2007.

SANJA KVASTEK

Rođena 1981. godine u Našicama, gdje je završila osnovnu i srednju školu.
Poeziju prvi put objavila na internetskoj stranici Pisaća mašina, zatim na web stranici Dop Magazina, a potom u časopisima Treći Trg i Balkanski književni glasnik.
2005. godine objavila zbirku poezije „Rozno okno“. 2006. godine diplomirala povijest.
Trenutno zaposlena u Nakladi i knjižari Ljevak kao knjižarska savjetnica.
   

XXS

 

 

1.

Gogi je otišao na prosvjed u Italiju. Pričao je danima o tome kako ga neće biti barem tri tjedna. Nije mi to baš zvučalo primamljivo, ali nisam ga pretjerano percipirala. Kao ni sve ostalo što je izlazilo iz njegovih usta. Naviknila sam se na tišinu, koliko god on glasno ili ozbiljno pričao. Uopće se nismo duboko razumjevali. Nakon samo par dana mi je već krvnički nedostajao, mislila sam da ću popizdit bez njega. Nije se ni javljao, nije imao od kuda, a nije ni bio baš neki tip za razgovore preko telefona. Ustvari, kad bolje promislim, nije on bio tip za nikakve razgovore. Ja sam pričala, on je slušao, ili smo se karali i oboje šutili.
Ljeto je došlo, obaveze nestale. Nazvala sam Anju i predložila da krenemo na more. Već za čuku-dvije bile smo kod rotora u Novom Zagrebu i stopale. Završile smo u Rabu spletom okolnosti, jer smo ustopale nekog starkelju Austrijanca koji se kasnije ponudio da provedemo «prekrasnih» tjedan dana na jahti s njim i njegovim pajdašem. Da, prekrasnih!! S pedesetogodišnjacima? Hello, stari! Koji ti je kurac? No way!! Ustvari smo tih par dana provele svugdje i svakako, uglavnom sjebane zbog svojih frajera koji briju negdje drugdje.
A rekle smo da idemo na more, baš iz razloga da ludujemo, zajebavamo se i ne mislimo na njih. No, bez uspjeha. Od jutra do sutra mi je Gogi bio u mislima. Već je prošlo mjesec dana otakada smo se zadnji put vidjeli. Počela sam maštati kako će neopisivo raznježen i strastven biti naš ponovni susret. Javio se jedno jutro da mi kaže da je u Hrvatskoj. Na to smo nas dvije, na moju inicijativu, pokupile krpe i zapizdile za Zagreb. Vrućina je bila nesnošljiva. Imale smo sreće sa stopanjem, prvi prst, prvi auto, panduri. Šarmerice kakve jesmo, nabrijale smo ih da nas za đaba ubace na trajekt.
- Cure, jeste za cugu možda?
Okrenula sam glavu blago ulijevo i ugledala povećeg momka. Stajao je mirno i gledao u mene upitnim pogledom.
Zavisi što imaš za popit?
Pa naći će se nešto fino za vas dvije! Hm? Pelin, pivo, votka..
Već minutu kasnije ušetavale smo u podnožje broda, prema kuhinji. Naš je domaćin bio kuhar, koji je, činilo se, umirao lagano od dosade. Zašto ne utući dosadu i sebi i njemu sa par pelinkovaca? Nije bilo bitno ni što je podne tek svanulo, ni što se kapetan ljutio kad nas je vidio dolje. Zabava je počela. Kako je vrijeme prošlo, uopće se ne sjećam! Popela sam se na palubu i vidjela da smo opet na Rabu. Po koji put, vrag će ga znati. Presjeklo me u tom trenu. Sjetila sam se Gogija. Željela sam što prije stići do Zagreba i vidjeti ga. Da barem postoji teleportacija koja će me sada ovog trena stvoriti u njegovom krevetu, na njemu, na njegovom božanstvenom kurcu.
Anja, moramo sići s ovog jebenog trajekta, odljepit ću!
Ma daj još malo – rekla mi je s nogama u kuharevom krilu.
Jebe se tebi, dobivaš masažu, a mene moja čeka tek u Zagrebu! Idemo!
Bilo je oko pet popodne kad smo se iskobeljale s trajekta, pozdravivši se sa cijelom posadom, čak i s kapetanom. Do osam smo bile u metropoli premorene i još uvijek pod utjecajem cuge koju smo našem dragom kuharu popile do zadnje kapi boce.
Dan, dva, tri, četiri, od njega ni glasa. Počela me izjedati sumnja. Koji kurac je njemu? Nije me vidio više od mjesec dana i sada se ne javlja? A ja tvrdoglava kakva jesam, nisam htijela prva pozvoniti. Nakon dužeg izluđivanja vlastitog uma analiziranjem i mogućim razvijanjem događaja, sjela sam na bajk i bez najave mu banula u stan, gdje je kao i uvijek čamila hrpa njegovih frendova zajedno s njim. Nisu bili baš oduševljeni mojom pojavom ( kao niti jedan put do sada ). Uvalila sam mu se u krilo sva izvan sebe, poljubila ga sočno i šapnula da ne mogu dočekati da me poševi. Mislim da sam se navlažila od samog dodira njegovih ruku .
Soba je bila netaknuta, jednako neuredna kao prije. Zagušljivi zrak me presjekao. Otvorila sam prozor, izvana se čula samo tišina. Dao mi je poklon za rođendan. Ne znam da li sam se više radovala samom poklonu ili činjenici da se sjetio. A tada je nakon ugodnog iznenađenja uslijedilo neugodno. Nisam dobila samo poklon za rođendan, dobila sam i pedalu. Pedalu veličine one na biciklu za divove. Jebote! Što? O čemu on priča? Šutila sam kao zalivena ljepilom, ustala se i bez pozdrava izašla iz smrdljive sobe, iz raspadnutog stana. Demolirana sam pedalirala do doma. Pukla sam, nisam mogla vjerovat da mi se to dogodilo. Osjećaj odbačenosti mješao se sa ljutnjom u meni. Činilo se kao kraj svijeta. Mater mu jebem, ja ga čekam kao djevica punih mjesec dana, nisam ni pogledala drugog , a kamoli nešto više od toga da sam napravila. A tko zna u kakve je on sve umakao svoju prelijepu kurčinu na putovanju!


2.

Ujutro u 11 sam otvorila prvo pivo, do popodneva sam već zujala poprilično. Napokon mi se išlo van brijat. Provela sam zadnja tri tjedna doma, sama, ogorčena, bjesna, nesretna. Odlučila sam stati tome na kraj.
- Stara, što radiš? Jel ti se ide danas van?
- Znaš da mi se uvijek ide.
- Ajd vidit ću ja na netu gdje šta ima, pa ti se javim.
- Ok.
Vani nigdje ništa, totalna čama, pa mogla sam si i mislit, glupi jebeni utorak. Ali nije nas to spriječilo da odemo do Džamije.
Stigla sam u točno dogovoreno vrijeme, no Anja je kao i uvijek kasnila. Već sam se priviknila na to. Odlučila na dogovore s njom odlaziti 15-tak minuta kasnije, ali sam se brzo vratila na staro, ne volim kasnit i jebiga. Ponijela sam litru vina i usput još kupila četiri piva, bolje da nastavim s pivom i onda napravim presjek s vinom kad budem već pijana kak treba. Zujale smo u krug i pridružile se nekoj ekipi koja je isto cugala i dangubila.
Upikirao me neki deratizator. Da! Deratizator! To je jedino čega se sjećam u vezi njega. Ponestalo nam je cuge, pa smo moj mali i ja otišli do prvog dućkasa kupit još, gdje sam ja nonšalatno maznila nekoliko malih pelina. Mali je bio oduševljen. Ekipa je već lagano bila na odlasku dok smo se mi vratili iz šopinga.
- I što ćemo, kud ćemo?
- Ajmo do močvare!
-Ajmo!
Tamo još gora ćama.
Probudila sam se oko podneva. Šokantno za mene koja nikad ne spavam duže od 9-10, čak i kad se razbijem kao jučer. Sva sjebana, počela sam prekopavat po đepovima, izbezumljena od nesjećanja, da vidim jel` sve na mjestu, dokumenti, pare. Gdje mi je mob? Čovječe, ubit ću se ak sam ga opet izgubila.
Sva sreća, našla sam ga u krevetu zajedno s papirićem na kojem je bio gotovo nečitko ispisan telefonski broj, bez imena. Dobro pa sam to našla, jer me vratilo u proteklu noć i na lika s kojim sam zabrijala, a ne sjećam mu se ni imena. Jesam se poševila s njim? Ne znam. Mislim da nisam. Ma nisam. Ostalo je na toj tvrdnji. Možda se on sjeća. Ali, tko ga jebe, ne pada mi na pamet da mu se javim. Da je bio dobar ševac, sjećala bi se njegovog kurca. Loše kurce zaboravljam, tako nakon nekog vremena ustvari ispada da se nisam s njima ni jebala.

3.

Malo manje, ali samo malo, sam mislila na Gogija. Prošlo je već punih mjesec dana, pa mi je bilo lakše. Ali, no way da sam ikako mogla zaboraviti njegov savršeno ravni, prekrasni, svijetloljubičasti, tvdi, glatki kurac koji je bezbroj puta ulazio u mene super skladno se stapajući sa mojom toplom pičkom.
Pokušavala sam ga na sve moguće načine zaboraviti, a jedan od najlakših je bio potraga za novim, još ljepšim, još savršenijim. Kurcem. Nije baš da sam ga tražila, jednostavno su se oni nalazili tu negdje u mojoj blizini i ulijetali jedan po jedan. U ni jednom trenutku mi nije palo na pamet da je to možda pogrešna taktika preboljevanja. Bilo mi je dobro, interesantno, raznoliko.
Isprva sam se nadala da ću Gogija sresti negdje, slučajno, da će kad me vidi skužiti da se sjebao i sve će se vratiti na staro, ali kako je vrijeme prolazilo, počela sam se bojati mogućeg susreta s njim. Znam da bi mi se vratila sva silna želja za njim. A njemu ionako puca kurac za mene. Propala priča.
Vraćala sam se jedno popodne sa Trešnjevke. Zakočila sam na semaforu. Bajk mi je zaškripio.
Lana, jesi to ti?
Ej, zdravo, pa što ti radiš tu?
Ma ništa, idem iz nacionalne, učio sam cijelo popodne.
Blago tebi!
Ideš na cugu? Nismo se vidjeli odavno, ziher imaš svakakvih sranja za ispričat starom frendu!
Ajd!
Spunk je bio pod nosom, pa smo se zaletili tamo. Marko i ja se nismo vidjeli od prošle godine, kad smo zajedno radili na projektu jedne agencije. Kontala sam si da popijem sokić ili nešto kratko. Ali, ja nikada ne pijem u bircevima sokiće.
Ma daj ti meni jedan dupli pelin, bez limuna i leda!
Moj dragi potencijalni sulokatelj je naručio bezalkoholno pivo. Isprevrtali smo sve žive teme i događanja koja su nam padala na pamet. Moram priznat da je on bio jedan od rijetkih frajera s kojim sam se htijela poševiti, ali nije se našla prilika. Pa mi je nakon par cugi to sve ponovo došetalo u glavu. Ali, stvorio se problemčić. Počeo je pričati o svojoj prejebenoj trebi u koju je zaljubljen totalno ko kreten, no to je mene još više raspizdilo da ga nafukam da me pofuka. Polako sam počela odustajat jer se priča o «savršenoj» razvukla na jednosatnu dosadu i ubijanje moje želje za njim.
Jel` ti se pljuga?
Imaš ovdje?
Ne. Doma, ali treba nam petnaest minuta do mene.
Ajd, furat ću te ja nekako na tvom bajku.
Bolje ti mene, nego ja tebe, jer ja već zujim totalno.
Kod mene doma tulum jebote, a nisam ni znala, bilo je nekih desetak ljudi, sve frendovi od cimerice. Nisam htijela vadit pljugu, jer imam samo jednu i ako svatko povuče dim, nitko se neće napušit, propast će bez veze joint. Tu sam maznila još par piva na onih par duplih pelina i nije mi više bilo ni do fuka, ni do jointa, do ničega.
Ekipa se razbježala oko 2-3, a ja sam ležala na dvosjedu i htijela samo spavati.
Hoćemo sad zapalit?
Ti si još tu? Mislila sam da si otišao sa ostalima.
Ma koji ti je, pa došao sam kod tebe na joint, koji kurac sereš sada?
Ok, čovječe, smiri se, sve ti je u gornjoj ladici, srolaj i zapali.
Nisam htijela ni pušit, sve što mi se vrtilo po glavi zadnjih par sati, otišlo je u neki duboki bunar u meni. Šta alkohol napravi od žene?! Ipak sam povukla dim, dva da ne ispadnem šupak. I tada se, naravno, raspričala o stvarima koje mu možda ne bi ni spominjala, pogotovo ne nakon hvalospjeva o njegovoj predragoj curici.
Znaš da sam napisala pjesmu inspirirana tobom?
Ma daj, nemoj zajebavat?
Ozbiljno, kad ti kažem!
Ne vjerujem ti!
Kakav si ti kreten!
Pročitaj mi!
Šta ti je čovječe, pa neugodno mi je.
Daj molim te, ne bi mi spomenila da nisi htijela da znam.
Evo dat ću ti ju, pa si sam pročitaj
Sljedeće čega se sjećam bile su njegove ruke na mojim sisama i nas dvoje goli na mom krevetu. U trenutku me preplavio osjećaj sreće, jer sam ipak uspjela u svojoj namjeri, ali odjednom je sve krenilo nizbrdo. Nisam mogla svršiti koliko god se on trudio, nabrijan pjesmom možda, da me zadovolji.
Jebem ti kompleksni ženski orgazam! Sjetila sam se Gogija i toga da je on bio jedini koji me jebao na ovom krevetu i jedini koji me mogao multiplo zadovoljiti. Koliko god sam se trudila zabrijat da me to Gogi sada kara, sve je bilo uzaludno.
Totalno si suha, koji ti je?
Koji mi je? Ma daj odjebi od mene, i vadi taj kurac iz mene!! Koji me kurac uopće karaš kad si smrtno zaljubljen u svoju trebu?
Ti nisi normalna žena!
Možda ja nisam normalna žena, ali ova je situacija ubila u meni sve moguće ideale da postoji muškarac koji neće zavirit u tuđe gaćice pokraj cure koju voli.

4.

Lapinjala sam po cijele dane, bez cilja, volje i interesa. I nije mi bio bed. Nisam osjećala nikakvu, čak ni najmanju grižnju savjesti. A imala sam svašta za sredit, fax, ma pizdarija milijun. Al pucalo mi je totalno za sve u vezi mene i oko mene i u vezi svih oko mene. Tu i tamo bi se sjetila da trebam na predavanje ili nešto slično, i nisam otišla, naravno.
Na frajere nisam ni mislila. Puna mi je kapa bila luzera s kojima sam brijala, sve pijano, napušeno. Uostalom, što sam mogla očekivati, kad sam i ja bila takva. Sve sam više vremena provodila napljugana za kompom, na netu, tom prekrasnom spajanju sa ostatkom svijeta. Mobitel mi je danima bio ugašen. Nije to bila ni depresija, ni kriza, već uživanje u samoći.
Počela sam chatat, brijat po Iskrici, komunicirat sa svijetom virtualno. Upoznala sam par interesantnih frajera, jedan od njih kao da je bio specijalno stvoren za mene. Bar mi se tada to činilo tako. Već smo razmjenili popriličnu količinu e-mailova i s njima ogromnu količinu iskustava i razmišljanja. Dovoljno da ga poželim upoznat face to face.
Hm! Nisam dugo bila vani, počela sam dobivat svojevrsne paranoje od izlazaka, od susreta i sa poznatima i sa nepoznatima. A ovaj moj «specijalni» je navaljivao da se nađemo, pa sam popustila napokon.
Dogovor je bio u 9 navečer u predvorju Sc-a. Baš sam bila nabrijana od jutra, popodne sam maznila par rakijica da ubijem tremu. Obukla sam omiljene traperice u kojima mi je dupe izgledalo prejebeno dobro. Odšetala do tramvaja, i tamo me pukla neizmjerna inspiracija, uspila sam u osam tramvajskih stanica napisat tri pjesme.
Sišla sam kod Cibone pomalo zbunjena i s još uvijek prisutnom tremom. Nismo se dogovarali za cugu, ali ipak sam probauljala do prolaza i kupila bocu bijelog vina. Vjerovatno najjeftinijeg. Čekala sam ga desetak minuta. Koji kurac je sa svim tim ljudima? Ili ja žurim ili su svi opsesivno nabrijani na kašnjenje? Bit će da je stvar u meni. Never mind, nisam mogla dočekati da se dotični pojavi i zubima otvorila bocu, potegla koliko sam mogla iz nje. I sad sam se osjećala bolje, manje nervoznom, zadovoljnijom, sigurnijom.
Frajer se pojavio sav ustreptao, činio mi se smotanim. I onda me dodatno šlagirao činjenicom da ne cuga. Ne cuga? Ok, nije bed, imam cijelu bocu za sebe, ali taj sa mnom neće uspjeti izaći ni na start, a kamoli na kraj. Sjedili smo poput monitora dobrih sat vremena i iznenadila me njegova pričljivost. Možda sam se samo ja osjećala poput monitora, ipak mi je to bilo prvi put da se nalazim s nekim na sljepo. Pukla sam već od njegovih neiscrpnih priča o bendu u kojeg je, činilo mi se, zaljubljen više no u život.
Što ćemo?
Kak` to misliš šta ćemo?
Kuda ćemo?
Nemam pojma.
Jel` ti se ide do Pauka, tribute to Bob Marley je danas, svira Brain Holidays?
Kako hoćeš.
Kako hoću? Kakvi su tu šupci od frajera koji se ne znaju zauzet za svoje mišljenje, ili još gore koji uopće nemaju svoje mišljenje? Vožnja tramvajem do Save trajala je očajno dugo, još je bio krcat nekim diklićima s McDonald balonima. To me samo, onakvu nazujanu, još više raspizdilo.
Pauk je bio neočekivano pun ljudi. Srećom srela sam frenda i njegovu trebu, taman su palili pljugu. Ovaj moj «čedni» nije htio pušiti. Napokon je popustio nakon mog silnog navaljivanja i odlučio ipak popit dupli pelin. I tako drugi i treći, ali već četvrti se pokazao kao problem. Ja sam uvijek žedna, pa se nije bacilo. Samo da mi se ovaj tu ne onesvjesti. Ubrzo mu je pala na pamet debilna ideja da se napio i da ide doma. Stvarno je izgledao ubijeno.
Ako je on izgledao ubijeno, kako sam tek jebote izgledala ja? Rolala sam si duhan, jer sam ostala bez cigareta i zujala okolo. Tako mi se brijalo, već sam se zaželila ljubljenja i muških ruku, o sexanju nisam htijela ni razmišljati. Rekoh sama sebi, sad ću se okreniti za 180 stupnjeva i prvi frajer koji mi se svidi, uletit ću mu. Okrenila sam se i ugledala četvoricu za stolom preko puta. Izgledali su mi kao da su Dalmoši. Smijali su se. Samo je jedan gledao u mom smjeru. Nije mi se sviđao, čak dapače, bio mi je ružan, ali bio je dobar frajer lijevo od njega. Prstom sam uprla u lijevog i signalizirala ružnom da ga cimne.
I eto, za manje od minute, stajao je ispred mene ćelavi, visoki slatkiš, podsjećao me već na prvu na Gogija. Rekao mi je svoje ime, napričao mi o sebi brda i doline. Mene to ništa nije zanimalo. Htjela sam se sexat s njim i znat o njemu što manje.
Stari, nemoj zamarat, gdje živiš?
Tu, u domu.
Što onda radimo još uvijek ovdje?
Soba mu je bila na trećem katu, paviljon 5. Cimera nema. U mojoj glavi samo kurac, kurac, kurac. Navalila sam na njega u nadi da će on preuzeti inicijativu, jer mi je pun kufer manijaka koji vole da netko dominira njima. Napokon se odvazio prevaliti me na minijaturnom krevetu. Raskopčala sam ga i uhvalila njegovog mališu u ruku.
Jebote? Što je ovo? Moje precizno mjerenje reklo mi je da je veličina nezadovoljavajuća. Dvoumila sam se neko vrijeme da se maznem s njim ili ne. Ipak, karalo mi se neizmjerno, ali, ovo spolovilo bolje da ne ulazi u mene ovakvu razjebanu, jer utopit će se. Cirka 14-15. Pokušala sam se pribrati neprimjetno. On je ionako žmirio sav napaljen. Htijela sam mu se nježno obratiti da ga ne uvrijedim, ali u zadnji tren predomišljeno sam se trznila i ustala.
Sory momak, ali ja moram ići.
Ići? Kuda?
Nemam pojma.
Šta ti je sada?
Šta je tvom kurcu? Zaostao je malo u razvoju, ha?
Šutio je na ovo. Obukla sam majicu, uzela mu takvom izbezumljenom zadnje dvije pljuge i odšetala nonšalantno iz prokletog paviljona broj 5. Kakva 5-ica? Katafuckingstrofa!!

5.

Nazvao me "čedni" da pita kako je završila večer i da se ispriča što se napio i otišao. Ostala sam bez teksta, ionako on nije bio krivac za moju, moglo bi se reći, upropaštenu i suhu večer. Rekla sam mu da je sve ok, da sam se tek probudila i da ćemo se ćuti kad dođem k sebi. Naravno da se nećemo čuti. Pucalo mi je što sam totalno površna i što sam od njega ustvari htijela kurac, a ne sve ono što je on mislio da želim. Što je njemu? Misli da ću dangubiti u nekim dugonoćnim razgovorima s njim i tratit svoje dragocjeno vrijeme? Nema šanse. Na svijetu ima toliko muškaraca, na svakom čošku barem jedan s kojim bi mi moglo biti sočno, mokro i ljepljivo u krevetu, bez ijedne riječi.
Razmišljala sam da se izvučem iz kreveta i skuham supicu, možda bi me ona izlječila od ovog sjebanog mamurluka. Zaspala sam od pokušaja da ustanem. Podne je odavno prošlo. Nije mi se ustajalo jer ionako nisam imala što za raditi, osim tonuti u maštanje. Na tv-u su bila sama sranja. Jedva sam se iskopala do kupaone i stala pod hladan tuš. Osvježio me, bila sam kao nova. Cimerica nije bila doma, mogla sam šetati gola po stanu i uživati. Voljela sam te trenutke, jer je u zgradi preko puta često na balkonu visio neki lik i piljio prema mom balkonu. Opet je bio tu.
Namjerno sam odmaknula zavjesu, tako da mu je pogled u moj stan i na moje golo tijelo bio otvoren, bez ijedne prepreke. Sjedila sam na fotelji, pila kavicu, pušila cigaretu i gledala u njegovom smjeru. On u mom. Udaljenost je bila dovoljna da nam se lica nisu mogla dobro vidjeti, niti bi se prepoznali na ulici da slučajno prođemo jedno pored drugog. Ova situacija me poprilično napaljivala. Počela sam se lagano milovat po bedrima i sisama koje su se naježile već od prvih dodira. Shvatila sam da se nisam sexala preko mjesec dana i da bi odletila najradije sada katapultom na njegov balkon i nabila mu se na, nadam se, ogromnu nabreklu kurčinu. Počela sam stenjati sve glasnije. Možda me i čuo.
Već sam skoro svršavala, kad je moj "susjed" nestao naglo s vidika. Sokovi su se razlili po kožnoj fotelji. Možda je otišao izdrkati. Nije se više pojavljivao. U što sam se ja to pretvarala? U pohotnu nezasitnu nimfomanku? Nisam htijela previše o tome razmišljati. Kao da je sve osim sexa palo u drugi plan, neki daleki, neinteresantan. Zanimljivo je to što postaneš ovisan, ne samo o sexu, tako savršeno neprimjetno. I uvjeren si da se takvo što ne može tebi dogoditi. Ovisnost je daleko, ne trebaš je se ni najmanje plašiti. Vratila sam se u krevet. Bila je mrtva tišina, odgovarala mi je za čudo. Trgla sam se čuvši ključ u bravi i glasove.
Ti spavaš?
Ma ne, odmaram. I razmišljam.
Ajd ` s nama se zajebavat, donijeli smo tonu cuge. Bili smo na Bundeku cijelo popodne i ostalo nam je za pit, pa..
Doći ću malo kasnije.
Par poznatih ljudi smijalo se u skučenoj dnevnoj sobi i raspravljalo o pitajboga čemu. Jedan nepoznati dečko sjedio je na fotelji.
Ivan!
Lana!
Drago mi je.
I meni.
Sjedio je na fotelji koja je prije samo nekoliko sati upila moje sočne sokove. Sjetivši se toga, učinilo mi se da se mirisi još uvijek osjete, ali možda je to bila samo moja paranoja.
Ideš s nama van večeras?
Ma ne znam, razbila sam se ko svinja sinoć u Pauku.
I kak` je prošao date na sljepo?
Sljepo.
Popila sam jedno pivo s njima, povukla par dimova i otišla spavati. Nije mi se razmišljalo ni o čemu. Nisu mi se slušale tuđe priče, problemi, rasprave, glasovi uopće.

6.

Trebala sam se već odavno maknuti iz ovog ćumeza od Zagreba. Ljeto je zašlo u svoju drugu polovicu, grad je prazan, nema koncerata, nema brije, name frajera. Sve što valja, šetka se i koprca u slanom Jadranskom moru. Para nisam imala, a baš ni puno volje za pomaknut se. Cimka je rano ujutro otišla doma, neće je biti do sredine devetog mjeseca. Znači mjesec dana sam imala stan samo za sebe, a nikoga s kim bi to iskoristila. Fuj, bila sam očajna. Vrtile su mi se svakakve glupe misli po glavi. Otišla sam to popodne do sexy shopa na Trešnjevku kupiti vibrator. Pala sam skoro na dupe od široke , raznovrsne ponude. Svih mogućih veličina, boje, oblika. Čuku vremena sam zujala po trgovini, frajer se ziher prokenjavao u sebi od muke.
Jel` ti mogu kako pomoći?
Pa., vjerovatno ne možeš.
Oprosti ako sam preizravan, ali, kupuješ za sebe ili...
Ne bi valjda tako dugo birala da je za nekog drugog. Ali mogao bi mi pomoći u vezi nečega drugog.
Počela sam se nakon toga glasno smijati da ispadne da sam se zajebavala, i da vidim njegovu reakciju. Reakcije nije bilo, i dalje je bio ozbiljan. I dalje je bio zgodan. Zgrabila sam rozi od 22, koji sam najviše pikirala, kupila ga i izašla s nelagodom iz trgovine.
Jebote! Došla sam po vibrator iz razloga da se prestanem fukat okolo sa svakakvim smećem s lošim kurcima, i nisam ni jedan dan izdržala da se ne ponudim nekom jadniku iz sexy shopa na pladnju. Možda sam trebala otići zatražit pomoć u neku kliniku gdje već rješavaju probleme nimfomanije. U mom slučaju početne nimfomanije. To je sve bilo zbog onog debila koje me otkantao i sad imam trajne posljedice. I tko zna hoću ih se, i kada uspijeti riješiti. Zujala sam rastrešeno na bajku do doma, znojna i sjebana. U parku blizu zgrade su neki klinci igrali nogoš, sve klupe su bile zauzete, kasno ljetno popodne. Svi usporeni, a ja sam hitala doma na premijerno konzumiranje mog novog prijatelja.
Drkanje je postalo rutina. Prvi put za dobro jutro. Čitala sam negdje da ako se poseksaš dobro ujutro prije ustajanja iz kreveta, dan će ti bit prejeben, ili barem bolji nego da to ne napraviš. I dalje, svaki put kad mi je palo na pamet, a to je u prosjeku bilo 5-6 puta dnevno. Samo, sada sam imala i pomagača na baterije od punih 22 centimetra. Moćno je izgledao, a takvo mu je bilo i djelovanje. Počela sam i razmišljati o sexanju sa ženom. Sve češće sam zamišljala dok sam drkala da me zadovoljava neka tamnoputa žena s maskom na licu, velikim sisama i finim jezikom. Došla sam na temelju ničega do svojevrsnog zaključka da žene vjerovatno imaju nježniji i finiji jezik od muškaraca. Moja ljepotica iz mašte strastveno je ljubila moju pičkicu i lizala klitač, ponekad ga i lagano grickala. Uzdisala je glasno dok je to radila, sisala je i gutala sok bez okljevanja.
Sve su žene ustvari potencijalne biseksualke, zar ne?
Ja jesam. Vodila sam i ljubav sama sa sobom. Uzbuđenost na samu sebe, na vlastito tijelo, vodili su me ponekad kroz upoznavanje vlastite seksualnosti, spoznavanja želja i apetita. Jebiga, bila sam presjebana emocijonalno ili kako već da bi istraživala to istinski s nekim muškarcem.
Nisam ja to uopće ni željela s ikim drugim istraživati. Nije bilo dozvole. Muška dominacija me nije uzbuđivala.

7.

Nisam se poševila mjesec dana. Ludim polako. Stvarno ne znam što je sa muškarcima koje srećem. Ja žudim za nekim žestokim frajerom koji će reći «mala šuti!»; ne u pregrubom kontekstu. Svaki se zakači na moju nezainteresiranost i lagano odjebavanje.
To je već postala igra.
Ali nikako da se sa mnom netko poigra na taj način.
Kačim se ionako samo na one koji mene zajebavaju. (Tko zna kakve frustracije je to posljedica.)
Koji me vole, ali me zajebavaju s malom dozom mazohizma. Snaga da izvire iz njega i njegovih dodira. Zlo mi je od manijaka koji se toliko opuste i dozvoljavaju da im radim sve što hoću, a ne slušaju me.
Ljuta sam. Na moj krivi odabir i njihovu nepoduzetnost. Fuj!
Ne da mi se pokrenuti, ni proviriti u muški svijet. Bježim od svega toga. Mičem se što dalje mogu da se ne sparim s nekim. Osjećam se kao životinja, nagonski luda i željna, ali u kavezu vlastitih maštarija i možda pogrešnih shvaćanja. I nedovršenih, neutemeljenih misli.
Bježim od realnosti i svakog emocionalnog kontakta.
Čini mi se da mi ne treba nitko.
Nitko koga ne volim.
Preživjet ću bez kurca.
Do sada jesam.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad