2007.

KATJA MATOŠEVIĆ

Katja Matošević, rođena 1976. u Puli. Radi i živi u Rovinju.
Piše poeziju i kratku prozu.
Pjesma "Jesen" objavljena joj je u zbirci Erato 04 od strane Međunarodnog instituta za književnost. Sudjelovala na 25. susretu neafirmiranih pisaca u organizaciji Hrvatskog sabora kulture 2005. godine. Iste godine sa poezijom na talijanskom jeziku sudjelovala u natječaju Nosside 2005. gdje je pjesma "Amanti" dobila posebnu pohvalu.
Priča "Metamorfoza" je ušla u konkurenciju za glavnu nagradu na natječaju Večernjeg lista.

 

 

OKRUGLA RAČUNICA


Danas je taj dan. K vragu. Možda se nitko i ne sjeti. Možda se uspijem provući. Nezapaženo.
Oblačim trenerku, bijelu sa zelenkastim crtama sa strane , bijela šilterica na sviježe opranu kosu, sunčane naočale na oči i pravac u potragu za jutarnjim kofeinom. Intravenozno, ako je ikako moguće. Danas će biti težak dan. Osjećam u zraku.
Sjela sam u svoj kafić na terasu i uživala u toplim zrakama sunca. Sanja samo što nije stigla na jutarnji obred. Možda ipak sve prođe dobro.
Taman što sam razvukla onaj svoj pobijedničko-zavjernički osmjeh trgne me onaj pištavi zvuk na mobitelu, kakav samo motorola može imati. Poruka.
- Sretan rođendan draga! Brojimo okruglo, ha ? Hahaha....pusa, Veronika.
Pf. Da. Okruglo. Samo ne znam što je tu tako smiješno. I dvadeset je okruglo, pa nitko ne drami oko toga, ali tridesete, auuu, e tu već spadaš u metuzaleme ili bar dobijaš iskaznicu za taj dotični klub. Metuzalema, mislim. Ako se mene pita, meni sve to smrdi na zavjeru. Nekakvo opako tajno društvo tridesetogodišnjaka. Ne bi se začudila da postoji neki mehanizam koji pomno prati kad ćeš ih navršiti i taman trenutak prije, vjerovatno dok spavaš, ugrade ti čip ispod kože. I od tada, vjerujte mi, jednostavno mirišeš na trideset.

Moram priznati da mi je oduvijek bilo izrazito smiješno to zaziranje od tridesetice. Što se to točno dogodi ? Ispadne ti kosa onog trena kad ti netko kaže – sretan rođendan ? Zataknu ti socijalne zube i gurnu u džep bon za pasulj nedjeljom ? Što i ne bi bilo tako loše. Ovo sa pasuljem, mislim.
Danas, e danas bi si mogla odvaliti ćušku preko glave glede nerazumijevanja. Sve sam više sigurna da se radi o nekakvoj perfidnoj zavjeri. Dok te ne opale po leđima, ne razumiješ, ali taj dan, kunem se , baš taj dan svijet se okrene za 180 stupnjeva i ti ostaneš visjeti naglavačke bez ikakvog uporišta. Kažem vam. Moguće da i od toga počne opadati kosa. Vrag će ga znati.

Telefon ne prestaje pištati. Happy birthday mala! Sretan ročkas !....... Da,da,da. Dobro.
Sanja doleti sva uspuhana sa razvučenim osmjehom kakav samo ona ima. Kunem se da nema uši usta bi joj napravila krug oko glave. – Sreeetan rođeendaaan tiiii!!! Gurnula mi je buket bijelih margerita u ruke i teatralno se podbočila – Iiiiii mačko ? Okrugla računica, ha ?

O, bože, pomislih, daj me kresni munjom usred čela ili me izbriši kao kredu sa ploče kakvom mokrom krpom.
- Sanja, srećo, hvala ti, samo nemoj boga ti tako glasno, ne moraju svi znati.... – Da si u najboljim godinama ili što? – nastavila je zafrkantskim tonom.

-Da.- rekoh. Baš to. Skočila sam sa stolice – Drago mi je, ja sam Lea, nemam stan, auto na kredit sa još dva nad glavom, ne auta već kredita, životno osiguranje kojem je istekao rok uplate, skuter u fazi dezintegracije ali imam treći stup osiguranja i u najboljim sam godinama !
Da. Najboljim. Još uvijek mi ne drhte ruke da si vežem špagu oko vrata.

Uklete su te tridesete, kažem vam. U toj brojki mora da se skrivaju tri šestice. In inkognito.
Ili mora da je stvar u onom čipu što ti zavale za vrat. Kako god bilo, odjedamput svi oko tebe prave recenziju tvog života. Bilancu stanja. Kao, to je to, što si napravio napravio si, što nisi – boga mi ni nečeš. Slijedeći!
Pečat na čelo i marš u drugi red. Druga skupina. Magareće klupe.

Neki dan, ispunjavala sam formular za nekakav brzi gotovinski kredit. Datum i godina rođenja. Udata? Ne. Djece? Ne. Živite u kućanstvu sa ..? Ne. U kućanstvu sama sa sobom.
Da skratim, nisam dobila kredit. Kažu, kreditno nesposobna. Hm.

-Lea – kaže moja presvijetla majka - ne misliš li da je vrijeme da imaš djecu ? Zamalo da se nisam zagrcnula juhom. Pilećom. Sa rezancima.
– Aha – rekoh, da skratim. Evo, sutra odoh naći kakvog mladog pastuha da složimo dvoje,troje djece. Ili ima kakav rent-a- family packet , ono na nekih 10-tak godina? Žuti karton. Prvi. Vidim joj u očima. Možda imam sreće pa ostane na tom.

- Pa dobro, kaže, reci ti meni koji su ti planovi, nisi više mala, imaš trideset i koju!
- Trideset, mama, trideset. Okruglo. Ne postoji – i koju.
Nevjerovatno kako kad si mlađi kad god bi tražio nešto, rekli bi, ne može imaš tek šesnaest. Sedamnaest, mama , sedamnaest. Dakle uvijek bi ti skidali onu – koju. Ali kad te zašamari trideseta , onda ostale se samo prilijepe same po sebi. Kako je krenulo mogla bi za koji mjesec imati i četrdeset. Vražja su to posla, kažem vam ja.

Pokloni su stizali jedan za drugim. Već sam bila i zaboravila kako se ustvari veselim tim šarenim smotuljcima iznenađenja.
«Kompletna linija proizvoda za suhu kožu, nakon tridesete»
Otvaram drugi. Namrštena čela.
«Regenerirajuća, lifting krema protiv bora za lice, na bazi AHA retinol estera”

Tako znači, igramo prljavo.
- A što mi niste kupili kakvo putovanje recimo, da odmorim svoje stari kosti ?
- Htjeli smo, ali popuste odobravaju samo do trideset godina starosti. Jedva je kroz smijeh izustio Nikola.

Pametnjakovići. Svi redom -30. Lako se njima zafrkavati.
Pravda je spora ali dostižna. Svima redom kupit ću im šampon za rast kose.
Kad se probude viseći naglavačke.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad