2007.

MARIJA ANDRIJAŠEVIĆ

Marija Andrijašević, rođena u Splitu, travanj 1984.g.. Dosad objavljivala u časopisu pjesničke prakse „Poezija“, riječkom časopisu za kulturu „Re“, megazineu „04 megazine za hakiranje stvarnosti“ te virtualnom časopisu za književnost „Knjigomat“. Dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike 2007.g.



Elfrida Matuč-Mahulja: INTERVJU S POVODOM – MARIJA ANDRIJAŠEVIĆ:
„Pjevanje stvarnosti“


O Mariji Andrijašević, hrvatska je javnost u posljednje vrijeme mogla puno čitati, slušati ili gledati. Marija je, naime, ovogodišnji dobitnik Goranove nagrade za mlade pjesnike. Vidjevši je i sama onako veselu kako daje izjavu za neku televizijsku kuću, pomislila sam u trenu: „Ovo je toliko jednostavno i veselo stvorenje; uopće ne dvojim o tome da je nagrada u pravim rukama!“
Da se nisam prevarila, svjedoči i ovaj kratki intervju s Marijom Andrijašević kojega mi je vrlo rado pristala dati za čitateljstvo Balkanskog književnog glasnika, iako vjerujem da je već umorna od prevelike medijske i ine pažnje zadnjih dana.
Upravo sam stoga, a da se ne ponavljam, Mariji postavila samo tri pitanja o sitnicama koje sam ili primijetila ili su mi jednostavno same nametnule iz zaista velikog broja tekstova koje mi se pružila prilika o njoj pročitati.
Mariji zahvaljujemo na odazivu želeći joj uspješni plov književničkim vodama, za koje je, sudeći po njenim pjesmama, itekako spremna.

BKG: Pročitala sam negdje tvoju izjavu u stilu: "Imam problem s biografijom, pa sam je svela na činjenice da sam rođena 1984. u Splitu...". Strašno mi se to dopalo. Koliko su zapravo bitne biografije u pokušaju pjesnika da se predstavi javnosti?

M. Andrijašević: Najbitnija je valjda u onom trenutku kad te urednik časopisa ili portala gdje objavljuješ pita za istu pa se sav izbezumiš što točno da napišeš. Osim tih nekih legitimnih činjenica na papiru, da si rođen, da imaš prebivalište negdje i da si završio nekakav fakultet, koje se uopće ne uklapaju u kontekst napisanog, imaš i hrpetine podataka koje su dovele do pjesama i koji su bliskiji onome što si pisao više od svake faktografske biografije. Šteta je, ustvari, što razne okolnosti ne mogu (ili mogu?) biti biografija. Meni pomaže to što je moja poezija narativna i što dosta koristim razne detalje iz privatnog života, krijumčarim svoju biografiju kroz pjesme. Snašla sam se, većinom, što se toga tiče iako mi je na čitanjima pjesama ovih par dana koliko je trajala manifestacija Gorana, bio iznutra nametnut osjećaj k'o da čitam svoj dnevnik hrpetini stranaca. Treba, prije svega, imati pjesme koje će govoriti umjesto tebe. Nitko te ne pita što radiš u životu, jedino što se zapravo traži je kvaliteta rukopisa kojeg imaš i način raspolažeš njime.

BKG: Nagrada Goran za mlade pjesnike, koja ti je uručena prije malo vremena, zasigurno je nešto što svaki mladi pjesnik priželjkuje. Kako mlada osoba poput tebe doživljava ovakvu jednu vrijednu nagradu koja je zapravo prvenstveno priznanje za tvoje stvaralaštvo?

M. Andrijašević: Sigurno je nešto što mladi pjesnik, koji želi biti afirmiran - priželjkuje. Meni je bilo bitno da to što sam ja napisala dobije na vrijednosti, ne kroz kontekst žirija koji je ocijenjivao sve te rukopise, nego u kontekstu čitatelja i onoga što se čita, da rukopis ide dalje i da otvori taj neki put onome za što pretpostavljam da ću raditi cijeli život. Ili barem dok se bude moglo zapisivati stanje stvari. Razlika je u doživljaju prije mjesec dana kad sam čula da sam dobila Gorana i danas. Prije je bio taj neki osjećaj straha, evo, sad imaš Gorana, pa kako će te ljudi prihvatiti, s obzirom na to da je to jedna manje više autobiografska naracija, cijeli jedan taj proces osjećaja od apsolutne indolencije do nebrige do kraja i postavljanja pitanja sebi: pa ajde, dobila si Gorana, šta osjećaš? I jedini odgovor i dan danas je onaj prvi i refleksni, najobičniji tj. onaj kojeg smo uvriježili kao takvoga, a to je sreća. I nema tu ništa više od toga. Samo ta obična, ljudska sreća, u svoj najljepšem obliku. Da se dešava i da je tu.

BKG: Čitajući te, rekla bih da si jedna od onih koji nikako ne hode slijepi kroz život. Sanjariš, promatraš ili činiš i jedno drugo?

M. Andrijašević: Slušaj, idem ja i slijepa kroz život. Iako je čovjek biće koje bira načine na koje će postupati, nekad jednostavno nisi toga svjestan pa se daješ intuiciji, koju opet možeš protumačiti kao vlastiti izbor, ali nekako te više lišava osobne odgovornosti za sebe samoga. Kad ne razmišljaš previše i kad se jednostavno daješ trenutku, ono o čemu sanjaš ili ono što promatraš, na kraju krajeva i sudjeluješ u tome svemu, doživljavaš intenzivnije i jedino što ti je bitno je kako te to oblikuje kao osobu, ali samo u tom trenutku. Poslije se lako prisjetiti osjećaja i priželjkivati ga opet. Tu kreće ili završava taj gradacijski proces sanjarenja, promatranja i činjenja. S godinama i šta više živim neke događaje i osjećaje, postajem sve gramzivija prema njima. Neka vrsta ovisnosti. Užasan turkey osjećaj kad je praznina i kad doslovno imam osjećaj da se tresem ako ne dobijem šut stvarnosti, kakva god ona bila. Pokretač za sve što bilježim očima. Dok razmišljam ili izgovaram neke rečenice. Dok stojim na mjestu ili hodam od točke A do točke B. Živjeti, kako god, dok te to čini onim što si u svojoj glavi i što si fizički pretpostavio ljudima koji su tvoja okolina. I pisati o tome, ako ti je to u naravi.

 



ogledalo nema pojma u koga gledam kad pinceta vrijedno čupa obrve

humano iseli susjede iz misli. reci im: mrš u pičku materinu! vi ćete meni zagorčavati život!
sjedni pored mene, miran kao pseto. bez ideja. sasvim prazan.
stavit ću ti jezik u usta i riješit ćemo sve probleme na ovom svijetu.
ručak se hladi na stolu dok ruka zagrijava telefonsku slušalicu.
smiješ se previše za moj ukus. smiješ se previše. prestani se smijati.
meni za jedno „volim te“ treba koncentracije. treba mi podrške.
jedi čokoladu. neka ostane okus u tvojim ustima. neka je ostane među zubima.
želim je osjetiti na vrhu tvog jezika.
učenje? najvažnija učenja su ona koja su prizvana igrom asocijacija.
sedmi razred osnovne. naučili su nas da se one četkice na jeziku zovu papile.
vjeruj mi, nisam se toga sjetila do dana kad su počeli s masovnim reklamiranjem pana. pijte pivo, neka vaše papile osjete pravi okus.
pivo?
ma koje pivo.
isplazi jezik van. papile su bitne.
imaš ih nekoliko tisuća. manje više.
ja imam jednu koja strši. nemoguća je.
stojim pred ogledalom s pincetom u ruci i poželim je iščupati.
a ne, marija, ne smiješ to napravit. možda baš ta osjeća svu tu ljubav s njegovog jezika.
jezik.
budi dobar jezik. poslušan. fizički podoban.
znaš kakvi su mi jezici najdraži?
zamisli američki jazz bar s početka tridesetih.
truba u kvartetu iz snova.
žene plešu. imaju savršene kovrče.
haljine. vide im se koljena. čak!
takav jezik. tvoj je takav.
a ova moja papila naginje jeziku osamdesetih.
kad žene nisu brijale pazuha to me nervira. jako me nervira.
kad su vezale marame oko glave i živjele bez granica.
jebem ti... imam feministički jezik. nevjerojatno!
i sve bi bilo u redu da nemam obrve koje moram počupati.
i glavu koja pravi grimase pred ogledalom.
i papilu koja se dala u samostalnost.
i...
ali trudim se.
dobra sam. sjedi tu. drži me za ruku. komadić tebe.
nego, daj, pokaži mi svoj jezik.
osjećam se perverzno.
želim da jednoj svoj papili daš moje ime.
nemoj se smijat. moram se koncentrirati ako želiš čuti „volim te“.


zašto će nas simo dovesti u red? evo zašto

u tvojoj dandyevski bezobraznoj glavi postoji definicija svakog čovjeka ponaosob.
nije ukusno bez žmirenja i stisnutih šaka.
tvoj smijeh.
tvoj glas.
prijedlog imam. pitanje je samo hoće li biti prihvaćen.
ovako:
ti budi moj papak, pa ću te ja braniti od svih nadrkanih muškarčina.
glumit ću da sam feministkinja i stavit ću ti usisivač u ruke.
ti ćeš klečati i biti željan poniženja kao da si ga vrijedan.
jer, tvoja želja, moja je zapovijed.
pa ćemo se svako treći dan navikavati na naše nove uloge, a one dane izmedu uopće nećemo postojati.
nije prihvaćeno.
dobro onda.
ovo će biti prihvaćeno bez predlaganja. nema kompromisa. zapisano i gotov čin:
drugi put kad legneš na moj krevet, popet ću se iznad tebe.
čitat ću ti „Jebo dnevnik“ .
gađat ću te riječima dok se odjeća bude skidala sama od sebe.
usiljeno.
bahato.
ispravno.
ne zovi me pijan u 5 ujutro dok gledam mućke i ne govori mi da me voliš. možeš ti puno bolje od toga.
možemo isparavati akril. cijeli se dan skrivati u našem ateljeu ideja.
ne budi glup, simo će spasiti stvar.
nemoj se bojati mraka, ja ne umirem.
pokazat ću ti kako se majoneza vadi iz boce. s dva prsta.


moj stari se ubio.
jedno jutro je otišao na posao sa komadom konopca u džepu.
zadnji put su ga vidjeli u pet i četrdeset i pet ujutro na putu za autobusni kolodvor.
moj stari je bio lud i nepromišljen.
hoću li mu se svidjeti? što ti kažeš? večeras, znaš, neće više biti onih dugih pogleda i zavlačenja. pogledaj me. što kažeš? jel' to to?
otišao je na selo autobusom i objesio se u nekoj šikari.
promišljeni kurvin sin. izašao je stanicu prije i prešao je rijeku bosim nogama da mu ne uđemo u trag.
tražili smo ga mjesec i pet dana.
htjeli smo vjerovati da je živ i lud negdje. htjeli smo vjerovati da živi negdje.
smrdljiv. neopran. nesvjestan. živ.
vatrogasna kola su projurila cestom kad si me prvi put pitao jel' te volim.
naravno da te volim.
ali kao da ja znam što će nam moj stari prirediti sutra.
mjesec i pet dana agonije.
sve smo trikove isprobali, tražili smo ga i pod krevetom.
umalo da nismo i televiziju rastavili. možda se skrio u katodama.
stara je jedno jutro probudila svoju i njegovu braću. i mog brata.
poslala ih je u šikaru i rekla im je: ovo je zadnji put. još jednom i gotovo.
moj brat ga je namirisao. njegovu smrt.
telefon je zazvonio i ja sam znala što nas čeka.
rekla sam joj: dobro je, našli smo ga. samo nam je to i trebalo.
stara je plakala. znam ja, nisi ti to zaslužila, ali... dogodilo se.
žao mi je što sam te ostavila mjesec i pet dana kasnije i što ti nisam bila dovoljno dobra.
ja plačem kad se sjetim brata koji ga je našao.
njegovu glavu odvojenu od tijela. i taj miris.
nosio je bratovu jaknu i moj sat.
vratili su mi taj sat sa crvima tri dana kasnije. proučavala sam ga u zahodu.
moj stari je živio u tim crvima i ja sam mogla razgovarati s njim.
bilo je jezivo. nikad nije bio bjelji. pretvorio se u kolutičavca..
rekla sam mu: dobro je. rekla sam mu: ti si stvarno lud.
rekla sam mu: zaboravit ću te. brzo. rekla sam mu: oprosti, ali ja ovo moram napraviti.
zgazila sam sve te crve. sat sam dugo kuhala u kipućoj vodi.
plakala sam.
moj stari se ubio. izgubio je kontrolu nad svojim životom.
moj brat ga je našao, a ja sam razbila vrata sobe vrišteći kako mu neću otići na sprovod.
moj brat je stajao pored mene u povorci. nikad prije ga nisam voljela k'o tad.
moja stara je rekla: jebi ti njemu mater i pokoj mu duši.
nema dana kad ne pomislim što bi se bilo dogodilo s nama od mjesec i šest dana kasnije.

nedjelje su nas obilježavale.
nedjeljama bi postajali sami vragovi.
mir nas nije poznavao, a nismo mu prkosili s namjerom.
lijepo ti stoji crnina. pogledaj se. lijepa si.
nisam htjela biti lijepa na očevom sprovodu nego u njegovom zagrljaju.
istinu za reći, crno mi uopće ne stoji. lažeš mi. smiješna si.
ja i brat. dva titana.
moja stara.
čovjek koji ju je volio prije starog i slomio joj srce hodao je iza nje.
teta ga je vidjela. tko zna što je i on razmišljao taj dan.
volio te. bože, kako te samo volio.
zemlja se okreće, hodamo po makadamu, vrijeme prolazi.
groblje miriše na strah i zubi nam se sudaraju od boli.
stvar je u tome što su sprovodi lakrdija. čuješ li ti mene?
dođu, isplaču se, pokopaju tijelo, a ne čovjeka koji je živio s njima i svake ga godine gledaju u novinama. zašto?
šuti i voli u sebi. nema ništa ljepše od dostojanstvene ljubavi.
ja ionako doručkujem iznad osmrtnica.
ja svog starog volim s tolikim dostojanstvom da mu ni na grob ne idem.
godinama poslije.
on mi vjeruje i ja vjerujem njemu.
ništa od ovog se nije dogodilo.
stvarnost koja se oblikuje oko mene zauzima previše prostora pa sanjam.
cvrčak. sunce se sudara sa našim tijelima. vruće je. moje me prijateljice vole.
došle su.
ne plačem jer ne znam točno za kim imam plakati.
pola godine kasnije pucam po šavovima za stolom i razbijam šalicu kave o zid.
pola godine kasnije znam da nikada neće prestati.
događat će se uvijek.
crno.
nisam se snalazila. kasnije su jeli i častili se i ja sam se trudila smijati.
brat je bio sve što mi je ostalo.
ljudi nisu razumjeli. bili su s nama, ali... nisu znali niti su osjećali isto što i mi.
i onda sam se sjetila strica koji je plakao za djedom dok je djed još bio živ. to mi je
postalo sumanuto smiješno pa sam pobjegla daleko od svih da ne misle kako sam
sišla s uma.
istinu za reći, uopće nisam bila lijepa niti je itko taj dan izgledao lijepo.
čak je i bog požutio sunce za kaznu.
izgledali smo suviše obično za ljude.
amateri.

to što se tresem nema epicentar, samo mi je hladno
(tvoja ruka u mojoj je volej ravan zahuktavanju visokog tlaka)

skroz mi se ignorira činjenica da postojiš.
plašim se što kad idem zaspati, spavam s tvojim ruksakom na leđima.
marija, imaš savršeno otvaranje.
mama, mama, mama, ne daj mi da da da da radim pizdarije!
savršeno pretvaranje da će još jedna igla kroz hrskavicu prodrmati stvarnost.
iskopala sam kvadrat parketa u sobi kako bih te polegla u ljepilo i ostavila zauvijek
gostiti kukce i druge dobronamjernike u cipelama broj 46.
ni manje ni više.
al' sad se više ne sjećam i užasno mi je žao što je ostala samo ljubav na papiru.
užasno mi je žao što ona leti u mom snu. teta.
kao u priči dragane manojlović.
teta leti u koloru crno bijelo, a moj mačak k'o vuk zavija jer mi se koljena tresu dok sanjam.
probudi se, marija, imaš savršeno otvaranje.
užasno mi je žao što poslije mene dolazi još jedna ili stotine ovakvih.
i užasno mi je žao općenito.
a kad se pogledam u ogledalo vidim lice svoga brata.
ponekad i ženu za pultom splitskog prometa kako mi veli: dečko.
svi misle da sam dečko.
osim nas dvoje.
kad se uvučeš u naramenice ruksaka, uvijek mi veliš:
marija, imaš savršeno otvaranje.
što u meni izaziva sumnju da se opet igram, a ne živim.
a ne vjerujem si jer si imam razloga ne vjerovati.
lakše mi je sumnjati sad kad me nitko ne gleda k'o djevojku, ženu, kako god.
osim brata iz ogledala. pa mi namiguje pokvareno. baš bratski.
i žene za pultom splitskog prometa kad shvati da nisam dečko, a neće se ispričati.
jer zbilja - izgledam k'o dečko.
boy george od metarosamdeset kako se klati ulicom.
malo suludo, al' sasvim na mjestu.
isto me uvijek držiš za ruku da me podsjetiš kako bih trebala popiti tablete.
kad se zadebljaju prsti i volejima odudaraju od obraza do obraza.
pa se tresem. jer me nekako izaziva da se tresem.
i uvijek pomislim kako si me zajebo jer - nema savršenog otvaranja.
od mene do tebe ili obratno. kako god da ti zvuči ispravnije.
ima samo činjenica da mi je povišena tjelesna temperatura.
i da takvi ljudi umiru puno prije od onih koji nisu takvi.
i da mi je užasno žao. općenito.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad