2007.

RATKO BJELČIĆ

Rođen je 1967. u Zagrebu.
Do sada mu je objaviljeno deset knjiga za djecu i mlade i četiri za odrasle. Zastupljen je gotovo u svim pregledima recentne dječje književnosti. Priče su mu uvrštene u čitanke i udžbenike za osnovnu školu.

 

OPASNA ZONA

 

Moj prijatelj iz srednjoškolske klupe je danas profesor tjelesne kulture. I kaže on meni (moj prijatelj profesor tjelesne kulture) da to i nije tako loše zanimanje. I još mi kaže:
- Ratko, da samo znaš što ja sve kao profesor tjelesne kulture doživim… - i tu se šeretski nasmiješi.
Ja odmah stanem razmišljati. I maštati (a mašta je u mene, kao književniku, neograničena).
Prvo mi na um padnu mlade lijepe propupale srednjoškolke (jer je moj prijatelj profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) i kako ih moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) gleda. Ma, što samo gleda?… Pipka. Joj, što bih dao da sam i ja profesor tjelesne kulture kao moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) u srednjoj školi, e…
Drugo mi na um padne da njegovo zanimanje i nije tako loše. Dadne klincima loptu i gleda kako oni haklaju. A on u miru, sjedeći na klupi može promatrati naprednji učenice (mislim tjelesno napredenije, ipak je moj prijatelj profesor tjelesne kulture).
Treće mi na um padne… Obično mi ne stigne ništa pasti jer me iz misli otme prijateljićeva rečenica:
- Ja ti, ratko, kao nastavnik tjelesne kulture i nemam toliko lijep i lagodan posao…
- Sereš – tad iskrenost izleti iz mene.
- Ma, ne serem – odgovori mi moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) – Nitko ne shvaća kako je ovo težak posao…
- Ali imaš i svojih blagodati – sad se ja šeretski osmijehnem.
- Koji to? – pita tad mene moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) kao, ono, on ih ne zna. A znam da zna. Pa nije glup! Ipak je on profesor tjelesne kulture.
- Recimo – sjenice mi se rašire, a obično mi tad i osmijeh dođe do maksimuma. – Djevojčice u ljetnim haljinama volim… - zapjevam mu.
A moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) pogleda me s čušenjem u očima.
- Jesi li ti normalan? – izusti.
- Naravno, i ja bih tako da sam na tvom mjestu.
- Što to? – ponovno me pita moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) kao ne zna što bih i ja da sam na njegovom mjestu. A znam da zna!
I tad mu ja, kao edukativno kažem:
- Djevojčice, srednjoškole, a ti njihov nastavnik i …
- Jesi li ti normalan – ponovi moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) mnogo ljućim tonom.
Na njegovom izrazu lica mrgutnost mi obznanjuje da sam pretjerao. No, prijatelji smo, pa mu se ja namješteno široko osmjehnem i zafrkantski obrambeno izrečem: - Ma, znaš ti mene… Ja to samo onako… Ma, ponekad prije stavljanja jezika u pogon ne uključim mozak, pa mi izleti.
- Nemoj se više s time šaliti – prijekorno me opomene prijatelj, inače, ako još ne znate, profesor tjelesne kulture u srednjoj školi.
I tako mi taj naš riutual ponavljamo svaki put kad se sretnemo. I svaki put završimo s prijateljevom rečenicom:
- I zidovi imaju uši, zato se ne zezaj s time!
I ja se više ne zezam s time. Obično tad izvalim dva, tri nova vica da razvedrim situaciju. I tad se prijatelj i ja široko smijemo. Čak i onda kada i vicevi nisu nešto.
Čuo sam da se moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) ženi. Kako se moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) i ja obično susrećemo u njegovoj školi (koja je blizu mog stana), još nisam imao priliku upoznati njegovu ženu. A jako me zanima kako izgleda žena jednog profesora tjelesne kulture u srednjoj školi, koji pred očima ima mnogo širokogrudnih srednjoškolki. Nakon toliko ljepote i žena mu ne smije biti manje ljepša od njih. Iako ja, da budem iskren, uopće ne shvaćam što će mom prijatelju (profesoru tjelesne kulture u srednjoj školi) žena. I to starija od srednjoškolki, s borama na licu. A kako me to živo zanima, ja sam se uputio prijatelju (profesoru tjelesne kulture u srednjoj školi).
Čim sam ušao moj prijatelj je izgovorio:
- I zidovi imaju uši.
Shvačajući da želi preskočiti naš ritual, zainteresirano sam ga pitao:
- O čemu se radi?
- Radi mi se o glavi – prosiktao je moj prijatelj.
Naježio sam se.
- Ti to ozbiljno?!
Osvrnuo se oko sebe. Kao da se nečega plaši.
A to mi je izgledalo grotesktno, jer je moj prijatelj profesor tjelesne kulture, atletski građen, nabildan, vičan čak i borilačkim vještinama, a plaši se poput zakršljalog školje. E, da mi je netko rekao da ću to doživjeti, ne bih mu vjerovao. Pa moj je prijatelj profesor tjelesne kulture!
Upitno sam ga pogledao shvačajući da se tako obazrivo ponaša iz opravdanih razloga, jer moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) nije kukavica! Ma ni govora! Čak i u "Tigrovima" bio kad je zijevalo, bio prvi kad je to trebalo. Ipak je on profesor tjelesne kulture! Tijelom su mi srzi tulumarili.
- Radi mi se o glavi! – prošapće moj prijatelj (naravno, znate što je po zanimanju) i osvrne se oko sebe. Okrene glavu prvo na lijevu stranu, pa na desnu i doda: - Frka, panika!
Uzbuđenje je u meni kipjelo.
Kad moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) kaže; "Frka, panika!", tad je zbilja posrijedi "Frka, panika!", te ja znam da tu nema mjesta za zeku. Sve eruptira od ozbiljnosti. A Frka i panika je, ma koliko mi o tome šutjeli, frka i panika!
Prijatelj me uvede u svoj kabinet i još s vrata kaže, spuštenog pogleda:
- Znaš kakav sam ja…
- Ma naravno da znam. Ti si profesor tjelesne kulture. I to još u srednjoj školi – izgovorio sam s vidljivim ponosom odavajući ponos što je moj prijatelj profesor tjelesne kulture. I to još u srednjoj školi.
Moj prijatelj sjedne na kožnati naslonjač. I započne:
- Sada je vrijeme zaokruživanja ocjene – i uzdahnuvši duboko doda: - I sad je "Opasna zona".
- "Opasna zona"? – zinuo sam pod bremenom pojma "Opasna zona", iako, iskreno, među nama, nemam pojma što se skriva iza pojmom "Opasna zona", ali sigurno je nešto opasno, što i sama pridjev "opasna" nagovješćuje, a i moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) to izgovara drhtavim riječima.
Ponovno mi tijelom zatulumare srzi. I u želucu me počne nešpto stezati.
- Kažeš: "Opasna zona"? – izgovorim otežano.
Moj prijatelj pogleda me u oči. Pomakne pogled pogledavši lijevo, pa desno i kratko izusti: - I zidovi imaju uši.
- Stvar je, dakle, gadna… - izreknem, a moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) kimne.
Da nisam prestao pušiti, sada bih zapalio. A prijatelj kao profesor tjelesne kulture ne puši. A ja sam bio toliko napet da bih sad zapalio i pušio i dvije. I to istovremeno – toliko sam bio napet. Ma, još i napetiji, jer…
Kad se mom prijatelju (profesoru tjelesne kulture) u očima nazire strah, onda strah cakli i u mojim očima. A srce mi se spusti u pete. "No", pomislio sam: "to i nije moj problem. Ja sam pisac i nemam tih problema. Moj problem je kvalitetno napisati priču i naći izdavača spremnog da mi je objavi i dobro plati. Ukoliko ne uspijem u tome, frka i panika, ulazim u svoju "Opasnu zonu". A moj je prijatelj profesor tjelesne kulture oslobođen tih "Opasnih zona", ima redovnu plaću, mnogo godišnjeg i širokogrudne srednjoškolke u dvorani."
"No", mislio sam dalje shvačajući: "Prijateljstvo nije voda, a nijedan čovjek nije otok, pa kadfa to zabrinjava mog prijatelja, tada to treba zabrinjavati i mene, jer smo prijatelji. I to u istoj prostoriji!"
- Blago tebi… - izustio je moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) uzdahnuvši. – Ti imaš divan posao… Biti pisac, član zajednice samostalnih umjetnika…
Nisam mogao vjerovati ušima! Pa moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) zavidi meni na zanimanju, a ja cijelo vrijeme zavidim njemu neprestano ističući da je moj prijetelj profesor tjelesne kulture. I to u srednjoj školi!
- A ja sam samo profesor tjelesne kulture…
- Samo…! – razljutnuo sam se. – I blago meni! – začudio sam se.
- Da, blago tebi – moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) pogledao me točno u zjenice. Njegove oči bile su mutne. – Ti samo napišeš ono što ti je u glavi i nemaš "Opasnih zona".
- Ma nemoj! – dirnuo me u živac. – Ti i ne shvaćaš kako je težak moj posao. I koliko "Opasnih zona" ja u njemu imam.
- Nijedan nije težak kao moj – kao zaključak raspravi zaključio je moj prijatelj. Ali ja nisam zaključio raspravu, pa sam nastavljajući je, dometnuo:
- Ti imaš redovnu plaću!
Spomenuvši plaću dotaknuo sam prijateljev živac. Uzdahnuo je.
Bilo mi je žao što sam ga udario niskim udarcem ne razmišljajući u prethodnom trenutku da su profesorske plaće male.
- Pa i ja imam mala primanja, u književnosti ne cvatu profiti – utješno sam izgovorio želeći razmazati svoju nesmotrenost razmazanošću je učiniti tanjom.
- Ali je ipak imaš – odgovorio je nekako odsutno moj prijatelj (profesor tjelesne kulture. I to u srednjoj školi!)
"Što je sad?", pokušao sam odgonetnuti što moj prijatelj pod tim da ja imam plaću misli.
- Imaš je i ti.
- Ali tko zna koliko dugo…
Ponovno nisam razmislio o riječima mog prijatelja. Da jesam ne bih izgovorio:
- Ma, što: "tko zna koliko dugo". Pa do mirovine. Vi profesori zaštićeni ste kao sabornici i ukoliko ne4što generalno ne zaserete, ostajete na poslu do mirovine. A zasrat možeš samo ukoliko s učenicom…
Prijatelj je duboko uzdahnuo i sve mi je postalo jasno.
Problijedio sam.
"Ma, nije…Nije valjda?", brujalo mi je u glavi. "Ma moj prijatelj nije takav! Ja da sam na njegovom mjestu bih, ali on… Pa on je profesor rtjelesne kulture! I nikada, ama baš nikada, ni pod razno, ne bi prešao prag, ispružio ruku da zagrli učenicu, ma koliko ona razvijena tjelesno bila."
- Ma, nisi valjda lud!… - promumljao sam u zabezeknutosti. Čak su mi se i dlanovi oznojili.
Moj prijatelj bio je potišten. Opterećen bremenom.
- Ma jedno je priča, fantazija o srednjoškolkama, a drugo…
- Pssst – moj se prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) obazrivo osvrnuo. Prvo lijevo, a zatim desno i prošaptao: - I zidovi imaju uši.
- Ma neka imaju uši! – bio sam ljut na svog prijatelja koji je, ne samo iznevjerio svoju profesiju, već i moje povjerenje. Pa, s čim ću se ja sada ponositi u vezi s njime? Oskrvnuo je naše prijateljstvo, jer, između ostalog, volio sam se družiti s njime zato što je profesor tjelesne kulture, zato što sam se uvijek u mašti mjenjao s njime i zavađao srednjoškolke. Ali, on je obistinio moju ulogu. Ma, kako samo može…?! – Kako si samo mogao? – pitao sam ga s gađenjem.
- Što? – nije shvaćao moj prijatelj (eto više ne mogu ni napisati što je po zanimanju, jer je svoje zanimanje uprljao)
- Još pitaš što? – da nije imao spušten pogled pogledao bih ga u oči. Kad razmislim, možda i ne bih, jer ga višwe nisam mogao gledati u oči. – Ti si zaveo učenicu… O kakav si ti kreten!
Moj prijatelj (koji je ogadio svoje zanimanje) uzdahnuo je i ustvrdio:
- Nije to. To ne bih napravio ni u snu!
Srce mi je zašprintalo.
- Ali… - ostao sam zbunjen. – Ukoliko nije to, što je?
- I zidovi imaju uši! – rekao je gledajući kroz prozor. Vidjelo se školsko dvorište u kojem su bili srednjoškolci. I srednjoškolke.
- Ma reci, što je? – zahtjevnuo sam.
- Frka! – moj prijatelj je pogledao u mene. – Panika!
Uzbuđenje mi je dostiglo vrhunac. Više nisam mogao izdržati.
- Briga me što zidovi imaju uši – podviknuo sam. – Reci o čemu se radi!
- Psst! – prosiktao je moj prijatelj. – "Opasna zona".
Ključao sam.
- Ma reci već jednom!
Moj prijatelj (više nisam siguran da li je ogadio svoje zanimanje, te da li mogu s ponosom istaknuti da je profesor tjelesne kulture. I to u srednjoj školi) smireno me pogledao točno u zjenice, osvrnuo se pogledavši prvo lijevo, pa desno i progovorio: - I zidovi imaju uši.
U tom trenutku začulo se školsko zvono označavajući završetak školskog sata. Sljedeći trenutak školom se razvukao učenički žamor.
Moj prijatelj (bez obzira da li je ogadio svoje zanimanje, bio je još profesor tjelesne kulture) ustao je s naslonjaća i kao odgovoran profesor tjelesne kulture uzeo sa stola imenik razreda kojem predaje idući sat i rekao mi:
- Moram ići – i pružio mi ruku. – Hvala što si navratio. Vidimo se.
- A "Opasna zona"? –nisam htio da naš susret završi, a ja ne saznam sve što me zanima. – A frka? A panika?…
Moj se prijatelj osmjehnuo. Prvi put odkad sam došao uškolu. Osjećao sam da mu taj osmjeh ne odgovara, ne leži u ovoj situaciji. Mom prijatelju to nije smetalo. Smješio se i izustio:
- Ma uvijek je ta "Opasna zona". Kada se zaključuju ocjene.
- Ali… - još nisam bio smiren. – Tvoj otkaz, učenice…
- Oprosti – ispričao mi se.
- Zašto?! – zabezeknuo me isprikom.
Primaknuo je svoje usne mojim ušima i objasnio mi:
- Morao sam tako jer znam naš ritual i tvoja podbadanja. Sad se zaključuju ocjene, a nikad ne znaš tko nas sluša. Nekoj se učenici može roditi ideja da me tuži da sam je pipnuo, pa ostajem bez posla.
- A to… - odahnuo sam s olakšanjem. – A ja sam mislio…
- Znaš mene – široko se osmjehnuo moj prijatelj (profesor tjelesne kulture. I to u srednjoj školi) odmaknuvši usta od mog uha. Pružio mi je ruku za pozdravni stisak.
- Znam – rekkao sam sretan što poznajem svog prijatelja, te što nije obistinio moju ulogu ostavljajući je samo mojoj mašti na volju.
Moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) namignuo mi je i okrenuo se prema dvorani. Gledajući ga u potiljak kako se udaljuje prisjetio sam se razloga svog dolaska: da se moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) ženi.
"A ženidba je stvarno "Opasna zona" – osmjehnuo sam se gledajući prijatelja kako zalazi u dvoranu. "Opasnija od svih mojih književnih "Opasnih zona"!

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad