MLADIĆ ŽELIO UZETI PIŠTOLJ I UBITI SE: Izliječili ga poezijom! Doznajte kako…

Riječ “terapija” potiče iz grčke riječi therapeia i znači liječenje kroz ples, pjesmu, poeziju i dramu. Ko bi se toga sjetio, ali eto, nedavno je književnica Perie J. Longo izdala knjigu „Specijaliste za Poetsku Terapiju“ tvrdeći da ispravno korištena poezija – liječi!

Prema Perie, poetska terapija se koristi na tri različita načina. Prvi način se primjenjuje kao grupna terapija. Psiholog nađe poemu koja se bavi problemom koji muči pacijente u grupi, i otvori diskusiju na tu temu. Poeme Emily Dickinson mogu pomoći pacijentima da shvate da usamljenost pogađa i druge. Ili čitanjem Roetkeovog ”The Waking” može poslužiti kao tema diskusije o tome kako treba uzimati život postepeno, korak po korak bez žurbe. Naravno, pjesme na svakoga djeluju drugačije. Ono što oduševi jednog može da ražalosti drugog, zato se ova tehnika mora primjenjivati pažljivo.

Terapeutske metode

Druga terapeutska metoda liječenja poezijom zahtjeva da pacijent napiše svoju vlastitu poemu. U grupnoj terapiji poema se nekoliko puta pročita, grupa u tišini razmišlja o onome šta je pisac htio da kaže i onda se otvara diskusija. Naravno da ovakve poeme nisu vrednovane kao umjetnost već kao sredstvo liječenja. Pacijent poet ima šansu da kroz stihove definiše samog sebe i da napravi konekciju između sebe i drugih ljudi.

Longo opisuje jedan događaj kao ilustraciju za tvrdnju da poezija povezuje ljude: “Često bih uzela frazu iz neke poeme i pitala članove grupe da završe misao. Jednog dana sam započela sa frazom “Ja imam pravo….” Svaki pacijent je dodavao svoj završetak kao ja imam pravo na čašu mlijeka u po noći, ja imam pravo da dišem, ja imam pravo da češljam kosu, itd. Iznenada se javio momak koji je bio tu jer je pokušao da izvrši samoubistvo i izjavio “ja imam pravo da uzmem pištolj i ubijem se”. Žena koja je sjedila do njega je na to veoma tiho dodala: “A ja imam pravo da ga uzmem od tebe”. Nastupila je mrtva tišina.”

Treća metoda korištenja poezije za liječenje se koristi s ciljem da se kompleksne haotične emocije na neki način dovedu u red i pojednostave. Jedna od tehnika je crtanje pravougaonika na sredini stranice papira i limitiranja upotrebe riječi na samo taj prostor. Na taj način se emocije drže pod kontrolom u tom prostoru i osoba se prisiljava da izrazi samu srž kompleksnih emocija što samo po sebi daje olakšanje.

Izražena ljekovitost poezije je ideja koja sigurno ima smisla. Da li je ta ljekovitost sama po sebi bila magnet za neke pjesnike koji su u njoj tražili spas za sebe kao što je Plath, ili je poezija pogoršavala stvari je univerzalno pitanje.
Eksperti naglašavaju da je poezija samo jedno od sredstava koja se koriste u psihijatriji i da se treba pažljivo koristiti. Poezija kao takva nije lijek, ali njen jedinstven način verbalizacije odražava ono što je osnova psiho-terapije; sposobnost da se problem definiše i objasni.

U BiH ima nekoliko specijalista koji su obučeni za ovakav vid terapije

A evo što o ovom fenomenu kažu naši sagovornici:

Vesna Hadžić, primadona sevdalinke

Muzika je lijek za dušu i tijelo, posebno ako je prate odgovarajuće riječi. Poznato je da lijepa riječ gvozdena vrata otvara, pa tako i muzika i ta lijepa pisana poezija kao i proza, ima božansku moć, i kao takva čini čuda, ublažava stres, potiče nas na razmišljanje, poboljšava raspoloženje, djeluje na naša najdublja osjećanja, uspostavlja psihičku ravnotežu, budi davno zaboravljena sjećanja, emocije, izvlači ih na površinu, ne zatomljuje ih… Izbavlja nas iz melankolije, potpomaže razvoj naše ličnosti, smanjuje napetost, uveseljava, navodi nas na samopreispitivanje, uvodi u meditaciju… Šta reći na kraju osim, volite se, pjevajte, čitajte i pišite, prenesite osjećaje i misli na papir umjesto da idete psihijatru – poručuje Vesna.

Safer Grbić, tešanjski pisac poezije

Poezija, osim za čitanje, razumijevanje, tumačenje…, prema zapadnoevropskim centrima za život i zdravlje ima i drugi – fleksibilniji način konzumacije, odnosno primjene u okvirima društva.
Naime, u Nacionalnoj udruzi za terapiju poezijom sa sjedištem u Kaliforniji, specijalistkinja Perie Longo učvrstila je davno postavljene temelje terapije poezijom, koja se upražnjava prilikom psiholoških ili drugih problema koji su prouzrokovani određenom psihološkom smetnjom.
Terapija poezijom danas je najrašireniji oblik biblioterapije, a provodi se u mnogim zemljama, u svim ustanovama koje se bave njegom i obrazovanjem ljudi, kao i psihološkim izlječenjem. To je vid terapije koji datira još od vremena šamana i vračeva, ali vremenom je izgubio svoju primjenu; danas, taj način terapije se uveliko vraća u medicinske načine liječenja i obećava brže i jednostavnije izlječenje pacijenta.

U BiH ima nekoliko specijalista koji su obučeni za ovakav vid terapije, a u svojim „poetskim radionicama“ – kako ih nazivaju, najviše i najčešće koriste poeziju Ćatića, Dizdara, Ibrišimovića, Čolakovića i drugih pjesnika koji pišu o Bosni. Razlog tome je veliki procenat pacijenata sa postratnim sindromom, koji postepeno nestaje uz čitanje i analiziranje djela pomenutih autora sa specijalistom.

Mišljenja sam da bi se terapija poezijom svakako trebala primjenjivati u zdravstvenom sustavu, budući da je to terapija bez dodira sa farmaceutskom industrijom, i preferira prirodan način življenja i razmišljanja.

Aida Omerašević, književnica iz Gračanice

Otkako sam počela pisati poeziju, mislim da je ”ljekovita”. U svojim pjesmama/poemama možemo napisati sve što nam ”leži” na duši, izjadati se, veseliti se, podijeliti svoju bol s drugima. Kad napišem neku pjesmu, osjećam olakšanje, kao da mi je pao neki kamen sa srca, ili kao da sam sve ispričala najboljoj drugarici.
U knjigama pronalazimo mir i spokojstvo, jer možemo ući u neki drugi svijet, pobjeći od realnosti bar na kratko i zamišljati sebe, kao glavnog junaka bilo koje knjige.

Amer Jaganjac, pisac iz Holandije

Mišljenja sam da poezija u svojstvu terapije i terapeutskog sredstva može biti iskorištena na dva načina. Prvi je slušanje, osjećanje poezije i poruke autora. Druga bi bila stvaranje poezije kao vid izražavanja emocija.
Slušajući predavanja mnogih psihologa, imao sam priliku čuti izraz “emotivni ventil”. Svi smo mi, svjesno ili nesvjesno u potrazi za tim ventilom. Nekome je to sport, nekome posao a nekome i umjetničko izražavanje. Poezija u terapeutskim svrhama, uveliko može pomoći kao način ispoljavanja emocija koje se ne mogu ispoljiti nekim jednostavnijim ili preciznijim “putem”.
Osvrnuo bih se i na prvi način koji sam naveo. Poezija je oduvijek imala veliku važnost za čovjeka a samim time i za društvo. Ona se nekada puno više cijenila, i nerijetko je bila uzrokom velikih socijalnih promjena. Mnogi su počinili suicid čitanjem i slušanjem poezije. Budući da slijedim logiku i vjerujem da svaka krajnost ima svoju protukrajnost – vjerujem da ukoliko je poezija kadra nekoga deprimirati, definitivno je kadra nekoga i oraspoložiti ili izazvati neke druge, željene emocije. Stoga, veliko DA ide poeziji kao terapeutskom sredstvu.

Rahmana Kolenda, autor tri knjige poezije

Pisanjem poezije se bavim od drugog razreda osnovne škole. Moje pjesme su bile vesele i maštovite . U četvrtom razredu saznajem da je moj najmlađi brat dijete koje boluje od cerebralne paralize. To je bio šok za cijelu porodicu. Nismo znali kako da se izborimo sa svim tim i zapali smo u jedno teško depresivno stanje, koje je bilo za neizdržat.
Ja sam se povukla u sebe. Čitala sam razne knjige, i na taj način bježala od surove stvarnosti . Moja duša je u poeziji pronalazila smiraj. Svu tugu i bol sam prenijela na papir. Osjetila sam kao da mi je veliki teret spao sa srca. Da je poezija ljekovita dokazujemo moja porodica i ja. Podržavam i pohvaljujem svaki projekt koji će čovjeku skrenuti misli i iščupati iz depresije. Poezija uzdiže dušu i oplemenjuje čovjeka.

Postajemo li likovi o kojima čitamo?

Jeste li vi postali vampiri, čarobnjaci ili svakodnevni heroji? Možda zvuči čudno ali, čitanje knjige može zadovoljiti ljudsku potrebu za pripadanjem, tvrde stručnjaci. Istraživači Sveučilišta Buffalo iz New Yorka su u svoju studiju uključili 140 studenata i dali im pola sata da pročitaju odabrane ulomke iz jedne knjige od dviju zadanih: “Sumrak” (roman o vampirima) ili “Harry Potter i čarobnjakov kamen” (o čarobnjacima). Odlomci su govorili o životima vampira, tj. čarobnjaka.

Zatim je procijenjena psihološka povezanost ispitanika s likovima o kojima su čitali, u psihologiji tzv. učinak asimilacije. Osobe koje su čitale Harryja Pottera “postale” su i same čarobnjaci, dok su ispitanici koji su čitali o vampirima “postali” vampiri. Najveći utjecaj primijećen je kod onih osoba koje su u svom životu više orijentirane na grupu.

Značajno je što su američki stručnjaci ustanovili kako pripadanje fiktivnim zajednicama iz knjiga ostavlja ispitanicima isto raspoloženje i zadovoljstvo životom kao da je ta veza uspostavljena sa skupinom u stvarnom životu, tj. kao da su vampiri i čarobnjaci zaista oko nas.

“Istraživanje objašnjava kako ovaj svakodnevni fenomen – čitanje – djeluje ne samo kao eskapizam ili obrazovanje, nego i kao nešto što ispunjava duboku psihološku potrebu”, objasnila je Ariana Young, studentica koja je bila dijelom istraživačkog tima. Inače, rad je objavljen u stručnom časopisu Psychological Science.

(Doznajemo.com/Aura/E.Karahmet)