2007.

ŽELJKO PEROVIĆ

Pjesnik i prevoditelj, rođen 1961. godine u Visokom, Bosna i Hercegovina, radi na željeznici (otpravnik vlakova), živi u Sloveniji, u Mariboru. Do sada objavio dvije zbirke pjesama na slovenskom (Podarjeni glasovi, nakladnik Mladika, Trst, 1997., Kapljevina, Mariborska literarna družba, Maribor, 2001.) i jednu na hrvatskom jeziku (Utiha, Naklada Mlinerec&Plavić, Zagreb, 2002.). Prevodi poeziju i prozu (sa slovenskog na hrvatski jezik i obratno). Stalni suradnik Balkanskog književnog glasnika.
  ŠAPUTAVA

visoka jedra jutra
i ti, s tim ogrtačem,
mislim, stoji ti
sva ta tajnovitost

baršunasta sjena
u labirint mami
svagdanje, tu –
čula su premalo,

a svaki časak svijet
polegao u svijet, pa si
tako nijema
kad te prožima

zanavijek slijepa
besjeda: komu,
čemu zapretana
u tebi,

dok je gib u gibu
negib, bolna blizina,
pa samo gutam
beskrajno ništa,

drhteći uz tvoje žiće
pod tim ogrtačem,
doista ti stoji, mislim
sva ta tajnovitost

UŠĆE

zrak dodirne nedodirljivo,
lijenu meduzu plaveti
uzdiže proljetna plima

(uz kavu i prvu cigaretu
zaboravljaš da si na pragu
zapeo za par starih cipela)

što više uzdiše, sve
bolje šutiš, šuti, raste
i otvara se

zatvara, tiše, tiše, spušta,
raspušta, nosi, nosiš
otvorena usta

na otvoreno ušće
vremena (opet je
cijelo)


UTIHA

u isti mah unutra i vani
kad zalizuje
glas
i Sve je
slutnja na vrhovima prstiju,

žalobnost
klizi do krajnjih granica
prisutnosti,
do uzvišene ludosti
prisnosti,

jeza,
tako je dobro
posegnuti u metabolizam beskraja,
taj omamni tren čarolije
biti,

otvorena tišina dahti
dodir,
utapa svoje u tvoje
i već je slijediš
riječi

(preko ruba
kipi
ustreptalo obzorje, što osnove pretačeš
u ovom zastalom času, uzmi me
sa sobom)


AKVAREL

razraslo
prhnulo u polje smisla,
u naručju sinteza

beskonačno popodne
samoga (dual šepa
u dimenziji Tko zna gdje –

nije ovdje), u prostoru
živci su svjetlaci,
danas bih se ti dao

i s tobom se smijao
u aprilsko nebo, Bog
hrast, kad bih samo bio

tvoj brst (dahtanje kovitla
lanjsko lišće, pogled puzi
u rasipanje,

nesigurne su još samo
posrćuće želje,
prebrojavaju me

do čistog mira
razvodnjeni
sati)

PAR

živio jednom jedan koji je
negdje izgubio jednu
koju nikad nije imao,

zato je lutao, lutao,
tražio, i čeznuo,
čeznuo,

tako je došao do zida
od nevidljivog stijenja,
nesnosno visoko je,

začu tad šapat u sebi,
krila moraš imati,
u tom je tiku zastao

na nevidljivom razapet,
pa to je Ona, moja
Demona,

planu mu bilo… da,
potom su udvoje
gnijezdili,

katkad u podnožju,
katkad među vrhovima
onog zida…

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad