2007.

LIDIJA VUKČEVIĆ

Lidija Vukčević (Zagreb,1954) Diplomirala jugoslavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala tezom »Romani Miloša Crnjanskog - evolucija romaneskne forme». Bila stipendistica Andrićeve zadužbine.
Objavljuje književnu kritiku, poeziju i esejistiku od 1983. Između ostalih, piše o V. Milićeviću, I. Andriću, V. Desnici, P.P. Njegošu, M. Lomparu, D. Kišu, V. Desnici, M. Kovaču, M. Krleži, M. Selimoviću. M. Crnjanskom. Drži javna predavanja, predstavlja prijevode naših pisaca na talijanski, sudjeluje na znanstvenim skupovima.
Prevodi na talijanski i francuski (vlastite stihove i eseje, poeziju Aleksandra Ristovića, novelu "A i B" Danila Kiša), publicira u vodećim domaćim i stranim časopisima. Najtiražniji talijanski dnevnik, Corriere della Sera publicira jednu njenu pjesmu u ljeto 1999. Predavala na Državnom sveučilištu u Milanu (1983-1987) i Sveučilištu Stendhal u Grenobleu (2001-2004) kao lektorica za hrvatski, srpski i bošnjački jezik, književnosti i kulturu. U milanskom periodu bila savjetnica za slavensku poeziju izdavaču Jacca book. Niz godina radila kao srednjoškolski profesor-mentor hrvatskoga jezika u Zagrebu. Predaje serbistiku na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.
Objavila zbirke pjesama: Boja šafrana, 1992. Samobor, Nakus; Il velo, 1997. Pistoia, Via del vento (vlastiti prijevod); Latinska knjiga , 1998. Zagreb, Prosvjeta; Lepeza, 1999. Podgorica, Kulturno-prosvjetna zajednica Kamen', revija za poeziju i filozofiju, sav poetski dio broja 14/1999, 22 pjesme, (dvojezično) i poetički esej: Sulla poesia e sulla realta vlastiti prijevod, Codogno; Rječnik slučajnosti, zbirka eseja, Zagreb, Profil
Uvrštena u četiri suvremene antologije hrvatske i srpske poezije.
Stanuje u Samoboru.


Photo by Davor Sabic
 

 

 

IZ REFLEKSIJA

Jutro, 3. VIII 2002.

Čist kao jutro..
M.Krleža

Reklo bi se da je jutro, ili, štoviše, zora, buket mogućnosti, cvijeća razlika što nam ga dan daruje, da bi nas pred večer, koja brzo svene, priupitao jesmo li birali opojne arome pelina ili mirluh kaćuna ili drski cvat rakite, da bismo obdanili. Ipak, nitko pod kapom nebeskom ne zna kako će dan završiti, čak i onda kad po jutru se poznaje.
Ja koja ovo pišem već sam dugo godina nevoljka bar prva dva jutarnja sata, ili šire, do podnevnog ili nedjeljnog ručka.: prerađujem snove, obračunavam se s prijateljima ili zurim u nebo, kao da ga ne znam koliko ima. Šutljiva sam i namćorasta i ne bi mi drug tada bi ni dragibognanebi. A onda kako raste ona velika jabuka, tako se i ja razbuđujem, dolazim sebi i privodim se razumu kao da je to najvažnije, bistri mi se zamagljena perspektiva sjutrašnjice, i činim to da barem dok pišem, ništa se ne čini: ni muzika, ni pjev sladunjavih ptica, ni telefonski se vrše disputi ni radijske se kotrljaju nemirne i skandalozne vijesti.
Ako je jutro djetinjstvo života, što je onda rano poslijepodne, kad ljetne su sjene jasne ali i duboke, a dani kratki i onda kad su najduži? Ozbiljno gledano, nema pjesnika koji nije obuzet samo sobom, kao najgori solipsist, već i svojim djetinjstvom, ne znam kako gorko da je bilo, ili ne znam kako da je bilo sretno, ako te dvije riječi, djetinjstvo i sreća ne isključuju jedna drugu, čim počinješ misliti svojom malom ali već dobrano od pameti usijanom glavicom.
A mama mi je prala kosu uvijek nadolje, prema onim metalnim lavorima, a zapjenile bi mi se ne samo oči i vlasi, zamrsile misli toliko da sam jedva čekala da prođe taj subotnji ritual kupanja i pranja, podrezivanja i uređivanja, toliko je bila brza da uspostavi red u našim tijesnim nastambama, da bih ja, u onoj ljetnoj i seoskoj, jedva dočekala da za prvom murvom skinem sandalice i hodim bosa po onim lijepo izdubenim, izlokanim, izvajanim kršima na putu do Barutane ili Razboja, kamo smo išli da kupimo kartice ili jedemo kupine, uzmemo novine što ih sa pruge skida neko iz doganje, a mi ih za one aluminjske kovanice podižemo i nosimo doma. A ako se nedajbože zamaste od prstiju kojima si usput vraćajući se zobala pokoji grozd s tuđih imanja, nadrljala si i po ocu i po babovima. Slijedi ti isključenje za večernje kupanje na Malom Blatu, a nećeš primirisati ni čuna, ni lopoča, ni onih trava koje rastu iz mulja, ni pržine niti one pogače i bijeloga mrsa što vam ih spravljaju u torbicu, kao čobansku. Nego ćeš fino slušati, ojađena s trijema tetkine kuće kako se dozivaju seoski lašci, konjokradice i pjanci, ošamućeni pazarom i varoši, iz koje su tobož stigli sve u limuzine glavaša. Fino znaš da nijedan funkcioner ne sijeda s BAŠIBOZUCIMA, i da svaki ima svog šofera koji ih ćera do cetinjskih ili kotorskih sjednika ili konferencija, ali oni svejednak napominju debelo masteći kako su baš sa tim i tim stigli od Titovagrada sve do Đerinca đe ih iskrca, neka mu je fala, vazda, po najvećemu žaropeku. Uh, tuži ti se od tih lažavina, a kad ih neki od stričeva svrati na rakiju i cigar duvana, ti izmakneš iza kuća, da vidiš što rade ona dva dobra i mirna magareta dok ih nijesu natovarili kotarinama, lijepo upletenima i svezanima , kao bisagama na razglednicama, punim grožda i smokava. Strižu ušima, i ono manje magare nekako ima prevelike i pretužne presjajne oči i tebi ga bude sve žao, kao da si i sama zaboravljena tu među dračama i šipkurinama, da paseš ovu već požutjelu travuljinu, a ostali se lijepo namještaju u barku-dabogda se potopili-pa se ljuljaju i smiju, pa prskaju vodom, a ona najstarija među njima, draži ih prutićem kao zla učiteljica. Uh , kako će mi to platit jednoga dana kad porastem pa i ja postanem NEKO, pa im vratim desetostruko.
Jutro u S. možeš dijeliti po zvonjavi: svakog sata smjenjuju se ono veliko i teško stolno zvono s tišim i lakim, kao zavičajnim, zvonom one seoske bogomolje, franjevačko zvono samostansko. Nisu ujednačena, drugo kasni za prvim par sekundi. Kao u andrićevskim kasabama, svako od njih zvoni drugima, premda smo ovdje svi neupitni katolici-naglasak na O. To bi značilo da iza tih zvučnih kulisa, svako snatri svoju jutarnju i nedjeljnu majstoriju. Kao i prije četrdeset godina, peku se kolači, kuhaju juhice, citiraju recepti, širi najbljeljiarijelskiveš, trpi snošljivost. Samo neka macchina kao lađa ili tenk, samo klinci što zuje na rolericama, samo oluje bakljade i bljeskovi podsjećaju da bome vrijeme nije nevino kao na početku šezdesetih. I da uopće nije jutro, premda kad se oglasi podne, bunovni i krmeljavi, klinci rastežu se u pidžamama na balkonima susjedne zgrade. Oni bolje od mene znaju da svemirsko se vrijeme skratilo, i da će neki meteorit kaookrznutiplanetuzemlju. Ne zabrinjavaju ih frekvencije, osi, pitanja svjetlosti, tolerancija kojom nećemo podnijeti čudesa kojima nam znanost i crkve tako lijepo prijeteći pune nazoviživote. Jer oni znaju da to nije politika, nego mreža. A tu nema ni jutra ni podna ni večeri. Durhmarš mrak. Mrkli, metalni, klonoviti. Ne moš ni reć: ko te jebe. Ni : ko te šiša. Ni: ko te pita. Svi briju. Na ništa. Ničim izazvani. Mucaju. Buncaju. Reklo bi se da su mladi. Da su jutarnji. Doduše, čitaju Jutarnji list. Prvo otvore spejsove, pa tutače, pa dok zvrlji mobi, zijevaju mumljajući: nemrešbilivit. Neće nikad ostarit majke mi. Jer se nisu ni rodili.I kako ja lijepo obično poantiram: mi ćemo dotle skupljati meteorite.Možda nekome u međuvremenu prorade klikeri.

Žar
5. VIII 2002.

Ovaj sam esej izgubila. Moram ga ponovo napisati. Ali to nije više onaj isti. Onaj stari žar.
To je neki drugi, pregorjeli, kao osigurač žar. Promijeniti bakrenu žicu, ojačati provodnika. Tako bi trebalo i u pisanju. Eseji su nastali samo dva ljeta ranije. Ali koliko samo vode proteče pod mostovima u dva ljeta, u godine dvije. Jedva da se mogu sjetiti ičega, osim nekoliko pripaljenih cigarilosa, s onima kojima smo vjerovali. To bi značilo, i imali povjerenja. Ni povjerenja, ni žara, ni vjere. Znate li što je najbolnije: ni poezije više.
Gotovo da je otad ne pišem više. Rekao bi jedan od mojih znanaca: samo ti piši svoje pjesmice. Da, tada sam bezopasna, kao bespolac. Niti ih tko čita, niti razumije moja migoljenja u slike koje bi trebao tumačiti neki lažac s velikim nosem književnog znalca.
Par ljudi koji ih razumiju, jer ne zastaju nad riječju tronožac ili suhomeđa, duvanište ili razboj, par drhtavih staraca s dipotrijama do sedam, više ne čita poeziju, osim možda onu koju piše Tin za vratima gostionice ili glavnoga stana, u ilegali i stideći se zakašnjele mladosti.
Govorilo se o ženi ili muškarcu: taj je žario i palio, svojedobno. Da, jer sad svi pale, svi žare: djeca-bombe, Izraelićani i Palestinci, Balkanci i Nebalkanci, Evropejci i Vanevropskezverke, Ameri i Sadami, gori kugla kao vatra neprestana, kao heraklitovska teza o svijetu koji nije ništa drugo nego vatra koja se s mjerom pali i smjerom gasi. Naravno, stari je filozof, mislio na svemirsko kretanje i na dijalektičku igru mijene vremena. Bi li nas prepoznao sada da kojim slučajem siđe s Partenona s Parnasa s Cyprosa s Male s Azije, i da nas vidi ovako propisno zasužnjene pričinama, sjenama svih vrsta. Pa da nas pažljivo zagleda, nas u maskirnim uniformama, s probušenim ušima, usnicama, s golim trbusima ili pupkovinom oko vrata, zdrave kod očiju a slijepe za onaj svakodnevni trans tako neophodan da bi se između dviju vatri, dva zla biralo manje.

U mojoj postojbini, u očinskoj kući nisu svi pušili, kako bih sad mogla mitologizirati, retuširajući i lickajući uspomene. Jer, one su tako žive u mojoj žarkoj jošdjetinjojpameti, da mi ne treba fiksira u laboratoriju, dok razvijam slike. Samo je baba, očina majka punila nosnice nekim duhanom iz burmutice, i dvojica stričeva znali bi pripaliti uz oganj, u staroj kužini. Metalni obruč koji je žar odvajao od ostalog dijela kuće, verige i po koji zamrčani kotlić, onaj neophodni miris dima, kojim tako nježno i resko vonjaju uske oblice duba ili duda, tako su me u rijetkim jesenjim ili zimskim posjetama činili neophodnom i, oprostite na izrazu, srećnom, kada bi mi jedan od njih, rekao: Dodaj mi jednu goraćicu, da pripalim. A to je u mom jeziku, tanka grančica, skoro kao prut, što tinja kao neka duga nargila koju valja spretno dohvatiti i dodati starijemu u rodu, tako da ne poremetiš gorenje, da ne izgoriš ni ruke ni lice, a da se ne postidiš od svoje djevojačke nespretnosti koja još ne zna dobro grškati, čarkati po vatri. Ti to radiš već od djetinjstva, jer vide da si starija malo nego što bi trebala biti, da žmirkaš u večeri slavske u onaj nužni rumeni žarpepeo kojim pokrivaju sač, sanjajući otvorenih očiju o rukama koje stvoriše mašice kako tamo zovu žarač, o dimu koji se plavičast ispreda iz ognja da bi se zakovitlao u lance na kojima visi mrs, a najdraži ti je onaj što jedan od stričeva na tankome ražnju peče za tebe, od kastradine tek malo odimljene, pa poslije ono pravo da staviš malu džezvu uz rub žara da uzavri kafa, o, kako ti dobro pamtiš duge ruke jedne od karijatida koja prosipa malo vina po badnjacima, i onu posnu večeru od koje ti je malo tuga, kako tamo zovu mučninu, pa ono prekršenje posta kad tebi koja putovala si cio dan peku onu crnu kobasicu da ne snemogneš od džade i pruge, o kako ti je milo doći tamo gdje te tretiraju kao odraslo čeljade, pa ti lijepo dodaju nezatvorenu cigaru da ju do kraja saviješ i zapališ i prije nego ćeš javno obznaniti da si ušla u zrelost, kako si tamo dobrodošla jer znaš svaku riječ premda si pozaboravljala mnogim starcima imena i imena očeva, kako se tamo, da bi se razlikovali, nazivaju.

Otac se ljuti što ne znaš dalje od četvrtog pasa ni imena svojih predaka, utuvljuje ti to u glavu kao tablicu množenja, ali ne ide, tvrdoglava si kao magarica, jer te ismijava, pred svima govoreći da OVDJE to svako jučeranje dijete zna, a ja tolika, studentkinja filozofije ne znam. Da ga impresioniram, praveći se da ga ne čujem, priupitam za nekog koji je prošao i balkanske ratove, lijepo nastavljajući priču o tom vremešniku i njegovim kozama, jer se dobro sjećam da su ga seoska djeca ismijavala što je nosio naočare idući da čuva, ili priču koju sam čula o Luki Ilijinom, kao da to nije moj pradjed s majčine strane, o zrnu koje je iz turskih ratova nosio u desnoj ruci, i nikad nije bježao od rabote, naglašavajući potonju riječ. A onda bi neko iz gornjih kuća zastao, jer ne mogahu vjerovati kako ta Malamiloradova za Svetogavasilija, neka mu je slava i milost, lijepo zbori ka da je ovđe podizana.

Oni ne mogu svi znati da sam ja odrastala posvuda, od jedne do druge nahije, između republika i banovina, među državama i za granicama, u mansardama i suterenima, i najviše u zaprašenim provincijskim dvorištima gdje je bio podvig za djevojčice, ne, popeti se na šljivu, jer to svak već zna, nego na orah ili krov garaže. A ako nema žara u tvojoj naravi, da ne kažem krvi, jer ne mogu neke riječi upotrijebiti bez užasa ili odvratnosti, badava ti udžbenici o tome: Kako spoznati sebe ili Kako osvojiti muškarca, ili Kako napustiti osvojenog muškarca, jer to ne možeš znati ni iz Priručnika za iscjeljivanje mislima samog sebe od ostatka svijeta, ako nema te vatre u tebi, badava ti i ciganske fuge, i šatori o kojima sanjaš, i čerge, i stepe. Ti si nesposobna da stojiš na straži, Njene Milosti Vatre, borbe neprestane.

Kišni dan
6. VIII 2002.

Ovaj esej nisam izgubila. On je kiša koju sam već napisala, koja je zasula, zalila onaj jučerašnji, onaj negdanji žar. Mudra kiša, da ohladi i ugasi ono gorenje, prije nego će postati pepeo.
Moja je majka imala u svojoj slavnoj i predpredratnoj gimnaziji, koju sagradi jedna od princeza crnogorskih, ono zdanje od klesanoga kamena i simetrično je i dvokrilno kao onaj orao iz grbova dinastičkih, dvoglavibijeliorao, u takvoj je realki moja majka imala u sedmom ili čak osmom razredu školsku zadaću KIŠNI DAN. Ne sumnjam da je dobila odličan. Možda je čak već i bila zasukala ona završna, maturska godina, ona ‘48, koja je svakog od stoljeća u kojima su se brojale revolucije, bila prevratnička. Ja sam sad u svojoj takvoj godini, i sve sam manje sklona kompromisima, premda znam, da opstanak je popuštanje. Nije neko doba ni od opstanka ni od popuštanja: kad bih bilježila dnevnik kao svaka žena u mojim godinama i položeniju, ne bih propustila reći da jučer je ovdje bila jedna od onih unižavajućih obljetnica koje se zovu po gadnom američkom modelu imenovanja oluja bljesak ili kroćenje zmaja. Kakav smisao za metafore, kakav književnosni jezik u militarističkom, vojnom nazivlju. Mislim da svaka pomisao na Dan pobjede (hic!) ili Dan zahvalnosti(nazdravlje), koji aludiraju velike i žrtvonosne ratove, svjetske i globalne, svakome tko ima i malo soli u glavi, izaziva u najmanju ruku vrtoglavicu od perfidnog ideologiziranja kojim se mučenici pretvaraju u neprijatelja a njihovi mučitelji u vitezove i heroje. Na stranu sve, ali konvoji NJIHOVE djece, kao da nisu mogla biti moja i tvoja, njihovo sramno kamenovanje, jedan američki diplomat koji kao turist-mužik sjeda s njima na seoska kola, je li to hrabro domovinsko uprezanje paranoje u naše sive kore ili smo svi već toliko ludi jedni od drugih da se bojimo pljunuti sebi u obrazine, u maske kad se već bojimo reći da su ONIKOJISUNASBRANILIODNASSAMIH bili drogirani našijenci, naši zlotvori, naši krvnici potpomognuti američkom zračnom pljuštećom, kišom bombi.

Sutra će isto tako naći neku Arapčad da ju izmitraljiraju praveći od klinaca s praćkama žive bombe, neprijatelje broj jedan u svetom ratu koji SAVMUSLIMANSKISVIJET vodi protiv tih vrlih novih guzica. Znate li vi što znači biti suvremenik i šutjeti na kišu i gmljavinu, biti prokazan ni kriv ni dužan, odležati svoje ideale u našim dušegupkama , ne smjeti izustiti ni jednu svoju pjesmu na svom jeziku osim u getu , jer taj isti je jezik ovom kojim pišem blizanački srodnik, ali za jednu nijansicu drugačiji: tvori pasive, sintaksu ili neke glagole drugojačije pa vam ne treba prijevod nego dobar prijevoj na nosnoj i uzlaznoj zapušnici da ga usrkate bez bijelog baruta koja i naša i vaša i njihova djeca ušmrkavaju ionako na engleskome.

Mogu sad naravno napisati: Utorak je, kiši, mislim na tebe, sluti se Gospina odežda iza Preobraženja iz kojeg pišem, mogu napisati koješta drugao slatkasto i lirsko, pa da se provučem kroz iglene uši kao slonica. Ali neprilično je pisati sonate uz kolektivno ludilo, kao što je nedostojno ljudskosti zapjevati na sjenama mrtvih i prognanih: oni su više nego dvostruki, oni su mnogostruki naši vlastiti mogući životi, jer da se kristovski izrazim, možda su oni morali otići ne samo da bi se MOŽDA spasili- spasiti glavu ne znači i spasiti život- već da bi učinili nama koji ostajemo neku drugu PROSTRANIJU, obezglavljeniju, raseljeniju zemlju. I što smo, pitam vas ne bez zebnje, mi koji NISMO UČINILI NIŠTA JER SMO ŠUTJELI bolji od onih koji su okidali obarače, ČISTILI , jesmo li mi isto ljudi ili prvorazredne hulje koje su se bojale organizirati jer su to umjesto njih činili pregnantni političari: nekoliko bubotaka, oprostite, nije isto što i glava puna trauma, pamćenje puno užasa, katarza koja kao kiša ispere posljedice tragedije ali ih i ne ukloni? Kako uopće možemo jesti, spavati, govoriti, misliti? Kako možemo uostalom živjeti pod istim Nazovinebom? Dok svaki talijanski bidone ili serija o hitnoj službi izazove srca milosrdna, jedno jedincato njihovo dijete, ili ako baš hoćete Ciganče, zasuto je našom pljuvačkom. Dotle, ili samo ljeto kasnije, u Tvornici neko S onu stranu, ‘em ti Gospu, lepo peva Đelem đelem. Teba li reći da je bio tout Zagreb. Alal nam vjera!

Weltschmertz
25. III 2000.

Ili si mislio valjda
da ću zamrziti život
I u pustinje bježat
Zato što nisu dozreli svi
Cvjetni snovi?

Goethe

Svemu usprkos, ideja svjetske boli fascinantna je. Osim toga, ona je i svjetska ideja, javlja se gotovo nezavisno jedna od druge na svim stranama evropske matice, u stepi i na Baltiku, u Wiemaru i na britanskom otoku, na balkanskim i apeninskim stranama. Znači li to da je Byron patio od istog osjećaja uzaludnosti kao Njegoš, i da u izvjesnome smislu , pogibaju od istog zrna, onoga koje se ne čuje?

Interesantno, svaki veltšmercist govori o nebu, i to naročito o onom atičkom i antičkom, nebu Olimpa i Akropola. To isto, malo konvertirano nebo zazivat će ponovo simbolisti, naročito kad ga budu izgubili. Romantičari posebno vole i klasični mit: koliko stihova posvećenih grčkim urnama, Polikratovu prstenu, rimskim elegijama, uzvišenome i tragičnome, koliko težnje apsurdnome: što nedostižnije to bolje!

Goethe kaže u Prometeju:

Pokrij svoje nebo Zeuse
i gotovo prijetećim tonom:
Ničega jadnijeg ne znam
Pod suuncem od vas bogova.

Ovaj žal za odsustvom boštva, donekle znači da lirik pati što i sam nije bog, prem se tome vrtoglavo približava, onda kad kao Werther drži svoju Lotu u naručju.
Možda naša kultura propadanja i započinje sa stjegonošama romantizma, sa stihovima Williama Blakea u pjesmi Jeseni:

Jeseni teškog voća
Puna mrlja
Od krvi grožđa,

ili tek započinje sa Sutonskim pjesmama Victora Hugoa?
Mislim da je osjećaj progonstva ili bezdomstva korijen Weltshmertza. Može li se uopće živjeti samo pod nebom kao Ciganin, u apstraktnoj domovini svjetske kulture, virtualno ili na ravni jezika? Možda i može dok pjesma traje ili dok postoje umjetnički dodiri. Ali u nekim godinama valja staviti naočare na nos i udaljiti tekst. No, tada biva da se ugrizemo za jezik i progutamo vatru vlastite poetike.

Kada veliki Ljermontov, možda po dikciji poetskoga glasa, najveći među romantičarima bude rekao:

Njet, ja ne Bajron, ja drugoj

značit će to da shizoidni rasplet dovršen je i da stvaralac sam sebi ispisuje osudu:

Hoće l'itko
Gomili reći misli moje?
Ja sam-ili bog-ili nitko!

U stvari je zastrašujuća ova ikarska poletnost na kojoj izgaraju romantičari. I danas mogu je sasvim razumjeti: nerijetko se sama izgubim u fantaziji koju otvaraju španjolski jezik ili tango, uz svirku dertne harmonike ili razularene gitare. Ili kad, u nesputanoj šetnji tuđim gradom začujem onaj Kyrie eleison, kao nekad iz milanskog Sant Ambrogia. Jeza koju osjetim i tjelesno, neopisiva je: liči možda osjećaju Vječnoga Žida koji se ne skrasuje, već suklja i izvire odasvuda, kao očev duh, veoma nujan, nikad spokojan.Tada je moj bol svačiji, ako nije i svjetski, a svjetski poredak koji nastanjujemo tako je besmislen, da ne zaslužuje ni sažaljenje ni promišljanje.

Neznanci u zrcalu
5. IV. 2000.

Zrcalo je omiljena tema i moderne i postmoderne. A otkad je nadrealističko slikarstvo uzdiglo apsurdni autoportret u zrcalu u Dalijevim i Magritteovim iskošenim, suludim perspektivama, ne prestajemo, kako bi moji đaci rekli, da brijemo na ovaj motiv.

Ipak, najstarije je zrcalo ono najjednostavnije, Narcisovo ogledanje u vodi. U tom pogledu voda je i najveće zrcalo vremena. Smijem li to reći? Jer, dok se u drugačijem pejzažu vrijeme poznaje po nekoj ruiniranosti, ispranosti ili naprosto propadanju, voda podlokava druge elemente, zemlju ili stijenu, kamen ili gvožđe, a samu sebe ne dotiče. Sve vrijeme koje je oteklo s njom, koje protiče s njenim beskrajnim putovanjem, samo je jedno od njenih ravnodušnih svojstava, kao miris eteričnih ulja ili algi.

Voda je tako mnogoglasna: njeni su raznoliki šumovi samo izlika za njenu jedinstvenu prirodu. Da teče, da se bistri i da nas čini ništavnima.

I inače, u flamanskom slikarstvu kasnog Seicenta zrcalo je diskretno buržujsko podsjećanje na potrebu za ogledanjem. Oni talijanski zaručnici u nanulama što bojažljivo zure u Van Eyckov štafelaj u dubini slike na zidu imaju i zrcalo, a Vermeerove plahe djevojke čitaju ljubavna pisma uz otvoren prozor u čijem se staklu zrcale.

Starije žene kažu da da se navečer ne valja ogledati jer špigl sam može nas ureći.

One bajke u kojima su mudroslovi našli preplete arhetipskoga započinju sa zlim maćehama koje uvijek iznova priupitaju: ogledalo, ogledalce, tko je najljepši na svijetu? A kad ono odgovori nekim drugim imenom, svojoj suparnici pojedu srce.

I ja sam odrasla u ovakvim sablasnim pripovijestima u kojima možeš jedino naučiti da se nadaš nevjerojatnome, jer kao da ono pobjeđuje. U tome su smislu i bajke vježbaonice apsurda, jer što je manja mogućnost da se nešto ostvari, toli se ono brže i izvjesnije zbiva, dogodi.

Dvije seicentističke prijestolnice, Venecija i Amsterdam, na vodi su, i ne zna se dobro je li ljepša njihova stvarna ili ona odražena slika. Kad dodamo tome da se jedna od Venecija Sjevera, Petrograd, počeo graditi stoljeće kasnije, i da je i on sav na vodi, onda se treba zamisliti nad mističnim značenjem vode. Osim svog profilaktičkog i katarzičkog znaka, koje nam donosi, ili ponavlja u kršćanstvu, voda je, u najdominantnijem smislu, simbol života.

Za istočne je narode supstancija objave. Voda je pralik života: iz nje nastajemo, u nju nestajemo.

Jedan mistik kaže: To u meni voda djeluje i govori. I biološki gledano, mi smo naviše voda, voda i koža. Otkud onda toliko vatre u nama?

Moje najljepše vodeno zrcalo je, ako se izuzme Otrantski ocean koji se valjao takoreći pod taracom naše ljetne kamene kuće, onaj drugi nešto manji: isto tako pred kućom, ispod terasastih vrtova i duvaništa. To je Skadarsko jezero na čijim je obalama rođen i odrastao moj otac, na čijim obalama i sad počiva, na malom seoskom groblju uz crkvu koja zvoni na jutarnju i večernju. Sve je tamo iskonsko i čisto, kao tek pomužena varenika što se u matari topla pjeni: i obronci brežuljaka zasvođeni plodovima nara, i plavoljubičasta nebesa s kojih uvijek ćarlija miomirisan uzduh, i prijesna i tamna pogača, i tinta crno, titanski jako vino, i šupljikavi sir u bijelim grudama, i bistijerna koja je prava mala serpentinasta zgrada, kao kula babilonska.

I sad čujem zvuk lanca koji se spušta niz izlizana usta bunara da zahvati zlatastu vodu što se ljeska u dubini, tajnovita i hladna. A ako se umoriš od težine potezanja vode, možeš sjesti na duguljasti i tanak kamen, koji je djed baš za tebe istesao uz rub bistijerne. On je tako, tako topao. Svo se južno sunce u njemu zrcali čitavo ljeto.

A kad se navečer vratiš u drugi djedovski dom, onaj u Novoj varoši,u Njegoševoj ulici, što stoji paraleno uz glavnu, Ulicu Slobode, velika psiha u spavaćoj sobi podsjetit će te na brojne, beskrajne odraze tvoje porodice, koja se u njemu zrcali i grana.

Djed je, otkad je otišao u penziju, svakoga dana namakao lanenu krpu u lozovaču i glancao to veliko psiho. Ono je bilo za njega nadasve simbol moći: namještaj je, u boji marelice, kupio od nekog mađarskog trgovca uoči rata, 1939. Zrcalo je imalo središnjeveće i dva bočna ogledala ispod kojih su ulijegali ormarići za kozmetiku, toaletu, šminku. Ti si već toliko porasla da možeš podešavati nagib bočnih zrcala i u njima dobro vidjeti svaku pojedinost u svome profilu ili poluprofilu. A ako si namjestila tako da se stranice odražavanjem preklapaju, onda ćeš dobiti bezbroj svojih odraza, kao da si prosula karte. Tvoje dvije najmlađe tetke upravo se namještaju u novim i pariškim haljinama, koje su donijele nedavno. Til podsuknje, žipona, proviruje ispod haljine. No to tako treba biti. Tvoj mladi ujak telefonira s bakelitnog aparata kojemu žica nemarno visi s nahtkastla. U japankama je i kupaćim gaćicama koje se vežu sa strane. A tebe je baba poslala da očistiš posude mačkama i uliješ mlijeko. Tvoja majka tapira kosu u punđu banana za godišnjicu mature...

Koprena vremena i ratova načela je naše zrcalo. Da mi, koji smo s ove strane zrcala, stanemo pred njega, bismo li se prepoznali?

Izložba slika
26. III 2000.

Bio mi je ideal stanovati u prostoru koji nalikuje galeriji: visoki stropovi, zidovi okrečeni u bijelo, prostorije u koje se ulazi iz jedne u drugu kroz vrata u obliku luka...

Da stvar bude bolja, u ranome djetinjstvu proživjeh prve godine u takvome domu: to je djedovska kuća koja zatvara ugao dviju ulica i u svakoj je duga tridesetak metara, a u tlocrtu liči na udebljali inicijal moga imena. Podovi su brodski i fregali su se svake subote. Dolazila bi to da učini neka Muslimanka iz Stare varoši. Još je nosila dimije i mahramu koja se veže odostraga, na vratu, a potom preplijeće utanjenim njenim krakom preko čela.

Slike na zidovima ipak nisu bile umjetničke već retuširane i uvećane fotografije predaka sa svim odličjima perjanika, serdara, kapetana, barjaktara. Žene su na tim slikama nekako antički ozbiljne , s felovima, čipkastim crnim šalovima koji podsjećaju na španjolske, zabačene na ramena. Karminisane usne i naknadno obojene jagodice svjedoče o fotografovoj nakani da od njih učini fatume. I stvarno, u to doba se slavi Greta Garbo, o kojoj mangupi pjevaju onu pjesmu. ..

Stan u kojem sam vidjela najviše slika je jedno veliko milansko potkrovlje u kojem stanuje neka Ljubljančanka, povjesničarka umjetnosti. Slika, crteža, serigrafija ima toliko da su čak u toaletu poslagane do tavanice, u onim svojim pastelnim tonovima koji olakšavaju digestivne nemire.

Ustvari, ova cinična izložba slika u bideu ima svoj nastavak u jednoj drugoj milanskoj ulici, u glasovitoj Via del Gluck, onoj koju je opjevao još famozniji Celentano. Riječ je o prijateljima mojih prijatelja, kod kojih, ultralijevih, slavili smo Uskrs.

Jede se biblijski agnelo, raspravlja o sirevima, kojih je navodno u Italiji, deset puta više vrsta nego u Francuskoj, spekulira se o balkanskim ratovima koji se bjehu već zahuktali, jer je proljeće '93, ja slušam filoruse kako lupetaju o Oktobru »najvećem događaju Novecenta», s nekom indignacijom sumorna čovjeka koji je već toliko toga iskusio. Ostavljam ih njihovim salonskim predrasudama. Odlazim na šekret, tamo gdje i car ide pješice: pred školjkom je stalak za note a na njemu zahtjevniji kulturni mjesečnik.

No, Pinnacoteca u Breri, milanskoj akademiji, moje je omiljeno mjesto likovne meditacije. Ponedjeljkom se ulaz ne plaća. Za mog talijanskog boravka, odlazila bih tamo skoro svake sedmice, oko ručka, kad je posjetitelja najmanje. Sjela bih pred Rafaelom ili Mantegnom i mislila na njihove i moje ruke koje se dodiruju u velikom luku stoljeća. Sepija, oker, antracit, nebeskiplava, smjenjivale bi se sa bojom žada ili dima a žućkasta svjetlost što pada kroz mliječno staklo cijelome prostoru daje neku nadnaravnu, prašnu dimenziju, kao da je napudran puti marelice ili breskve.

Htjela sam takvu poeziju koja je slikarstvo u stihovima, žudnja da se zadrži istinsko svjetlo djetinjstva. Ništa mi nije bilo draže nego za ljetnih zapada stražariti uz sunčeve odsjaje u hodniku djedovske kuće. Vrata su imala nad sobom stilizaciju gornjeg dijela crkvene rozete, kroz koju se osmokraku lepezu rasipalo svjetlo razdvajajući se u rubinskižute ili kardinalcrvene mlazeve u ranijim satima, da bi u kasnijim časovima poprimalo bakrene i ljubičastohrđave nijanse : naposljetku tonulo u tamnu tintu noći. I sve visoke prizemnice u tom zadnjem dijelu Njegoševe ulice, između Hercegovačke i Svetosavske, bile su obojene u nijanse toplih tonova, od vanilije do cimeta ili višnje, kakva bješe dugo naša kuća.

Iz ovih, a ne mondenih razloga, volim talijansku umbrijsku i emilijansku arhitekturu: bolonjsko ili ferrarsko rumenilo posljedica je izučavanja svjetla, njegova tonaliteta. Jedne smo godine, majka i ja lunjale ovim pokrajinama. Bio je lipanj, i vrelina već počela huktati. Neki nas je stari Ferraro pitao odakle smo. Samo smo se smješkale, jer priznanje bi apostrofiralo nova pitanja, rasprave. A to je ono što najmanje volim u stranom svijetu, politiziranje o nama. Sami smo sebi nepoznati,a strancima sve veći stranci. Starac je u nedoumici oko našeg nećkanja da se izjasnimo odgovorio: Allora, due rubini Emiliani! Dosjetka je godila na još svježe humke sjećanja koje smo samo nakratko ostavile u domajama.

Moja me toscanska prijateljica podsjetila da je više od tri četvrtine sve likovne svjetske baštine talijansko. Jedna od mojih pretpostavki za ovu hiperprodukciju likovnosti upravo je u momentu svjetla. U Italiji je ono potpuno i posvemašnje, udara sa sve četiri strane, čak i s Dolomita, ili, posebno s Dolomita. Otputite li se brodom po Lago di Garda, voda će zrcaliti njihov ljubičastosrebrni sjaj, stvarajući, kao u Boki Kotorskoj, onaj paradoksalni osjećaj dvostrukosti, čuvstvo potpune metafizičnosti. Ili pak, vidjeti sicilijansko svjetlo antičkog teatra u Taormini iznesenog nad visoravan s koje se čovjeku čini da je na krovu svijeta, to je pjevati s Lucciom Dallom: Siamo dei, aspettiamo fine del mondo...

Tamo vam se čini, da čujete pljuštanje valova i šum morske pjene i da u amfiteatru sami ste od božanskog roda. Svjetlo je tako bijelo, tako besprijekorno bijelo, bez one zamarajuće žarkosti koja nas čini nemirnima.

Je li to sicilijansko svjetlo ono apsolutno svjetlo helenizma i antike, s kojih potječu sva naša pojmovnost , jasnoća, filozofiranje?

Tamo svjetlo je prostor: isključuje i vrijeme, njegovu rastakajuću prolaznost, što sipka opetuje se i iščezava s dubokim prezirom spram čovjeka i njegove muke.

Veo
22. III 2000.

Jedna od mojih knjiga pjesama, knjižica od 24 pjesme, objavljena je u Italiji : izašla je pod ovim naizgled tajanstvenim naslovom. Ispalo je tako da se izdavaču najviše dopala moja pjesma Čador, i da je po njoj htio imenovati čitavu rukovet. No, u talijanskome, ova turska riječ znači ono što mi zovemo feredža, ona marama kojom Muslimanke prekrivaju lice. Meni je odmah ova stvar oko imenovanja knjižice zamirisala na orijentalnu igrariju, potrebu da se bude simbolički aluzivan, dakle na sasvim lako prepoznatljivu pozu. To je ono što najmanje volim u literaturi. Dugo sam i tvrdoglavo odbijala varijantu izdavača, makar i pod cijenu da se objavljivanje odulji ili čak ne ostvari. Ipak je ispalo po mome, u kompromisnoj, prijevodnoj varijanti. Mislim da je to dovoljan razlog što ova riječ zaslužuje poseban esej.

Moj dobar drug V. kad govori o mojoj poeziji ni u jednoj prilici ne propušta reći nešto o njenom manirizmu i uglancanosti, zakrivenoj iza sedam velova. Ja se obično smješkam na ove primjedbe jer se u smislu optužbe, sasvim osjećam nedužnom. Niti želim pisati mistifikatorski, niti se trudim oko zastiranja, zakriljivanja stvari. Smatram da je sav dug lirske umjetnosti da cilja na bitno, da ga ne zaobilazi kao mačak vrelu kašu, da upozorava na stvarno i kad je nevidljivo. Zapravo, ono stvarnosno, i nije dostupno prostim okom. Dapače, zadaća je pjesnika da demistificira, da skida velove, da bi, kako to lijepo kaže Novalis, postao besmrtan. Za islamske mistike, hidžab je sve ono što zastire cilj, što ne dopušta srcu da spozna smisao.

Kršćanska ikonika često prikazuje Bogorodicu s velom i plaštem i ona tad djeluje djevičanski, gotovo dječački.U slikarstvu je često korišten i motiv Veronikinog vela koji čuva pravu sliku Kristova lica. «Žena mu dade rubac da otare lice od muke idući put Kalvarije, a na kopreni ostade njegova slika». Ona čuva duh Kristove ličnosti, pravu prirodu njegova martirija. Potvrđuje li i taj mit onu istočnjačku predrasudu da nas veo čuva od uroka, od propasti, napasti, nesreće?

U našoj kulturi mladenke se još uvijek uvijaju u velove i bjelinu kad izlaze pred oltar. Ja to nisam učinila ni prikladnom haljinom. Naprotiv, bila sam se obukla u crveno-crno. Ne kajem se nimalo, dapače: djevičanstvo je unutrašnja vrijednost , isto kao i pjesnička sloboda. Netko ih ima čitav život, a netko je rođeni poganin.

Dok ovo pišem, grickam orahe, kao vjeverica. Vani, pada večer u svojim mnogim koprenama mezzatinte. Kad izjutra zora bude rastakala svoje velove i otkrivala svjetlost, raspredajući tmasto klupko tame i ja ću se osjećati kao da izlazim iz školjke snova. Možda preporođena i čista, možda zamućena kao ocean. No, dostojanstvo pjevanja uvijek nalaže makar minimalno djevičanstvo ideala. Valja ih naći, kao dragocjena zrca jantara u smoli zbilje.

No čador, onaj ciganski šator usred stepe, naravno da je dio moje poetske fantazije. Lagan je i lelija na lahoru. Ona koja čeka svoga nomada misli o sebi da ljubi bestjelesno. To je kao i mnoge druge fantazije samo privid, no dopustimo joj da u to vjeruje. I kad put nadmašuje duh, čini joj se, putenost onoga što iščekuje iznimna je, prem već pomalo na lomnoj granici sa zrelošću. On konačno i stiže, prepukloga glasa i sumoran, kakav je svatko u srijedi svoga života. Svi su putevi tada dobri koliko i besmisleni, zaludni. Sunce zapada u žutu ravan, kao disk koji baca vrijeme, taj moćni igrač. Husar zamjećuje da oči boje meda, ili jantara, skidaju koprenu po koprenu, veo po veo, s njegove duše. Sad sasvim nujan, plače u krilu svoje Ciganke.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad