2007.

KEMAL MUSIĆ

Rođen 1972. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Objavio zbirku priča «Zasjeda». Na anonimnom konkursu časopisa «Odzivi» dobio nagradu za priču «Zloglavlje».
 

 

IGRA

Kad je Šeki izašao iz kasarne u kojoj je odslužio vojsku, pogledao je u nebo i siva brda koja su okruživala grad.
Odluči da se ne vraća u rodno selo, u kojem su vuk i čovjek pobratimi.
Istog dana je našao zaposlenje u fabrici betonskih elemenata.
Po čitav dan je naslagao blokove, a majica je postajala sve tješnja za njegove mišiće.
Portir ga je puštao da spava u direktorovoj kancelariji.
- Šta ćeš ti, Derane, tu? - zateče ga direktor jednog jutra usnulog u svojoj fotelji.
Šeki je oborio glavu.
Sjutradan su mu našli sobu kod jedne Ite. Srednjovječne žene niskog rasta. Pričala mu je o visokom moralu. O bogatstvu koje je naslijedila od babe koja je bila kontesa.
Šeki se stidio gazdarice. Izbjegavao je njene poglede, a bilo mu je neprijatno kada se sa njom sretne. Jedne noći ne mogade da izbjegne Itin poziv na kafu koja se već pušila na stolu. Stidljivo je započeo razgovor sa gazdaricom. Pričao joj je o svom selu. O gustim oblacima kad se naroguše od sjevera. O jesenjim poplavama i ljetnjim sušama. O žitu. O konjima, volovima i ljudima iz njegovog sela. Reče joj da ne želi da se vrati u to svoje selo i da mu je bolje u fabrici da proizvodi i naslaže betonske blokove.
- Osjećam da su mi od tog posla mišići sve tvrđi - reče joj.
Ita se bezobrazno nasmija. Veli da je vrijeme za spavanje i poče da se svlači.
Šeki okrenu glavu.
- Stidiš li se, seljačiću - reče kroz smijeh.
Šeki je gledao ustranu.
- Kako si nogat. I ruke su ti velike!
Šekiju dođe da pobjegne.
- Svi ste vi seljaci nezgrapni, zbunjeni i sve vam je veliko - nastavljala je Ita, skidajući komad po komad odjeće.
Šekiju je bubnjalo u glavi.
- Kad ste na ženi čini vam se da ste na mečki - govorila je Ita, a Šeki je i dalje prazno gledao, iako ga je nešto vuklo da spusti pogled na gazdaricu koja je bila skoro gola.
- Strah vas je od nas varoških, ali vam je milo što se ne branimo kao one vaše seljanke - čuo je Šeki Itine riječi koje su do njega dolazile kao iz sna. Htio je da joj skreše u lice da su seljanke stoputa bolje od varoških pekmeza, ali mu je nešto stajalo u grlu i nije mu dalo ni riječ da izgovori.
- Hajde da se igramo, seljačiću moj - reče Ita i skide sa zida rogove od srndaća i od srne. - Hajde da se bodemo - kikotala se.
- Bezveze mi je to - odbrusi Šeki i ostade zagledan u nevidljivu tačku.
- Ma, hajde, seljačiću - bockala ga je Ita rogovima od srne. - Hajde ako smiješ!
Šeki se okrenu i pogleda Itu.
Bila je samo u providnoj spavaćici.
Učini mu se da Ita treperi.
Gledala ga je izazivački. Rogovi od srne u njenim rukama su bili spremni za borbu.
Šekiju je krv sve jače udarala u obraze. U glavi mu se mutilo. Kao da ga nekakav kovitlac ponese u beskrajne visine. Poludje. Izbezumi se. Uze rogove od srndaća.
- Sad ćeš da vidiš svoga boga, ti razmažena građanko - govorio je sve jače ubadajući Itu rogovima od srndaća.
- Ne bodi me tako, seljačino.
Šeki nije odustajao.
- Oh, probode me, jadnu, cijelu - kikotala se Ita.
Šeki je jače navalio. Htio je pošto-poto ovu bitku da dobije. Da pokaže ovoj «gradskoj pašteti», kako je zvao djevojke iz grada, šta su rogovi u njegovim rukama.
- Ne natiči me tako, kudravko jedan. Zar ne umiješ polako? Slomi me! - nije prestajala Ita da priča.
I Šeki je htio nešto da kaže, ali riječi su mu se zaglavile u dušniku. Samo je jače navaljivao na Itu. Htio je skroz da je probije, da je prošika, da je proburazi, da je natakne i kovitla njom kao razjareni bik u njegovom selu kad natake busen zemlje na rog. Htio je da je zgromi, da je samelje, da je uništi. Htio je da je zgnječi, da je sprži, zdrobi, spljošti, spršti. Htio je da je zgužva, smota, uvije, previje, slomi…
A Ita se samo - smijala.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad