2007.

RADE JARAK

Rade Jarak. Pisac, slikar. Objavio knjige Demon u pari kupaonice, 2000; Vlak za Bangalore, 2001; Kiša, 2001; Termiti i druge priče, 2002; Sol, 2003; Duša od krumpira, 2005; Enciklopedija očaja, 2006.
Urednik časopisa Knjigomat.
Stalni saradnik Balkanskog književnog glasnika.

 

 

 

Povratak s Lokruma

Krcat kao šipak brod je napustio luku Portoč na Lokrumu i krenuo na kružni put oko otoka, što je uvijek bio običaj za vrijeme ljetne sezone, na kraju dana, u sedam sati. Sjeo sam na krmu naslonjen na bijeli drveni istak, pored željezne korpe za konop. Brod je bio trom i spor, klizio je površinom mora i činilo se da putovanje nikada neće završiti. Gledao sam pjenu od brodskog motora, hridine s vanjske strane otoka i dvije duboke špilje. Lokrumske plaže, preko dana pune kupača, bile su prazne, pusti se kamen presijavao sivo i crveno. More je bilo mirno kao ulje, hvatao sam nježni, jedva primjetni dašak vjetra.
Ljetni dan - još uvijek daleko od sutona – nosio je u sebi neki uspavljujući ritam, neko hipnotičko tikatakanje. Te su pulsacije bile posvuda, u blijedoplavoj izmaglici iznad morske pučine, u pastoznom zraku gradskog porta u koji smo uskoro uplovili, tiho klizeći pored crvenog ferala i pravilnih kamenih blokova Porporele, zelenih od vlage. Kucanje tog nevidljivog sata najviše se osjetilo u dinamičnom prelijetanju i kričanju čiopa – što je domaći naziv za lastavice – koje su nas dočekale u luci. Njihovi su krici padali na porat i grad poput malih praskavih petardi.
Izlazimo s broda, dundo me uhvatio za ruku i oprezno smo prešli modri procjep između brodskog boka i Velikog Mula.
I na Velikom Mulu dundo me idalje drži za ruku, ja nosim bijelu majicu na kojoj je otisnut kauboj na konju u propnju, i mi polako izlazimo iz gomile kupača i krećemo prema gradskim vratima.
U vraćanju s Lokruma, postojala je jedna fascinacija. U ulici od Dominikanaca, u debelom zidu koji je gradski porat zatvarao sa sjevera, postojale su dvije ovalne niše. U prvoj, koja je danas zazidana, bio je smješten brekčući aparat Carpigianni, u to vrijeme uz onaj u slatičarni «Cele», jedini u starom gradu. Imao je dva metalna pipka iz kojih su, kad bi se pritisnula ručica, curila dva naborana mlaza – vanilija i čokolada. Oni su se spiralno točili u kornete, koje bi prodavačica, djevojka plave kose svezane u konjski rep, pometnula ispod. Korneti su stajali sa strane aparata, posloženi jedan u drugi, u staklenoj cijevi.
Pokušavao sam često izmoliti sladoled, ali je dundo - koji očito nije bio poklonik tog modernog zadovoljstva, nego više gospodin starog kova – vrlo vješto uspijevao moju pažnju usmjeriti negdje drugdje.
Ulica je odjekivala od krikova čiopa. Nemirne u tu sparno predvečerje, ptice su zvučale kao prava pošast. Visoko i strogo zidno platno ulice od Dominikanaca, iz tko zna kojeg razloga, izbušeno je stotinama rupa u kojima su one svile gnijezda. Neumorno su ulazile i izlazile iz tih rupa i galamile, galamile. Na trenutak bi nam proletjele tik iznad glava, a onda bi se vinule u nebo, visoko, nestajući u izmaglici. Potom su se opet obrušavale kričući...
Druga niša nalazila se nekoliko metara dalje, potpuno prazna, budila je u meni najnevjerojatnije asocijacije.
Danas kad o tome promislim pretpostavljam da je to možda bio otvor za top koji je kasnije zazidan, a na početak niše u ravnini s ulicom postavljene zelene rešetke, vjerojatno da se ne bi netko zavukao unutra i obavio nuždu. Rešetke ne idu do vrha, nego samo do određene visine i imaju zašiljene vrhove u obliku romba. Zatvaraju uski prljavi prostor koji ne služi ničemu, a podsjeća na samicu.
Zašiljena koplja rešetki izazivala su u meni vojničke asocijacije. Zamišljao sam da je nekada davno to bila neka vrsta zatvora, koji je, eto, ostao nepromijenjen sve do danas, i da su unutra možda ostavljali ratne zarobljenike; izložene pogledima i ruglu prolaznika. Ili nešto još gore. Kao da je ta ćelija bila neka nadnaravna točka, prolaz u drugi svijet, iz kojega su kao iz mraka izranjale nakaze, deformirana, ljepljiva i ljigava bića iz mojih najgorih noćnih mora.
Ta rupa bila je područje iznenadne groze usred mirnog ljetnog dana i bilo je u njoj nešto iskonski čudovišno. Jesu li stvarno u toj rupi držali nakaze, pitao sam se onda, već potpuno uvjeren u to. Moja je mašta odnijela konačnu pobjedu. Unutra su sigurno držali nekakve ljude sprženih lica, bolesnike zamotane u gnojne, krvave krpe, otpadnike od društva, luđake čiji su vriskovi parali nebo i mir grada... Ili je svako božje stvorenje postavljeno u tu nišu, iza rešetaka, postajalo nakaza?

* * *

Odrastanje bez roditelja u svakom biću zauvijek ostavlja, često potisnutu, duboku tugu. Puno godina kasnije iz tetkina opširnog i rastresenog pričanja saznao sam da dundo nije nikada vidio vlastitog oca, čak nisu niti disali zajedno na ovom svijetu. Otac mu je umro od perforacije slijepog crijeva 1911. godine, dva mjeseca prije njegova rođenja. Dundo nije imao djece i svu nepostojeću roditeljsku ljubav; svu onu ljubav koja mu je nedostajala a predodžbu o kojoj je vremenom razvio u sebi, prenio je meni. Držao me, dakle, često za ruku i mi bi se zaustavili ispred te visoke zaobljene niše, od ulice odvojene oštrom rešetkom, a ja bih ga pitao: «Lolo, što je ovo?» Tražeći utjehu, nadasve utjehu.

* * *

Ljetni dan bio je posvuda oko nas, okruživao nas je blijedim plavetnilom, blještavom svjetlošću. Nebo su ispresijecale nevjerojatne, izukrštane putanje čiopa, nalik na zbrku kakva se mogla pronaći na tetkinim krojevima iz Burde, okružujući nas nevjerojatnim zaglušujućim kricima... Da, gotovo dematerijalizirane, iščezavajuće, u gustom poslijepodnevnom zraku, u gornjim slojevima neba nad portom, čiope su kričale. A golubovi, osuđeni na niže, prizemne sfere, gegajući se prolazili su kroz rešetke i gugutali na prljavom dnu niše.
Potom smo napuštali ulicu od Dominikanaca u kojoj je pješački promet bio gust i bez da bacimo i jedan jedini pogled na napučeni Stradun - kakav se tamo život odvija neznamo i nikad nećemo saznati, ignoramus et ignorabimus - nakon samo par koraka, skretali smo na stepenice isprane kišom i godinama, boje slonovače, s gotičkom ogradom i slijepim stupićima – da se s ulice ne vide noge gospođa koje nedjeljom idu na misu – i njima se penjali do platoa pred Dominikanskom crkvom.
Napuštamo gradsku vrevu i skrećemo kroz mali nadsvođeni prolaz, pa pored ribljeg restorana «Rozarij» i romaničke crkvice Svetog Nikole, iznad koje je u rupi iskopanoj u starom sloju zidina, izdubljen maleni stan, na čijem se prozorčiću često može vidjeti neka stara žena s naboranim licem – stupivši nakratko na Prijeko, ulazimo u ulicu Zlatarsku, najistočniju od svih strmih ulica na sjevernoj strani starog grada. Penjemo se Zlatarskom do vrha, i nakon zadnje, najveće skupine skalina, izlazimo na početak Pelina, a čela su nam već orošena znojem. Dundo kuca na jedna vrata na Pelinama i neka nam žena u konavoskoj nošnji donosi čašu vode.

Stradun

Stradun nudi dva različita lica. Prvo je gužva, previranje. To je rijeka života, danju. Dnevna rijeka. Čitav je u strujanju, u proticanju života, tu se poslovi sklapaju i raskidaju, vode prvi pregovori, gleda se i osluškuje kako tko diše. To je gradski izlog. Ta dnevna energija i gibanje, traju sve do kasno u noć. Navečer Stradun postane nešto kao mala ljubavna tržnica, izmjenjuju se pogledi, uzdasi, koketni razgovori, čežnje. Sve je u gužvi, u dinamici, u kretanju.
Sjećam se, jednog od prvih puta kad sam bio na Stradunu. Imao sam tri godine i bilo je hladno, na buru. Sve je oko mene bilo blijedo, pastelno sivo. Nosio sam kaputić i kapu, dundo me odveo do Orlandova stupa, gdje se onda mogla kupiti hrana za golubove u kartonskoj kutiji. Čim bi otvorili karton golubovi bi sletjeli s fasade crkve svetog Vlaha, čiji im je barok pružao stotinu zakloništa. Okružili su me, a fotograf me slikao. Sjećam se te hrane, mislim da su to bila žuta zrnca kukuruza ili pšenice, i lepeta golubljih krila posvuda oko mene, zbog čega sam se prepao. Dundo me vodio na Stradun, a ne roditelji, možda zato što je Dubrovnik površinom zaista velik, i roditelji koji su živeli u Lapadu, nekoliko kilometara dalje, to vjerojatno nisu mogli s takvom lakoćom kao on koji je živio stotinjak metara izvan gradskih zidina, kod Buže.
Kasno, noću, oko dva sata pa na dalje, Stradun se konačno isprazni i pruža drugu sliku. Kažu da se u gluho doba može vidjeti velika sova kako leti iznad njega – kolika je to pustoš! – raširenih krila široka oko dva metra, u brišućem letu. Izlizane kamene ploče na tlu hvataju sjaj Mjeseca, i nalikuju na skamenjenu baruštinu. Ta pusta mjesečina titra na njima kao na valovima kakve mitske rijeke. U strahu od sove koja, kako se priča – živi u lanterni katedrale, iznad kupole u okruglom staklenom prostoru, odakle motri na svaki pokret i vreba plijen, ili u rupama, kazamatima i drveću oko Minčete, jadni golubovi navečer bježe pod limene strehe iznad gradske knjižare i apoteke. Svejedno, budu joj hrana.
Stradun blješti na mjesečini, ili uokviren crnim oblacima, mutno sjaji na slaboj svjetlosti ferala. Njegov uglačani kamen pamti stopala raznih stoljeća i teče kao neka davna i zaboravljena mitska rijeka, što vodi u Nedođiju.
S jedne strane zvonik, pružio se u nebo, dotiče zvijezde ili se zavlači u oblake, a s druge okrugla Onofrijeva česma i visoki zidovi.

* * *

Stradun, to je Marquez koji u bijelom odijelu, nervozan i namrgođen, sjedi ispred Gradske kavane (ti ljevičari su humani samo u svojim djelima) – tu je vjerojatno dobio inspiraciju za Sahranu Velike Mame - gleda Lužu i dio Straduna oko Orlandova stupa. Možda sam kao dijete trčao oko tog gospodina u bijelom dok je mirno ispijao svoju «ukuhanu kafu». Bio je došao u našu zemlju po tantijeme.
Stradun, bio je sasvim apsurdna ulica u danima nakon Titove smrti. To je bilo zaista nadrealno, ali i prijeteće. U svakom izlogu bila je crnobijela Titova slika s crnim florom. Nevjerojatna, zaglušujuća, mutna, bolna situacija; najava kulture smrti. I to gdje? Nasred Straduna.
Stradun, sjećam se i prvih demonstracija koje sam vidio u životu. Bile su to albanske demonstracije i sasvim neobične. Skupilo se nekoliko gradskih slastičara, radnika Čistoće i Sanitata i s nekoliko transparenata, nasmrt preplašeni, zbrčkanih zbunjenih lica. Prešli su preko Straduna, bojažljivo. Parole koje su izvikivali bile su mi nerazumljive: Tito-parti; demokrati. Tito-parti; demokrati.
Ništa nisam razumio, ali sam se na smrt preplašio. Njihova straha. Baš sam se nalazio kod brijača, u staroj brijačnici pored bivšeg kioska Borbe. Na šišanju, naravno. Brico se prepao i ruke su mu se počele tresti. Svi smo se bojali. Ja pogotovo da mi, stari prepadnuti majstor ne otkine škarama komad uha.


Osmijeh i prozor

Sjećam se zanesenog tetkinog pogleda kroz prozor dok je razgovarala s nama ukućanima, ili iznenadnim gostima, i osmijeha koji joj je titrao na usnama. Bilo je u tome pogledu nešto djetinje, naivno: budući da nisu imali djece, dundo i tetka ostali su zauvijek djeca. U tom osmijehu koji je čudno povezan s prozorom u kuhinji bilo je neke jednostavnosti, prihvaćanja svijeta takvim kakav jest, nečega što bi se moglo nazvati disanjem punim plućima. Dok je radna sobica, okrenuta jugu, stisnuta i uska, gledala na strmu gotičku kulu i dio zidina ispod Minčete, s kuhinjskog prozora pogled je bio veličanstven.
Bio je to pogled koji se slobodno može nazvati pogledom u svijet. Budući da je kuća austrijske gradnje prozori nisu imali škure, ili «prsijane» po dubrovački. Stoga smo svo vrijeme bili izloženi pejzažu, njegovoj oštroj svjetlosti i mijenama. Prozor je imao bijeli okvir a ispod se nalazio kamen za sušenje suđa, također bijeli, tek malo patiniran od vremena i mjestimice napukao. Pogled se pružao na krovove Ploča, na Sveti Jakov, Lokrumski kanal i istočni dio starog grada s Revelinom. U prvom planu, vidjele su se dvije kule, jedna okrugla s kruništem i otvorom za top nalik na oko, a druga manja i dalja, trokutasta. Zatim, preko ruba zidina, vidio se zvonik dominikanskog samostana, kao i sami vrh tvrđave Svetog Ivana, u portu, sa osmatračnicom i zastavom. Lokrum je ostajao zdesna, skoro iza zidina, kao neki čarobni brijeg s visokom krunom od borova. Vidio se tek njegov istočni krak, s niskom stjenovitom obalom, koja je blještala u sumrak, kao zapešće neke dame, čedni komad kože između rukavice i rukava. Naprijed se otvaralo more koje je tuklo o stijene Svetog Jakova, krcatog palmama, čempresima, lijanama, pa sve do Orsule, zadnjeg gradskog kraka u more. U daljini, vidio se poluotok Cavtata, koji je noću svijetlio s dvadesetak sitnih svjetala, i prema pučini, dva otoka i niz hridina, Mrkan i Bobara. Ta dva otoka, dvije sure hridi prekrivene makijom, bile su točka na i tog pejzaža. Iznad je bilo nebo. Ispražnjeno burom ili zgusnuto u pastozne nanose teških južnih vjetrova, koji su nosili vlagu i, možda, pustinjski pijesak.
Nebo u prozoru bilo je ispražnjeno burom sve do bolne spoznaje golog i pustog prostora, koji se kristalno čisto otvarao nad pučinom i brdima. Taj prazni prostor koji je samo bura znala tako otvoriti pogledu, podsjećao me na strašnu pustoš elemenata, na vječni upitnik koji se pojavljuje iznad naših života. Lomila me ta otvorenost, ti milijuni tona i kilometri ničega, te galerije praznine. Ta ogromna ravnodušna pustoš. Blago onome tko je nije primjećivao. Blago njemu, njegov je život spašen. Ali nije bilo dovoljno samo ne gledati gore, jednaki strah i praznina mogli su se iščitati i na licima ljudi. Na licima naših znanaca i prijatelja, na licima naših gostiju, pa i na našima, vlastitima, ako bi ih promatrali kao pejzaž, ako bi bore, usjekline i izbočine koje se mogu pronaći na nečijem licu, povezali s površinom planete, s kopnom, pa i s morem, beskrajnom vodom i zrakom. Ostajala je samo pustoš i strah.
I onda, na tom mjestu, nastupa tetkin osmjeh. Rekao sam već: jednostavan. U nedostatku boljeg izraza mogao bih reći: prostodušan. To je pogled pun povjerenja, bačen u daljinu kroz prozor, u taj isti svijet pustoši. Možda se on više ticao krovova na Pločama i u Svetom Jakovu, ili prometa koji se mogao vidjeti na ulici dolje – možda čak i prvog semafora u gradu kojega su bili postavili u to vrijeme – malog i debelog, na plavo bijele pruge, koji je tiho žmirkao baš na zavoju ispod naše tarace. Možda se njezin pogled ticao više svijeta, a manje elemenata, manje prirode i njezine bezosjećajnosti i praznine. Možda je njezin pogled bio usmjeren unutra, u neku toplu točku u njezinoj unutrašnjosti, u neko stabilno mjesto koje joj je davalo nadu. Taj tetkin osmijeh i njezin zaneseni pogled koji je brodio u nepoznate daljine, bio je ona tanka nit koja me držala njezinog svijeta, svijeta ljudi i njihovih odnosa, njihove snage da se međusobno isprepliću, umreže. Njihove sulude vjere u druge, vjere koja je kao i uvijek pokazivala dva lica: «Taj i taj me strašno prevario. Ta i ta me 'imbrujala'» - govorila je potom tetka, ali njezina vjera nije kopnila, njezina ukorijenjenost nije zbog toga bila manja. Sve je stalo u taj osmijeh i prozor. To je bio svijet.


I još... (Blato)

U Blatu, selu na otoku na Korčuli živi moja baka, mamina mama. Odlazili smo tamo, nekoliko puta u mom djetinjstvu. Išli smo brodom, sjećam se pjene koja je neumorno udarala u bijelu oplatu broda; našim mini morrisom, a jednom čak i rent-a-carom. Tata je dugo birao automobil.
U kući u Blatu, na brežuljku zvanom Mali Učijak, u sobi barba Jerka, stoji velika venecijanska gondula na navijanje. U istoj sobi ispod velike grafike iz devetnaestog stoljeća, koja je kasnije retuširana i obojana, a predstavlja neku sveticu, zaboravio sam koju (Svetu Terezu, možda), ispod šarenih tapeta nalaze se rupe od metaka, koje su na tu sobu ispalili komunisti, davno nakon rata, progoneći brata mog djeda.
U dvorištu, iza «korte» raste veliki fikus, potpomognut špagom vezanom za ogradu balkona. Ispod fikusa stoji stol s plastičnim pokrivačem na kojemu se ljeti jede. Iza stola je rupa od «klačinare». Vanjsko stubište koje vodi na balkon obojano je u zeleno. Kad sam bio mali, dvorište nije bilo popločano nego je bilo od golog grubog betona. Tada je u dvorištu živio i magarac. Zvali su ga Lase. Lase je živio u jednoj odvojenoj sobi, samo za njega na kraju dvorišta. Zvali su je «smet». Kako je samo revao!
Moja djeca, Niko i Ozana, kao i sva druga djeca više nikad neće čuti revanje magarca koji živi s njima pod istim krovom. Kakva šteta!
Ali u dvorištu postoji ručna pumpa, predmet za djecu jednako mističan kao Singer mašina, koja i dan danas kad se napumpa savršeno reve, baš kao magarac.
Eh, ta pumpa!: stoji na pročelju kuće, odmah pored ulaza, i to je mjesto toliko prirodno da mi je teško uopće zamisliti bilo koju drugu seosku kuću bez pumpe. Ima u njoj nešto pticoliko. Oblikom podsjeća na nekakav kljun, eventualno surlu, a ručka sa strane na veliko sklopljeno krilo. S desne strane, na kljunu, izliveno je ime proizvođača, ali je toliko puta u zadnjih pedeset godina prebojano da se više ne može pročitati – ostalo je samo kao nejasan reljef, kao tvrda podzemna nakupina koju su prekrili geološki slojevi. Sjećam se kako je pumpa stenjala i cviljela, negdje iz dubine, kad je baka energično stezala ručku i potezala je gore dolje; nitko nije znao to raditi tako dobro kao ona, s toliko energije i s toliko potisnutog bijesa – nitko nije znao raditi to tako dobro, možda iz straha da se ne razbije.
Moj ujak, barba Jerko, stalno se svađa s bakom. Obično to rade za stolom, svađaju se, a mi se smijemo. Baka je jači karakter, uvijek pobjeđuje, ali i Jerko je tvrdoglav, ne da se lako, ne posustaje. Gladi riđe brkove. Svađa, nakon što je prividno zaboravljena, ponovo uskrsne. Mi se smijemo, jer pola ne razumijemo. Otočki dijalekt je težak. Otok je takav. Otok je otok.
Tu ponekad dođe i tetka Anica, koja je kad se rodila bila toliko mala da su je stavili u kutiju od cipela, omotali pamukom, «bumbakom», napravivši tako primitivni inkubator, i zvali svećenika. Ali je ipak preživjela. Tu je i mačak Mišura, šareni i nalik na mačka Džingiskana iz pjesme o Miki Trasiju. Obično se cijeli dan igra s nekim skakavcem.
Pričala mi je baka o danu kad su u selo ušli partizani. Bilo je maglovito jutro, pucalo se u magli, na brdu Vela Strana. Kasnije je čitava obitelj pobjegla pred Nijemcima koji su u protunapadu opet zauzeli otok. Po olujnom moru bježali su malim brodom na otok Vis – ''ali se rigalo'' - a onda su bili dalje evekuirani u Italiju i Afriku.
Bili su u izbjegličkom logoru u Egiptu, u El Shattu pored Aleksandrije. Postoji i slika ispred pustinjskog šatora. Moj djed s trorogom partizanskom kapom na glavi i mama, stara samo dvije godine. U pustinji je dobila vodene kozice i baka ju je svuda nosila sa sobom. I danas, ne bez straha i uzbuđenja baka ponekad priča o Arapima iz pustinje.
A mama je pjevala:

Pi-pinota gajetica, od škoji nam jidri.
Jidra su joj su sto peci, na tri milje vidi.
Od bokuni, babarini. Vešti, bičvi, mudantini.
Starih lumbrelini.

Na provi joj stoju mriže, a i bokun stare griže.
Konopi joj rascufani, a pajula fali.
Piturana u čenerin, a prova joj u verdulin.
Jidiri s loke ko motorin, pinota vaporin.

Prvi dan škole ostao mi je u sjećanju po bolnom osjećaju nemoći. Rano ujutro, bilo je možda tek osam, a najviše devet sati, postrojili su prve razrede na zemljanom platou ispred škole na Ilijinoj Glavici. Složeni u velikoj vrsti bili smo potpuno izgubljeni, kao Kinezi pretpostavljam, jedni drugome do uha, zbijeni na gomilu, potpuno nepoznata djeca. Kao za inat našoj šlampavoj vrsti, zapuhao je snažan vjetar i stao dizati oblake prašine s ravne i suhe poljane. Prašina nas je obavijala poput dima, štipala za oči, padala na nove modre kute. Učiteljice su prozivale dječja imena i odvodile svoje razrede dalje prema školi. Nestajali su razredi jedan za drugim, kao pačići u plavobijeloj kockastoj zgradi. Ja sam, naravno, ostao među zadnjima, jer sam bio u «ce» razredu i to je bilo dovoljno da umislim da sam došao u krivu školu i da nikad neću biti prozvan. Jedva sam zadržao suze.
Rasplakao sam se tek u razredu kad me je učiteljica odvojila od mame. Jedini ja, samo sam ja plakao. Sramota.
Moja je kuća bila najdalje od škole. Trebao sam pješačiti oko kilometar i pol da s Ilijine Glavice dođem do Gruža. Roditelji me nisu željeli upisati u grušku školu, koja se nalazila svega dvjestotinjak metara ispod naših zgrada, prema gradskoj tržnici i luci, i bila je na zlu glasu. Nije im bila dovoljno dobra za mene. Tako sam se napješačio. Grad mi se nudio na dlanu, mogao sam skrenuti s puta kući, lutati posvuda. Prvog dana škole otišao sam umjesto kući, kod druga iz klupe, u njegov stan koji se nalazio u drugom smjeru. Mama me tražila svuda po gradu; mislila je gotov sam.
U trećem ili četvrtom razredu bile su propisane redukcije struje. Kako sam živio najdalje od škole, sva bi se djeca na vrijeme vratila doma, ali ja nisam mogao. Sjećam se kako sam zadnji dio puta konačno doživio puni mrak. Ugasila se ulična rasvjeta. Ali to se ipak nije dogodilo odjednom, svjetiljke su umirale polako, kao da su se gasile na faze, u njima je još nekoliko minuta ostao dašak onog moćnog svjetla. Potom su potpuno trnule. A ja sam se mogao uzdati još samo u mjesečinu i svjetla rijetkih automobila koja su parala mrak. Hodati kroz mrkli mrak, bio je tako uzvišen osjećaj, pravi izazov.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad