2007.

IVANA ROGAR

Ivana Rogar rođena je 1978. u Zagrebu, gdje je završila srednju školu i diplomirala iz Komparativne književnosti te engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. Bavi se prevođenjem knjiga i povremeno piše književne kritike. Ovo joj je prvo pojavljivanje u Balkanskom književnom glasniku. .
 

 

PROBLEM

 

Gledala je u mene već dobrih pet minuta, a da nije trepnula. Kada bi tko to i pokušao, teško bi to postignuo. Sjedeći na kauču uspravnih leđa, izgledala je kao osoba koja je progutala prevelik zalogaj i sad se guši. Nije da viđam ljude koji se guše svaki dan, ali pretpostavljam da izgledaju kao Martina u tom trenutku. Ukočeni, izbuljenih očiju, blago otvorenih usta kao da će se svakog časa srušiti na tlo. Pod bi se dobro zatresao od njezinog pada. Bila sam očekivala nešto drugo. Možda ne oduševljenje ili radost, ali podrška bi dobro došla. Ali reakcija je bila potpuno suprotna. Moja priča, zapravo, i nije bila toliko strašna koliko je sugerirala njezina tupa faca. Svakome se to dogodi. Povrh svega, ne traži opravdanje. Jednostavno se dogodi. Nema veze s razumom, ni s vremenskim prilikama, ni s horoskopom. Ne može se izračunati unaprijed niti namjestiti poput sata. Ne možete ni pročitati knjigu i biti pametniji u tom pogledu. Sve što tada možete jest realno sagledati situaciju. Logična rješenja su najbolja. U sobi je bilo 30 stupnjeva. Vani barem 35. Logično je da neću ići van. Martina je i dalje zurila u mene staklenastim očima. Nije ni mrdnula. Znoj joj se cijedio niz desnu stranu masnog lica. Mislila sam ako ostane u tom položaju, ići ću si napraviti sok. Tada je trepnula.
"Već ste razgovarali o tome?" upitala je neprirodnim glasom.
"Htjela sam započeti temu jučer na kavi, ali bilo je jednostavno prevruće."
"Prevruće…", zapiskala je. "Kako se to dogodilo?"
"Nije se dogodilo preko noći, naravno. Ali dogodilo se. Takve se stvari događaju svaki dan."
"Ne. Nekima se to nije nikad dogodilo", ogradila se od prekršajnog područja.
"Dobro, nije se svima dogodilo. Ali mnogima jest."
"Ne iz takvog razloga!" Debele usnice su joj drhtale i pomisao da će još zaplakati potaknula je u meni val mučnine. Počela me hvatati zlovolja. Vrućina i zagušljivost poništavale su ostatke početne intrigantnosti. Prije pola sata sjedila je na istom kauču, opuštena, olabavljena tijela i veselo iščekivala da joj povjerim tajnu. Njezino je krupno tijelo potom postupno mijenjalo položaje da bi se naposljetku ukipilo poput kakvog spomenika.
"Događa se iz mnogo glupljih razloga. Hoćeš li me razapeti na križ?"
"Mislim da to nije uredu", napokon je izustila. "Nije fer." Zatim je ušutjela i uvukla bradu u ovratnik košulje kao da očekuje udarac.
"Ma nemoj. Što bih trebala? Pomiriti se sa situacijom i trpjeti do kraja života?"
Oči je ponovno raširila u žemlje. Odabrala sam krivu osobu. Kolumnisticu. Promašene li procjene. Nije tu bilo nimalo sućuti ni razumijevanja, nego osuda od glave do pete. Kao da nije ni htjela razmisliti, nego je unaprijed rezervirala reakciju za ovakve slučajeve, a sada je pritisnula okidač. Takvi su ti kolumnisti. Istrenirani. Znaju oni što je dobro, a što loše. U tom trenu su mi se svi naši prijašnji razgovori učinili beskorisnima. S kakvom osobom se to družim? Kao na usporenom filmu oblak nalik na klupko vune tromo je zalazio za susjednu zgradu. Nekoliko muha nezainteresirano je kružilo po sobi. Sporo poslijepodne. Sada je trebalo smisliti način da je otpravim iz stana.

Već je bio ondje, za stolom uz rub kafića i pio sok koji je razrjeđivao vodom iz boce. Zrak je treperio. Zračni valovi prolazili su predamnom. Sat iznad Oktogona pokazivao je pet i nešto minuta. Pričinjavalo mi se da se velika kazaljka naočigled pomiče sad na dvadeset, sad na petnaest minuta. "Sjedni, šta stojiš?" Činilo mi se da su ljudi koji prolaze pokraj nas priviđenje i da će se sljedećeg trenutka rasplinuti u zraku. Vrućina se već izjutra zavukla i u najskrivenije pukotine grada i osigurala prevlast nad cijelim otvorenim svijetom. Prevarila nas je. Oboružala sam se za bitku navukavši na sebe kratke hlače koje su jedva pokrivale guzu. Bio je to dvosjekli mač. Gornji dio nogu, čija bjelina je odbijala sunčevu svjetlost i obasjavala cijeli Cvjetni trg, iskazivao je natruhe celulita. Mogla sam zamisliti komentare ostalih u kafiću: "Vidi ovu, što si umišlja…" Nije ga bila briga za celulit. Stavljao bi mi ruku svako malo na jedno pa na drugo bedro, nesvjesno, kako bi mu došlo, dok je gestikulirao i davao prijedloge kamo bismo mogli na more. Promatrala sam ljude koji su se vukli trgom. Korak po korak. Golubovi su pili vodu s vodoskoka. U vidokrug mi je s vremena na vrijeme ulazila njegova glava. Bilo je prevruće. Nisam mogla ni odgovarati na njegove prijedloge, a kamoli započeti suvisao razgovor. Slušala sam o apartmanima na Hvaru i Krku, o nekom dobrom hotelu u Rovinju. Sada su bila popularna i putovanja u Grčku. Ne bih li voljela vidjeti Kretu i Rodos? Dakako da bih. Imao je i rodbinu na Korčuli, ali tamo smo bili već nekoliko puta. Postalo je neizdrživo. Ruka na mojoj nozi. Celulit. Htjela sam nešto reći, no onaj žuti krug na nebu tašto se razbacivao svojom snagom i cijela mi se situacija, ljudi u kafiću, pas koji se klatari trgom, golubovi, ja i on učinila nestvarna. Smiješna. Cijeli život je smiješan. Odsjedili smo tako sat vremena. Nakon pošteno odrađenog sjedenja, pozdravili smo se i krenuli svaki svojoj kući. Sunce se osvetoljubivo iscerilo.
Vrućina je bila kao ruksak s kamenjem. Ljeto se pretvorilo u košmar. Dok sam se vraćala kući, sunce je udaralo po asfaltu i odbijalo se o pročelja kuća. Činilo se da je zrak sačinjen od svjetlosti i da pri svakom udisaju umjesto molekula kisika uvlačim u sebe svjetlosne valove. Svijet je lelujao. Dani su mi prolazili kao tjedni. Ljudi su mi smetali. Dani su mi smetali kao ljudi. Pokušavala sam razmišljati. Što… Nabasala sam na susjeda koji je išao odraditi noćnu smjenu u Getro. Bok, kak si i te stvari. Činilo mi se normalnije da je krenulo ovako:
"Bok, što radiš?"
"Nosim deset kila škriljavca u torbi."
"Da? Pazi kako ga držiš."
Koji je najbolji način? Nikako nisam mogla doći do rješenja. Postoji li ispravno rješenje? Naravno da ne postoji. Postoje, zapravo, mnoga ispravna rješenja. Treba odabrati ono koje tebe najviše usrećuje, a najmanje šteti drugima. Kako postići i jedno i drugo? Sunce mi je sada bljeskalo ravno u oči. Hodala sam poput omamljene osobe koja se tek probudila i ne zna kuda hoda. Nijedno rješenje nije dovoljno dobro koliko god bilo ispravno. Svjetlo se sada pretvorila u akustičnu sliku i mogla sam ga čuti dok mi ulazi u nosnice, puni pluća i tjera da hodam dalje i dalje. Rješenje je ono koje u danom trenutku najbolje odgovara situaciji. Ono koje sam odabereš kao ispravno. Tada sam primijetila da sam promašila vrata svojeg haustora.
Dugo se vuklo. Mjesecima. Poput vlaka čiji prolazak čekate da biste mogli prijeći cestu. Vlak se ne čini osobito dug, ali nikako da prođe. Pri prvim se vagonima ne uzrujavate jer mislite da će osjećaj neugode proći. S vremenom ćete se naviknuti. No ispada suprotno. Sve je gore i gore. Na putničke vagone spojili su teretne. Onda se osvijestite. Vlak zapravo nema kraja. Izgradili su ga takvog i možeš se buniti, možeš se žaliti vodovodu, sveučilišnoj biblioteci i svetom Petru. Možeš se i okrenuti i zamišljati da ga nema. A možeš krenuti i drugim smjerom. Smetnja se nalazila gore, na tjemenu. Hoćeš, nećeš, vidiš ga. Ako se praviš da ne postoji, još više te iznenadi kad ga ugledaš. Probolo bi me svaki put kada bih ondje ugledala bjeline. Nisam mogla odagnati osjećaj gađenja prema tom mjestu. Ono se širilo s njegove glave niz vrat i zahvaćalo pojedine dijelove tijela. Nije bilo sumnje da će naposljetku biti preplavljen. A ni kriv ni dužan.

I tako sam došla na to da se nađemo i da sve izgovorim. Ne, dakako, sasvim sve. Ne bih odala pravi razlog. Mislio bi da sam prolupala. Sada kad sam donijela odluku, vidjela sam sve jasno. Osim Martine koja mi je sjedila preko puta na kauču teško dišući, vidjela sam jasno svoj problem. Nije bilo kod njega ničeg lošeg. Mogao je biti čovjek mog života. Ali nije. Onaj bijedni izgovor, toliko puta izrečen, ispisan i ismijan: problem nije u tebi, nego u meni sad se zrcalio kao jasna i jedina istina. Martina se mogla snebivati do mile volje. Svi su se mogli zgražavati.
Martina se naposljetku pomirila sa situacijom kad je vidjela da žemljaste oči ne pomažu. Tjednima sam osjećala olakšanje. Uslijedilo je odmah nakon prve tupe zatečenosti, one kad se odjedanput nađete sami u svijetu koji ste dotad doživljavali uz drugoga. Dugo sam bila pod dojmom i sve mi se činilo novo i zanimljivo. Stvari koje prije nisam primjećivala, sada su dobivale drugu dimenziju. Više sam izlazila s prijateljima, više se posvećivala sebi, imala sam vremena za razmišljanje i nerazmišljanje. S vremenom sam prešla na bolje radno mjesto, upoznala mnogo ljudi i bila na nekoliko putovanja u inozemstvu. Osjećala sam se kao da sam osvojila svijet.
Prošle su dvije godine od prekida kad sam ga ponovno vidjela. Čula sam od zajedničkih znanaca da se u međuvremenu oženio i da ima dijete. Bilo mi je drago. To je važilo kao službena potvrda da sam ispravno postupila. Tom bih potvrdom sada mogla mahati Martini pred nosom. Ugledavši ga u knjižari kako gura dječja kolica, obuzeo me je osjećaj susretanja bliske osobe nakon duga putovanja. Porazgovarali smo, ispripovijedali ugrubo jedno drugom što smo radili u posljednje dvije godine. Osjetila sam da mi ne zamjera. Bio je vedar i činilo se da mu je drago što me vidi. U ruci je držao slikovnice. Na kraju smo se pozdravili i, uz dobre želje, krenuli svaki na svoju stranu. Tada me uhvatila želja da vidim ono neoprostivo mjesto zbog kojeg sada ima tuđe dijete. Koliko je kose izgubio u ove dvije godine i koliko je točna bila moja procjena u odnosu na vrijeme. Oprezno sam se okrenula. Stajao je s kolicima pokraj blagajne i čekao da plati račun. Leđa su bila njegova, međutim, na tjemenu nije bilo nikakve praznine. Pokrivala ga je prirodna, gusta, kovrčava kosa. Crna poput ugljena.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad