu: strpljivo su sa mnom mimohodili – opet – po istorijskom gradskom jezgru do katedrale, pa preko Trga klizimo Praškom, Zrinjevcem do glavnog kolodvora. Pored nas struji onaj anđeoski glas flaute i šume fontane.
Valjda privučena našim govorom prilazi nam jedna gospođa i povjerava nam se da čezne za Jugoslavijom.
Naš upad u birokratsku mašineriju jedne ustanove u centru Zagreba doživljavam kao stari seljak Stanac u tuđinskom Dubrovniku. Taj nesretnik o pokladama ulazi u ruke mladih dubrovačkih pokladnika. Tako i službenica jedne ustanove tjera svoju zlu igru sa nama. Sve su prilike da ju je na to navela oznaka u BH-putovnici moga prijatelja – da je po nacionalnosti Srbin. Ova čuvarka nacionalnih osjećanja zahtijeva od nas da u bosanskom veleposlanstvu ishodimo potvrdu da je putovnica moga prijatelja valjana. Meni je to bio nesvakidašnji i nevjerovatan zahtjev. On mi je prizvao u sjećanje već viđeno iz Hrvatskog proljeća. Tad su nadobudni studentski službeničići ovom mom prijatelju, srbinu, odbili da daju sobu u boljem studentskom domu. I tek zahvaljujući mom razgovoru sa tadašnjim studentom prorektorom Zvonimirom Čičkom Lavu je dat odgovarajući dom. Shvativši poentu ove nadobudne službenice u ovoj neprilici prijatelj Lav i ja odlazimo u bosansku ambasadu. Tamošnji službenici se ibrete, čude ovom čudu. Izjavljuju da oni nikada nikome nisu izdali takvu potvrdu. Ipak na moje uporno navaljivanje službenica ambasade zadrtu pravnicu zagrebačke ustanove uspijeva uvjeriti telefonom da je sporni pasoš valjan. I nakon ovih glupih peripetija oko formalnosti, sutradan u banci saznajemo samo to da je država blokirala račun na invalidninu mome prijatelju! Ni prijepodnevno sjedenje u penzionom fondu nije promijenilo ništa!
Ojađeni tom nevoljom otišli smo da se razgalimo kod našeg negdašnjeg profesora i dragog prijatelja Ivana Kuvačića, izuzetno živahnog starog gospodina. Ipak, progonio me je utisak da su vijesti donesene iz starih prašnjavih vremena! Jer, prisjećali smo se dana iz ljevičarskog i desničarskog pokreta u Hrvatskoj iz vremena naših studija. Međutim, nismo dijelili na isti način osude na račun sadašnjih domaćih političkih prilika. I dok smo moj prijatelj i ja bili skloni nekoj uravnoteženoj osudi i hrvatskog i srbijanskog režima iz vremena posljednjeg rata na kraju dvadesetoga vijeka, čini mi se da je naš sagovornik bio skloniji osudi srbijanske politike kao glavnog uzročnika rata.
Na svakom koraku u Zagrebu, sva tri dana, doživio sam čarobne susrete sa prolaznicima. Prilazili su mi i u tramvaju, i na stanicama, i na trotoarima, i pred ulazima, i na uličnim prelazima. Uljudno su nudili pomoć: Želite li preko ulice? Želite li ući u tramvaj? Čak sam doživio izuzetnu pažnju. Kad sam izlazio sa promocije knjige prevoda moga prijatelja mr Seada Muhamedagića, poznatog i priznatog u tamošnjoj kulturnoj javnosti, povela me je jedna djevojka do tramvaja. Nosila je znakovito ime, dubrovačko, Džive – kao iz Držićeve novele. Strpljivo je sa mnom čekala tramvaj, mada sam joj rekao da mogu sam da se snađem. Na moje pitanje: Šta će reći tvoj dečko koji te čeka pred kazalištem? odgovorila je: Sačekaće me. Drugi gest pažnje me je posebno iznenadio. Vraćao sam se kasno noću do svojih prijatelja. Pošto mi je taj dio grada nepoznat, i dosta je nezgodan za snalaženje, pitao sam putnike u tramvaju hoće li me upozoriti kada smo prispeli do odredišta. Dvoje mladih ljudi odmah su voljno odgovorili da i oni silaze na toj stanici i da će me odvesti do moga prijatelja.
Nigde u Zagrebu, i nijednom, nisam čuo dosadne pomagače: Lijevo! Desno! Pravo! Stop! Auto! Zaslugu za taj izuzetno čaroban odnos prema slijepim prolaznicima u ogromnoj mjeri nose aktivisti Hrvatskog Saveza.

PETI DIO: KASPAR I PAVI


STUDENTSKI JE ŽIVOT LIJEP – TRALALA...
U studentskoj sobi sjedio sam sa kolegom i njegovom djevojkom. On vadi iz korpe bajat komad hljeba; jede sa komadom topljenoga sira u malim zalogajima; njegova djevojka, vitka i visoka, muti šećer u čaši vode.
Moj kolega uzima bajat hljeb i mrmlja.
Noćas je opet onaj moj ludi cimer bacio u košaru svjež kruh! Klopa i pijača k'o zmaj!
Ispija slasno čašu zaslađene vode.
U susjednoj sobi čujemo guranje dvoje mladih, momak tuče djevojku, ona zapomaže.
Prokomentarisao sam:
Baš je ovaj momak grozan! Kako to djevojka može da trpi?! Zašto se ne raziđu?
Moj kolega odgovara:
Ona, jadnica, to stalno trpi, svaki dan.
Pa kako može biti tako glupa?! Pitao sam se ja, naglas.
Kolegina djevojka se uplela u naš razgovor.
Pa, ne znam ni sama. Ima još nas glupača...
Moj kolega skoči razjareno na nju, poče da je udara nemilosrdno šakama po leđima i viče.
Šta! Gusko jedna! Pokazaću ja tebi...
Djevojka plače i privija se uz dragoga.
Moj kolega promijenjenim glasom.
Što si me jutila…
Miluje rukama njeno tijelo.
Drage moje duze…slatke moje sike…
Djevojka je plakala kao vjerna ropkinja. Ustao sam zbunjeno, polako sam za sobom zatvorio vrata i promrmljao.
Bože, Gospode! U šta se ljubav preobrazi?!


QUASIMODO I GOROPADNICA
Student Ivan, nakazniji od Quasimoda, plemenit i djelatan poput anđela Gospodnjega, zacopao se svom svojom mladalačkom dušom u goropadnicu.
Ona, pak, ne bijaše tako lijepom kao Esmeralda. Dapače, bijaše poružna, mršava, hroma djevojka otužne i goropadne duše. Zvaše se Malči.
U tu ljubav unosio je Ivan sve bogatstvo jedne mladalačke duše i ropsku pokornost vjernoga supruga i sluge. Zauzvrat bi dobivao od Malči po koju mrvicu tjelesnih dodira ili pohvala i bezmjerne salve pogrda, praktičnih bračnih zapovijedi i zamjerki.
Govorila bi mu svadljivo:
Nisi to dobro ispeglao! Mogao si bolje juhu zasoliti ... Prekiselio si salatu. Šta se smiješ tako glupavo!?
Teklo je to tako godinama... Susretali su ih zajedno na fakultetu, pokatkad u studentskoj menzi, a najčešće u sobi studoma. Jer, kao kakva univerzalna sluškinja i prilježna guvernanta, student Ivan je kuhao, pekao i frigao sva moguća i nemoguća jediva po šmeku svoje furiozne drage. Ona bi poput zloduha sjedila i stalno nezadovoljna mrmljala:
"Ta, ovo je malko zagorjelol Nisi dobro zasolio ni zapaprio ... Nisi zakiselio! Čaj si mogao više za¬sladiti i rashladiti! Juha je mogla biti malo toplija i bez mrkve! Čini mi se da si mogao bolje oprati salatu. Jaja nisu meko kuhana!!!" Komentirala je ona svako jelo svoga posilnog, slatko mljackajući.
Ništa od svega toga samoj sebi nije umjela spremiti, a kamoli svome draganu.
I uvijek sve samo nezadovoljstvo svim i svačim. Strpljivi rob Ivan strpljivo je slušao, strpljivo šutio i još strpljivije - iznad anđeoskih djelatnih moći - izvršavao sve prohtjeve svoje dragane. Popravljao bi što se popraviti dalo, da bi bar malčice umilostivio nemilostivu božicu duše svoje. Ali milost božičina bijaše rijedak dar Božji!
Tumačio bi on njoj pravila latinske gramatike... l zanemarivao svoj studij. Ali dažd božičin od milodara prevraćao se u bure i tuču ćudljivo kao sve ovosvjetsko usidjelištvo.
Prao je on, čak sušio i peglao, draganine krpice; kazivao što i kako da se obuče mila za izlaske... ali kakvog li pakla! Njegova do samomučeništva samozatajna briga bila je nagrađivana sadističkim izljevima zmije.
Tepala bi ponekad gospođica Malči njemu.
"Mačku moj iz rasola! Da ti raskuštram tvoje duge koseke?"
Ponavljala bi ona vrlo rado ovaj na¬dimak i tepanje, jer to bijahu moje umotvorine. Ponavljala bi gospođica s radošću sve ono što bih ja izgovorio, jer u mene bijaše zaljubljena do bezumlja kao Ivan u nju. Ja sam bio od toga užasnut i tužan. Užasnut, jer ona u meni izazivaše nelagodu. Tužan i očajan što ne mogu pomoći ni blagorodnoj Ivanovoj duši ni gospo¬đici.
I, kao što u životu obično biva, pukla je ovakva veza. Nikada nisam doznao uzrok tomu. Goropadnica bi samo mudro šutjela. Quasi-modo je paćenički samo uzdisao i - kakve li nevjerojatne suprotnosti - blaženo se osmjehivao, kao da se probudio iz strašnoga sna u divnu javu slobode od zle napasti.
Goropadnica je nekako završila studij i nestala u mraku provincije. Quasimodo je ostao vječni student.
Priča je ovo o Quasimodu i Goropadnici, likovima Igoa i Šekspira, što ih ni u suvremenoj velegradskoj guštari ne izmijeniše ni ljubav ni mržnja.
Jer, oni su ljudi što ne umiju gospodariti samima sobom - a kamoli drugima. Neka im dragi Bog bude u pomoći!

ŽENA I MAČKA
Na studentskom raspustu sjedio sam u seljačkom dvorištu, pred kućom, na rasklimatanoj stoličici. Sagnuo sam se i milovao mačku. Zabolela su me leđa; i uspravio sam se. Tada je mačka digla sve četiri šape, ljutito frknula, ogrebala me i otišla.
Ovomu sam se gromko nasmijao i ispričao događaj postarijoj seljanki.
Moja domaćica je lakonski primijetila:
- Mačke su kao žene. Vole da ih maziš dokle one hoće. Ako to prekineš u nevrijeme, frknu, ogrebu te i odu.
 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad