2007.

MARIJA MATANA BAZDAN

Marija Matana-Bazdan rođena je krajem sedamdesetih u Dubrovniku. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, upućuje se u "svijet u malome" te u tom svijetu dospijeva do kategorije profesorice književnosti u kojem sasvim ugodno pliva. Redovito objavljuje pjesme na svom blogu pod nazivom "Walking with Satie".
Pjesme su joj objavljene na stranicama virtualnog časopisa za književnost “Knjigomat”, kao i u časopisu za umjetnost i kulturu “Re” u okviru teme pod nazivom Blog poezija: mit ili fenomen.
 
Svakodnevno padanje s oblaka



Teatralna

Jedno vrijeme bilo je to slušanje,
a onda je postalo gledanje:
pucanje kapilara
i pogled kroz koji se cijedi krv
siromašna hemoglobinom
i treptanje, ne zaboravi treptanje,
da, bilo je i to:
trepavica stisnuta između dvije jagodice: želja
ona koje se ne ostvaruje jer smo ograđena
barikada do koje ne dopiru nagrade, samo milost,
uvijek je to milost - to shvaćam tek kasnije
I gledanje i slušanje i korak, posebno korak
i pitanje: ima li poezija snagu mijenjati,
gužvati, porađati lim iz naših usta,
lim još uvijek vreo od ljetnog sunca
i slan, još uvijek od lanjske bure.


Vokativ girl

Mokri sam pločnik
i klicanje
Ja sam svakodnevno
padanje s oblaka
Urasli nokat u bolno meso
Žuljam se
Smijem se
Žica sam, žlica i preoksid, vodikov
Budha mi spava na dlanu
neboderi voze slalom
Djevojko, kažem sebi
Djevojko, ti si ukupnost
kabela koji u svakom trenu
mogu pregoriti
Djevojko, sa zidova
padaju boje, a ti ih ližeš kao
da padaju atomske bombe
Skuhala sam čaj,
i kukuljice isto,
napinjem se u luku
djevojko, kažem sebi
ti ne znaš da si drugo i treće,
jer nikad nisi samo jedno.

A onda sam se probudila kao Budhina majka
misleći da biti majka
znači biti ja.

Sjebala sam si identitet,
krcnulo mi je pregnuće.

I dobro je...
režu se čvorovi,
raspinju se šatori,
ližu se planine,
šaraju se gradovi,

jede se tofu!

Sretna sam, zapravo!

Balon

Poželim da mi je stomak velik i obao
balon u kojeg mogu smjestiti
sav smijeh kojeg sam pokupila
s dijelova pokućstva
ono izranja ispod robe
Bacamo je dok se svlačimo
na putu za mjesto
na kojem nestaju svi strahovi
i nedoumice
Dogodi se da zatvorim oči
pokušavajući odgonetnuti
gdje počinješ ti,
počinjem ja
Tad prorezi tvoga lica
utonu u moje
i ja sam neopisivno sretna
Gledam plafon-zgrušano nebo
s kojeg kapi
naše disanje u ritmu padanja kiše
a postelja oblak
na kojem plovimo zdušno i zadovoljno,
kao da smo sami na svijetu
i nije nas briga
za zvukopropusnost
tankih zidova
dok gledamo kako kroz
njih prolazi svaki naš
doručak.

Nebeski skakači

Moram pisati kako bih opisala
zašto mi noge vise s vrhova nebodera
u čija se stakla zabijaju ptice
i zvuk se vraća čist i jasan.
Mjesec je velik,
ime mi je Luna.
Možda sam pogriješila
kad sam zabosila bezdanom
kako bih osjetila vjetar
iz nekog drugog pravca,
ali smijući se
razišla sam se sa poviješću
koja je govorila o stiroporu
i pamtila histerične figure
odjevene u maslinasto zeleno
A onda sam čula to tiho bubnjanje
i krenula za njim i našla se tu,
na vrhu nebodera gdje je počelo
zavođenje koje zahtijeva upornost
i podsjeća na skicu koja rastvara
sve poznato pred nama
i mene samu koja ogoljena
lebdim raspršena kao intervencija
u umjetnost - difuzno i bez nade za objavom.


Wake Up

Probudi se iz bajke u kojoj
padaju orasi i nagrižena je kora
komunikacije hrskava i zlatna
puca pod zubima
a noć veličanstvena
prostituira se
dok nagi u njoj ležimo
pokrivam se zvijezdama,
debele usne me grizu
za nepce
Baklje koje padaju malo dalje
padaju u more koje je presušilo
od plača prolaznika.
Predajem se,
tvoje tijelo teško je,
predajem se,
dok slušam štropot snova
i sprovod nerealnih želja,
predajem se jer šuštanje
tvoje kose umiruje mi dušu.

Je te veux

Pucketaju tipke,
jutrima budim se uz gudanje čela
Noć je, sasvim tiho u našem stanu
u kojem čekam da otisci s prozora
nestanu sami od sebe
jer tebe nema da očistiš poglede
i ove mrlje što skupljaju se u kutovim
očiju kao mala mora
Shvaćam odlaske,
razaranje jelki, ukrasa sa stolova,
shvaćam vatromet, čestitke
i stampedo želja,
ali zima je
ne volim se buditi sama,
utrnutih koljena
na razlomljenoj cesti
koja je naš krevet bez tebe
i ona crvena svjetla
kad avion uzlijeće i ti odeš
a ja gledam dugo
i prazno
s okusom kafe
iz tvojih usta

Panoramica

Nazubljeno je ovo naše, što dotičemo dok koračamo,
ovo naše, što zbiljom zovemo.
A zatvaramo se na rubove grada u izmišljene tvornice
gdje radimo zamišljene poslove, živimo zamišljene živote, ljubimo zamišljena tijela.

Vrijeme je vrelo, korodiramo kao kristali
i ne pitamo se što nam je činiti
u ovom gulašu od snova jer želimo samo sanjati.

Sanjati!
Kao da ništa drugo ne postoji.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad