ASERTIVNOST Doznajte kako riječ “molim” uistinu gvozdena vrata otvara

Odrasla sam u sredini gdje je podizanje glasa vrlo često najjači argumenat, kako u običnoj porodičnoj ili komšijskoj raspravi, tako i u ozbiljnim sukobima, tokom kojih se ode i dalje – ne rijetko poslije takve galame komšinica sutradan krije lice velikim naočarima za sunce ili nosi duge rukave usred ljeta. Kroz čitavo školovanje, nikada nam niko nije držao nikakvo predavanje na temu ljubaznosti, lijepog ponašanja, istrajavanja u borbi za svoje mišljenje na fin način… piše blogerka Negoslava Stanojević

Već sam bila duboko u svojoj četvrtoj deceniji kada me je prijateljica Zorica, psiholog po struci i vlasnica psihološkog savjetovališta u to vrijeme, ni sama ne mogu da se sjetim zbog čega, testirala po nekim stučnim psihološkim pravilima i šemama. Ne sjećam se ni kako se zove taj test, ali znam da mi je na kraju dala jedan crtež – nešto kao krug u kojem se odredjuje šta kome i koliko pripada. I jasno se sjećam njenih riječi – da te ne poznajem, rekla bih da je ovo nemoguće. Svi drugi elementi su ti odlični, ali asertivnost strši. I zato sam ti u ovom dijelu kruga napisala – jačati asertivnost ličnosti.

Asertivnost, meni tada nepoznat pojam, objasnila mi je ovako – ako ti na kasi ne vrate kusur, ti ćeš ili da odeš bez njega ili ćeš se posvadjati sa kasirkom. Asertivna ličnost će stajati sve dok ne dobije svoj kusur. Ako ti u restoranu donesu nedovoljno ispečenu pljeskavicu, ti ćeš dići galamu ili je nećeš pojesti. Asertivna osoba će reći, molim vas vratite ovo i dopecite ili mi donesite drugu, pečenu pljeskavicu.

Zahvaljujući Zokinim objašnjenjima i kasnijem praćenju literature na ovu temu, skrojila sam i svoju definiciju asertivnosti, koja se svodi na ovo – umješnost, zašto da ne i umjetnost reagovanja u svakoj situaciji, posebno onoj neprijatnoj, tako da se na miran, lijep način, bez galame, svadje i povišenog tona, riješi svaki problem. U Vikipediji piše – asertivnost je ponašanje koje karakteriše samouvjerena komunikacija svjesna sopstvenih prava i vrijednosti.

Neki ovaj pojam definišu kao – kako ljubazno reći ne, drugi kao zauzimanje za sopstvena prava kroz izražavanje svojih stavova na direktan način, vodeći računa istovremeno i o pravima drugih.

Odrasla sam u sredini gdje je podizanje glasa vrlo često najjači argumenat, kako u običnoj porodičnoj ili komšijskoj raspravi, tako i u ozbiljnim sukobima, tokom kojih se ode i dalje – ne rijetko poslije takve galame komšinica sutradan krije lice velikim naočarima za sunce ili nosi duge rukave usred ljeta. Kroz čitavo školovanje, nikada nam niko nije držao nikakvo predavanje na temu ljubaznosti, lijepog ponašanja, istrajavanja u borbi za svoje mišljenje na fin način…

Pa sam pod stare dane počela da vježbam. Prije nego što mi adrenalin krene u mozak, složim facu sa sve osmijehom u pristojnu formu i obratim se nekome ko me je upravo iznervirao – medicinskoj sestri koja prima preko reda, prodavačici koja bi da mi rukama kojima uzima pare, sječe i melje meso, poštaru koji mi poresko rješenje ubaci u sanduče umjesto da mi ga donese na vrata i preda uz moj potpis… I da vidite, pali.

Čak mnogo više i bolje nego da sam podigla ton, priprijetila tužbom šefu, inspekcijom…

Molim vas – čini mi se, ova riječ i gvozdene kapije otvara. Kažeš mu više nego što bi u ma kojoj svadji uspio da kažeš, a on nema razloga ni da se buni, ni da se ljuti, a najmanje negoduje i onda i sam podiže glas.

Ovo je samo jedan aspekt asertivnosti, za mene daleko najvažniji i, slobodno mogu reći, od kako ga primjenjujem na sebi, čini mi se da sam postala bolja osoba. Desi mi se, doduše, da ponekad još planem, pa ako druga strana prihvati bačenu lopticu i pristane, dodje tu i do teških reči. Eto, neki dan sam reagovala na to što vlasnici nisu psu stavili mrežu na brnjicu, njih je to pogodilo, pa je došlo do rasprave i podizanja tona. Šta bi na to sada rekla Zoka, pitala sam se odmah zatim, svjesna da mi nedostaje, sve više. Ne zbog jačanja asertivnosti, mogu ja to i sama – nedostaje mi naše ispijanje kafe, naše druženje, naša priča. A Australija, daleko….napisala je na svom blogu Negoslava Stanojević, popularna blogerka.

No, šta je to asertivnost i kako je steći?

Asertivnost je oblik ponašanja u kome dominira samopouzdanost. Asertivnost je i vještina koja pomaže osobi da se adekvatno (pravilno) postavi u očuvanju sopstvenih prava, a da ne naruši tuđa prava, da bez nelagodnosti ispolji sopstvena osećanja, te da dostigne svoje ciljeve i interese. Nizak nivo asertivnosti se ispoljava kroz defanzivno ili agresivno ponašanje. U stručnoj, psihijatrijskoj literaturi, nizak nivo asertivnosti se uglavnom povezuje sa socijalnom fobijom.

Živjeti pod pritiskom današnjice, priznaćete nije lako. Ogroman broj ljudi se nalazi stalno pod stresom. Većina njih je u neprekidnom kontaktu sa drugim osobama, bilo da se radi o poslovnim prijateljima, kolegama, komšijama, članovima porodice i sl. U slučaju nastanka konfliklnih situacija tokom susretanja sa ljudima, dobre komunikacione veštine su od neprocenjive važnosti. Konflikti su veoma čest uzrok stresa, ali ako smo vešti u prevazilaženju konflikta, veći dio posla u borbi protiv stresa je obavljen.

Pa, reći ćete — lako je to kazati, ali kako to postići i uraditi?

Šta treba da uradim, s obzirom da se uvek povučem da ne bi došlo do još većih komplikacija? Ne umijem da kažem “ne” jer mislim da bi se moji prijatelji naljutili na mene. Ili, da zamolim nekog da ne radi ono što mi smeta jer bi ga uvredio. Kako da kažem partneru da me je njegovo kašnjenje na večeru povrijedilo, možda će me nakon toga napustiti. Svi će pomisliti kakvo sam ja džangrizalo, ako reklamiram dovoljno ne ispečenu šniclu u restoranu, iako ne mogu takvu da pojedem.

Ono što zaostaje poslije ovakvih sitaucija u kojima nam je ponestalo samopouzdanja, je gorak ukus nezadovoljstva i razočaranosti. Osjećate se loše, napeto i neraspoloženo. A ono što je najbitnije — niste dobili ono što ste željeli i što vam s pravom pripada. Izgubili ste puno, a najprije sebe i svoju ličnost.

Neko drugi bi to pokušao da razriješi na sasvim suprotan način. Vikao bi, posvađao se, lupio rukom o sto, napravio scenu. I ova krajnost u ponašanju dovodi do veoma neprijatnih osjećanja, ali sada izazvana u drugoj osobi – u sagovorniku. Krajnji rezultat je ipak poražavajući za samu agresivnu osobu, s obzirom da se agresijom ne rješavaju konflikti već se samo produbljuju, dok se u sagovorniku izaziva agresija. Negativni učinak agresije je i to što dovodi i do odbacivanja od strane drugih.

Pored ove dvije krajnosti u ponašanju, neki ne vide druge mogućnosti, te i rješenje za konfliktne situacije. Upravo je to pogrešno. Boljeg rješenja, naravno, ima i zove se asertivnost. I ono što je najvažnije, ako je nemamo u svom repertoaru ponašanja možemo je naučiti. Ova vještina nam može pomoći da kvalitetnije živimo. I još važnije – da se bolje osjećamo.

Kako postati asertivan?

Najprije, prvo i osnovno – budite pozitivni i izbjegavajte pesimistička očekivanja.

Sljedeće, potrebno je da prihvatite činjenicu da i VI IMATE ODREĐENA PRAVA kao i drugi ljudi oko vas. Recimo, imate prava da odbijete nerazumne zahtjeve, da iskažete svoje mišljenje iako je u suprotnosti sa drugima (jer imate pravo na mišljenje), imate pravo da pogriješite (jer niko nije nepogrješiv) i da to automatski ne znači da ste vječiti gubitnik. Takođe, imate pravo da zahtijevate od drugih da promijene svoje ponašanje kao i oni od vas. Ako to ne činimo, ne dozvoljavamo drugima da saznaju šta nam (ne)prija i da, eventualno, ubuduće promene svoje ponašanje. Imate pravo da kažete: “Ja to ne razumijem, “Ja to ne znam”, “Ja to ne želim”, jer je to normalno za svakog čovjeka, čak i za najkvalitetnije među nama. Treba da prihvatimo sebe onakve kakvi smo, i da ne očekujemo da budemo idelani, JER TAKVI NE POSTOJE!

Sljedeće šta treba naučiti je kako izgleda, kako se ponaša i kako komunicira samopouzdana osoba. Rečenica koju izgovorite može biti po svom sadržaju puna samopouzdanja i odlučnosti, ali ako je izgovorite tihim, monotonim glasom, sa pogledom uprlim u pod, pognuti, izgubiće svu snagu i jačinu koju nosi u sebi. Ako izgovarate ozbiljne zahtjeve upućene sagovorniku, morate to propratiti prigodnim (ozbiljnim) izrazom lica. Osmijeh bi u tom trenutku bio prilično neadekvatan, jer bi istopio vašu odlučnost u zahtjevu. Namršten izraz lica bi, takođe, bio neadekvatan, jer vi nemate za cilj da pokažete ljutnju već da iskažete svoj zahtjev. Znači, govorite jasnim, dovoljno glasnim glasom, sa naglašavanjem pojedinih riječi u rečenici. Održavajte kontakt očiima sa sagovornikom. Ako je potrebno, ne ustežite se da to uvježbate pred ogledalom ili pred osobom koja želi da vam pomogne u ovome.

Važno je i da poruku koju šaljete, pošaljete onoj osobi kojoj je namjenjena, a ne posredno, upućujući je nekoj drugoj osobi
Tokom rješavanja konfliktnih situacija, pokazalo se da je najdjelotvornije korišćenje takozvanih “Ja” rečenica. To su rečenice u kojima iskazujete svoja osjećanja u određenoj situaciji i za razliku od tzv. “Ti” rečenica ne predstavljaju napad na sagovornika. Drugi obično ne procjenjuju ispravno koliko ste povrijeđeni, ljuti ili iznervirani, pa je veoma korisno da kažete tačno onako kako se osjećate — zato pojasnite situaciju, ali tako što je ne činite ni gorom ni boljom no što jeste:

“Ja” rečenice imaju tri dijela:

prvi dio koji govori o sopstvenim osjećanjima — “Jako sam se neprijatno osjećala…”,
drugi dio koji govori o situaciji koja je izazvala to osjećanje – “… jer si zakasnio na večeru koju sam za nas pripremila…”
treći dio koji govori o vrsti promene koju želite — “… voljela bih da sljedeći put dođeš na vrijeme…”
“Ti” rečenica, koju smo tako skloni da upotrijebimo, bi u ovom slučaju glasila — “Ti si bezobrazan i nezahvalan — kako možeš da kasniš na večeru koju sam spremila”. Priznaćete, radi se o rečenici koja može lako da izazove otpor u sagovorniku, potrebu da se brani ili napada, i eto produbljivanja konkflikta. Ne okrivljujte, objasnite!