TOMISLAV RIBIĆ

Tomislav Ribić, Varaždin 1959. Pjesnik, prozni i dramski pisac. Objavio je pet zbirki pjesama Aztlan (1997), Zapisci anđela (1999), Amerićki sen (2002), “Osjećam melankoliju” (2002.) i Ribočuvareva djeca (2004.).Drama Vespers objavljena je 1997., dok su dijelovi drama Kraljevi vremena i Demoni objavljeni 1996. Drama Prizemlje nagrađena je prijevodom na natječaju Theatra Gmbh te je prevedena na njemački jezik 2001.
Pjesme su mu uvrštene u antologije suvremene kajkavske poezije XX st dr. Jože Skoka, te antologije i antologijske preglede I. Kutnjaka i I. Mihalković.

 
OTOK MAČAKA


Otok stade izranjati iz maglice u trenu kad je stigla noćnim autobusom. Razbacane školjke ležale su na pješčanoj plaži. Razvalina stare tvrđave vidjela se s mosta koji je otok spajao s kopnom. Njena kuća bila je na drugoj strani otoka. Imala je dobrih pola sata hoda od autobusne stanice do kuće. Pratila Je uski kameni puteljak koji je vodio preko visoravni pored napuštene kuće bez prozora. Zastala je pored nje. Prolaznici i šetači uvijek su se čudili kako je netko išao graditi kuću bez prozora. Ljudi su izmišljali priče kako je to bio tor, koliba za pastire da se sklone od sunca ili nevere. Četiri rupe u zidu u kojima su nekad bila vrata i iznad svake rupe od kamena isklesani krug. Ruševina nije imala krov. Priča se da je izgorio prije stotinjak godina kad je kuću pogodio grom. Marija je udahnula svježi i slani jutarnji zrak..

Sama visoravan izgleda kao da joj tamo nije mjesto. Gomila kamenja, kamenih ploča glatkih rubova leži razbacano po njoj. Do prije petnaestak godina na otok nitko nije ni stupio. Iznenada se dogodio turistički boom, pa su otočani stali prodavati zemlju. Gradilo se na crno uz obećanje dobivanja dozvola.

U napuštenoj kući bila je samo jedna prostorija. U sredini prostorije ležala je kamena ploča. Čovjeka bi zavarala te bi pomislio da je grobnica. Kamena ploča bila je položena od istoka prema zapadu. Na njoj su bila ispisa četiri znaka. U kući su se okupljali mački lutalice.

Marija je došla sama na ljetovanje. Kad je otključala vrata u vrtu ispod smokve našla je lešinu psa. Raspremila je stvari i potražila veliku vreću za smeće. Grabljama je psa strpala u vreću i odnijela ga do kontejnera za smeće. Bijele ličinke i crve grabljama je pomiješala sa zemljom.

U trgovini je kupila osnovne stvari koje su joj trebale za trotjedni boravak na otoku. Kava, mlijeko, šećer, ulje, sol, brašno, jaja, par konzerva paštete, haše, hrenovke. Natrpala je torbe na bicikl, porazgovarala s prodavačicom, jedinom osobom s kojom bi na otoku i porazgovarala. Marija nije poznavala ni prve susjede. Ljetovala je uvijek na kraju sezone kad ih više nije ni bilo. Razmišljala je o psu. Na kraju svake sezone vlasnici vikendica ostavili bi svoje ljubimce na otoku. Ranijih godina otok je bio pun pasa lutalica i mački. Psi su znali lutati u čoporima. Mačke su se razbježale otokom i udomile u napuštenim kućama. Otočani su potrovali pse i mačke.

Poslijepodne je spazila na smokvi velikog bijelog mačka. Kad je i njoj natočila mlijeko pojavila su se četiri crna mačića. Ni sam nije znala odakle su se pojavili.

Mariju je oduvijek privlačila napuštena kuća. Pohodila ju je svake godine, svakog dana. Znala bi leći na kamenu ploču i gledati nebo. Glatki, pravilno istesani kameni savršeno su činili krug. Kameni pod činio joj se da je iz istog kamena kao i onaj na dubrovačkom stradunu. Bio je izlizan, sklizak. Legla je na ugrijanu kamenu ploču. Činilo joj se ugodnim za leđa.

Svaki mačić ušao je kroz jedna vrata. Prvi je došao sa sjevera i ušao na sjeverna vrata, drugi je došao sa istoka i ušao je na istočna vrata. Treći je ušao na južna vrata i zastao dok je četvrti projurio kroz zapadna vrata pravo do svog mjesta na ploči. Mačci su stizali suprotno kretanju kazaljke na satu.

Svaki mačak je legao na svoju stranu ploče. Sjeverni rub imao je na sebi lišajeve i male travke koje su treperile na zraku. Istočni rub bio je mokar od vode, južni je bio vruć, užaren, dok se zapadni polako drobio i sa njega je ispadao pijesak.

Svaki mačić je okrenuo glavu na svoju stranu svijeta. Na krovu se pojavio bijeli mačak. Kružio je i pogledao svakog od njih svojim prodornim zelenim očima koje su se širile pri svakom pogledu. Kad bi mačak produžio dalje mačići bi zatvorili oči. Kad bi podigli kapke oči su im bile fosforno žute. Bijeli mačak ih je promatrao. Izgledalo je kao da ih je pozvao na neki tajni dogovor. Kao da je čekao tristotinjak godina da se izbavi iz tijela mačka.

Marija je oprala terasu mlazom vode. Pogledala je prema proplanku. Činio joj se nestvaran. U jednom trenutku učinilo joj se kao da je proplanak u obliku svemirskog aerodroma, onakvo kakvog je viđala u Denikenovim knjigama. Da ga je sazidala neka nepoznata civilizacija.

"Vidljiv iz svemira. Kuća je antena", nasmijala se sama sebi. "Ne, kuća je zasigurno napušten poganski hram".

Vidjela je bijelu mačku na krovu kako je gleda u oči.

Marija je iznijela ležaljku za sunčanje i napunila posudu za mačiće mlijekom.

«Mic-mic.», stala ih je dozivati. Ostavila je posudu ispod zida ograde.

Skinula je kupaći kostim i legla na ležaljku. Vidjela je mačka kako dolazi do ograde, skače na nju i gleda mlijeko. Zaspala je s prodornim pogledom bijele mačke pred očima. Nije vidjela je li popio mlijeko.

Bijeli mačak se približio ležaljci. Zastao je ispred ležaljke. Razmišljao je. Htio je skočiti na ležaljku. No odustao je. Lijevu šapu zaustavio je na Marijinom vratu. Četiri oštre kandže zabole su se u Marijin vrat. Marija je čvrsto spavala. Mačak je jezikom polizao krv i očistio slinom ranu. Marija se pomakla od ugode. Mačak je nastavio lizati vrat, ranu. Marija se stala tresti, grčiti, dok je nije razbudio snažan orgazam. Okrenula se zadovoljno na ležaljci. Nikog nije bilo. Pogled je slučajno zalutao do zdjelice za mlijeko. Stajala je na mjestu. Iznad nje pogled se zaustavi na napuštenoj kamenoj kući. Na krovu je mirno spavao veliki bijeli mačak.

Ustala je. Osjećala je žeđ. Imala je čudan okus u ustima. Ispila je čašu vode. Osjetila je da voda ima okus krvi. Popila je još jedna gutljaj vode. Osjećaj se ponovio. Znala je, doduše rijetko, osjetiti krv u ustima. Uvijek bi zaključila kako su joj usnice ispucane i da je to krv sa sitnih kapilara na usnicama.

Legla je. Sunce i noćna vožnja iscrpili su je. Ubrzo je ponovo zaspala.

Marija je išla prema groblju. Stajala je na početku groblja koje se prostiralo ispod visoravni do mora. Iza groblja stajala je napuštena kamena kuća. Zelena svjetlost dopirala je kroz vrata dok se večer pretvarala u noć. Pogledala je oblake i vidjela kako se pretvaraju u crnu tintu noći. Pošla je do napuštene kuće. Put je vodio između grobova. Grobovi su bili bez oznaka i imena. Samo niz ploča sa križevima okrenutim naopačke. Zmija joj je prešla preko puta. Zastala je, poskočila na kamenu ploču prve grobnice. Zmija je nestala ispod kamena.

Provirila je kroz vrata. Kamena ploča lebdjela je u sredini prostorije na snopu zelene svjetlosti koja je dopirala iz beskonačne jame. Kružila je okolo napuštene kuće. Čula je glasove koji se pretvaraju u molitvu. Čula se grmljavina. Suha. Bez kiše. Sakrila se iza kamena. Iz kuće su izašla četiri muškarca u crnim pelerinama s kacigama na glavama. Nije im vidjela lica. Muškarci su stali na vratima.

Najednom se našla u napuštenoj kući. Ležala je na kamenoj ploči koja je bila u zraku. Ploča se počela okretati sve brže i brže. Vidjela je lica sva četiri muškarca. Izgledala su, kako se ploča sve brže i brže okretalo, kao jedno lice.. Crne oči, brada, duga crna kosa ispod kaciga, kožne hlače, prsluci optočeni dragim kamenjem, crne kožne čizme. Imala je osjećaj da je nisu primijetili. Kamena ploča stala se spuštati. Nastala je tama. Opet je bila na groblju. Čula je glasove kako zovu u pomoć. Nikog nije bilo.

Marija je ustala iz ležaljke. Pogledala je napuštenu kuću. Izgledala je poput pastirske kolibe ili poput kažuna bez krova. Jedino joj se čudnom učini što kuća nije imala prozore već vrata. Istuširala se. Odlučila je otići i istražiti napuštenu kuću. Penjala se na kamenu visoravan otoka Virjak. Uhvatila se nehotice za jedan oveći kamen da ne padne. Kamen se odvalio niz strminu. Na mjestu kamena zabljesnula se kost. Vrisnula je i poskočila kao da je ugledala zmiju. Potrčala je prema napuštenoj kući. Stala je na kamenu ploču. Osjetila je vrtoglavicu. Srce joj je ubrzano kucalo, gubila je dah i činilo se da će izgubiti svijest. Sjela je na rub kamene ploče. Na zapadni rub. Visoravan se nalazila na jugozapadnom dijelu otoka. Pogledala je nebo. Učini joj se kao da ga nema, kao da je u grobnici. Sklopila je oči. Kad ih je ponovo otvorila vidjela je nebo.
Pogled joj je zapeo za krugove iznad vrata. Bili su ispunjeni paukovom mrežama. Vidjelo se da je nešto nedostaje u krugovima. Približila se prvom krugu. Zapadnom. Veliki crni pauk imao je na leđima bijeli križ.

«Križari.», prošaptala je.

Na južnom križu primijeti da je paučina ispletena u obliku križa. I u njemu je bio pauk. Istočni i sjeverni krug imali su iste stanare.

«Paukova kuća!», vrisnula je u sebi. «ovo mjesto mora da je iz nekog prokletstva. Ovo je horror.»

Spustila se padinom do svoje kuće. Na dnu padine nalazila se divlja nudistička plaža na kojoj se redovno kupala. Otišla je isplivati svojih svakodnevnih pola sata. Morala se osvježiti.

«Preporodit ću se čim utonem u more.», razmišljala je.

Zaronila je. Sunčeve zrake prodirale su kroz vodu. Zažmirila je. Otvorivši oči ispod vode našla se u mraku. Bila je noć. Vidjela je jasno iznad sebe obris lađe. Obris je postao jasniji kad su se spustile baklje u lađi. Ruke, iz lađe, su dodirivale površinu mora. Čula je glasove. Glasovi su se pretvarali u vrisak. Zažmirila je i ponovo otvorila oči. Sunce je prodiralo kroz blistavo čistu vodu. Izašla je iz vode.

«Otok gubavaca. Čitala sam negdje. Prevozili su gubavce na otok i pustili ih da u toj kamenoj pustari polude.», pomislila je. «Ostavili su ih galebovima.»

Navečer je osjetila vrtoglavicu. Popila je tabletu za glavobolju uz čašu pive i zaspala na ležaljci pod trijemom kuće.

Bijeli mačak sjedio je na ogradi i mirno je preo. U jednom trenu u snu pojavila se Mariji slika lađe. Izranjala je iz magle koja se spustila nad morem. Vidjela je ponovo ona četiri muškarca. Trojica su veslala dok je jedan držao baklje. Lica ljudi koja su zapomagala i dozivala pomoć mumljanjem na nekom nerazumljivom jeziku bila su zamotana bijelom gazom. Mumljanje je završavalo nekakvom zajedničkom molitvom. Ljudi su izgledali kao da su iz stripa o Kapetanu Marku i vukovima sa Ontarija.

Marija se probudila blijeda, suhih usnica. Pogledala se u ogledalu. Usta su joj bila bijela. U kutu se nakupila osušena slina.

Svako jutro, prije doručka, Marija bi otplivala svojih pola sata. Ovog jutra odlučila je otići nešto kasnije.

«Dehidrirala sam. Ovo je ljeto prokleto vruće. Jučer je bilo četrdeset u hladu terase, iza bambusovog paravana.», razgovarala je u sebi. Marija je najviše razgovarala sama sa sobom.

Skuhala je čaj od kamilice. Ispila ga je i osjećala se bolje. Uzela je žlicu meda od kadulje i izmiješala ga malo s rakijom medovačom.

«Ovo je grom!», nasmijala se. Osjetila se poletnom.

Sišla je na plažu oko deset. Isplivala se. Kad je izašla iz vode na plaži je ležao muškarac. Crnokos. S crnom bradom, sunčanim naočalama i mobitelom u ruci. Muškarac je ručnikom prekrio trbuh i noge. Prošla je pored njega. Okrenula se. Pogledi su im se susreli. Muškarac je brzo spustio pogled jer je na mobitelu ispisivao poruku. Otišla je do svog mjesta na plaži i obrisala se ručnikom. Legla je. Jednim okom promatrala je muškarca. Napeto se igrao mobitelom. Ustajao bi i prošetao. Nervozno je zvao nekoga na mobitel. Ustala je. Ogrnuta ručnikom stala je tražiti školjke. Školjke je stavljala u malu žutu kanticu. Prošla je pored muškarca.

«Što hoćete od mene!?», iznenadio ju je muškarac.

«Molim.», samo je pomislila, nije mu odgovorila. Okrenula je glavu i pošla dalje. Sunce je bilo jako. Upalo joj je u oči. Zažmirila je. Odjednom je vidjela tog muškarca u svećeničkoj odori. Svećenik je bio s nekim mladićem na oltaru. Poljubio je mladića. Mladić je nestao ispod svećenikove haljine. Svećenik se rukama oslonio na oltar. Na njegovu licu vidi se odraz zadovoljstva.

Maria je otvorila oči. Ubrzano je disala. Pogledala je muškarca koji joj nešto govorio.
Čula je samo: «Odakle ste!?»

«Vi ste svećenik?», rekla je pogledavši ga ravno u oči.

«Zašto vas to zanima?»

Nije ga poslušala već je nastavila plažom tražeći školjke. Svećenik je na brzinu navukao gaće, hlače i nestao s plaže.

Marija je legla na ručnik. Bila je sama na plaži. Vidjela je ponovo njegovo lice. Svećenik je bludio s dva mladića. Njihova tijela isplela su se zmijoliko.

Otvorila je oči i sjela na ručnik. Razmišljala je kako je nekad kad bi sklopila oči sanjarila kako vodi ljubav sa svojim mladićem. Nisu joj se javljale slike drugih ljudi. Nikada nije pomislila kako to neki drugi rade. Oduvijek je imala bogate snove, a li nikada tako opcesne i prepune aluzija.

«To je klimakterij.», zaključila je. «Rano je počeo. Nisam ni rodila, nisam se ni razdjevičila, a u glavi sve vri.»

Istočna strana Virjaka bila je poznata po agavama. Marija je naučila spremati sok od agave po receptu mještana.

«Od sunca čovik ovdi može poludit.», rekla joj je žena. «Kad udri u glavu zna se u glavi svašta rodit.»

«To je to. Lupilo me sunce.», zaključila je Marija i odlučila spremiti sok od agave.

Dva dana otkako je počela piti sok agave nestale su sve fantazije. Onda je jedno jutro ispred vrata pronašla svježe ubran cvijet šafrana.

Na ogradi je sjedio bijeli mačak. Lizao je šapu. Marija je podigla cvijet šafrana.

«Da li je otrovan?», pitala se. »Ako mljeveni šafran dodaju hrani nije. Možda je list otrovan. Možda lukovica. Nisam sigurna. Ne znam.», ostala je zatečena čudnim događajem.

Prošetala je do tržnice. Tržnica je bila prazna. Za tako mali otočić na kome ljetuje sedamdeset tisuća turista u kolovozu takva tišina bila je čudna.

Kupila je novine, vodu, rajčicu, mlijeko za mačka. Kad je stigla kući skuhala je kavu. Novine je bacila na kauč. Tek tad je vidjela naslovnu stranu.

«Nestao svećenik.». Ispod naslova bila je poznata slika. Tada je doživjela svoje prvo zatamnjenje, kako je nazivala svoju bogatu maštu. Zavrtjelo joj se u glavi .

«Ja sam luda. Ili sam na putu da to postanem. Moram se zamisliti nad sobom.», zažmirila je.

Vidjela je sliku nepoznate plaže..

«Ajmo se okupat.», rekao je svećenik mladiću.

«Doveo si me da porazgovaramo.»

«Vruće je i nije mi do razgovora.», reče svećenik svukavši se.

«Ne voliš me! », rekao je mladić nervozno..

«Znaš da ne volim vezane ruke.»

«Zajebavaš me.»

«Učiniš li nešto, zajebaš li me, mrtav si čovjek. Doći će moji ljudi i srediti te.»

«Uvijek prijetiš nekim svojim gorilama.»

«Otkud ti ove traperice?»

Dva muškarca ležala su na plaži okrenuti jedan prema drugome. Neko su vrijeme šutjeli. Izgledalo je da uživaju na divljoj plaži.

«Varaš me.», prekinuo je mladić tišinu.

«Opet počinješ.»

Svećenik je stao mazati ulje po mladiću. Mladić ga je odgurnuo. Stali su se hrvati.. Mladić je sjedio na svećeniku.

Marija je vrisnula otvorivši oči. Brzo ih je sklopila i na plaži je vidjela samo mrtvog svećenika. Otvorila je oči. Zagledala se u čamce na pučini.

«Fantaziram.», zaključila je kako su sve misli neka vrsta bijega od nje same. Marija je živjela sama. Majka je umrla od raka prije desetak godina. Otac se prije godinu dana preselio u vinograd. Ponekad bi došao i prespavao u malom dvosobnom stanu. Nije imala prijateljice. Živjela je kao pravi vuk samotnjak. Ni sada , kad je bila sama, nije imala koga dovoditi u stan. Ručala je na poslu. Tek bi skuhala ručak vikendom ili kad bi došao otac. Poslije posla zatvorila bi se u sobu i čitala knjige, časopise, slušala muziku. Rijetko bi izlazila u kafiće. Rijetko bi s kojom od kolegica s posla otišla na kavu, u kino ili kazalište. Radila je po cijele dane, pa nije imala vremena za sklapanje poznanstava osim onih na poslu. Nedjeljom bi se zaputila tati u vinograd iznad Remetinca. Šetala bi šumom. Tražila vrganje, skupljala kestenje. Uvijek sama, poput kakve gorske vile s dugom, raspuštenom kosom u mekim mokasinkama koračala bi šumom. I razmišljala. Marijin život se odvijao u njoj. Nikada nije pronalazila prave riječi u kontaktima s ljudima, pa je teško sklapala poznanstva.

«Sva prava prijateljstva su ona iz djetinjstva.», jednom je rekla kolegici s posla. «Ja sam promijenila šest gradova, isto toliko škola, desetak ulica. Ne sjećam se više adresa mog života.

Ponekad bi bacila sebi i prijateljicama jing jang. Prijateljice su je smatrale pretjerano ozbiljnom osobom, koja bi se trebala malo opustiti i tad bi se komadi lijepili za nju. Proučila je i tarot. Nije voljela gledati sudbinu iz karata, ali bila je uspješna u proricanju sudbine i odgonetavanju prošlosti. Uz kavu na oslu, kad ne bi bilo šefa, cure su se odlično zabavljale.

Čim je stigla na Virjak zamijetila je na tržnici mali kiosk s amuletima koje preslikavaju na tijelo. Pomno ih je proučila i odabrala «Kozmičku zmiju», kao svoju sponu s svijetom.

«Svi se tetoviraju. Ja hoću samo malo amulet.»,

Kozmička zmija, po njenom sudu, akumulirala je ogromnu energiju. Sviđale su joj se tetovaže na izbildanim tijelima. Ne neke velike tetovaže već one odmjerene sa čudnim znakovljem koje nije mogla odgonetnuti. Tetovaže ispisane runama, kineskim znakovima. Jednom je čak vidjela neke egipatske slike tetovirane na leđima.

«Kako dugo ću izdržati?», pomislila je. «Puknut ću od nabujalih misli. Ovo nije više normalno.», ležala je na plaži i razmišljala. U mislima se pojavi slika mladića u kojeg je bila nesretno zaljubljena. Nekada nije noćima mogla spavati, ali se je pomirila da su samo prijatelji i da ničeg neće biti između njih. Često ga je sanjala. Maštala je kako vode ljubav. Te snove nazivala je «sigurnim snovima», a njega je prozvala «čuvarom granice dozvoljenog sexa».

Stabljike bambusa iznad plaže lagano su se savijale na vjetru. Bor je puštao smolu. Sa grane bora na tankoj niti spuštao se pauk. Križar. Spustio se pažljivo na Marijin vrat. Makar kukce prati glas da nisu precizni, pauk se spustio u sredinu amuleta. Silovao je kožu, amulet. Napipao je prvu od četiri rupice koje su nastale od mačkinih pandži i sasuo sav teret u nju. Marija nije ništa osjetila. Sanjala je čuvara granice kako je ljubi na plaži. Bila je zanesena sanjarijom.

Uvečer je otišla do grada. Kupila je razglednicu i razgledala časopise. Pogled joj je zastao na naslovnici dnevnih novina.

«Svećenik pronađen mrtav.», pisalo je na naslovnici. Zavrtjelo joj se u glavi. Osjetila je da su joj noge otežale. Trebala je zraka.

«Zar sve što pomislim postane stvarnost!?», pitala se u čudu. «Zar se svaka moja fantazija ostvari? Kužim neke stvari, ali ovaj puta sam pretjerala.»

Marija je od prije predosjećala stvari. Instinkt je nikada nije prevario. Znala je što će se dogoditi. Znala je da će past na ispitu. Znala je da će sama na ljetovanje, da će majka imati rak. Bila je u nedoumici. Razmišljala je da li ona pokreće te stvari ili ih samo vidi.

Spremalo se na oluju. Nebo je bilo olovno. Crno. Stala je rominjati kiša. Sitna i slana. Oštra. Ona koja zapeče kad lupi o kožu. Ljudi su se razbježali vičući. Stranci su stali škljocati foto aparatima. Sa pučine se Virjaku počela približavati pijavica. Visoka, crna, brza. Marija je ušla u prvu trgovinu. Ušla je i nestala među policama. Sve je trajalo kratko. Pijavica je zaobišla mjesto i nestala prema visoravni. Kiša je prestala. Turisti su ponovo napunili ulice. Marija je otišla kući. Kad je stigla do visoravni već je pala noć. Učinilo joj se da u napuštenoj kući gori svjetlo. Uvukla joj se misao koju je učinila nemirnom. Sjetila se televizijske serije o vidjelicama i pomislila je kako je ona baš to.

«Prije sam uspijevala stišati glasove u glavi. Javili bi se rijetko. Onda ih godinama ne bi bilo. Proći će kao što su prošli i do sada.»

Te večeri nije mogla zaspati. Gledala je u ogledalu na zidu pomoću malog ogledala tetovažu «kozmičke zmije». Učinilo joj se da se zmija okreće u kozmičkom krugu. Legla je. Dodirnula je amulet prstima. Reljefni zapis na koži činio joj se hladnim

«Led.», pomislila je.

Marija nije imala ni struje ni vode u kući. Na Virjak nema izgrađenog vodovoda ni kanalizacije. Struju ma samo stari dio otoka. Ljudi piju kišnicu ili vodu iz gusterni. Oni koji imaju struju crpe vodu preko hidrofora. Marija imala pumpu u dvorištu i jednu bačvu koju puni vodom za tuširanje. U kući ima sve. Kupaonicu, WC, kuhinju, ali bez vode. Uz WC školjku je kanta s vodom. Uz sudoper ista slika.

Svaka kuća ima septičku jamu. Kad se jama napuni pozovu Bepa, jedinog otočanina, koji ima cisternu daje isprazni. Na otoku nema njiva, polja. Otočani ne rade ništa osim što prodaju zemlju turistima, šeću ovce i vode nekoliko kafića, trgovina i mesarnica, ali samo u sezoni.

Sve što bi Bepo izvukao iz jame odvozio bi u jamu iza visoravni i ispustio sve u nju. Jama je izgledala beskonačno. Nisu je ni ovapnili. Da je bila plitak ljeti bi se širio smrad i rojile bi se muhe no očito da taj mali otvor promjera oko metar završava daleko ispod otoka.

U noćima se činilo da iz njega izranjaju i nad njim plešu krijesnice. Otočani su izmislili priču da je njihov otok jedini vulkanski otok na obali samo što njihov vulkan nikada nije proradio. Cijeli otok je od kamenja. Smokve niču iz kamena. Turisti su otok prozvali «smokvin otok». Iz zraka je izgledao kao smokvin list.

Turisti koji su obilazili napuštenu kuću zalutali bi i do jame. Zavirivali su unutra, bacali šibice, no ništa nisu vidjeli. Djeca su rupu prozvala «zmajevim gnijezdom». Znali su bacati zapaljene krpe natopljene benzinom. Ništa nisu vidjeli. Rupa kao da je bila kupola ogromne dvorane.

Jednom je iz kamena na samom rubu rupe izrasla smokva. Kako je smetala cisterni jedan otočanin se odvažio i otišao posjeći smokvu. Smokvu je posjekao, ali se nije vratio. Isprela se priča da su se četvorica muškaraca naguravala s njime i gurnula ga u jamu.

Na otoku se nalazila i prašuma. To je bilo jedino opasno mjesto na Virjaku. Za nju su samo znali domaći. Izbjegavali su je. Prašuma je bila puna šparoga, poskoka i divljih pasa. Zbog razvoja turizma i divljih pasa nisu o njoj nikome pričali osim što su njome plašili djecu.

«Šuma je puna zmijskih gnijezda, paukova, škorpija i divljih pasa. Pasi jedu zmije. A njima vlada car šume. Car izvodi divlje pse iz šume u noći bez mjeseca da ga nitko ne vidi. Prikrada se do naših kuća i torova. Psi kolju ovce. Imaju crvene oči.», djeca bi bila stisnuta i slušajući strašnu priču. «Car je visok. Crn. U dugom crnom kaputu. Po gustoj bradi mu s pohvatalo trnje.», pričali bi otočani.

Na otoku je bila jedna crkvica. Mjesni svećenik bio je Podravac. Nije znao za prašumu. Nije ga zanimala kao ni otok. Poslije mise odsjedio bi malo u uredu i nestao poput munje.

Marija je stupala do crkve. Zasrebrilo joj se pred očima i vidje crkvu kako gori. U negativu. Plameni jezici izlazili su iz kamena. Vidjela se kako trči prema crkvi i kako je četiri muškarca u pelerinama na konjima love. Stajala je pred vratima crkve koja se nisu otvarala. Vidjela je zvonik koji je stajao do crkve i popela se na njega.

Otvorila je oči. Bio je sunčan dan. Razlijegao se pjev cvrčka između čempresa. Ušla je u crkvu. Crkva je bila jednostavna, kamena. Dugačka i uska lađa, obični prozori, slike križnog puta naslikane od lokalnog slikara. Šarene i kičaste. Na jednoj je bio Isus kako nosi križ. Na drugoj on i Marija Magdalena. Isus je na toj slici čuvao dijete a Marija Magdalena se privila uz njega. Isus joj se učinio pomalo čudan jer je ispod halje imao oveći trbuh. Na oltaru s desne strane nalazila se slika koja joj se učinila da nije sveta. Četiri muškarca u krčmi sjede za stolom. Isus stoj do njih i toči vino iz kaleža. Slika je bila drugačija od ostalih. Tamnih, tmurnih boja kao da je iz nizozemske slikarske škole. Muškarci su bili bradati, crni kao oni koji su je progonili u mislima do crkve. U pozadini slike nalazila se na zidu krčme slika. Na slici je bio nekakav hram. Zagledala se u sliku na slici. Približila se. Prepoznala je na slici napuštenu kuću.

«Zatvaramo crkvu. Molimo izađite.», rekao je zvonar.

Marija je izašla. Na grobnici iza crkve, u kojoj je ležalo nekoliko mjesnih svećenika, ležala je bijela mačka.

«Ona me prati.»,pomislila je. «Ona me prati.»

«Ne prati te. To je otočka mačka lutalica.», začu u sebi neki nepoznati glas.

Mačka je promatrala kako Marija nestaje među čempresima. Kad je vidjela da nema Marije hitro se uspe na zidić i nesta putem proplanka.

Marija je ležala na dvorištu. Legla je tako da vidi napuštenu kuću.

«To je crkva. Ili hram. Prije bih rekla da je poganski hram izgrađen prije više od tisuću godina. Možda je iz razdoblja Teute.», razmišljala je. «Postojao je prije Krista. Sigurna sa. Sigurna da je ovo čudno mjesto.», razmišljala je i zaspala. Zmija na amuletu se pomakla. Pauk sa smokve spustio se do amuleta. Zmija se ponovo pomakla i otjerala ga. Marija se okrenula u snu.

Stajala je na visoravni. Vidjela je čamac kako prilazi do obale. Četiri muškarca u crnim pelerinama tjerala su ljude s čamca na obalu. Grupa se stala penjati na visoravan. Predvodio ju je jedan od četvorice. Neki iz grupe su se razbježali, sakrili iza kamena, no muškarci su ih našli i tjerali dalje. Tjerali su ih kao ovce u tor. Žene, djeca muškarci nisu imali kuda. Četvorica nisu progovorili ni riječ. Utjerali su sve ljude u kameni hram. Četvorica muškarca zauzeli su položaje. Svaki je stao na jedna vrata. Na ploči, na velikoj stolici sjedio je muškarac sa zlatnom maskom na licu. Bio je ogrnut grimiznom pelerinom sa zlatno opšivenim rubovima. Kamena ploča se na njegov pogled digla, a otvor ispod kamena usisao je sve ljude.

Marija se vidjela kako u bijeloj haljini ulazi u hram i baca muškarca s vrata u jamu. On je potegnuo i ostalu trojicu kao da su bili vezani nevidljivom užadi. Sve ih je progutao zeleni vir.

Čula se kako izgovara:» Šabalom al šabi.»Šabalom el duki. Itero. Iterom. Iterom. Hali. Iterom. Iterom. Salvi steri burum.» Izgovorivši te riječi ploča se preokrenula i poklopila muškarca zbacivši ga u jamu. Groblje se srušilo, pretvorilo u hrpu kamenja, a kameni hram nestao. Našao se na drugoj strani visoravni. Plamtio je.

Stajala je nad jamom govoreći: «Ezi, ezi, lem. Iteram. Ašom pali. Burum steli min.», sve dok se nije ugasilo zeleno svjetlo što je dopiralo iz dubine i dok nije pomakla veliku kamenu gromadu i njome zaklopila jamu.

«Eši. Izmargdan. Ašom.», rekla je i nestala. Probudila se. Osjetila je krv u ustima.
«Puknuta usnica.», prozvala se. Bijela mačka skočila je sa ruba kamene kuće na visoravan. Mariji se učinilo da je u momentu skoka, kad je mačka bila u zraku vidjela lik muškarca. Pogledala je bolje i vidjela da je to samo mačka.

Mačka je sjedila na ogradi Marijine kuće. Prela je i žmirkala. Marija je zaspala. Hladni znoj polako joj obli čelo.

«Azriel etam bulu.», rekla je mačka na ogradi. Pauk se spustio. Zmija se nije pomakla na amuletu. Pauk se spojio s Marijinim tijelom.

«Esabon. Atari. Azriel etam. Etam. Veti urus una. Etam.», govorio je mačak ispred Marije dubokim glasom. Prišao je do Marije. Pauk se odmaknuo sa amuleta. U taj čas mačak ga je progutao i pojeo.

«Esabon. Ariel etam.», reče mačak. Krug amuleta promijenio je boju. Postao je fosforno zeleni. Izgledao je poput žiga na mesu.

Mariju je boljela glava kad se probudila. Popila je tabletu. Glavobolja nije prestajala. Glavobolja je uobičajeno prethodila mjesečnici. Ovaj mjesec je nije imala.

«Kasni.», pomislila je. «Ionako ne mogu nikako prati cikluse. Kod mene je to prava katastrofa.»

Otišla je do pošte, koja se nalazila pored crve i nazvala oca da provjeri kako je. Prolazeći pored crkve osjetila je vrtoglavicu. Usporeno je disala. Osjetila je mučninu. Povraćalo joj se. Ostala je zatečena kako se taj osjećaj iznenada pojavio. Stala je kraj čempresa. Na prozoru crve je sjedila bijela mačka. Htjela joj je reći: »Iš. Iš. Bježi. Što me pratiš!?»

No mačka je skočila i privila joj se uz nogu.

Spremalo se na oluju. Marija je nosila ležaljku pod krov. Posrnula je i pala. Ogrebla je koljeno na oštrom kamenu. Pogledala je koljeno. Nije bilo traga krvi na rani. Očistila je ranu i stala spremati salatu od jaja za večeru. Na vratima je sjedila bijela mačka. Pogledala ju je. Počela je jaka kiša. Marija je uzela zdjelicu i natočila mlijeko u zdjelicu. Stavila je zdjelicu na kuhinjski pod. Mačka je ušla i popila mlijeko. Marija je zatvorila vrata i legla u krevet. Bila je umorna. Uskoro je zaspala.

Ležao je uz nju i hranio se njenim mlijekom. Na dlakavim prsima blistale su se bijele kapi. Njegovo tijelo onako polegnuto uz njeno izgledalo je poput diva. Marija se u jednom trenu probudila i pričinilo joj se da u ogledalu vidi kako kraj nje leži bijeli mačak. Okrenula se na drugu stranu i zaspala.

Ljubila se s nepoznatim muškarcem . Tijela su nestala ispod bijele plahte. Muškarac ju je stao ljubiti po cijelom tijelu. Vodio je ljubav s njom cijelu noć. Čekao je tristo godina da se pojavi. Sve je bilo onako kako je bilo zapisano. Veliki prorok znao je da će da će žena doći.

Marija je ujutro bila opijena od snova. Jedva se dovukla do kuhinje da skuha kavu. Noćašnji san činio joj se tako stvaran. Osjećala je poljupce i ugrize na svakom komadiću kože. Željela je još. Pogledala je bijelu mačku. Prela je na stolici.

Otišla je na plažu. Isplivala svojih pola sata. Osjetila je milovanje mora. Kad bi sklopila oči nije više ništa vidjela. Poslije podne otišla je do napuštene kuće. Odmah je primijetila da nema pauka križara. Stala je na ploču. Odjednom je čula glasove u okrugloj prostoriji. Dopirali su iz kamena.

«Eša. Avali omi non. Eša. Nomi su ruli. Aste vere et.». Okrenula se na peti i napravila krug. Vidjela je znakove u kamenu. Pogledala je bolje. Ničeg nije bilo. Okrenula se ponovo na peti i vidjela cijele rečenice ispisane u kamenu. Kad je zastala ničeg nije bilo.

Bijela mačka ju je dočekala pred vratima. Pustila ju je u kuću i nahranila mlijekom. Te noći usnula je isti san. Nepoznati muškarac ponovo je vodio ljubav cijele noći. Prepustila mu se uživajući u snu. Muškarac je dolazio točno u ponoć i nestao bi svakog jutra prije prve zrake sunca.

Ljetu je bio kraj i prve kiše slile su se nad otokom. Rujan je ispraznio otok. Spakirala je stvari i autobusom se vratila kući.

Prošla su tri mjeseca. Marija je osjećala glad. Neprestanu glad. Počela je jesti jela koja nikada nije jela. Iznutrice. Kupila je pileća jetra sa srcima i ispekla ih. Jela ih je polupečena. Drugi puta je kupila želuce. Nabavila je bikova jaja i spremila ih. Sve bi sama pojela. Poslije ručka popila bi čašu crnog vina.

Marija je znala da s njom nešto nije u redu. Mjesečnice nije bilo. Kupila je test za trudnoću koji je odmah potvrdio njenu sumnju.

Mislila je da ponovo sanja. Popila je tabletu za smirenje i legla. Zaspala je. Usnula je napuštenu kuću. Pred vratima ju je čekao bijeli mačak. Ušla je u kuću. Spremalo se na oluju. Sitne kapi kiše pomiješane s morem uvlačile su se u kožu. Bilo joj je hladno. Vidjela je pijavicu kako se približava. Odjednom se našla u zraku. I kuća i ona i mačka.

Ležala je u sobi u kamenoj kući. Na ognjištu u sredini sobi polako je tinjala vatra. U mraku nije vidjela strop sobe. Očito je bio visoko. Pored nje je ležao Nepoznati.

Iz kolijevke se začuo glas djeteta.

 

Copyright © by Tomislav Ribić & Balkanski književni glasnik - BKG, 2007.

Nazad